Povežite se sa nama

INTERVJU

DR BRANKA BOŠNJAK, ČLANICA PREDSJEDNIŠTVA PZP: Ne uzdati se u Lukšića već u sebe

Objavljeno prije

na

MONITOR: Najavljen je Vaš povratak u poslaničke klupe. Da li se nešto promijenilo na crnogorskoj političkoj sceni od kada ste prošli put bili poslanica Pokreta za promjene? BOŠNJAK: Ne bih prejudicirala stvari oko povratka u poslaničke klupe. To je interna stvar partije, pa bih voljela da tako i ostane. Pokret ima veliki broj kvalitetnih i stručnih ljudi koji zavređuju da budu u parlamentu, tako da ranija postava, sadašnja ili neka buduća, podjednako je kompetentna da nastupima u parlamentu opravda povjerenje naših glasača i na pravi način predstavi misiju koju Pokret ima u Crnoj Gori, a ta misija nije nimalo laka. Nije lako u privatnoj državi porodice Đukanović i sa njima povezanih porodica bez straha reći, najčešće neprijatnu istinu, nazvati neke stvari pravim imenom i direktno, imenom i prezimenom prozvati ljude na odgovornost, pokušavati da pomirite vještački podijeljene strane. Nije lako. Ali mi smo to odabrali kao svoju misiju, iako znamo da smo na taj način, bilo nas jedanaestoro, ili petoro u parlamentu, uvijek meta najžešćih napada onih koji grčevito stežu svoje, ničim zaslužene pozicije. Ali, kad tad istina pobjeđuje, ma koliko vas skupo koštala.

Mnogo toga se promijenilo. Krenuli smo ka EU i povratka nema iako sam ubijeđena da su se mnogi iz vlasti već pokajali, jer ispunjavanje nametnutih kriterijuma, znači i razotkrivanje surove istine, korumpiranosti, nečasnih i kriminalnih radnji samog vrha režima. Klupko se lagano odmotava i „car će uskoro biti go”, samo treba malo više hrabrosti svih nas.

Ono što se promijenilo, a što me čini razočaranom, je SNP-ova sve očiglednija naklonost prema DPS-u. Da li je to cijena gubitka opozicione kondicije, u šta sumnjam, jer u toj „ljubavi” prednjače nestrpljivi i, za moj ukus, previše ambiciozni mlađi kadrovi koji su u usponu u SNP-u, a sebe bi što prije da vide u Vladi, podržani od onih koji bi ponovnim zagrljajem sa DPS-om htjeli da prikriju neke ranije, zajedničke, ali vrlo sumnjive dilove. Ne znam šta se tačno dešava, ali opoziciona oštrica SNP-a više ne postoji, čast pojedincima, koji su, plašim se, manjina. Ono što sam sigurna da njihova kohabitacija sa DPS-om neće donijeti dobro ni njima, ni Crnoj Gori.

MONITOR: Evropski zvaničnici najčešće kritikuju u Crnoj Gori organizovani kriminal, korupciju, podređenost pravosuđa izvršnoj vlasti.. Na osnovu čestih boravaka u inostranstvu tu nimalo idiličnu sliku Crne Gore u Evropi možete još nečim upotpuniti.
BOŠNJAK: Kod nas je, nažalost, gdje god zagrebete trulo. Mnogo toga se zasnivalo na improvizaciji, ali ta maska polako pada i to je evropskim zvaničnicima više nego jasno, pa je i njihova diplomatska učtivost počela da splašnjava. Izjave su mnogo direktnije.

Mene, najviše boli, besperspektivnost mladih generacija kojima su kriminalci i primitivci moderno nazvani „kontroverznim biznismenima” nametnuti kao reper uspjeha. Uništene su sve istinske vrijednosti. Znanje i moral u ovoj zemlji ne znači ništa. Lojalnost vladajućoj kliki i partijska knjižica otvaraju sva vrata, na šta ukazuju i „nakaradna” kadrovska rješenja na mnogim značajnim pozicijama. Ovaj trend degradacije struke i znanja i sve prisutniji novi trend „diplomiranog neznanja” skupo ćemo platiti. I to je EU jasno. Zato je jedan od zahtjeva, koji neće biti lako ispuniti i depolitizacija državne i lokalne administracije. A zbog toga konstantno patimo od „nedostatka administrativnih kapaciteta”.

MONITOR: Kako biste ocijenili dosadašnji učinak premijera Lukšića?
BOŠNJAK: Dizajnersko rješenje, naslovnice njegove „Knjige smijeha” predstavlja pravu sliku njegove uloge, a time i učinka. Samo odijelo, a glave nema. Drugim riječima nije on tu da misli, to neko drugi radi. On je nažalost paravan, odnosno maska. On svojim manirima uljudnog, modernog, elokventnog, komunikativnog i elektronski pismenog mladog čovjeka (što samo po sebi nije neko dostignuće, već prosječnost, ali jeste veliko dostignuće u odnosu na njegovog prethodnika) pokušava da prikrije i zataška sve mahinacije kojima je porodica Đukanović došla do enormnog bogatstva. Pa on je kumovao, onom čuvenom milionu, što je „het trikom” za pola sata narastao na 14, naravno, u korist „prve familije”.

MONITOR: Može li novi premijer nešto da promijeni u Crnoj Gori?
BOŠNJAK: Mislim da nije mogao odoljeti izazovu da prihvati poziciju premijera, ali svjestan je da je između „čekića i nakovanja” odnosno zahtjeva EU i interesa „prve familije”. Nažalost nema moralnog kredibiliteta a onda ni hrabrosti, ni snage, a ni podrške u svojoj partiji da učini otklon i istinski se suprotstavi sprezi vlasti i kriminalnih struktura.

MONITOR: Redovno upozoravate da sa državnog i ostalih univerziteta, izlaze kadrovi sa diplomama iza kojih ne stoji kvalitetno znanje?
BOŠNJAK: Pravu ocjenu kvaliteta još nemamo, a teško da ćemo je uskoro i imati, jer mnogima to nije u interesu. Ali činjenica je da se diplome olako dobijaju: sve ih je više, a sve manje znanja. Dat je primat prosječnosti, a ne izvrsnosti. To će nas skupo koštati. Ako je cilj bio da svi imamo diplome, a da iza njih ne stoji znanje onda smo uspjeli. Ova me tendencija plaši. Žao mi je talentovanih, koji će napustiti zemlju, jer neće dozvoliti da im neko ispod prosjeka, ili u najboljem slučaju prosječan bude nadređeni, a to je najčešći slučaj.

MONITOR: Često se može čuti da Crnu Goru, pored organizovanog kriminala i korupcije, pa možda i više od toga, razaraju neznanje i primitivizam.
BOŠNJAK: Mislim da sam već na ovo pitanje odgovorila. Naglašavam, krivi smo mi što smo to dopustili. Kad kažem mi, mislim na građane Crne Gore, koji kontra svakoj zdravoj logici daju podršku kriminalcima, neznalicama i primitivcima.

Pripitomljeni vrh SNP –a

MONITOR: Šta bi opozicija trebalo da uradi da bi mogla efikasnije da utiče na stanje u Crnoj Gori?
BOŠNJAK: Iskreno mi je žao što je vrh SNP-a, promijenio pravac i minirao na lokalnim izborima uspostavljeno opoziciono jedinstvo. Ta neiskrenost vrha SNP se i tada osjećala, ali ubijeđena sam da mnogi ugledni članovi ne dijele mišljenje vrha svoje partije. Taj puls i potreba za jedinstvom se mogla osjetiti na zajedničkim konvencijama. Ovaj korumpirani, odnarođeni režim moguće je srušiti jedino jedinstvom svih opozicionih činilaca društva, od partija, preko civilnog sektora do slobodnih pojedinaca. Niko slobodan ne može biti za ovaj režim. Prihvatanje njihovih pravila igre, automatski znači gubitak slobode. Da li, i kojoj mjeri je moguće formirati jedan istinski demokratski pokret zavisi od toga koliko su svi činioci spremni da žrtvuju nešto zarad opšteg dobra. Mnogi su retorički spremni, pa pametuju iz ugodnih pozicija, a kad treba otvoreno nastupiti i suprotstaviti se, oni su suzdržani. Ili im neodgovara što je tu, ovaj ili onaj. To su jalovi izgovori za sopstveni kukavičluk. Imate i onih koji su do te mjere osiromašeni da je njima lako trgovati, a ne znaju da će biti iskorišćeni za jednokratnu upotrebu ovom režimu, koji će ih kasnije držati na udici prljavim ucjenama. Treba sami sebe da preispitamo, koliko smo lično spremni da damo sebe za dugoročne ciljeve. Sujete i čuvena crnogorska pizma su velika prepreka, iznad kojih se neophodno izdići. Bojkot, ukoliko ne bi bio jedinstven na svim nivoima i ukoliko nije dobro pripremljen, značio bi kompromitaciju. Znam da vlast, u ovom trenutku ima svoje „dekor” opozicionare koji bi to „ladno” obesmislili. Međutim, treba raditi na ovome, ovaj pokret treba stvarati. Pametnim potezima će se i narod oslobađati nametnutog straha od strane režima. Zadobijaće se povjerenje, a time povećavati i broj pristalica. To nije lako i ne može brzo. Ali krajnje je vrijeme da počnemo. PzP je uvijek spreman za ovakvu misiju, zato smo valjda uvijek trn u oku režimu.

UDG, mjera pada

MONITOR: Vi ste više puta upozoravali da se sistematski od otvaranja Univerziteta Donja Gorica urušava državni Univerzitet?
BOŠNJAK: UDG je takođe interes „prve familije”, a njihov interes je iznad interesa države, pa se stoga smišljeno urušava državni univerzitet. Ovoj vlasti ne treba znanje, njima treba umišljeni kadar, uljuljkan u lažnom samozadovoljstvu, a takav se u „gomilama” proizvodi kod Vukotića na UDG-ju. Čujem da ga zovu Univerzitet Dolce & Gabbana, jer je to modni trend studenta na UDG-ju. Samo po sebi dovoljno govori. Ali „nisu krivci primitivci… krivi smo mi, jer smo to dopustili”. Nažalost, većina vječito inferiornih i servilnih profesora državnog univerziteta, upecana na sitne privilegije nije ničim odreagovala. No, teško da se to moglo i očekivati od onih koji su evo dvadeset godina, umjesto da uče moralu i slobodnoj misli crnogorsku mladost, uspjeli da je do te mjere umrtve da je ona postala nezdravo pasivna i preplašena, bez trunke bunta i nemira, koji bi sama po sebi radoznala mladost trebala da nosi. Dozvolili smo svojom pasivnošću da metastaza moralnog posrnuća zahvati čitavo društvo. Umjesto da građane učimo moralu, hrabrosti i istinskom patriotizmu, mi smo dozvolili da UDG dobije primat.


Mujović čeka svog Nušića

MONITOR: Kako je moguća farsa u više nastavaka na Pravnom fakultetu oko smjene dekana Mujovića i izbora novog dekana?
BOŠNJAK: Zato što vlada nezdrava solidarnost među profesorima, jer mnogi nemaju petlju da otvoreno kažu šta misle a mnogi su, nažalost, dozvolili da budu ucijenjeni mizernim privilegijama od onih kojima ne bi trebalo dozvoliti ni na 100 metara da se primaknu univerzitetu. Surovo, ali istinito. Dešavanja na Pravnom fakultetu su „slika u malom”, dešavanja u crnogorskom društvu. Nadam se da će se naći neki „nušić” da ovo zabilježi.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo