Povežite se sa nama

INTERVJU

VLADIMIR PEROVIĆ, reditelj: Posmatrati najprodornijim očima

Objavljeno prije

na

Dokumentarni film crnogorskog reditelja Vladimira Perovića Život, priključenija i održivi razvoj jednog kokota proglašen je najboljim ostvarenjem u regionalnoj konkurenciji sedmog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox. Vladimir Perović rođen je na Cetinju, diplomirao je filmsku i TV režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Za stvaralaštvo je osvojio više od 60 nagrada na festivalima širom svijeta. Živi u Beogradu, urednik je i reditelj Dokumentarnog programa RTV Novi Sad i vanredni profesor dokumentarnog filma na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Veliki uspjeh postigao je filmovima Dim i Žeđ kamenog mora.

MONITOR: Kritičari ZagrebDox-a rekli su da je „Život, priključenija i održivi razvoj jednog kokota” ostvarenje o mačo kulturi iz ugla jednog pijetla, takođe simbola mačizma. Kako je zapravo nastao film?
PEROVIĆ: Formulacija žirija u Zagrebu je samo jedno viđenje. Kokot je i priča o sudbini, bilo čijoj. O sudbini i njenim usmjerivačima. O životu i pravu na život. O moći, usponu i detronizaciji. O mjestu za život takozvanih nižih bića u prostoru tvorevina ljudske vrste: pravila, rituala, kulture. O smislu krvne žrtve u 21. vijeku. Itd, itd… Ne pristajem na samo jedno tumačenje. A sam film ima za polazište stari peraški običaj gađanja kokota, 15. maja svake godine, u znak sjećanja na značajan istorijski događaj. Za njega znam naravno odavno, jer Boka je prostor i moje mladosti i mog srca. Ali mene nije zanimala ni istorija ni običaj, nego dramatični poremećaj jednog prirodnog toka, te mjesto i uloga čovjeka u tome. I tek kad sam našao ključ, naravno samo jedan od mogućih, stvar je krenula. Scenario je nastao za jednu noć, a od Centra za kulturu Tivat prihvaćen – samo dan kasnije! Dakle, i dobro je što nisam pristao na ranije nagovore: snimi to, to je zanimljivo. Jeste zanimljivo. Ali, samo slikati, dokumentovati, posvjedočiti, prikazati i pokazati – kako se nešto radi, ili zašto se radi – to me nikad nije zanimalo. Prosto, pokušao sam i ovdje da izvučem koju višu misao o stvarnosti, ljudskom djelovanju, životu…

MONITOR: Film će kod nas imati premijeru na podgoričkom „Telekom UnderhillFestu”. Pošto je prošle godine, takođe, na tom festivalu prikazan vaš film, šta sad mislite koliko je naša publika zainteresovana za ovu vrstu filmskog izraza?
PEROVIĆ: UnderhillFest je sjajna novina za ove naše prostore. Festival u isti mah i veoma ozbiljan – po organizaciji i selekciji i veoma alternativan – po prostorima i atmosferi. Vjerujem da nisu samo sadržaj filmova i glad naše publike za dobrim kreativnim dokumentaricima bili motiv da prošle godine festival bude tako dobro dočekan. Sigurno je tome doprinijela i atraktivnost prostora – Soul II Soul i Stadion malih sportova i taj duh neobaveznosti, privlačan mladima, ali ne i lišen dubine. Lani se ispostavilo da je naša publika bukvalno gladna ovakvih dešavanja, ovakvih sadržaja, ovakvih emotivnih podsticaja… Podgorica neosporno ima publiku. A što se mog filma tiče, nadam se da će oni koji su vidjeli Žeđ kamenog mora lani, poželjeti da vide i Kokota ove godine.

MONITOR: U vašim filmovima riječ nije izražajno sredstvo. Trilogija “Koraci” je čak bez ijednog muzičkog tona. Da li je to da bi film bio vjerodostojan?
PEROVIĆ: Da budem pošten, meni se u tom tkivu pružila prilika da primijenim i do kraja iživim neka svoja estetska ubjeđenja o čistom filmu i o nevidljivosti i neprisutnosti autora, koji, što manje vidljiv, to više upravlja svim tokovima i stvarima u svom filmu… Valja reći i to da dokumentarac po difoltu leži na vjerodostojnosti i istinitosti. Neka zvuči i paradoksalno, ali ja tvrdim da mi istinitost smijemo malko i preudesiti – da bi postigli veću vjerodostojnost! Tri čovjeka, sami sa svojim mislima, sami u svojim akcijama, sami u prostoru, da li oni imaju potrebu da svoje osobene rituale nekome objašnjavaju!? Oni ih žive, i kraj! I tu je vjerodostojnost onoga što čine i kako čine. Čemu riječi?Velika istina o malom čovjeku pod moćnom kapom nebeskom saopštena snažnim jezikom slika i zvukova…

MONITOR: Šta je najbitnije sredstvo da bi se priča ispričala?
PEROVIĆ: Sredstvo? Ne znam. Metod? Tehnika? Možda prvo iskrenost. Pa bliskost sa ljudima i prostorima koje slikate, čak i kad ne dijelite njihove stavove. Otvorenost za sva moguća značenja i podznačenja. I spremnost na igru, bez čega umjetnosti nema: stvari nisu ono što jesu, ili nisu samo to što jesu, one su ono što od njih napravimo. One su ono što nastane kad se sa njima poigramo. Da, da, i u dokumentarnom filmu! Nije dokumentarista rob stvarnosti, niti njen preslikač. On je razbijač stvarnosti u paramparčad i ponovni sastavljač te stvarnosti u novu cjelinu, koja prividno jeste ta ista stvarnost, ali je u stvari komponovana samo od odabrane parčadi i složena u ustrojstvo koje je sad nova, njegova, autorska vizija.

MONITOR: Raniji film „Dim” je morao da obuhvati sva četiri godišnja doba, pa je snimanje trajalo godinu dana. Koliko vremena provodite u istraživanju i pripremi za film?
PEROVIĆ: Autor nikad ne spava. (Đavo nikad ne spava.) Nije dokumentarista onaj koji čeka da mu naiđe tema, on posmatra stvarnost najprodornijim očima, stalno lovi, ali on istovremeno i sklapa u svojoj glavi nekakve svoje konstrukte o stvarnosti. Dakle, on se sprema vječito. Na konkretnim filmovima to znači: ne samo onaj period kad aktivno istražuješ, družiš se s ljudima, zapitkuješ, dogovaraš, nego i svi oni neprebrojani sati, dani, mjeseci u kojima je tvoja misao, uz sve dnevne banalije i životne trivijalije, uvijek negdje u tvojim budućim filmovima. Film je ipak posvećenje, a nikako odrađivanje posla…

MONITOR: Kažite nam nešto o realizaciji dokumentarnog filma. Koliko se razlikuje ono što snimite od prvobitne zamisli?
PEROVIĆ:Spadam u one koji vole da još u pripremi izgrade misao budućeg filma i njegov izgled. Dakle i njegove tokove, mase, blokove, sekvence, ritmove, sazvučja. I, iako mnogi misle da je to u dokumentarcu nemoguće, volim da osnovne stvari postavim dosta gvozdeno. Ali naravno, bio bih užasno rigidan kad ne bih bio do kraja otvoren da pridodam i sve novo što se otkrije ili pojavi tokom snimanja, a u priču se da uklopiti. Kad znaš šta želiš, lako je uzimati ili odbacivati. Dakle, razlika između zamišljenoga i postignutoga kod mene je isuviše sitna da bi bila bitna.

MONITOR: „Žeđ kamenog mora” snimali ste u nekoliko cuckih sela, a to je priča o surovom, bezvodnom kršu gdje se prepliću novi i stari načini života njegovih stanovnika. Kako birate teme koje ćete predstaviti u filmovima?
PEROVIĆ: Stara istina: tema bira autora onoliko koliko on bira nju. Ja sam u Cucama proveo prvih sedam godina života i one stoje u meni kao bogatstvo nad bogatstvima, ogromna grudva iskustva, slika, zvukova, boja, lica, kretnji, dešavanja, čak i mirisa… I ta grudva i ja smo se negdje morali sresti i kroz film, to obilje se moralo jednom preliti iz mog sjećanja u filmske slike života cuckog kraja, ali ne privatne i hermetične, nego čitljive i drugima. Tu je dakle jasno sve i o temi i o autoru. Inače, generalno, teme i biram i stvaram. Posmatram uporno, gledam i vidim, i ono što drugi vide i ono što ne vide, i posebno onako kako ne vide. Ali istovremeno, u glavi nosim nekakve mentalno-emotivne konstrukte na opštije teme, pa onda samo odreagujem kad uočim da u stvarnosti imam neko dobro otjelovljenje neke moje ideje, recimo o samoći, starosti, vjeri, postojanosti, plemenitosti, življenju uprkos datim uslovima, što su sve moji omiljeni tematski prostori…

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo