Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr MARIJA OBRADOVIĆ, POLITIKOLOŠKINJA: Surova eksploatacija radnika periferije

Objavljeno prije

na

Dr Marija Obradović, sa beogradskog Insituta za noviju istoriju Srbije, godinama istražuje procese privatizacije u Srbiji. Sa njom smo razgovarali i o široj slici ove pojave, o svjetskom sistemskom problemu odnosa centar-periferija. MONITOR: Kako da razlikujemo ono što je neminovno i dobro za život ljudi na čitavoj planeti od onoga što je naličje procesa globalizacije ?
OBRADOVIĆ: Globalizacija u osnovi predstavlja savremeni društveno-istorijski oblik dugotrajnog istorijskog procesa koncentracije i centralizacije kapitala na globalnom nivou koja prati razvoj kapitalizma od njegovih početaka u 16. veku do danas. Radi se o koncentraciji i centralizaciji svojinskih prava. Bitna karakteristika procesa globalizacije je jačanje i usložnjavanje finansisko-ekonomskih veza između zemalja centra i periferije svetskog kapitalističkog sistema. U međunarodnoj podeli rada, zemlje periferije poprimaju sve više funkciju proizvodnih platformi za produkciju roba finansiranu investicijama multinacionalnih kompanija, banaka, preduzeća i drugih privrednih subjekata centra. Bitna karakteristika procesa globalizacije je i širenje dvostrukog tržišta rada na globalnom nivou, eliminisanje gotovo u potpunosti svake konkurencije na tržištu finansiskog kapitala, uz zaoštravanje konkurencije na tržištu rada.

Iako proces globalizacije vodi procentualnom smanjenu učešća nadnica u svetskom bruto nacionalnom dohotku, širenje dvostrukog tržišta rada dovodi do znatno brže pauperizacije radničke klase periferije.

MONITOR: A kada se radi o Evropi?
OBRADOVIĆ: Prema podacima Instituta iz Kelna u periodu između 1980 i 2001. došlo je do znatnog porasta realnih nadnica u zemljama Evropske unije. U zemljama Istočne Evrope u vreme privatizacije društvenog kapitala koja predstavlja kjlučni proces globalizacije, došlo je do dramatičnog pada realnih nadnica. Od 1989. do 1995. godine nadnice su u zemljama centralne Evrope padale u proseku 22 odsto godišnje, a u zemljama jugoistočne Evrope čak za 52,2 odsto. U istom periodu stopa siromaštva porasla je u zemljama centralne Evrope za 18 odsto, a u zemljama jugoistočne Evrope za 40,7 odsto.

Prema podacima Evropske fondacije za unapređenje životnih i radnih uslova, radno vreme u zemljama Istočne Evrope u proseku iznosi 44,4 časova nedeljno i znatno je duže od radnog vremena u zemljama Zapadne Evrope gde u proseku iznosi 38,3 časova nedeljno.

Očigledno je da je stopa eksploatacije radničke klase u Istočnoj Evropi znatno veća od one u Zapadnoj, što je i poenta dvostrukog tržišta rada kao bitne odrednice procesa globalizacije.

MONITOR: Kao da gledamo dokumentarne filmove o velikoj depresiji u SAD 1929-33, lako uočavamo sličnosti, čak i „podjelu uloga”?
OBRADOVIĆ: Pravljenje paralele između Velike depresije u SAD i zemljama Zapadne Evrope sa početka 30-tih godina i socijalno-ekonomske situacije nastale u Istočnoj Evropi nakon pada komunističkog sistema krajem 80-ih godina 20.veka nije retko u naučnoj literaturi. Sličnost se obično traži u masovnoj nezaposlenosti i masovnim samoubistvima pripadnika radničke klase koji su ostali bez posla i izvora egzistencije. Između 1989. I 1995. godine stopa samoubistava porasla je u centralnoj Evropi za 78 odsto, a u zemljama jugoistočne Evrope za 5,85.

Ukupna vrednost roba i usluga proizvedena u tranzicionim ekonomijama Istočne Europe opala je od 1989. do 1995. godine za četvrtinu realne vrednosti. Posle velike ekonomske krize iz 1929-33, taj pad predstavlja najveću mirnodopsku kontrakciju u svetskom proizvodu. U isto vreme, siromaštvo se značajno proširilo u regionu. Procenjen broj siromašnih u periodu 1993-95 iznosio je 15,6 miliona ljudi. Prosečan prihod siromašne osobe iznosio je oko 2,8 dolara dnevno. Sistem ranije garantovanih socijalnih davanja, besplatne zdravstvene zaštite i besplatnog obrazovanja počeo je značajno da se narušava. Smrtnost stanovništva je mnogo porasla, bez mirnodopskog presedana.

Društveni proizvod u Istočnoj Europi‚ 1996. godine aproksimativno je iznosio 80 odsto njenog društvenog proizvoda iz 1987.

MONITOR: Vaša istraživanja pokazuju pravi debakl privatizacije u zemljama Istočne Evrope. Šta su glavni pokazatelji takvog stanja?
OBRADOVIĆ: Prema Izveštaju o tranziciji Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj za 2010. godinu stope rasta u Istočnoj Evropi nakon 2007. godine značajno opadaju.

Od 2000-08. u većini zemalja Istočne Evrope nakon sprovedene masovne privatizacije društvenog kapitala rast se zasnivao na fluktuirajućem dotoku kapitala i domaćoj tražnji. Rezultat toga je bio da izvoz nije išao u korak sa uvozom, što je dovelo do velikog spoljnotrgovinskog deficita u većini istično-evropskih zemalja.

U datom Izveštaju kao glavne karakteristike poslovnog okruženja u zemljama tranzicije iznose se: niska obrazovna i kvalifikaciona struktra preduzetnika, korupcija, neuređena poreska politika, nerazvijena infrastruktura i visoka stopa kriminala.

Razvojni tranzicioni model očito sadrži značajne protivurečnosti koje su se oštro ispoljile u periodu svetske ekonomske krize.

MONITOR: Zanimljivo je da je na slom berze i trgovine nekretninama među prvima upozorio jedan od najboljih poznavalaca ovih poslova, Džordž Soros?
OBRADOVIĆ: Soroševo „predviđanje”, sasvim je shvatljivo pošto on pripada svetskim poslovnim krugovima i ima pristup relevantnim informacijama. Drugo je pitanje ko je platio cenu krize svetske kapitalističke ekonomije. Očito je da su to zemlje periferije, a prvenstveno radnička klasa ovih zemalja.

MONITOR: Neki naši ekonomisti smatraju da je Rusija uspješnije vodila svoju privatizaciju, naročito kada je Putin pod svoju kontrolu stavio ruske tajkune?
OBRADOVIĆ: O privatizaciji u Rusiji teško je govoriti jer ne postoji relevatna literatura koja bi se bazirala na empirijskim ekonomsko-istorijskim istraživanjima. Pad komunističkih sistema krajem 80-tih je neistražen proces. Otvoreno je pitanje o istorijskoj ulozi komunističke nomenklature u tom procesu, imajući u vidu da je ova društvena mreža realni „dobitnik tranzicije”, jer je kroz proces privatizacije uspostavila svoje privatno vlasništvo nad društvenim kapitalom. Ja mislim da je izazovnije pitanje zašto je radnička klasa realsocijalističkih zemalja dozvolila pripadnicima nomenklature da se domognu vlasništva nad društvenim kapitalom.

Danas je široko prihvaćeno stanovište da su komunistički režimi u Istočnoj Europi pali zbog nekonkurentnosti privreda tih zemalja na međunarodnom tržištu i relativne ekonomske nerazvijenosti.

Tokom sedamdesetih godina 20. veka istočno-evropske zemlje dosta su se zadužile kod MMF i Svetske banke. Sedamdesete su bile decenija jeftinih kredita. Zemlje Istočne Evrope su tada pokušavale da razviju industrijske grane koje su zahtevale velika kapitalna ulaganja u tzv. ,,velike projekte” za koje nisu imale dovoljna finansijska sredstva.

Zaduženost Istočne Evrope je iznosilo je 67 milijardi dolara 1981. godine. U isto vreme Svetska banka je izvršila reevaluaciju rizika za davanje kredita zemljama Istočne Evrope, što je za posledicu imalo teže odobravanje kredita tim državama. Ranih osamdesetih godina 20. veka zemlje komunističkog bloka bile su primorane da redukuju uvoz po osnovu konvertibilnih valuta. Na kraju 1989. godine Poljska, Mađarska, Bugarska, a takođe i Jugoslavija suočile su se sa problemima spoljne nelikvidnosti zbog neefikasnosti svojih ekonomija.

MONITOR: Šta je bio glavni instrument promjena?
OBRADOVIĆ: Spoljni faktori, masovni revolt ili pokreti odozdo nisu porazili komunizam. Karen Henderson i Neil Robinson u knjizi Post-Communist Politics, An Introduction, na sledeći način opisuju ulogu komunističkih elita u urušavanju komunističkih režima u Evropi:

,,Možemo tvrditi da je kolaps komunizma bio uzrokovan ne-sistemskim varijablama isto onoliko koliko i međunarodnom konkurencijom. Od posebnog značaja ovde bi bila odluka da se pristupi reformi doneta od strane Mihaila Gorbačova i sovjetskog rukovodstva. Komunistička rukovodstva u većini slučajeva nisu bila svrgnuta već su predala vlast kroz pregovore”. Komunističke nomenklature kao i opozicione grupe u zemljama Istočne Evrope, iskoristile su ideologiju nacionalizma (,,svete” simbole) za uspostavljanje kontrole nad masama. Verovatno je tačno reći da je nacionalizam moćna ideologija jer budi nadu mnogih da će i oni učestvovati u podeli kolača.

MONITOR: Nekoliko država članica EU je pred bankrotom?
OBRADOVIĆ: Periodične krize svetskog kapitalističkog sistema uvek su najoštrije oblike imale na periferiji. Tako i se i danas socio-ekonomski efekti svetske krize mnogo jače i očiglednije ispoljavaju u poluperifernim zemljama EU, kao što su Grčka, Portugalija, Irska, Španija ali i istočno-evropske zemlje, članice EU, nego u zemljama jezgra.

Antikapitalistički pokret

MONITOR: Kao reakcija na ekonomske aspekte globalizacije i seljenje velikih zapadnih industrija za istočna tržišta jeftine radne snage, javio se prilično snažan antiglobalistički pokret,ali i alterglobalizam. Kakav je vaš stav prema ovim pojavama?
OBRADOVIĆ: Antiglobalistički pokret je u osnovi antikapitalistički pokret. Njegova ideologija se bazira na posmatranju svetskog kapitalističkog sistema kroz dihotomiju centar-periferija.Vitalnost kapitalističkog sistema vidi se u eksploataciji periferije od strane zemalja centra raznim metodama od kojih je značajna neravnopravna međunarodna trgovina. Stoga je delatnost STO čest predmet napada aktivista antiglobalističkog pokreta. Međutim, treba naglasiti da ovaj antiimperijalistički pokret ima najaču organizaciju i najveći broj članova u zemljama centra, pre svega SAD i zemljama Zapadne Evrope.

Tajanstvena uloga komunističke nomenklature

MONITOR: Neki od ruskih tajkuna, kao Oleg Deripaska,kupovali su dosta i po Crnoj Gori. Koliko su nacionalni tajkuni, samostalni i koliko su uopšte sposobni za konkurentnu poslovnu aktivnost bez državne pomoći i pritiska?
OBRADOVIĆ: Već smo istakli da su istraživanja uloge komunističke nomenklature u rušenju komunističkih sistema retka u Istočnoj Evropi , pa time i na prostoru bivše Jugoslavije. U slučaju SFRJ od velikog društvenog interesa je istraživanje istorijske uloge nacionalnih partijskih rukovodstava u rušenju Jugoslavije ali i njihovog kasnijeg ,,snalaženja” u tranziciji i privatizaciji. Evidentna je istorijska veza između razbijanja SFRJ putem građanskog rata i privatizacije društvenog kapitala. Malo je verovatno da bi kapital društvenih preduzeća ostao potpuno van kontrole radničkih saveta, na milost i nemilost poslovodstvu preduzeća koja su sa nacionalnim partijskim rukovodstvima sačinjavali društvenu mrežu komunističke nomenklature, bez istorijske situacije raspada zemlje. O tome ubedljivo svedoči klijentelistička partijska struktura postkomunističkih nacionalnih političkih sistema u svim bivšim jugoslovenskim republikama. Nasuprot dezorjentisanoj i do krajnjih granica pauperizovanoj radničkoj klasi bivše Jugoslavije nalaze se klijentelisički organizovani delovi nacionalnih nomenklatura koje se kroz kvazi parlamentaran sistem bore za što veći deo društvenog kapitala.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo