Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN BAJIĆ, ANALITIČAR I KOLUMNISTA: Opasno Dodikovo junačenje

Objavljeno prije

na

Provjereni borac za građanska prava, osnivač i prvi predsjednik Naše stranke u BiH, Bojan Bajić, dugo se izdvaja iz monotonije folklorne politike i birokratizovanog „euro žargona”. To ga je preporučilo da baš u ovim danima, iznese mišljenje o najnovijih događajima u BIH. MONITOR:Da li vas je iznenadila izjava Milorada Dodika da će odložiti najavljivani referendum?
BAJIĆ: Ne. Niti jedan potez Milorada Dodika me ne može iznenaditi jer nije baš najjasnije koja je njegova politika. Iznenadilo bi me na primjer da je Tači odustao od proglašenja nezavisnosti Kosova, jer su ciljevi i strategija bili jasni i transparentni. Kod Dodika je sve varijabilno, sve se i hoće i neće.

Javnost nije sigurna da li on radi na nezavisnosti Republike Srpske ili ne, da li on stvarno ili samo retorički negira BIH. Da li je pokrenuo priču o referendumu o sudu i tužilaštvu samo zato što nije ostvario obećanja iz 2006.godine o referendumu o nezavisnosti, pa se time pokušavaju ,,zamazati oči” biračima, ili je u pitanju skretanje pažnje javnosti sa korumpiranog sistema i loše ekonomske situacije u RS?

Nije jasno da li treba slijediti njegove izjave o tome da je protiv bilo kakve diskriminacije ili rasističku izjavu da mu neće suditi sudije muslimani, da li vjerovati pismu koje je uputio SB UN o poštivanju međunarodnog subjektiviteta BiH ili one izjave o tome da će se BiH raspasti i da će RS biti nezavisna. Da li vjerovati izjavi kad je za Radovana Karadžića rekao da je bitanga ili njegovoj izjavi da je Karadžićev SDS napravio RS i da je to velika istorijska stvar koju treba poštovati? Koji je stvarno njegov stav u vezi Srebrenice kada je jednom u Sarajevu prije podne izjavio da je bio genocid, a posle podne na Palama rekao da genocida u Srebrenici nije bilo?

Ključno pitanje za Dodika je: Znamo li šta i gdje hoćemo da budemo za pet i 10 godina? On taj odgovor nema, jer je on tipični balkanski političar koji inteligenciju koristi isključivo za taktiku od situacije do situacije. I za Miloševića se svojevremeno tvrdilo da je odličan taktičar, ali taktiziranje bez vizije i strategije se pretvori u najobičnije petljanje uz pogubne posljedice.

MONITOR: Kako se dogodilo da Dodik od najave referenduma o nezavisnosti stigne do referendumskog pitanja o BIH institucijama?
BAJIĆ: Tako što je Dodik shvatio da u srpskoj javnosti RS najbolje prolaze antimuslimanski i antizapadni stavovi koji su putem propagande u zadnjih 20 godina sasvim solidno ukorijenjeni među biračima. Sve što pričate u tom pravcu donosi glasove. E, sad, nakon što je Dodik shvatio da lažno obećanje o nezavisnosti u jednom trenutku može donijeti pobjedu na izborima, ali se već u sljedećem može ‘odbiti od glavu’ jer neće biti ispunjeno, onda je Dodik pristupio proizvodnji raznih simulacija u pravcu nezavisnosti. Tako da Dodik uz pomoć režimskih medija već godinama diže veliku prašinu oko raznih kvazi referendumskih tema, kako bi priskrbio status mučenika koji daje sve od sebe da se to ostvari, ali eto bjelosvjetska urota to ne dozvoljava.

Referendum o BH institucijama je farsa, koja će za rezultat imati dodatnu indoktrinaciju javnosti od koje će Dodik profitirati, ali ova je situacija jasan signal SAD-u i EU da se nakon pet godina pasivnosti ponovo trebaju uključiti u pospremanje nereda u BiH.

MONITOR:Iz Beograda izgleda da je Dodik jedan od najvažnijih ljudi u Srbiji. Desimir Tošić i Zoran Đinđić su mislili da je uticaj Srba van Srbije uvijek bio velik u srpskoj istoriji ali i 90-tih.Vi ste skoro napisali da će Tadiću uskoro Dodik postati smetnja?
BAJIĆ: Zoran Đinđić je u novembru 1989. godine napisao nešto i o drugoj strani te medalje: ”…važnu ulogu počinju da igraju Srbi izvan Srbije. Oni se, po definiciji, nalaze u istom agregatnom stanju kao i njihova ‘centralna masa’ i u različitom u odnosu na svoje vlastito okruženje. Već u ratovima sa Turskom u drugoj polovini 19. vijeka beogradski političari računaju sa aktiviranjem Srba izvan Srbije, ali po pravilu ne vodeći računa o tome šta će se sa njima desiti u slučaju da zajednički poduhvat doživi neuspjeh… u škripcu ostaje inicijator ‘velikog oslobađanja’, ali, još više nego on, u škripcu ostaju Srbi u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu.”

Ove Zoranove riječi su doživjele ostvarenje kroz srpsku propast u Hrvatskoj i Kosovu, te dijelovima BiH kao što su Sarajevo ili Mostar. Dodikovo ponašanje se danas ne razlikuje mnogo od ponašanja srpskih političara iz 90-tih, tako da se plašim da Zoranovo predviđanje može biti još preciznije, a time još tužnije ostvareno u godinama koje dolaze. Ako primijetimo i činjenicu da politička elita Srbije sve češće opravdava poraze 90-tih kroz ,,dobijanje” RS, te sve prisutniji manipulativni ruski uticaj u BiH, ali bez bilo koje realne poluge moći da utiče na zbivanja, onda imamo razlog a za veliku zabrinutost. Ako Tadiću Dodik već nije smetnja, onda nešto nije u redu sa Tadićem.

MONITOR: Podnijeli ste ostavku na mjesto predsjednika Naše stranke, zbog loših izbornih rezultata. Šta ste iz njih zaključili?
BAJIĆ: Naučio sam da bosanskoj zavrzlami nisam dorastao. Shvatio sam onu izjavu Meše Selimovića: ,,Tamo gdje prestaje logika, tu počinje Bosna”. Vidio sam da logiku straha nije lako prevladati. Podnio sam ostavku kako bih otvorio prostor da neko sposobniji i pametniji od mene nastavi politiku normalizacije odnosa među ljudima. BIH je divna zemlja, ima dobre ljude, samo smo dugo vremena živjeli bez demokratskog državnog okvira i valjda se izgubili u svemu tome. Znam da svaka promjena znači proces, zato se nadam da je i moj politički angažman jedna kockica pozitivnog procesa, a ne kraj nade da društvo jednog dana može živjeti u stvaralačkoj atmosferi, a ne u intenzivnom i konstantnom strahu.

MONITOR: Kako vidite ulogu tzv. međunarodne zajednice?
BAJIĆ: U zadnjih 5 godina, naročito nakon propasti Aprilskog paketa ustavnih promjena iz 2006. međunarodna zajednica je odlučila da pusti stvari u BiH da se same dešavaju. U tom vakuumu a po starom srpskom običaju, raspojasao se Milorad Dodik.

Otvaranjem krize oko aktuelnog referenduma, koja je došla čak do UN-a, Dodik je uspio da ujedini relevantne igrače međunarodne zajednice u ocjeni da je RS remetilački faktor. Time je čak uspio da skine pažnju sa krize u Federaciji BiH i svu negativnu energiju preusmjeri na RS. Kažem relevantne, a u slučaju BiH su to SAD i EU, što kroz NATO baze u zemlji, što kroz EU integracije. Rusija nije relevantan igrač jer ne posjeduje ni jednu stvarnu polugu moći u BiH. Kad bi bilo ,,stani-pani”, ruski predsjednik ne bi imao kuda da proleti avionom do Republike Srpske, a da to nije vazdušni prostor NATO pakta. Svaka zabluda RS o nekakvoj ruskoj zaštiti je štetna, a konfrontacija sa SAD i EU je samoubilački potez.

MONITOR: Kako procjenjujete ponašanje Bakira Izetbegovića koji je donio jedan drugačiji ton u Predsjedništo BIH?
BAJIĆ: Bakir Izetbegović i Sulejman Tihić baštine soft pristup u retorici i ponašanju, a po ugledu na njihovog uzora Aliju Izetbegovića. U tom smislu je izbacivanje Harisa Silajdžića iz igre jednim dijelom relaksiralo scenu, jer je Siladžić bio dio problema, a ne dio rješenja.

U periodu 2006 – 2010. se s pravom moglo reći da su Silajdžić i Dodik zajednički zatrovali scenu zapaljivom retorikom i da su situaciju više puta dovodili do usijanja. Više nema Silajdžića na sceni, a Dodik nije prestao da bude faktor destabilizacije. On je ostao bez sparing partnera sa bošnjačke strane, pa je odlučio da se malo ,,zakači” sa svjetskim silama. Prosto ne mogu da vjerujem kako nas Dodik postupno uvodi u scenario po principu ,,Milan Martić”, a da mu većina i dalje aplaudira.

MONITOR: Izgleda da Turska želi da se vrati na Balkan. Nedavno je bio i simbolički sastanak u Karađorđevu. Turska je svima na Balkanu potrebna, prije svega zbog investicija i ekonomskog prestiža koji ni u svjetskim dimenzijama nije mali?
BAJIĆ: Turska se nema šta vraćati na Balkan, ona nikad sa Balkana nije ni otišla. Makar kad je riječ o mentalitetu, navikama i rezonima. Srbi nisu ni svjesni u kolikoj su mjeri ostali Osmanlije u kulturološkom smislu.

U političkom smislu se lako može vratiti na Balkan minimalno kroz muslimansko stanovništvo, baš kao i Rusija kroz pravoslavno, ali u ekonomskom smislu će uloga Turske rasti u svim balkanskim zemljama.

Mi smo na žalost ostali zarobljeni u starim kategorijama vjerskih ratova i takvih savezništava, a zaboravljamo da će u narednom periodu Beograd i Ankara postati međusobno važniji partneri, od bočnih veza koje imaju s Banjalukom i Sarajevom.

Stranci, ipak, bolji

MONITOR: Dodik je izuzetno nezadovoljan visokim međunarodnim predstavnicima za BIH. Kako Vi vidite njihov doprinos stabilizaciji prilika u BIH i da li su Bonska ovlašćenja najbolje rješenje?
BAJIĆ: Još nije vrijeme da se povuku Bonska ovlašćenja, a razumljivo je zašto Dodiku smetaju međunarodni visoki predstavnici, jer diktatorskom mentalitetu smeta kad postoji neko iznad. Mislim da je u svakom slučaju za građane bolje da konačne poluge moći drži neki pristojni i lijepo vaspitani stranac, koji pored svih mana makar nije krvoločan kao naši lideri iz 90-tih, ili ovi sadašnji koji ih veličaju. Uz sve pluseve i minuse djelovanja visokih predstavnika, njihov doprinos normalizaciji stanja za obične ljude je nemjerljiv. Sve što je dobro za ‘malog’ čovjeka je došlo kroz djelovanje i pritisak međunarodne zajednice, od vraćanja imovine i poštovanja privatne svojine, preko uvođenja kakvih-takvih standarda u raznim oblastima života do dobijanja bezviznog režima. Sve zbog čega ispašta obični mali čovjek u BiH dolazi od korumpiranih, nacionalističkih i lažno posvađanih vjersko-etničkih političkih elita.

Potrebna jasnija poruka Srbije

MONITOR: Kako vidite ulogu Hrvatske i Srbije koje su garanti sprovođenja Dejtonskog sporazuma?
BAJIĆ: Da su Hrvatska i Srbija bile miroljubive zemlje na početku 90-tih, do rata u BiH ne bi ni došlo. Zbog toga je valjda i predviđeno da budu garanti Dejtonskog sporazuma. Hrvatska politika nakon Tuđmana je jasno stavila do znanja bosanskim Hrvatima da svoja prava traže u okviru BiH, ali mislim da bi Srbija trebala takođe da ovu poruku jasnije i odlučnije prenese Srbima u BiH, jer većina običnih ljudi se i dalje nada u neko buduće pripajanje Srbiji. Ovo sjedenje na dvije stolice, obično na kraju rezultira gubitkom obje, pa bi odlučan pozitivan stav Srbije prema BiH bio više nego poželjan. Tadićeve izjave su dobre s vremena na vrijeme, ali su često relativizovane nekim drugim postupcima, tako da suštinski niko relevantan iz Beograda Srbima u BiH nije nedvosmisleno i iskreno stavio do znanja da im se državna kuća za „vijek i vjekov” zove BiH.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo