Povežite se sa nama

INTERVJU

SONJA PRODANOVIĆ, EKSPERTKINJA ZA ODRŽIVI RAZVOJ: Vrijeme preispitivanja

Objavljeno prije

na

Govorimo o ekologiji, o održivom razvoju, o štednji energije i sličnim globalno-lokalnim mukama, ali izgleda da u stvari za to malo marimo, pa se pokazuje da često i ne razumijemo najbolje šta to znači. Zato smo za sagovornicu pozvali Sonju Prodanović, arhitekticu, rodjenu Dubrovčanku, koja je postdiplomske studije i magistraturu završila na jednom od najprestižnijih svjetskih univerziteta, University college of London i učestvovala desetak godina u urbanističkim projektima Londona. Danas je, nakon rada u Institutu za arhitekturu u Beogradu, čest učesnik velikih međunarodnih skupova koji se bave održivim razvojem naše planete, ali i društvenim kretanjima koja bi taj razvoj trebalo da omoguće. MONITOR: Vi ste 90-ih učestvovali na projektu kojim bi se Crna Gora predstavila kao „ekološka država”. Koliko je bilo ozbiljnosti i strategije u tome?
PRODANOVIĆ: Iako sam bila počastvovana činjenicom, da sam uključena u tim eksperata jednog velikog ekološkog i konceptualnog projekta, već u prvim raspravama nisam bila jedina koja je sporila atribute “državnosti” koncepta . Međutim, sama činjenica da Crna Gora obiluje tolikim diverzitetom prirodnih lepota i resursa, artefakta urbane, kulturne spomeničke baštine, svakako da je bila ozbiljna osnova za elaboraciju posebne strategije, koja bi uzdigla ,,brendirala” i teritoriju i društveni razvoj.

U to vreme posle Samita u Riju, mnoge zemlje i sa manje takvih potencijala, uobličavale su slične nacionalne projekte, nazivajući ih uglavnom ,,Agenda 21 za održivu XY”!

Nažalost u tom istom trenutku pa i u istim krugovima, neki naši ne samo političari već i eksperti, izrađivali su naveliko ,,etno mape prostora” novih država rastočene nam zajednice, koje su planirali da realizuju tzv. ,,humanim preseljenjem naroda”.

Sam apsurd, da možete istovremeno socijalne i razvojne probleme tako olako rešavat i podržavati u oružanom sukobu, a i prezentovati se kao ekolog, bilo je strukovno i moralno vrednosno nespojivo i za mene lično neprihvatljivo.

Tu se javio i niz ozbiljnih problema filozofsko-pravnog i sustavno konstitutativnog karaktera. Atribut ekologije je predstavljao po mom uverenju „dimnu zavesu”, a time direktno i degradirao celu ideju inače legitimnog i poželjnog strateškog nacionalnog cilja.

MONITOR: I Crna Gora kao nezavisna država želi da se predstavi kao „ekološka”? Koliko se u takvu samoreklamu vjeruje?
PRODANOVIĆ: U kontekstu ovakvog pogrešnog „prvog koraka”, ali nažalost i onoga što se de-facto dogodilo u zadnje dve decenije (brojnih loših lokacionih poteza, resursno, pejzažno, urbanistički i ekonomsko otežavajućih) današnja Vlada Crne Gore mora da rehabilituje, ali i na drugačiji način da elaborira atribute „održivosti” i ekološke unikatnosti svog razvojnog, ali i rehabilitacionog koncepta društva i ekonomije, ali i prostora.

MONITOR: Često pominjete značaj lokalnih samouprava za održivi razvoj i kažete da su sela i seosko stanovništvo potcijenjeni u koncepcijama održivog razvoja našeg regiona.
PRODANOVIĆ: Sve evropske i međunarodne strategije i brojne Konvencije, koje su osnova privlačenja investicija, interregionalne i regionalne saradnje i EU integracija, zasnivaju se na ulozi lokalne samouprave i civilnog društva, pod premisom „misli globalno deluj lokalno”.

Ali tamo gde nema čoveka i organizovane zajednice, tamo nema ni ,,građana/čuvara” prirodnih resursa. Naša klizišta, uništena staništa autohtonog biodiverziteta, problemi poremećaja ili kvaliteta izvornih voda, (a o kvalitetnoj zdravoj hrani ili o hrani uopšte da i ne govorimo), najbolji su dokazi ,,na terenu”, posledica su poluvekovne zanemarenosti ruralne politike. Real socijalistička paradigma razvoja „ubrzane industrijalizacije kroz ubrzanu urbanizaciju”, marginalizovala je i izopštila seosko stanovništvo iz dinamike društvenog modela.

Tu je i dalje vladao patrijarhalni model i običajno pravo. Naravno da je žena tu najviše eksploatisana, jer je i socijalna mobilnost mlađe generacije i održavanje ekonomije skučenog domaćinstva bilo uglavnom (i danas jest!) zasnovano na proizvodu njenih ruku. Često se i sama pitam kad sa merakom kupujem na našim još uvek bogatim pijacama i gledam promrzle prste starice mlekarice ,,čije će to ruke sutra hraniti naše konurbacijske gradove”!

MONITOR: Izvori energije su izgleda pitanje svih pitanja. U Srbiji su neki ministri lobirali za podizanje nuklearki, a u Crnoj Gori se godinama vodi velika bitka vlasti, tajkuna i civilnog društva da se na Morači ne podižu hidroelektrane. Da li su to odjeci svjetskih događaja na ovom planu?
PRODANOVIĆ: U trenutku kad ceo svet sa zebnjom očekuje nepredvidi sled događanj u reaktorima Fukušime, u tehnološki i radno najsavesnijoj naciji, suvišno je i razglabati što misle naši, a posebno ministri. Pre dvadesetak godina javno mnenje u Jugoslaviji uz široki dijalog stručnjaka i političara, stavlio je moratorij na to pitanje. Evo danas vidimo da su sve evropske zemlje hitno i odmah postavile pitanja svojim nuklearnim postrojenjima i programima. Nadajmo se da će i naše strategije biti razmatrane u okviru šireg evropskog doma!

MONITOR: Kako zalihe uglja, nafte i gasa nisu neiscrpne, a tvrdi se da alternativni izvori energije ni približno ne mogu pokriti deficite ovih tzv. klasičnih izvora energije, da li bi trebalo da razmišljamo o ozbiljnoj štednji i kako?
PRODANOVIĆ: To je teme za sebe, ali svakako populacija na planeti se za 20-39 godina duplira, ovi resursi su pri kraju, živimo u visoko urbanizovanom energetski zavisnom modelu, klimatske promene su evidentne, uz prirodne kataklizme očigledno moramo menjati modele potrošnje i proizvodnje, a to znači radikalan zaokret u mnogo čemu.

MONITOR: Srbiju je posjetio Vladimir Putin. Tvrdi se da je došao da Beogradu ponudi na potpis svoju strategiju evropske bezbjednosti. Gdje je tu veliki međudržavni posao sa Južnim tokom? Vi ste oko toga skeptični i iz nekih „tehničkih” razloga?
PRODANOVIĆ: Smatram da je loše što je sa predstavnicima političkih partija u parlamentu Putin razgovarao samo po dva i po minuta, a zatim našao više vremena za fudbalsku utakmicu mladih reprezentacija.

Što se tiče mog skepticizma oko trase Južnog toka, smatram kao arhitekta, urbanistkinja da je polaganje cevovoda u dubine Crnog Mora tehnološki i investiciono ,,faraonski” poduhvat, možda isto tako ekološki opasan kao i ovi ,,bezbedni” reaktori u Japanu.

I područje Crnog Mora i Turske obale spada u visoke seizmičke zone, a moreplovci svedoče i o posebno atipičnim snažnim podvodnim strujanjima u tom dubokom moru. Možda je ipak bolje rešenje dogovoriti se, politički i ekonomski stabilizovati odnose sa Ukrajinom.

Jer kako kažu naši ribari u Malom Mistu „hvali more drž se kraja”.

Nadam se da će pravi odgovor na ovo doći posle ekspertne, globalne procene multiplikovanih rizika koji su pogodili Japan, ali sa dodatnim obzirom na balkanske navike.

Cijena masovnog turizma

MONITOR : U deceniji za nama, u Crnoj Gori se desio veliki promet nepokretnosti, naročito na primorju a sjever je ostao bez razvojnih projekata. Sada interesovanje za kupovinu opada, a turizam ne uspijeva da ispuni prognoze vlasti. Kažete da je svuda u krizi tzv. masovni turizam?
PRODANOVIĆ: Kao što vidite i to je već samo po sebi negacija ideje tzv. ,,ekološke države”. Masovni turizam u suštini je ekološki, resursno i investicijski nestabilna, visoko rizična ekonomska kategorija. Elitni gradovi, kao sto su Firenca i Venecija, godinama se bore ne samo protiv masovnog turizma, već i tendencija da postanu „gradovi- otvoreni muzeji” bez lokalnog stanovništva, urbanog života. Procesi pomenute prodaje i lokacijski neracionalne gradnje turističkih potencijala, stvorili su još jedan veliki problem, a to je proporcionalno visoka, nestabilna koncentracija stanovništva u glavnom gradu ili u dva grada na moru. Došlo je tako skoro i do totalnog „pražnjenja” ruralnih područja i teritorija izvanrednih potencijala prirode. Pre dva dana obeležavan je Svetski dan voda i ne znam kako će Crna Gora savladati taj konflikt između industrije prerade otpada ili izgradnje energetskih objekata na primer na Tari, zaštićenoj UNESCO listom, a u trenutku kad voda za piće postaje jedan od svetski najzaštićenijih resursa.

Propuštene šanse Budve

MONITOR: Radili ste projekte uređenja dijela primorja, pa i za Budvu. Šta kažete danas za raspolaganje arhitektonskom baštinom u Crnoj Gori, posebno u Budvi i za spremnosti vlasti da sa investitorima sa raznih strana žrtvuje izgled crnogorske obale?
PRODANOVIĆ: Bila sam uključena u projekt UN Južnog Jadrana posle zemljotresa, na izradi studija za GUP Budve.Uradila sam studiju obnove spomeničke baštine, a samoinicijativno sam proširila zadatak i na paštrovska sela, koja su također stradala, ali bila potpuno zanemarena u percepciji ,,glavnih” urbanista. Dvoje kolega koji su radili istu temu za područje Bara i Ulcinja imali su slične vizije. Zaokružili smo ih predlogom da se čitav obalni pojas zaštiti a da se objekti povuku na kosine, stepenasto arhitektonski i pejzažno oblikuju po uzoru na raniji projekat za hotele u Miločeru prof. arhitekte Eda Ravnikara. Predlagali smo rekonstrukciju i zaštitu tradicionalnog arhitektonskog izraza brdskih paštrovskih sela u kojima se moglo naći rešenje za elitni, tematski turizam. Smatrali smo da je podjednako značajno u obnovi zaštiti i maslinjake, dubovu šumu, suhozide, makiju, borove i čemprese, kao i samu arhitektonsku morfologiju i objekte. Poljski arhitekta Ciborovski, vođa ovog UN projekta, bio je impresioniran našim studijama. Međutim one nisu kasnije bile nikakva obaveza ni inspiracija urbanistima i arhitektima GUP-a i DUP-ova, koji su uradili ono što danas vidimo na toj unikatnoj obali. Zato podržavam sve one koji se bore da se ovakva devastacija zaustavi, ali skrećem i pažnju da postoje obavezujuće norme izgradnje i zaštite u mediteranskom pojasu o kojima javnost i lokalna struka malo zna, a nadležni ih zaobilaze: postoji asocijacija jadranskih gradova sa centrom u Ankoni, koordinacija UNESCO gradova sa centrom u Susu-Tunis i centar MAP u Barceloni, koji koordinira pitanja održivog razvoja i alternativne energije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo