Povežite se sa nama

INTERVJU

AL DINO: Od Ksenije Cicvarić sam učio trilere

Objavljeno prije

na

Kažu – da je napravio samo Koprivu i Nikad mi se ne spava – dosta bi bilo. Jedna za tugu, druga za dernek. Al Dino je bosanski pjevač, ali ga smatraju svojim i ostali djelovi brdovitog Balkana. MONITOR: Crnogorska javnost Vas uglavnom zna po ,,Koprivi”, ali je priča o Vašoj karijeri mnogo kompleksnija. Sa pet godina ste počeli svirati..
AL DINO: Ja sam rođen u Jajcu, i to u ulici u kojoj je rođeno sedam značajnih muzičara, a kao zadnji u toj čudnoj slučajnosti dogurao sam najdalje. Moj današnji vjenčani kum, tada kao dječak od 14, 15, naštimao mi je gitaru koju sam počeo svirati sa pet godina. Od tada kreće moja priča sa muzikom, a imao sam i rahmetli dedu Zaim-bega, koji je bio najpoznatiji harmonikaš u tom kraju, tako da sam morao postati ovo što sam danas.

MONITOR: Za razliku od većine balkanskih muzičara, Vi ste muzički ,,potkovani”. Završili ste nižu i srednju muzičku školu, koliko Vam je to obrazovanje pomoglo ili odmoglo na estradi?
AL DINO: Danas su znanje i kultura toliko degradirani, da je sve od politike preko kulture do fakulteta, postalo turbo folk nekultura. Meni znanje koristi jer se osjećam kompletnijim radi samog sebe, ali mi i smeta jer mi stvara frustracije, pošto ne mogu da gledam šta se radi, a nisam toliko nemoralan da se jačem pridružim kad ga ne mogu pobijediti. Istinska umjetnost, pa i intelektualizam, otišli su u underground, jer je danas mjerilo količina novca. Znam da će i to proći, ali ne znam hoću li dočekati.

MONITOR: Nakon srednje škole, upisali ste u Frajburgu Školu džeza. Odakle interesovanje za tu vrstu muzike. I uopšte, gdje vidite povezanost ovoga što sada radite sa džezom?
AL DINO: Za džez sam saznao u 16. godini, kad sam slučajno od komšije dobio kasetu Weather reporta i fascinirao se svirkom, posebno legendom bassa Jacom Pastoriusom. Zbog njega sam počeo svirati ,,fretless”. Džez nije bio isključiva sfera mog interesovanja, uvijek sam slušao sevdah, jer sam rastao u takvoj atmosferi. To je bila i moja uspavanka. Muziku sam uvijek gledao kao veliki okean koji želim da oplovim, i svaki zaljev i ostrvo da upoznam. Ne razumijem ljude koji čitav život mogu da budu u jednom muzičkom pravcu i ne požele da vide šta ima iza ograde.

MONITOR: Nakon izdavanja prvog albuma, postali ste prepoznatljivi po baladama. Jeste li se svjesno opredjeljivali prema pjesmama sporijeg tempa, ili je to proizašlo iz interesovanja publike?
AL DINO: To je moja emocija, i samo na prvom albumu sam pravio izlete da bih dao publici da odabere koji stil kod mene najviše vole. Odabrali su baladu, a to je bila moja tiha želja. Ljudi rijetko pogriješe jer na muziku reagiraju često nagonski, primajući energiju koja je zapisana. Danas mi je mnogo lakše, jer sam raščistio sa sobom ko sam i šta sam, i radim pjesme onako kako osjećam. Moj ideal je duševno, pa onda materijalno zadovoljstvo, ali imam sreću da od mojih pjesama lijepo živim, one me vode po svijetu i upoznaju sa divnim ljudima.

MONITOR: Pravi ulazak u ono što se zove sevdahom ostvarili ste pjesmama ,,Kopriva” i ,,Nikad mi se ne spava”. Muzički i atmosferski dvije suprotne kompozicije. Ova druga je odrađena sa ,,Mostar Sevdah Reunion”, i čini se da je to bilo najsrećnije rješenje za nju, u atmosferi Safeta Isovića ili Zaima Imamovića, posebno u onim triler djelovima.
AL DINO: Obje pjesme su ta naša bosanska, pa i balkanska priča, i odražavaju moje stanje duše i podneblje u kome živim. To i jeste nastavak traga koji su utrli i Safet i Zaim, ali i jedna žena od koje sam učio najljepši triler – pokojna Ksenija Cicvarić, čiju sam nježnost upotrijebio u Koprivi. Na Youtubeu sam se potpisao imenom i prezimenom ispod njene pjesme, i to sam napisao. Mostar sevdah su donijeli svoj pristup i iskustvo u moju pjesmu, i ,,legla im je na prvu”, tako da je ljudi čak doživljavaju više kao njihovu nego kao moju.

MONITOR: ,,Kopriva” krasi melanholično obraćanje ženi i zemlji, uz obilje etno motiva, kako zvučnih, tako i u spotu. Počitelj je bio savršen ambijent za ekranizaciju.
AL DINO: Kopriva je ispala i dobro poetsko rješenje, jer je struktura teksta dovoljna da i bez muzike bude lijepa poezija. Meni je drago da su ljudi u današnje vrijeme imali vremena, i uopšte prepoznali tu emotivnu vrijednost. To dokazuje da je ono “ljudsko i istinsko” i dalje tu, samo je zatrpano raznim utjecajima i jeftinom mentalnom robom koju smo nesvjesno usvojili.

MONITOR: Mnoge je iznenadilo Vaše ulaženje u Grand, obzirom da se pominjanje te kuće uglavnom veže za silikonske pjevačice i turbo-folk. Otkud Vi u tom jatu?
AL DINO: Ja sam čovjek koji ne voli nikakve podjele u muzici. Došao sam da bih se ljudima predstavio i da možda otkriju afinitet prema meni. To je veoma profesionalna i uspješna kuća, bazirana na toj muzici, i to rade najbolje. Oni nisu ministarstvo kulture, nego privatna firma, velika samoposluga koja zna prodati ono što ima na stalažama.

MONITOR: U duetu sa Gocom Tržan pobijedili ste na ,,Radijskom festivalu”, uradili ste i pjesmu ,,Ničija” za Anu Bekutu. Odakle ta želja za saradnjom sa ljudima iz drugačije branše?
AL DINO: Nekad mi ljudi ponude saradnju, a nekad pjesma traži nekoga. Ne mogu kontrolisati šta će tačno da izađe iz mene, i tako ponekad napravim pjesmu koja nije za mene, ali jeste za Anu ili za Gocu. Te su pjesme kao kćerke koje se udaju i dobiju novo prezime. I dalje su moje, ali su i njihove.

MONITOR: Jeste li ikad željeli da se, kao školovan muzičar, okušate i u ozbiljnijim formama od popa?
AL DINO: Planiram raditi album sevdalinki i balkanske izvorne muzike, jer se to od mene potajno očekuje. Moram da odgovorim na taj izazov koji odgađam već 10 godina, pošto znam da je to velika odgovornost, jer tu možda uništim ili obnavljam narodno blago koje nemam pravo da skrnavim kao mnogi danas, koji se drznu da sevdah obogaćuju jazzom ili houseom, kompjuterima, pa ga unište. Ta muzika traje 300 godina bez reklame, bez izdavačkih kuća, medija, a ove naše danas ne mogu ni godinu uz svo guranje.

MONITOR: Dijelite li mišljenje bosanskih autora da je rat trajno ostavio posljedice i na kulturnu scenu zemlje, i na umjetničko izražavanje autora, nevezano za sferu umjetnosti.
AL DINO: Rat je najveća trauma koju ljudska psiha može da doživi i najveća opomena onima koji razum imaju. Glupo bi bilo da nije ostavio posljedice na nas, ali je još gluplje ako nismo iz toga ništa naučili. Na vlast, i u medije, došli su marginalci, iskompleksirani skorojevići koje obično takva poplava i izbaci. Trebaće puno vremena da se slegne, ali po zakonu fizike koji je neumoljiv – kad se voda bistri, mulj ide na dno.

MONITOR: Vrijeme je Eurosonga, omiljene muzičke zabave. Dva puta ste pokušali otići, ali niste uspjeli. Imate li i dalje volju za tim?
AL DINO: Nemam ga volje niti pogledati, jer je to festival trećerazrednog značaja za ozbiljan muizički svijet, osim za zemlje poput naših, koje su sretne da im se ime pomene, a da to nije rat, nemiri, tuga i čemer. U tom kontekstu je Eurosong dobar, jer ima pozitivnu stranu, a opet, jako me nervira pjevanje na engleskom i utrkivanje ko će bolje da iskopira angloamerički muzički izraz. To je isto kao da ja Vas pozovem u goste na kafu, ali Vam ne dam da pričate crnogorskim, jer neću da se patim s Vašim akcentom. Ja sam tu kruti tradicionalista, jer smatram da je uniformisanje planete etničko čišćenje na kulturnoj osnovi, “mekdonaldizacija” svijeta. Ako ipak odem na Eurosong, predstavljaću sebe kao običnog Bosanca i Balkanca, i sigurno da ću se družiti tamo sa komšijama prije nego sa Englezima ili Norvežanima.

MONITOR: U medijima je mnogo komentarisana Vaša izjava o Bregoviću kao o ,,najgoroj predstavi balkanske muzike”. Na čemu ste bazirali ovaj sud o njegovom radu u posljednjih dvadesetak godina?
AL DINO: Ja sam Bregu kritikovao kao njegova publika, a ne kao kolega. Rastao sam uz njegovu muziku, pamtio i pjevao pjesme, skidao sola na gitari, ,,bario” cure. Tužan sam jer sam ga izgubio kao omiljenog kompozitora, kao što sam zadržao Arsena, Balaša, Olivera… On je nekad mogao od čiste umjetnosti, kao što je Sve će to, o mila moja…, napraviti mega hit i takvu pjesmu prodati masama. Bio je daleko ispred svih. Sada Brega nastupa u svijetu sa nečim što se zove ,,balkanska muzika”, a zna i on i ja i svi mi da to nema veze sa istinskim Balkanom, koji je mnogo bogatiji od te muzike. Na kraju krajeva, to ,,njegovo” je muzika balkanskih Cigana, koji su fenomenalni, ali jadni nisu uspjeli autorizirati, pa im se Brega potpisuje kao autor. Opet, svaka mu čast što je uspio civilizovanom svijetu podvaliti takav bućkuriš i dobro naplatiti, a uz to ih natjerati da kao mahniti skaču, a ništa ne razumiju. To su i zaslužili. Bregu ja volim i dalje, ali mi je krivo jer znam da zna, kad hoće, bolje no svi mi.

MONITOR: Živite u braku sa Arduanom – TV licem i ambasadorom BiH u afričkim zemljama ispred ,,Pampersa” i Unicefa. Je li teško živjeti s nekim ko, po prirodi posla, ima kritički sud o svačijem, pa i Vašem radu?
AL DINO: Mislim da me dragi Bog više voli no ja sebe sam. Dobio sam ženu po mojoj mjeri i zahvalan sam na tome. Ona prva presudi o svakoj mojoj pjesmi, i beskompromisna je kad je kritika u pitanju. Nekad me uspije zacrvenjeti da se satima borim sa sujetom, ali znam da je u pravu. Nas dvoje se izvanredno dopunjujemo i dovoljne su dvije rečenice dnevno da nas održe vezanim kao da smo dane i dane skupa. I pored naših uspješnih karijera, djeca su jedina vrijednost koju imamo, i njima smo posvećeni. Ostalo ako bude, i dobro je; ako ne, i ne treba.

Sevdah ushićuje

MONITOR: U posljednjih desetak godina, i kod muzikologa se bosanski sevdah učvrstio kao posebna kategorija etno muzike.Čak i ortodoksni rokeri poput Dine Šarana prezaju da je sevdah, uz Azru, osnova njihovog odrastanja.
AL DINO: Biti ,,ortodoksni roker”, znači biti loša kopija Amerikanca. Poslušajte japanski ili mađarski rok i smijaćete se kao što se nama smiju Amerikanci, jer pjevamo njihovu narodnu muziku na svom jeziku. Ali, kad pjevamo svoju izvornu muziku, onda se ne smiju, nego se trude da razumiju i vrlo pažljivo slušaju. Kad pjevam sevdah ili nešto naše, osjećam se posebno ushićeno i znam da to iskreno osjećam, jer tada pjeva moja genetika i svaki lanac DNK poigrava. Mi smo žrtve talasa anglo-amerikanizacije opšte kulture i dotle su nam promijenili svijet da, ako nemamo njihov svjetonazor, onda smo automatski zaostali.

Aldin, italijanska verzija

MONITOR: Aldin Kurić je postao Al’ Dino. Zašto ste se odlučili za ovakvu verziju pseudonima?
AL DINO: To je , italijanska verzija mog imena Aldin, nastala tako što je gazda italijanskog restorana u Štutgartu, gdje sam pjevao, trebao njegovog zemljaka da pjeva, a ne Bosanca. Na plakat sam stavio njegov prijedlog, u stilu kao Al Paćino, Al Kapone, i posrećilo mi se to ime. Tada nije bilo Al Kaide da asocira na nju ili nešto istočnjačko. Sada je gotovo, ali nije bitno ime, no ko ga nosi.

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo