Povežite se sa nama

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Nepotizam je najopasnija korupcija

Objavljeno prije

na

MONITOR: Terorizam i organizovani kriminal trenutno su jedna od najaktuelnijih tema u svijetu. Jedni tvrde da je Al Kaida mrtva, drugi da počinje novi, opasniji teror – fanatici će bez vođe praviti još veće užase? GRAHOVAC: Terorizma je bilo uvijek od nastanka država pa do danas, samo su se načini i dimenzije njegovog djelovanja mijenjali. Buduća teroristička djejstva treba posmatrati u sljedećem kontekstu: globalizacija je čovječanstvu donijela sve ono što su današnja političko-pravna, demokratska i tehničko-tehnološka dostignuća. Ali, ona je donijela i ono što se može nazvati nus pojavama prethodno rečenog. Organizovani kriminal i korupcija su tipična nus pojava globalizacije, i već danas imaju transnacionalne razmjere. Mafije su vojska organizovanog kriminala, koja je ustrojena po najrigidnijim vojnim pravilima. Imaju svoje ,,generalštabove”, operativne jedinice, kažnjeničke formacije i strogu vojničku hijerarhiju. Na terorizam ne treba više gledati tradicionalno, kao na kažnjavanje neistomišljenika iz ideoloških, religijskih ili političkih razloga. Terorizam danas sve više postaje jedan oblik ,,biznisa”.

MONITOR: Kako to praktično izgleda?
GRAHOVAC: Organizovani kriminal i korupcija danas postaju gornje geopolitičko sredstvo. Nadmašili su čak i nuklearni faktor, koji je to bio decenijama. Organizovani kriminal i korupcija će u budućnosti biti težišni proizvođači i ratova i terorizma.

MONITOR: Zašto?
GRAHOVAC: Zato što je rat uvijek bio, a u budućnosti će biti sve više, najjači biznis za određene političko-klanovske krugove, ili za multinacionalne kompanije. Kada se teroristički akt desi, uvijek ga prate tri stanja: zbunjenost vlasti, prepadnutost građana i neizvjesnost budućnosti. Upravo su to ona stanja koja su bogomdan ambijent za djelovanje mafija u njihovom ,,biznisu”. Iz toga proizilazi da će mafije, kao vojska organizovanog kriminala, u budućnosti biti težišni proizvođači i terorizma i ratova.

MONITOR: Koja su društva u najvećoj opasnosti od toga?
GRAHOVAC: To su ona društva u kojima nije osnažena vladavina prava u svim oblastima čovjekove potrebe. Vladavina prava je ono kada čovjekovo pravo i potrebu štite državne i društvene institucije. Tada su te institucije čovjekov zaštitnik. Ali, ako su institucije neotporne na korupciju onda one nijesu čovjekov zaštitnik nego su njegov nasilnik. A korupcija je uvijek osnova za organizovani kriminal. Udruženi postaju generator i terorizma i ratova. Da zaključim, nedemokratski režimi, gdje korupcija predstavlja način življenja, su najveći rizik, ne samo za svoju državu i njezine građane, nego postaju transnacionalni rizik. Iz ugla običnog građanina nema velike razlike između autokratskih ili diktatorskih režima i Al Kaide.

MONITOR: Koja korupcija je najopasnija?
GRAHOVAC: Svaka je veoma opasna, ali dvije su posebno opake i lako se detektuju. Prva, i najopasnija korupcija, je nepotizam. Nepotizam je u suštini najveća politička korupcija, a to se još nedovoljno ozbiljno shvata. Pojednostavljeno rečeno, to je ona korupcija koja se u Crnoj Gori poima tek kao kumovsko-rođačka veza. Druga korupcija po opasnosti se ogleda u neotpornosti izabranih i imenovanih osoba na određenim funkcijama, na kumovsko-rođačko-političku kombinatoriku. U Crnoj Gori imamo čak i ministre i pomoćnike ministara koji nikada ništa nijesu uradili ili postigli u svojoj struci, nauci, ili u privredi. Proizilazi da je političko-partijska korupcija jedan od najtežih oblika korupcije. Njezino raščišćavanje, po pravilu, se teško može sprovesti bez revolucionarnih metoda.

MONITOR: Kakvo je bezbjednosno stanje na Zapadnom Balkanu, da li su mogući novi sukobi, na primjer zbog BiH ili Kosova?
GRAHOVAC: Međudržavni sukobi, kao klasični oblici rata, na Zapadnom Balkanu su završeni. Ali, možda bi pitanje ,,Zašto na Zapadnom Balkanu preko dvije decenije traje političko-bezbjednosna pat pozicija bez izglednog izlaska iz nje”, bilo pitanje koje zahtijeva odgovor sa pravom dijagnozom. Moj odgovor, a i čvrst stav, je – zato što je na Zapadnom Balkanu decenijama izjednačena snaga država i paradržava. Znamo ko čini države, ali je nedovoljno poznato ko čini paradržave. To su oni državni i politički dužnosnici koji su, uz vršenje državnih funkcija, vrlo bliski sa ljudima iz organizovanog kriminala. Oni su uspjeli uspostaviti paralelne sisteme u skoro svim oblastima kojima se bavi država: u zdravstvu, školstvu, ekonomiji, bezbjednosnoj oblasti, a posebno u medijima. Sistem duplih igrača je kancer i država i društava Zapadnog Balkana. Brisel na jeziku, Moskva u srcu, oči u tuđem dvorištu, a ruka u tuđem džepu, osnovna je karakteristika duplih igrača. Zbog svega toga Zapadni Balkan je u velikom, velikom riziku.

MONITOR: Koliko je organizovani kriminal uzeo maha i Crnoj Gori?
GRAHOVAC: Kada u nekoj državi postoji i minimum organizovanog kriminala, odgovorna vlast sve diže na uzbunu. Kada od zvaničnika čujete ocjenu da organizovanog kriminala ima taman toliko koliko i u drugim sredinama, to je najpouzdaniji indikator da je baš taj zvaničnik ili diletant za državnu politiku, ili je u mreži organizovanog kriminala. Ove dvije ocjene daju najbolji odgovor na vaše pitanje. Mislim da je Crna Gora, po ovom pitanju, u veoma velikom riziku i ponovo napominjem da organizovani kriminal i korupcija uvijek idu zajedno.

MONITOR: Direktor Uprave policije Crne Gore Veselin Veljović pohvalio se ovih dana velikim uspjesima policije tvrdeći da je Crna Gora jedna od najsigurnijih zemalja u regionu…
GRAHOVAC: Da je stanje čak i bolje od rečenog, kada od zvaničnika čujete hvalisanje o rezultatima, u odgovornoj vlasti, on je trenutno zreo za smjenu sa dužnosti. A ko li će ovdje koga smijeniti kada se svi hvališu. Kada poslije nekog ubistva u Crnoj Gori policija poturi ,,pouzdanu informaciju” da je u vezi sa tim sve jasno, znajte da to ubistvo sigurno neće biti rasvijetljeno. Epiloga za više ratnih zločina, za decenijski organizovani kriminal i korupciju i za više nerasvijetljenih ubistava još uvijek nema. A epiloga nema jer bi se u rasvjetljavanju slučajeva došlo do saznanja da postoji odgovornost i nekih ljudi u blizini vrha vlasti. To je najbolji pokazatelj ko suštinski ima vlasništvo nad državnim institucijama.

MONITOR: I ministar unutrašnjih poslova Ivan Brajović pohvalio se na skupu direktora nacionalnih institucija i agencija za borbu protiv korupcije u Jugoistočnoj Evropi da je Crna Gora na tom planu ostvarila značajan napredak.
GRAHOVAC: Već sam objasnio. Ako nekakvog napretka ima, onda se on ogleda u hrabrosti građana da traže raščišćavanje nagomilanih problema. Ali, u Crnoj Gori ima još jedan problem. Još se ne shvata da vođenje jedinstvene državne politike ne isključuje iznošenje različitih stavova o mnogim pitanjima. Naime, različitost stavova ne ugrožava jedinstvenu državnu politiku. Naprotiv, osnažuje je. U Crnoj Gori imamo inverziju koja se ogleda kroz javno iznošenje jednoumlja o različitim pitanjima od strane zvaničnika, a očigledno je da nedostaje jedinstvo u vođenju državne politike. Paradržavno djelovanje još uvijek ugrožava državnu politiku. SDP-u nije ostalo još mnogo vremena da kaže istorijsko NE. Ako SDP ima vlastitu političko-partijsku ideologiju, logično je da građani od njega očekuju da zaustavi organizovani kriminal i korupciju. Radnici i seljaci u Crnoj Gori još nemaju zaštitnika niti u jednoj partiji, a upravo se od socijal-demokrata očekuje da oni budu njihov zaštitnik. Posebno da ih zaštiti od arogantnih i osionih moćnika DPS.

MONITOR: Šta mislite o suprostavljenim stavovima vlasti i opozicije u vezi akcije Balkanski ratnik?
GRAHOVAC: Sve afere će dobiti epilog. Bilo bi dobro da se do epiloga dođe baš ovdje kroz institucije Crne Gore. Ako to ne uradi ova vlast, to će uraditi neka buduća. I ništa neće zastariti. Po ugled Crne Gore i njezinih građana bi bilo najgore ako sva ta raščišćavanja uradi neko iz okruženja. Nažalost, to postaje izgledno.

MONITOR: Šta je po Vašem mišljenju najteže promijeniti u Crnoj Gori da bi ispunila uslove za evropske integracije?
GRAHOVAC: Svaka država, aspirant za EU, će ispuniti uslove samo onda kada građani shvate da, ama baš svaku vlast, treba često, a najkasnije nakon četiri godine, mijenjati, kako bi vlast uvijek bila službenik države. U protivnom, određeni klan te iste vlasti će postati vlasnik te države, a njezini građani će zauvijek ostati njihove prepadnute sluge. Upravo je to Rubikon koji će se morati preći da bi ušli u svijet demokratskih društava. Stoljetni sistemski proizvodi ovdje su: idolatrija, udvorištvo i doušništvo. Svaka vlast je to koristila kao svoj najjači rekvizit vladanja. Takva vlast se, po pravilu, gadi na sopstveni narod, a dio građana je zaljubljen baš u nju takvu. Do suicida. Da li DPS vlast podjednako cijeni i uvažava sve građane Crne Gore? Ne, oni vole samo građane iz centralnog spiska DPS, a koji su svrstani u tri rubrike: ,,članovi”, ,,sigurni glasači” i ,,potencijalni glasači”. Svi ostali su im teret koji preziru

Dupli igrači

MONITOR: Podsjetili ste prije neki dan da ste savjetovali premijeru Lukšiću da se zahvali na daljim uslugama Milanu Roćenu, Veselinu Veljoviću, Ranki Čarapić, Vesni Medenici i Boru Vučiniću. Zašto baš njima?
GRAHOVAC: Prije pet godina u ovom listu, baš Vama, dao sam intervju u kome sam pozvao Vujanovića, Marovića i Maraša da podnesu ostavke zbog istih stvari o kojima danas govorimo. Danas je svima sve jasno da ih je i prije moje prozivke trebalo posmjenjivati sa svih dužnosti. Zbog njihove izražene strasti za vlašću, oni su tada mene i tužili i sudili. Epilog je logičan – ja i dalje živim na slobodi, a oni žive u neslobodi i u strahu od suđenja. Samo ih strast za vlašću još drži. Dupli igrači su tradicionalni crnogorski problem. Ja nikada nikoga nijesam prozvao radi prozivke. Vrijeme je najbolje potvrdilo da je to uvijek bilo sa dubokim razlogom. Pored ovih koje ste pomenuli još sam neke prozvao. Za nekoliko godina ja ću i dalje živjeti u slobodi, a prozvani će, siguran sam, tumarati u nekoj od nesloboda ili u dezerterstvu, i čekaće suđenje. Zbog toga moje stavove treba prvenstveno shvatati kao dobronamjerne savjete i državi i prozvanim.

VCG treba rasformirati

MONITOR: Da li je išta primijenjeno od Vaših ideja o tome kako treba da izgleda Vojska Crne Gore ?
GRAHOVAC: Malo šta je primijenjeno, ali ih je vrijeme počelo prisiljavati pa se sada muče, a neće javno da priznaju. Ovako formirana vojska je neodrživ sistem po svim relevantnim pitanjima. Vojsci, u kojoj vojnici, kroz institucije i javno, traže spas i zaštitu od samovolje svojih komandanata i šefova, nema spasa. Ona postaje, ne zaštitnik, nego rizik po sopstvenu državu i samu sebe. Pošto država nema snage da posmjenjuje sa dužnosti takve šefove i komandante onda Vojsku Crne Gore treba što prije rasformirati. Pitanje je ko će to da uradi. Neka naredna, ali odgovorna vlast.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo