Povežite se sa nama

INTERVJU

VLADIMIR PEROVIĆ, reditelj: Posmatrati najprodornijim očima

Objavljeno prije

na

Dokumentarni film crnogorskog reditelja Vladimira Perovića Život, priključenija i održivi razvoj jednog kokota proglašen je najboljim ostvarenjem u regionalnoj konkurenciji sedmog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox. Vladimir Perović rođen je na Cetinju, diplomirao je filmsku i TV režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Za stvaralaštvo je osvojio više od 60 nagrada na festivalima širom svijeta. Živi u Beogradu, urednik je i reditelj Dokumentarnog programa RTV Novi Sad i vanredni profesor dokumentarnog filma na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Veliki uspjeh postigao je filmovima Dim i Žeđ kamenog mora.

MONITOR: Kritičari ZagrebDox-a rekli su da je „Život, priključenija i održivi razvoj jednog kokota” ostvarenje o mačo kulturi iz ugla jednog pijetla, takođe simbola mačizma. Kako je zapravo nastao film?
PEROVIĆ: Formulacija žirija u Zagrebu je samo jedno viđenje. Kokot je i priča o sudbini, bilo čijoj. O sudbini i njenim usmjerivačima. O životu i pravu na život. O moći, usponu i detronizaciji. O mjestu za život takozvanih nižih bića u prostoru tvorevina ljudske vrste: pravila, rituala, kulture. O smislu krvne žrtve u 21. vijeku. Itd, itd… Ne pristajem na samo jedno tumačenje. A sam film ima za polazište stari peraški običaj gađanja kokota, 15. maja svake godine, u znak sjećanja na značajan istorijski događaj. Za njega znam naravno odavno, jer Boka je prostor i moje mladosti i mog srca. Ali mene nije zanimala ni istorija ni običaj, nego dramatični poremećaj jednog prirodnog toka, te mjesto i uloga čovjeka u tome. I tek kad sam našao ključ, naravno samo jedan od mogućih, stvar je krenula. Scenario je nastao za jednu noć, a od Centra za kulturu Tivat prihvaćen – samo dan kasnije! Dakle, i dobro je što nisam pristao na ranije nagovore: snimi to, to je zanimljivo. Jeste zanimljivo. Ali, samo slikati, dokumentovati, posvjedočiti, prikazati i pokazati – kako se nešto radi, ili zašto se radi – to me nikad nije zanimalo. Prosto, pokušao sam i ovdje da izvučem koju višu misao o stvarnosti, ljudskom djelovanju, životu…

MONITOR: Film će kod nas imati premijeru na podgoričkom „Telekom UnderhillFestu”. Pošto je prošle godine, takođe, na tom festivalu prikazan vaš film, šta sad mislite koliko je naša publika zainteresovana za ovu vrstu filmskog izraza?
PEROVIĆ: UnderhillFest je sjajna novina za ove naše prostore. Festival u isti mah i veoma ozbiljan – po organizaciji i selekciji i veoma alternativan – po prostorima i atmosferi. Vjerujem da nisu samo sadržaj filmova i glad naše publike za dobrim kreativnim dokumentaricima bili motiv da prošle godine festival bude tako dobro dočekan. Sigurno je tome doprinijela i atraktivnost prostora – Soul II Soul i Stadion malih sportova i taj duh neobaveznosti, privlačan mladima, ali ne i lišen dubine. Lani se ispostavilo da je naša publika bukvalno gladna ovakvih dešavanja, ovakvih sadržaja, ovakvih emotivnih podsticaja… Podgorica neosporno ima publiku. A što se mog filma tiče, nadam se da će oni koji su vidjeli Žeđ kamenog mora lani, poželjeti da vide i Kokota ove godine.

MONITOR: U vašim filmovima riječ nije izražajno sredstvo. Trilogija “Koraci” je čak bez ijednog muzičkog tona. Da li je to da bi film bio vjerodostojan?
PEROVIĆ: Da budem pošten, meni se u tom tkivu pružila prilika da primijenim i do kraja iživim neka svoja estetska ubjeđenja o čistom filmu i o nevidljivosti i neprisutnosti autora, koji, što manje vidljiv, to više upravlja svim tokovima i stvarima u svom filmu… Valja reći i to da dokumentarac po difoltu leži na vjerodostojnosti i istinitosti. Neka zvuči i paradoksalno, ali ja tvrdim da mi istinitost smijemo malko i preudesiti – da bi postigli veću vjerodostojnost! Tri čovjeka, sami sa svojim mislima, sami u svojim akcijama, sami u prostoru, da li oni imaju potrebu da svoje osobene rituale nekome objašnjavaju!? Oni ih žive, i kraj! I tu je vjerodostojnost onoga što čine i kako čine. Čemu riječi?Velika istina o malom čovjeku pod moćnom kapom nebeskom saopštena snažnim jezikom slika i zvukova…

MONITOR: Šta je najbitnije sredstvo da bi se priča ispričala?
PEROVIĆ: Sredstvo? Ne znam. Metod? Tehnika? Možda prvo iskrenost. Pa bliskost sa ljudima i prostorima koje slikate, čak i kad ne dijelite njihove stavove. Otvorenost za sva moguća značenja i podznačenja. I spremnost na igru, bez čega umjetnosti nema: stvari nisu ono što jesu, ili nisu samo to što jesu, one su ono što od njih napravimo. One su ono što nastane kad se sa njima poigramo. Da, da, i u dokumentarnom filmu! Nije dokumentarista rob stvarnosti, niti njen preslikač. On je razbijač stvarnosti u paramparčad i ponovni sastavljač te stvarnosti u novu cjelinu, koja prividno jeste ta ista stvarnost, ali je u stvari komponovana samo od odabrane parčadi i složena u ustrojstvo koje je sad nova, njegova, autorska vizija.

MONITOR: Raniji film „Dim” je morao da obuhvati sva četiri godišnja doba, pa je snimanje trajalo godinu dana. Koliko vremena provodite u istraživanju i pripremi za film?
PEROVIĆ: Autor nikad ne spava. (Đavo nikad ne spava.) Nije dokumentarista onaj koji čeka da mu naiđe tema, on posmatra stvarnost najprodornijim očima, stalno lovi, ali on istovremeno i sklapa u svojoj glavi nekakve svoje konstrukte o stvarnosti. Dakle, on se sprema vječito. Na konkretnim filmovima to znači: ne samo onaj period kad aktivno istražuješ, družiš se s ljudima, zapitkuješ, dogovaraš, nego i svi oni neprebrojani sati, dani, mjeseci u kojima je tvoja misao, uz sve dnevne banalije i životne trivijalije, uvijek negdje u tvojim budućim filmovima. Film je ipak posvećenje, a nikako odrađivanje posla…

MONITOR: Kažite nam nešto o realizaciji dokumentarnog filma. Koliko se razlikuje ono što snimite od prvobitne zamisli?
PEROVIĆ:Spadam u one koji vole da još u pripremi izgrade misao budućeg filma i njegov izgled. Dakle i njegove tokove, mase, blokove, sekvence, ritmove, sazvučja. I, iako mnogi misle da je to u dokumentarcu nemoguće, volim da osnovne stvari postavim dosta gvozdeno. Ali naravno, bio bih užasno rigidan kad ne bih bio do kraja otvoren da pridodam i sve novo što se otkrije ili pojavi tokom snimanja, a u priču se da uklopiti. Kad znaš šta želiš, lako je uzimati ili odbacivati. Dakle, razlika između zamišljenoga i postignutoga kod mene je isuviše sitna da bi bila bitna.

MONITOR: „Žeđ kamenog mora” snimali ste u nekoliko cuckih sela, a to je priča o surovom, bezvodnom kršu gdje se prepliću novi i stari načini života njegovih stanovnika. Kako birate teme koje ćete predstaviti u filmovima?
PEROVIĆ: Stara istina: tema bira autora onoliko koliko on bira nju. Ja sam u Cucama proveo prvih sedam godina života i one stoje u meni kao bogatstvo nad bogatstvima, ogromna grudva iskustva, slika, zvukova, boja, lica, kretnji, dešavanja, čak i mirisa… I ta grudva i ja smo se negdje morali sresti i kroz film, to obilje se moralo jednom preliti iz mog sjećanja u filmske slike života cuckog kraja, ali ne privatne i hermetične, nego čitljive i drugima. Tu je dakle jasno sve i o temi i o autoru. Inače, generalno, teme i biram i stvaram. Posmatram uporno, gledam i vidim, i ono što drugi vide i ono što ne vide, i posebno onako kako ne vide. Ali istovremeno, u glavi nosim nekakve mentalno-emotivne konstrukte na opštije teme, pa onda samo odreagujem kad uočim da u stvarnosti imam neko dobro otjelovljenje neke moje ideje, recimo o samoći, starosti, vjeri, postojanosti, plemenitosti, življenju uprkos datim uslovima, što su sve moji omiljeni tematski prostori…

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo