Dokumentarni film crnogorskog reditelja Vladimira Perovića Život, priključenija i održivi razvoj jednog kokota proglašen je najboljim ostvarenjem u regionalnoj konkurenciji sedmog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox. Vladimir Perović rođen je na Cetinju, diplomirao je filmsku i TV režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Za stvaralaštvo je osvojio više od 60 nagrada na festivalima širom svijeta. Živi u Beogradu, urednik je i reditelj Dokumentarnog programa RTV Novi Sad i vanredni profesor dokumentarnog filma na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Veliki uspjeh postigao je filmovima Dim i Žeđ kamenog mora.
MONITOR: Kritičari ZagrebDox-a rekli su da je „Život, priključenija i održivi razvoj jednog kokota” ostvarenje o mačo kulturi iz ugla jednog pijetla, takođe simbola mačizma. Kako je zapravo nastao film?
PEROVIĆ: Formulacija žirija u Zagrebu je samo jedno viđenje. Kokot je i priča o sudbini, bilo čijoj. O sudbini i njenim usmjerivačima. O životu i pravu na život. O moći, usponu i detronizaciji. O mjestu za život takozvanih nižih bića u prostoru tvorevina ljudske vrste: pravila, rituala, kulture. O smislu krvne žrtve u 21. vijeku. Itd, itd… Ne pristajem na samo jedno tumačenje. A sam film ima za polazište stari peraški običaj gađanja kokota, 15. maja svake godine, u znak sjećanja na značajan istorijski događaj. Za njega znam naravno odavno, jer Boka je prostor i moje mladosti i mog srca. Ali mene nije zanimala ni istorija ni običaj, nego dramatični poremećaj jednog prirodnog toka, te mjesto i uloga čovjeka u tome. I tek kad sam našao ključ, naravno samo jedan od mogućih, stvar je krenula. Scenario je nastao za jednu noć, a od Centra za kulturu Tivat prihvaćen – samo dan kasnije! Dakle, i dobro je što nisam pristao na ranije nagovore: snimi to, to je zanimljivo. Jeste zanimljivo. Ali, samo slikati, dokumentovati, posvjedočiti, prikazati i pokazati – kako se nešto radi, ili zašto se radi – to me nikad nije zanimalo. Prosto, pokušao sam i ovdje da izvučem koju višu misao o stvarnosti, ljudskom djelovanju, životu…
MONITOR: Film će kod nas imati premijeru na podgoričkom „Telekom UnderhillFestu”. Pošto je prošle godine, takođe, na tom festivalu prikazan vaš film, šta sad mislite koliko je naša publika zainteresovana za ovu vrstu filmskog izraza?
PEROVIĆ: UnderhillFest je sjajna novina za ove naše prostore. Festival u isti mah i veoma ozbiljan – po organizaciji i selekciji i veoma alternativan – po prostorima i atmosferi. Vjerujem da nisu samo sadržaj filmova i glad naše publike za dobrim kreativnim dokumentaricima bili motiv da prošle godine festival bude tako dobro dočekan. Sigurno je tome doprinijela i atraktivnost prostora – Soul II Soul i Stadion malih sportova i taj duh neobaveznosti, privlačan mladima, ali ne i lišen dubine. Lani se ispostavilo da je naša publika bukvalno gladna ovakvih dešavanja, ovakvih sadržaja, ovakvih emotivnih podsticaja… Podgorica neosporno ima publiku. A što se mog filma tiče, nadam se da će oni koji su vidjeli Žeđ kamenog mora lani, poželjeti da vide i Kokota ove godine.
MONITOR: U vašim filmovima riječ nije izražajno sredstvo. Trilogija “Koraci” je čak bez ijednog muzičkog tona. Da li je to da bi film bio vjerodostojan?
PEROVIĆ: Da budem pošten, meni se u tom tkivu pružila prilika da primijenim i do kraja iživim neka svoja estetska ubjeđenja o čistom filmu i o nevidljivosti i neprisutnosti autora, koji, što manje vidljiv, to više upravlja svim tokovima i stvarima u svom filmu… Valja reći i to da dokumentarac po difoltu leži na vjerodostojnosti i istinitosti. Neka zvuči i paradoksalno, ali ja tvrdim da mi istinitost smijemo malko i preudesiti – da bi postigli veću vjerodostojnost! Tri čovjeka, sami sa svojim mislima, sami u svojim akcijama, sami u prostoru, da li oni imaju potrebu da svoje osobene rituale nekome objašnjavaju!? Oni ih žive, i kraj! I tu je vjerodostojnost onoga što čine i kako čine. Čemu riječi?Velika istina o malom čovjeku pod moćnom kapom nebeskom saopštena snažnim jezikom slika i zvukova…
MONITOR: Šta je najbitnije sredstvo da bi se priča ispričala?
PEROVIĆ: Sredstvo? Ne znam. Metod? Tehnika? Možda prvo iskrenost. Pa bliskost sa ljudima i prostorima koje slikate, čak i kad ne dijelite njihove stavove. Otvorenost za sva moguća značenja i podznačenja. I spremnost na igru, bez čega umjetnosti nema: stvari nisu ono što jesu, ili nisu samo to što jesu, one su ono što od njih napravimo. One su ono što nastane kad se sa njima poigramo. Da, da, i u dokumentarnom filmu! Nije dokumentarista rob stvarnosti, niti njen preslikač. On je razbijač stvarnosti u paramparčad i ponovni sastavljač te stvarnosti u novu cjelinu, koja prividno jeste ta ista stvarnost, ali je u stvari komponovana samo od odabrane parčadi i složena u ustrojstvo koje je sad nova, njegova, autorska vizija.
MONITOR: Raniji film „Dim” je morao da obuhvati sva četiri godišnja doba, pa je snimanje trajalo godinu dana. Koliko vremena provodite u istraživanju i pripremi za film?
PEROVIĆ: Autor nikad ne spava. (Đavo nikad ne spava.) Nije dokumentarista onaj koji čeka da mu naiđe tema, on posmatra stvarnost najprodornijim očima, stalno lovi, ali on istovremeno i sklapa u svojoj glavi nekakve svoje konstrukte o stvarnosti. Dakle, on se sprema vječito. Na konkretnim filmovima to znači: ne samo onaj period kad aktivno istražuješ, družiš se s ljudima, zapitkuješ, dogovaraš, nego i svi oni neprebrojani sati, dani, mjeseci u kojima je tvoja misao, uz sve dnevne banalije i životne trivijalije, uvijek negdje u tvojim budućim filmovima. Film je ipak posvećenje, a nikako odrađivanje posla…
MONITOR: Kažite nam nešto o realizaciji dokumentarnog filma. Koliko se razlikuje ono što snimite od prvobitne zamisli?
PEROVIĆ:Spadam u one koji vole da još u pripremi izgrade misao budućeg filma i njegov izgled. Dakle i njegove tokove, mase, blokove, sekvence, ritmove, sazvučja. I, iako mnogi misle da je to u dokumentarcu nemoguće, volim da osnovne stvari postavim dosta gvozdeno. Ali naravno, bio bih užasno rigidan kad ne bih bio do kraja otvoren da pridodam i sve novo što se otkrije ili pojavi tokom snimanja, a u priču se da uklopiti. Kad znaš šta želiš, lako je uzimati ili odbacivati. Dakle, razlika između zamišljenoga i postignutoga kod mene je isuviše sitna da bi bila bitna.
MONITOR: „Žeđ kamenog mora” snimali ste u nekoliko cuckih sela, a to je priča o surovom, bezvodnom kršu gdje se prepliću novi i stari načini života njegovih stanovnika. Kako birate teme koje ćete predstaviti u filmovima?
PEROVIĆ: Stara istina: tema bira autora onoliko koliko on bira nju. Ja sam u Cucama proveo prvih sedam godina života i one stoje u meni kao bogatstvo nad bogatstvima, ogromna grudva iskustva, slika, zvukova, boja, lica, kretnji, dešavanja, čak i mirisa… I ta grudva i ja smo se negdje morali sresti i kroz film, to obilje se moralo jednom preliti iz mog sjećanja u filmske slike života cuckog kraja, ali ne privatne i hermetične, nego čitljive i drugima. Tu je dakle jasno sve i o temi i o autoru. Inače, generalno, teme i biram i stvaram. Posmatram uporno, gledam i vidim, i ono što drugi vide i ono što ne vide, i posebno onako kako ne vide. Ali istovremeno, u glavi nosim nekakve mentalno-emotivne konstrukte na opštije teme, pa onda samo odreagujem kad uočim da u stvarnosti imam neko dobro otjelovljenje neke moje ideje, recimo o samoći, starosti, vjeri, postojanosti, plemenitosti, življenju uprkos datim uslovima, što su sve moji omiljeni tematski prostori…
Miroslav MINIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice