Povežite se sa nama

INTERVJU

SONJA PRODANOVIĆ, EKSPERTKINJA ZA ODRŽIVI RAZVOJ: Vrijeme preispitivanja

Objavljeno prije

na

Govorimo o ekologiji, o održivom razvoju, o štednji energije i sličnim globalno-lokalnim mukama, ali izgleda da u stvari za to malo marimo, pa se pokazuje da često i ne razumijemo najbolje šta to znači. Zato smo za sagovornicu pozvali Sonju Prodanović, arhitekticu, rodjenu Dubrovčanku, koja je postdiplomske studije i magistraturu završila na jednom od najprestižnijih svjetskih univerziteta, University college of London i učestvovala desetak godina u urbanističkim projektima Londona. Danas je, nakon rada u Institutu za arhitekturu u Beogradu, čest učesnik velikih međunarodnih skupova koji se bave održivim razvojem naše planete, ali i društvenim kretanjima koja bi taj razvoj trebalo da omoguće. MONITOR: Vi ste 90-ih učestvovali na projektu kojim bi se Crna Gora predstavila kao „ekološka država”. Koliko je bilo ozbiljnosti i strategije u tome?
PRODANOVIĆ: Iako sam bila počastvovana činjenicom, da sam uključena u tim eksperata jednog velikog ekološkog i konceptualnog projekta, već u prvim raspravama nisam bila jedina koja je sporila atribute “državnosti” koncepta . Međutim, sama činjenica da Crna Gora obiluje tolikim diverzitetom prirodnih lepota i resursa, artefakta urbane, kulturne spomeničke baštine, svakako da je bila ozbiljna osnova za elaboraciju posebne strategije, koja bi uzdigla ,,brendirala” i teritoriju i društveni razvoj.

U to vreme posle Samita u Riju, mnoge zemlje i sa manje takvih potencijala, uobličavale su slične nacionalne projekte, nazivajući ih uglavnom ,,Agenda 21 za održivu XY”!

Nažalost u tom istom trenutku pa i u istim krugovima, neki naši ne samo političari već i eksperti, izrađivali su naveliko ,,etno mape prostora” novih država rastočene nam zajednice, koje su planirali da realizuju tzv. ,,humanim preseljenjem naroda”.

Sam apsurd, da možete istovremeno socijalne i razvojne probleme tako olako rešavat i podržavati u oružanom sukobu, a i prezentovati se kao ekolog, bilo je strukovno i moralno vrednosno nespojivo i za mene lično neprihvatljivo.

Tu se javio i niz ozbiljnih problema filozofsko-pravnog i sustavno konstitutativnog karaktera. Atribut ekologije je predstavljao po mom uverenju „dimnu zavesu”, a time direktno i degradirao celu ideju inače legitimnog i poželjnog strateškog nacionalnog cilja.

MONITOR: I Crna Gora kao nezavisna država želi da se predstavi kao „ekološka”? Koliko se u takvu samoreklamu vjeruje?
PRODANOVIĆ: U kontekstu ovakvog pogrešnog „prvog koraka”, ali nažalost i onoga što se de-facto dogodilo u zadnje dve decenije (brojnih loših lokacionih poteza, resursno, pejzažno, urbanistički i ekonomsko otežavajućih) današnja Vlada Crne Gore mora da rehabilituje, ali i na drugačiji način da elaborira atribute „održivosti” i ekološke unikatnosti svog razvojnog, ali i rehabilitacionog koncepta društva i ekonomije, ali i prostora.

MONITOR: Često pominjete značaj lokalnih samouprava za održivi razvoj i kažete da su sela i seosko stanovništvo potcijenjeni u koncepcijama održivog razvoja našeg regiona.
PRODANOVIĆ: Sve evropske i međunarodne strategije i brojne Konvencije, koje su osnova privlačenja investicija, interregionalne i regionalne saradnje i EU integracija, zasnivaju se na ulozi lokalne samouprave i civilnog društva, pod premisom „misli globalno deluj lokalno”.

Ali tamo gde nema čoveka i organizovane zajednice, tamo nema ni ,,građana/čuvara” prirodnih resursa. Naša klizišta, uništena staništa autohtonog biodiverziteta, problemi poremećaja ili kvaliteta izvornih voda, (a o kvalitetnoj zdravoj hrani ili o hrani uopšte da i ne govorimo), najbolji su dokazi ,,na terenu”, posledica su poluvekovne zanemarenosti ruralne politike. Real socijalistička paradigma razvoja „ubrzane industrijalizacije kroz ubrzanu urbanizaciju”, marginalizovala je i izopštila seosko stanovništvo iz dinamike društvenog modela.

Tu je i dalje vladao patrijarhalni model i običajno pravo. Naravno da je žena tu najviše eksploatisana, jer je i socijalna mobilnost mlađe generacije i održavanje ekonomije skučenog domaćinstva bilo uglavnom (i danas jest!) zasnovano na proizvodu njenih ruku. Često se i sama pitam kad sa merakom kupujem na našim još uvek bogatim pijacama i gledam promrzle prste starice mlekarice ,,čije će to ruke sutra hraniti naše konurbacijske gradove”!

MONITOR: Izvori energije su izgleda pitanje svih pitanja. U Srbiji su neki ministri lobirali za podizanje nuklearki, a u Crnoj Gori se godinama vodi velika bitka vlasti, tajkuna i civilnog društva da se na Morači ne podižu hidroelektrane. Da li su to odjeci svjetskih događaja na ovom planu?
PRODANOVIĆ: U trenutku kad ceo svet sa zebnjom očekuje nepredvidi sled događanj u reaktorima Fukušime, u tehnološki i radno najsavesnijoj naciji, suvišno je i razglabati što misle naši, a posebno ministri. Pre dvadesetak godina javno mnenje u Jugoslaviji uz široki dijalog stručnjaka i političara, stavlio je moratorij na to pitanje. Evo danas vidimo da su sve evropske zemlje hitno i odmah postavile pitanja svojim nuklearnim postrojenjima i programima. Nadajmo se da će i naše strategije biti razmatrane u okviru šireg evropskog doma!

MONITOR: Kako zalihe uglja, nafte i gasa nisu neiscrpne, a tvrdi se da alternativni izvori energije ni približno ne mogu pokriti deficite ovih tzv. klasičnih izvora energije, da li bi trebalo da razmišljamo o ozbiljnoj štednji i kako?
PRODANOVIĆ: To je teme za sebe, ali svakako populacija na planeti se za 20-39 godina duplira, ovi resursi su pri kraju, živimo u visoko urbanizovanom energetski zavisnom modelu, klimatske promene su evidentne, uz prirodne kataklizme očigledno moramo menjati modele potrošnje i proizvodnje, a to znači radikalan zaokret u mnogo čemu.

MONITOR: Srbiju je posjetio Vladimir Putin. Tvrdi se da je došao da Beogradu ponudi na potpis svoju strategiju evropske bezbjednosti. Gdje je tu veliki međudržavni posao sa Južnim tokom? Vi ste oko toga skeptični i iz nekih „tehničkih” razloga?
PRODANOVIĆ: Smatram da je loše što je sa predstavnicima političkih partija u parlamentu Putin razgovarao samo po dva i po minuta, a zatim našao više vremena za fudbalsku utakmicu mladih reprezentacija.

Što se tiče mog skepticizma oko trase Južnog toka, smatram kao arhitekta, urbanistkinja da je polaganje cevovoda u dubine Crnog Mora tehnološki i investiciono ,,faraonski” poduhvat, možda isto tako ekološki opasan kao i ovi ,,bezbedni” reaktori u Japanu.

I područje Crnog Mora i Turske obale spada u visoke seizmičke zone, a moreplovci svedoče i o posebno atipičnim snažnim podvodnim strujanjima u tom dubokom moru. Možda je ipak bolje rešenje dogovoriti se, politički i ekonomski stabilizovati odnose sa Ukrajinom.

Jer kako kažu naši ribari u Malom Mistu „hvali more drž se kraja”.

Nadam se da će pravi odgovor na ovo doći posle ekspertne, globalne procene multiplikovanih rizika koji su pogodili Japan, ali sa dodatnim obzirom na balkanske navike.

Cijena masovnog turizma

MONITOR : U deceniji za nama, u Crnoj Gori se desio veliki promet nepokretnosti, naročito na primorju a sjever je ostao bez razvojnih projekata. Sada interesovanje za kupovinu opada, a turizam ne uspijeva da ispuni prognoze vlasti. Kažete da je svuda u krizi tzv. masovni turizam?
PRODANOVIĆ: Kao što vidite i to je već samo po sebi negacija ideje tzv. ,,ekološke države”. Masovni turizam u suštini je ekološki, resursno i investicijski nestabilna, visoko rizična ekonomska kategorija. Elitni gradovi, kao sto su Firenca i Venecija, godinama se bore ne samo protiv masovnog turizma, već i tendencija da postanu „gradovi- otvoreni muzeji” bez lokalnog stanovništva, urbanog života. Procesi pomenute prodaje i lokacijski neracionalne gradnje turističkih potencijala, stvorili su još jedan veliki problem, a to je proporcionalno visoka, nestabilna koncentracija stanovništva u glavnom gradu ili u dva grada na moru. Došlo je tako skoro i do totalnog „pražnjenja” ruralnih područja i teritorija izvanrednih potencijala prirode. Pre dva dana obeležavan je Svetski dan voda i ne znam kako će Crna Gora savladati taj konflikt između industrije prerade otpada ili izgradnje energetskih objekata na primer na Tari, zaštićenoj UNESCO listom, a u trenutku kad voda za piće postaje jedan od svetski najzaštićenijih resursa.

Propuštene šanse Budve

MONITOR: Radili ste projekte uređenja dijela primorja, pa i za Budvu. Šta kažete danas za raspolaganje arhitektonskom baštinom u Crnoj Gori, posebno u Budvi i za spremnosti vlasti da sa investitorima sa raznih strana žrtvuje izgled crnogorske obale?
PRODANOVIĆ: Bila sam uključena u projekt UN Južnog Jadrana posle zemljotresa, na izradi studija za GUP Budve.Uradila sam studiju obnove spomeničke baštine, a samoinicijativno sam proširila zadatak i na paštrovska sela, koja su također stradala, ali bila potpuno zanemarena u percepciji ,,glavnih” urbanista. Dvoje kolega koji su radili istu temu za područje Bara i Ulcinja imali su slične vizije. Zaokružili smo ih predlogom da se čitav obalni pojas zaštiti a da se objekti povuku na kosine, stepenasto arhitektonski i pejzažno oblikuju po uzoru na raniji projekat za hotele u Miločeru prof. arhitekte Eda Ravnikara. Predlagali smo rekonstrukciju i zaštitu tradicionalnog arhitektonskog izraza brdskih paštrovskih sela u kojima se moglo naći rešenje za elitni, tematski turizam. Smatrali smo da je podjednako značajno u obnovi zaštiti i maslinjake, dubovu šumu, suhozide, makiju, borove i čemprese, kao i samu arhitektonsku morfologiju i objekte. Poljski arhitekta Ciborovski, vođa ovog UN projekta, bio je impresioniran našim studijama. Međutim one nisu kasnije bile nikakva obaveza ni inspiracija urbanistima i arhitektima GUP-a i DUP-ova, koji su uradili ono što danas vidimo na toj unikatnoj obali. Zato podržavam sve one koji se bore da se ovakva devastacija zaustavi, ali skrećem i pažnju da postoje obavezujuće norme izgradnje i zaštite u mediteranskom pojasu o kojima javnost i lokalna struka malo zna, a nadležni ih zaobilaze: postoji asocijacija jadranskih gradova sa centrom u Ankoni, koordinacija UNESCO gradova sa centrom u Susu-Tunis i centar MAP u Barceloni, koji koordinira pitanja održivog razvoja i alternativne energije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo