Povežite se sa nama

INTERVJU

VLADIMIR PEROVIĆ, reditelj: Posmatrati najprodornijim očima

Objavljeno prije

na

Dokumentarni film crnogorskog reditelja Vladimira Perovića Život, priključenija i održivi razvoj jednog kokota proglašen je najboljim ostvarenjem u regionalnoj konkurenciji sedmog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox. Vladimir Perović rođen je na Cetinju, diplomirao je filmsku i TV režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Za stvaralaštvo je osvojio više od 60 nagrada na festivalima širom svijeta. Živi u Beogradu, urednik je i reditelj Dokumentarnog programa RTV Novi Sad i vanredni profesor dokumentarnog filma na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Veliki uspjeh postigao je filmovima Dim i Žeđ kamenog mora.

MONITOR: Kritičari ZagrebDox-a rekli su da je „Život, priključenija i održivi razvoj jednog kokota” ostvarenje o mačo kulturi iz ugla jednog pijetla, takođe simbola mačizma. Kako je zapravo nastao film?
PEROVIĆ: Formulacija žirija u Zagrebu je samo jedno viđenje. Kokot je i priča o sudbini, bilo čijoj. O sudbini i njenim usmjerivačima. O životu i pravu na život. O moći, usponu i detronizaciji. O mjestu za život takozvanih nižih bića u prostoru tvorevina ljudske vrste: pravila, rituala, kulture. O smislu krvne žrtve u 21. vijeku. Itd, itd… Ne pristajem na samo jedno tumačenje. A sam film ima za polazište stari peraški običaj gađanja kokota, 15. maja svake godine, u znak sjećanja na značajan istorijski događaj. Za njega znam naravno odavno, jer Boka je prostor i moje mladosti i mog srca. Ali mene nije zanimala ni istorija ni običaj, nego dramatični poremećaj jednog prirodnog toka, te mjesto i uloga čovjeka u tome. I tek kad sam našao ključ, naravno samo jedan od mogućih, stvar je krenula. Scenario je nastao za jednu noć, a od Centra za kulturu Tivat prihvaćen – samo dan kasnije! Dakle, i dobro je što nisam pristao na ranije nagovore: snimi to, to je zanimljivo. Jeste zanimljivo. Ali, samo slikati, dokumentovati, posvjedočiti, prikazati i pokazati – kako se nešto radi, ili zašto se radi – to me nikad nije zanimalo. Prosto, pokušao sam i ovdje da izvučem koju višu misao o stvarnosti, ljudskom djelovanju, životu…

MONITOR: Film će kod nas imati premijeru na podgoričkom „Telekom UnderhillFestu”. Pošto je prošle godine, takođe, na tom festivalu prikazan vaš film, šta sad mislite koliko je naša publika zainteresovana za ovu vrstu filmskog izraza?
PEROVIĆ: UnderhillFest je sjajna novina za ove naše prostore. Festival u isti mah i veoma ozbiljan – po organizaciji i selekciji i veoma alternativan – po prostorima i atmosferi. Vjerujem da nisu samo sadržaj filmova i glad naše publike za dobrim kreativnim dokumentaricima bili motiv da prošle godine festival bude tako dobro dočekan. Sigurno je tome doprinijela i atraktivnost prostora – Soul II Soul i Stadion malih sportova i taj duh neobaveznosti, privlačan mladima, ali ne i lišen dubine. Lani se ispostavilo da je naša publika bukvalno gladna ovakvih dešavanja, ovakvih sadržaja, ovakvih emotivnih podsticaja… Podgorica neosporno ima publiku. A što se mog filma tiče, nadam se da će oni koji su vidjeli Žeđ kamenog mora lani, poželjeti da vide i Kokota ove godine.

MONITOR: U vašim filmovima riječ nije izražajno sredstvo. Trilogija “Koraci” je čak bez ijednog muzičkog tona. Da li je to da bi film bio vjerodostojan?
PEROVIĆ: Da budem pošten, meni se u tom tkivu pružila prilika da primijenim i do kraja iživim neka svoja estetska ubjeđenja o čistom filmu i o nevidljivosti i neprisutnosti autora, koji, što manje vidljiv, to više upravlja svim tokovima i stvarima u svom filmu… Valja reći i to da dokumentarac po difoltu leži na vjerodostojnosti i istinitosti. Neka zvuči i paradoksalno, ali ja tvrdim da mi istinitost smijemo malko i preudesiti – da bi postigli veću vjerodostojnost! Tri čovjeka, sami sa svojim mislima, sami u svojim akcijama, sami u prostoru, da li oni imaju potrebu da svoje osobene rituale nekome objašnjavaju!? Oni ih žive, i kraj! I tu je vjerodostojnost onoga što čine i kako čine. Čemu riječi?Velika istina o malom čovjeku pod moćnom kapom nebeskom saopštena snažnim jezikom slika i zvukova…

MONITOR: Šta je najbitnije sredstvo da bi se priča ispričala?
PEROVIĆ: Sredstvo? Ne znam. Metod? Tehnika? Možda prvo iskrenost. Pa bliskost sa ljudima i prostorima koje slikate, čak i kad ne dijelite njihove stavove. Otvorenost za sva moguća značenja i podznačenja. I spremnost na igru, bez čega umjetnosti nema: stvari nisu ono što jesu, ili nisu samo to što jesu, one su ono što od njih napravimo. One su ono što nastane kad se sa njima poigramo. Da, da, i u dokumentarnom filmu! Nije dokumentarista rob stvarnosti, niti njen preslikač. On je razbijač stvarnosti u paramparčad i ponovni sastavljač te stvarnosti u novu cjelinu, koja prividno jeste ta ista stvarnost, ali je u stvari komponovana samo od odabrane parčadi i složena u ustrojstvo koje je sad nova, njegova, autorska vizija.

MONITOR: Raniji film „Dim” je morao da obuhvati sva četiri godišnja doba, pa je snimanje trajalo godinu dana. Koliko vremena provodite u istraživanju i pripremi za film?
PEROVIĆ: Autor nikad ne spava. (Đavo nikad ne spava.) Nije dokumentarista onaj koji čeka da mu naiđe tema, on posmatra stvarnost najprodornijim očima, stalno lovi, ali on istovremeno i sklapa u svojoj glavi nekakve svoje konstrukte o stvarnosti. Dakle, on se sprema vječito. Na konkretnim filmovima to znači: ne samo onaj period kad aktivno istražuješ, družiš se s ljudima, zapitkuješ, dogovaraš, nego i svi oni neprebrojani sati, dani, mjeseci u kojima je tvoja misao, uz sve dnevne banalije i životne trivijalije, uvijek negdje u tvojim budućim filmovima. Film je ipak posvećenje, a nikako odrađivanje posla…

MONITOR: Kažite nam nešto o realizaciji dokumentarnog filma. Koliko se razlikuje ono što snimite od prvobitne zamisli?
PEROVIĆ:Spadam u one koji vole da još u pripremi izgrade misao budućeg filma i njegov izgled. Dakle i njegove tokove, mase, blokove, sekvence, ritmove, sazvučja. I, iako mnogi misle da je to u dokumentarcu nemoguće, volim da osnovne stvari postavim dosta gvozdeno. Ali naravno, bio bih užasno rigidan kad ne bih bio do kraja otvoren da pridodam i sve novo što se otkrije ili pojavi tokom snimanja, a u priču se da uklopiti. Kad znaš šta želiš, lako je uzimati ili odbacivati. Dakle, razlika između zamišljenoga i postignutoga kod mene je isuviše sitna da bi bila bitna.

MONITOR: „Žeđ kamenog mora” snimali ste u nekoliko cuckih sela, a to je priča o surovom, bezvodnom kršu gdje se prepliću novi i stari načini života njegovih stanovnika. Kako birate teme koje ćete predstaviti u filmovima?
PEROVIĆ: Stara istina: tema bira autora onoliko koliko on bira nju. Ja sam u Cucama proveo prvih sedam godina života i one stoje u meni kao bogatstvo nad bogatstvima, ogromna grudva iskustva, slika, zvukova, boja, lica, kretnji, dešavanja, čak i mirisa… I ta grudva i ja smo se negdje morali sresti i kroz film, to obilje se moralo jednom preliti iz mog sjećanja u filmske slike života cuckog kraja, ali ne privatne i hermetične, nego čitljive i drugima. Tu je dakle jasno sve i o temi i o autoru. Inače, generalno, teme i biram i stvaram. Posmatram uporno, gledam i vidim, i ono što drugi vide i ono što ne vide, i posebno onako kako ne vide. Ali istovremeno, u glavi nosim nekakve mentalno-emotivne konstrukte na opštije teme, pa onda samo odreagujem kad uočim da u stvarnosti imam neko dobro otjelovljenje neke moje ideje, recimo o samoći, starosti, vjeri, postojanosti, plemenitosti, življenju uprkos datim uslovima, što su sve moji omiljeni tematski prostori…

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo