Povežite se sa nama

INTERVJU

AL DINO: Od Ksenije Cicvarić sam učio trilere

Objavljeno prije

na

Kažu – da je napravio samo Koprivu i Nikad mi se ne spava – dosta bi bilo. Jedna za tugu, druga za dernek. Al Dino je bosanski pjevač, ali ga smatraju svojim i ostali djelovi brdovitog Balkana. MONITOR: Crnogorska javnost Vas uglavnom zna po ,,Koprivi”, ali je priča o Vašoj karijeri mnogo kompleksnija. Sa pet godina ste počeli svirati..
AL DINO: Ja sam rođen u Jajcu, i to u ulici u kojoj je rođeno sedam značajnih muzičara, a kao zadnji u toj čudnoj slučajnosti dogurao sam najdalje. Moj današnji vjenčani kum, tada kao dječak od 14, 15, naštimao mi je gitaru koju sam počeo svirati sa pet godina. Od tada kreće moja priča sa muzikom, a imao sam i rahmetli dedu Zaim-bega, koji je bio najpoznatiji harmonikaš u tom kraju, tako da sam morao postati ovo što sam danas.

MONITOR: Za razliku od većine balkanskih muzičara, Vi ste muzički ,,potkovani”. Završili ste nižu i srednju muzičku školu, koliko Vam je to obrazovanje pomoglo ili odmoglo na estradi?
AL DINO: Danas su znanje i kultura toliko degradirani, da je sve od politike preko kulture do fakulteta, postalo turbo folk nekultura. Meni znanje koristi jer se osjećam kompletnijim radi samog sebe, ali mi i smeta jer mi stvara frustracije, pošto ne mogu da gledam šta se radi, a nisam toliko nemoralan da se jačem pridružim kad ga ne mogu pobijediti. Istinska umjetnost, pa i intelektualizam, otišli su u underground, jer je danas mjerilo količina novca. Znam da će i to proći, ali ne znam hoću li dočekati.

MONITOR: Nakon srednje škole, upisali ste u Frajburgu Školu džeza. Odakle interesovanje za tu vrstu muzike. I uopšte, gdje vidite povezanost ovoga što sada radite sa džezom?
AL DINO: Za džez sam saznao u 16. godini, kad sam slučajno od komšije dobio kasetu Weather reporta i fascinirao se svirkom, posebno legendom bassa Jacom Pastoriusom. Zbog njega sam počeo svirati ,,fretless”. Džez nije bio isključiva sfera mog interesovanja, uvijek sam slušao sevdah, jer sam rastao u takvoj atmosferi. To je bila i moja uspavanka. Muziku sam uvijek gledao kao veliki okean koji želim da oplovim, i svaki zaljev i ostrvo da upoznam. Ne razumijem ljude koji čitav život mogu da budu u jednom muzičkom pravcu i ne požele da vide šta ima iza ograde.

MONITOR: Nakon izdavanja prvog albuma, postali ste prepoznatljivi po baladama. Jeste li se svjesno opredjeljivali prema pjesmama sporijeg tempa, ili je to proizašlo iz interesovanja publike?
AL DINO: To je moja emocija, i samo na prvom albumu sam pravio izlete da bih dao publici da odabere koji stil kod mene najviše vole. Odabrali su baladu, a to je bila moja tiha želja. Ljudi rijetko pogriješe jer na muziku reagiraju često nagonski, primajući energiju koja je zapisana. Danas mi je mnogo lakše, jer sam raščistio sa sobom ko sam i šta sam, i radim pjesme onako kako osjećam. Moj ideal je duševno, pa onda materijalno zadovoljstvo, ali imam sreću da od mojih pjesama lijepo živim, one me vode po svijetu i upoznaju sa divnim ljudima.

MONITOR: Pravi ulazak u ono što se zove sevdahom ostvarili ste pjesmama ,,Kopriva” i ,,Nikad mi se ne spava”. Muzički i atmosferski dvije suprotne kompozicije. Ova druga je odrađena sa ,,Mostar Sevdah Reunion”, i čini se da je to bilo najsrećnije rješenje za nju, u atmosferi Safeta Isovića ili Zaima Imamovića, posebno u onim triler djelovima.
AL DINO: Obje pjesme su ta naša bosanska, pa i balkanska priča, i odražavaju moje stanje duše i podneblje u kome živim. To i jeste nastavak traga koji su utrli i Safet i Zaim, ali i jedna žena od koje sam učio najljepši triler – pokojna Ksenija Cicvarić, čiju sam nježnost upotrijebio u Koprivi. Na Youtubeu sam se potpisao imenom i prezimenom ispod njene pjesme, i to sam napisao. Mostar sevdah su donijeli svoj pristup i iskustvo u moju pjesmu, i ,,legla im je na prvu”, tako da je ljudi čak doživljavaju više kao njihovu nego kao moju.

MONITOR: ,,Kopriva” krasi melanholično obraćanje ženi i zemlji, uz obilje etno motiva, kako zvučnih, tako i u spotu. Počitelj je bio savršen ambijent za ekranizaciju.
AL DINO: Kopriva je ispala i dobro poetsko rješenje, jer je struktura teksta dovoljna da i bez muzike bude lijepa poezija. Meni je drago da su ljudi u današnje vrijeme imali vremena, i uopšte prepoznali tu emotivnu vrijednost. To dokazuje da je ono “ljudsko i istinsko” i dalje tu, samo je zatrpano raznim utjecajima i jeftinom mentalnom robom koju smo nesvjesno usvojili.

MONITOR: Mnoge je iznenadilo Vaše ulaženje u Grand, obzirom da se pominjanje te kuće uglavnom veže za silikonske pjevačice i turbo-folk. Otkud Vi u tom jatu?
AL DINO: Ja sam čovjek koji ne voli nikakve podjele u muzici. Došao sam da bih se ljudima predstavio i da možda otkriju afinitet prema meni. To je veoma profesionalna i uspješna kuća, bazirana na toj muzici, i to rade najbolje. Oni nisu ministarstvo kulture, nego privatna firma, velika samoposluga koja zna prodati ono što ima na stalažama.

MONITOR: U duetu sa Gocom Tržan pobijedili ste na ,,Radijskom festivalu”, uradili ste i pjesmu ,,Ničija” za Anu Bekutu. Odakle ta želja za saradnjom sa ljudima iz drugačije branše?
AL DINO: Nekad mi ljudi ponude saradnju, a nekad pjesma traži nekoga. Ne mogu kontrolisati šta će tačno da izađe iz mene, i tako ponekad napravim pjesmu koja nije za mene, ali jeste za Anu ili za Gocu. Te su pjesme kao kćerke koje se udaju i dobiju novo prezime. I dalje su moje, ali su i njihove.

MONITOR: Jeste li ikad željeli da se, kao školovan muzičar, okušate i u ozbiljnijim formama od popa?
AL DINO: Planiram raditi album sevdalinki i balkanske izvorne muzike, jer se to od mene potajno očekuje. Moram da odgovorim na taj izazov koji odgađam već 10 godina, pošto znam da je to velika odgovornost, jer tu možda uništim ili obnavljam narodno blago koje nemam pravo da skrnavim kao mnogi danas, koji se drznu da sevdah obogaćuju jazzom ili houseom, kompjuterima, pa ga unište. Ta muzika traje 300 godina bez reklame, bez izdavačkih kuća, medija, a ove naše danas ne mogu ni godinu uz svo guranje.

MONITOR: Dijelite li mišljenje bosanskih autora da je rat trajno ostavio posljedice i na kulturnu scenu zemlje, i na umjetničko izražavanje autora, nevezano za sferu umjetnosti.
AL DINO: Rat je najveća trauma koju ljudska psiha može da doživi i najveća opomena onima koji razum imaju. Glupo bi bilo da nije ostavio posljedice na nas, ali je još gluplje ako nismo iz toga ništa naučili. Na vlast, i u medije, došli su marginalci, iskompleksirani skorojevići koje obično takva poplava i izbaci. Trebaće puno vremena da se slegne, ali po zakonu fizike koji je neumoljiv – kad se voda bistri, mulj ide na dno.

MONITOR: Vrijeme je Eurosonga, omiljene muzičke zabave. Dva puta ste pokušali otići, ali niste uspjeli. Imate li i dalje volju za tim?
AL DINO: Nemam ga volje niti pogledati, jer je to festival trećerazrednog značaja za ozbiljan muizički svijet, osim za zemlje poput naših, koje su sretne da im se ime pomene, a da to nije rat, nemiri, tuga i čemer. U tom kontekstu je Eurosong dobar, jer ima pozitivnu stranu, a opet, jako me nervira pjevanje na engleskom i utrkivanje ko će bolje da iskopira angloamerički muzički izraz. To je isto kao da ja Vas pozovem u goste na kafu, ali Vam ne dam da pričate crnogorskim, jer neću da se patim s Vašim akcentom. Ja sam tu kruti tradicionalista, jer smatram da je uniformisanje planete etničko čišćenje na kulturnoj osnovi, “mekdonaldizacija” svijeta. Ako ipak odem na Eurosong, predstavljaću sebe kao običnog Bosanca i Balkanca, i sigurno da ću se družiti tamo sa komšijama prije nego sa Englezima ili Norvežanima.

MONITOR: U medijima je mnogo komentarisana Vaša izjava o Bregoviću kao o ,,najgoroj predstavi balkanske muzike”. Na čemu ste bazirali ovaj sud o njegovom radu u posljednjih dvadesetak godina?
AL DINO: Ja sam Bregu kritikovao kao njegova publika, a ne kao kolega. Rastao sam uz njegovu muziku, pamtio i pjevao pjesme, skidao sola na gitari, ,,bario” cure. Tužan sam jer sam ga izgubio kao omiljenog kompozitora, kao što sam zadržao Arsena, Balaša, Olivera… On je nekad mogao od čiste umjetnosti, kao što je Sve će to, o mila moja…, napraviti mega hit i takvu pjesmu prodati masama. Bio je daleko ispred svih. Sada Brega nastupa u svijetu sa nečim što se zove ,,balkanska muzika”, a zna i on i ja i svi mi da to nema veze sa istinskim Balkanom, koji je mnogo bogatiji od te muzike. Na kraju krajeva, to ,,njegovo” je muzika balkanskih Cigana, koji su fenomenalni, ali jadni nisu uspjeli autorizirati, pa im se Brega potpisuje kao autor. Opet, svaka mu čast što je uspio civilizovanom svijetu podvaliti takav bućkuriš i dobro naplatiti, a uz to ih natjerati da kao mahniti skaču, a ništa ne razumiju. To su i zaslužili. Bregu ja volim i dalje, ali mi je krivo jer znam da zna, kad hoće, bolje no svi mi.

MONITOR: Živite u braku sa Arduanom – TV licem i ambasadorom BiH u afričkim zemljama ispred ,,Pampersa” i Unicefa. Je li teško živjeti s nekim ko, po prirodi posla, ima kritički sud o svačijem, pa i Vašem radu?
AL DINO: Mislim da me dragi Bog više voli no ja sebe sam. Dobio sam ženu po mojoj mjeri i zahvalan sam na tome. Ona prva presudi o svakoj mojoj pjesmi, i beskompromisna je kad je kritika u pitanju. Nekad me uspije zacrvenjeti da se satima borim sa sujetom, ali znam da je u pravu. Nas dvoje se izvanredno dopunjujemo i dovoljne su dvije rečenice dnevno da nas održe vezanim kao da smo dane i dane skupa. I pored naših uspješnih karijera, djeca su jedina vrijednost koju imamo, i njima smo posvećeni. Ostalo ako bude, i dobro je; ako ne, i ne treba.

Sevdah ushićuje

MONITOR: U posljednjih desetak godina, i kod muzikologa se bosanski sevdah učvrstio kao posebna kategorija etno muzike.Čak i ortodoksni rokeri poput Dine Šarana prezaju da je sevdah, uz Azru, osnova njihovog odrastanja.
AL DINO: Biti ,,ortodoksni roker”, znači biti loša kopija Amerikanca. Poslušajte japanski ili mađarski rok i smijaćete se kao što se nama smiju Amerikanci, jer pjevamo njihovu narodnu muziku na svom jeziku. Ali, kad pjevamo svoju izvornu muziku, onda se ne smiju, nego se trude da razumiju i vrlo pažljivo slušaju. Kad pjevam sevdah ili nešto naše, osjećam se posebno ushićeno i znam da to iskreno osjećam, jer tada pjeva moja genetika i svaki lanac DNK poigrava. Mi smo žrtve talasa anglo-amerikanizacije opšte kulture i dotle su nam promijenili svijet da, ako nemamo njihov svjetonazor, onda smo automatski zaostali.

Aldin, italijanska verzija

MONITOR: Aldin Kurić je postao Al’ Dino. Zašto ste se odlučili za ovakvu verziju pseudonima?
AL DINO: To je , italijanska verzija mog imena Aldin, nastala tako što je gazda italijanskog restorana u Štutgartu, gdje sam pjevao, trebao njegovog zemljaka da pjeva, a ne Bosanca. Na plakat sam stavio njegov prijedlog, u stilu kao Al Paćino, Al Kapone, i posrećilo mi se to ime. Tada nije bilo Al Kaide da asocira na nju ili nešto istočnjačko. Sada je gotovo, ali nije bitno ime, no ko ga nosi.

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo