Povežite se sa nama

INTERVJU

AL DINO: Od Ksenije Cicvarić sam učio trilere

Objavljeno prije

na

Kažu – da je napravio samo Koprivu i Nikad mi se ne spava – dosta bi bilo. Jedna za tugu, druga za dernek. Al Dino je bosanski pjevač, ali ga smatraju svojim i ostali djelovi brdovitog Balkana. MONITOR: Crnogorska javnost Vas uglavnom zna po ,,Koprivi”, ali je priča o Vašoj karijeri mnogo kompleksnija. Sa pet godina ste počeli svirati..
AL DINO: Ja sam rođen u Jajcu, i to u ulici u kojoj je rođeno sedam značajnih muzičara, a kao zadnji u toj čudnoj slučajnosti dogurao sam najdalje. Moj današnji vjenčani kum, tada kao dječak od 14, 15, naštimao mi je gitaru koju sam počeo svirati sa pet godina. Od tada kreće moja priča sa muzikom, a imao sam i rahmetli dedu Zaim-bega, koji je bio najpoznatiji harmonikaš u tom kraju, tako da sam morao postati ovo što sam danas.

MONITOR: Za razliku od većine balkanskih muzičara, Vi ste muzički ,,potkovani”. Završili ste nižu i srednju muzičku školu, koliko Vam je to obrazovanje pomoglo ili odmoglo na estradi?
AL DINO: Danas su znanje i kultura toliko degradirani, da je sve od politike preko kulture do fakulteta, postalo turbo folk nekultura. Meni znanje koristi jer se osjećam kompletnijim radi samog sebe, ali mi i smeta jer mi stvara frustracije, pošto ne mogu da gledam šta se radi, a nisam toliko nemoralan da se jačem pridružim kad ga ne mogu pobijediti. Istinska umjetnost, pa i intelektualizam, otišli su u underground, jer je danas mjerilo količina novca. Znam da će i to proći, ali ne znam hoću li dočekati.

MONITOR: Nakon srednje škole, upisali ste u Frajburgu Školu džeza. Odakle interesovanje za tu vrstu muzike. I uopšte, gdje vidite povezanost ovoga što sada radite sa džezom?
AL DINO: Za džez sam saznao u 16. godini, kad sam slučajno od komšije dobio kasetu Weather reporta i fascinirao se svirkom, posebno legendom bassa Jacom Pastoriusom. Zbog njega sam počeo svirati ,,fretless”. Džez nije bio isključiva sfera mog interesovanja, uvijek sam slušao sevdah, jer sam rastao u takvoj atmosferi. To je bila i moja uspavanka. Muziku sam uvijek gledao kao veliki okean koji želim da oplovim, i svaki zaljev i ostrvo da upoznam. Ne razumijem ljude koji čitav život mogu da budu u jednom muzičkom pravcu i ne požele da vide šta ima iza ograde.

MONITOR: Nakon izdavanja prvog albuma, postali ste prepoznatljivi po baladama. Jeste li se svjesno opredjeljivali prema pjesmama sporijeg tempa, ili je to proizašlo iz interesovanja publike?
AL DINO: To je moja emocija, i samo na prvom albumu sam pravio izlete da bih dao publici da odabere koji stil kod mene najviše vole. Odabrali su baladu, a to je bila moja tiha želja. Ljudi rijetko pogriješe jer na muziku reagiraju često nagonski, primajući energiju koja je zapisana. Danas mi je mnogo lakše, jer sam raščistio sa sobom ko sam i šta sam, i radim pjesme onako kako osjećam. Moj ideal je duševno, pa onda materijalno zadovoljstvo, ali imam sreću da od mojih pjesama lijepo živim, one me vode po svijetu i upoznaju sa divnim ljudima.

MONITOR: Pravi ulazak u ono što se zove sevdahom ostvarili ste pjesmama ,,Kopriva” i ,,Nikad mi se ne spava”. Muzički i atmosferski dvije suprotne kompozicije. Ova druga je odrađena sa ,,Mostar Sevdah Reunion”, i čini se da je to bilo najsrećnije rješenje za nju, u atmosferi Safeta Isovića ili Zaima Imamovića, posebno u onim triler djelovima.
AL DINO: Obje pjesme su ta naša bosanska, pa i balkanska priča, i odražavaju moje stanje duše i podneblje u kome živim. To i jeste nastavak traga koji su utrli i Safet i Zaim, ali i jedna žena od koje sam učio najljepši triler – pokojna Ksenija Cicvarić, čiju sam nježnost upotrijebio u Koprivi. Na Youtubeu sam se potpisao imenom i prezimenom ispod njene pjesme, i to sam napisao. Mostar sevdah su donijeli svoj pristup i iskustvo u moju pjesmu, i ,,legla im je na prvu”, tako da je ljudi čak doživljavaju više kao njihovu nego kao moju.

MONITOR: ,,Kopriva” krasi melanholično obraćanje ženi i zemlji, uz obilje etno motiva, kako zvučnih, tako i u spotu. Počitelj je bio savršen ambijent za ekranizaciju.
AL DINO: Kopriva je ispala i dobro poetsko rješenje, jer je struktura teksta dovoljna da i bez muzike bude lijepa poezija. Meni je drago da su ljudi u današnje vrijeme imali vremena, i uopšte prepoznali tu emotivnu vrijednost. To dokazuje da je ono “ljudsko i istinsko” i dalje tu, samo je zatrpano raznim utjecajima i jeftinom mentalnom robom koju smo nesvjesno usvojili.

MONITOR: Mnoge je iznenadilo Vaše ulaženje u Grand, obzirom da se pominjanje te kuće uglavnom veže za silikonske pjevačice i turbo-folk. Otkud Vi u tom jatu?
AL DINO: Ja sam čovjek koji ne voli nikakve podjele u muzici. Došao sam da bih se ljudima predstavio i da možda otkriju afinitet prema meni. To je veoma profesionalna i uspješna kuća, bazirana na toj muzici, i to rade najbolje. Oni nisu ministarstvo kulture, nego privatna firma, velika samoposluga koja zna prodati ono što ima na stalažama.

MONITOR: U duetu sa Gocom Tržan pobijedili ste na ,,Radijskom festivalu”, uradili ste i pjesmu ,,Ničija” za Anu Bekutu. Odakle ta želja za saradnjom sa ljudima iz drugačije branše?
AL DINO: Nekad mi ljudi ponude saradnju, a nekad pjesma traži nekoga. Ne mogu kontrolisati šta će tačno da izađe iz mene, i tako ponekad napravim pjesmu koja nije za mene, ali jeste za Anu ili za Gocu. Te su pjesme kao kćerke koje se udaju i dobiju novo prezime. I dalje su moje, ali su i njihove.

MONITOR: Jeste li ikad željeli da se, kao školovan muzičar, okušate i u ozbiljnijim formama od popa?
AL DINO: Planiram raditi album sevdalinki i balkanske izvorne muzike, jer se to od mene potajno očekuje. Moram da odgovorim na taj izazov koji odgađam već 10 godina, pošto znam da je to velika odgovornost, jer tu možda uništim ili obnavljam narodno blago koje nemam pravo da skrnavim kao mnogi danas, koji se drznu da sevdah obogaćuju jazzom ili houseom, kompjuterima, pa ga unište. Ta muzika traje 300 godina bez reklame, bez izdavačkih kuća, medija, a ove naše danas ne mogu ni godinu uz svo guranje.

MONITOR: Dijelite li mišljenje bosanskih autora da je rat trajno ostavio posljedice i na kulturnu scenu zemlje, i na umjetničko izražavanje autora, nevezano za sferu umjetnosti.
AL DINO: Rat je najveća trauma koju ljudska psiha može da doživi i najveća opomena onima koji razum imaju. Glupo bi bilo da nije ostavio posljedice na nas, ali je još gluplje ako nismo iz toga ništa naučili. Na vlast, i u medije, došli su marginalci, iskompleksirani skorojevići koje obično takva poplava i izbaci. Trebaće puno vremena da se slegne, ali po zakonu fizike koji je neumoljiv – kad se voda bistri, mulj ide na dno.

MONITOR: Vrijeme je Eurosonga, omiljene muzičke zabave. Dva puta ste pokušali otići, ali niste uspjeli. Imate li i dalje volju za tim?
AL DINO: Nemam ga volje niti pogledati, jer je to festival trećerazrednog značaja za ozbiljan muizički svijet, osim za zemlje poput naših, koje su sretne da im se ime pomene, a da to nije rat, nemiri, tuga i čemer. U tom kontekstu je Eurosong dobar, jer ima pozitivnu stranu, a opet, jako me nervira pjevanje na engleskom i utrkivanje ko će bolje da iskopira angloamerički muzički izraz. To je isto kao da ja Vas pozovem u goste na kafu, ali Vam ne dam da pričate crnogorskim, jer neću da se patim s Vašim akcentom. Ja sam tu kruti tradicionalista, jer smatram da je uniformisanje planete etničko čišćenje na kulturnoj osnovi, “mekdonaldizacija” svijeta. Ako ipak odem na Eurosong, predstavljaću sebe kao običnog Bosanca i Balkanca, i sigurno da ću se družiti tamo sa komšijama prije nego sa Englezima ili Norvežanima.

MONITOR: U medijima je mnogo komentarisana Vaša izjava o Bregoviću kao o ,,najgoroj predstavi balkanske muzike”. Na čemu ste bazirali ovaj sud o njegovom radu u posljednjih dvadesetak godina?
AL DINO: Ja sam Bregu kritikovao kao njegova publika, a ne kao kolega. Rastao sam uz njegovu muziku, pamtio i pjevao pjesme, skidao sola na gitari, ,,bario” cure. Tužan sam jer sam ga izgubio kao omiljenog kompozitora, kao što sam zadržao Arsena, Balaša, Olivera… On je nekad mogao od čiste umjetnosti, kao što je Sve će to, o mila moja…, napraviti mega hit i takvu pjesmu prodati masama. Bio je daleko ispred svih. Sada Brega nastupa u svijetu sa nečim što se zove ,,balkanska muzika”, a zna i on i ja i svi mi da to nema veze sa istinskim Balkanom, koji je mnogo bogatiji od te muzike. Na kraju krajeva, to ,,njegovo” je muzika balkanskih Cigana, koji su fenomenalni, ali jadni nisu uspjeli autorizirati, pa im se Brega potpisuje kao autor. Opet, svaka mu čast što je uspio civilizovanom svijetu podvaliti takav bućkuriš i dobro naplatiti, a uz to ih natjerati da kao mahniti skaču, a ništa ne razumiju. To su i zaslužili. Bregu ja volim i dalje, ali mi je krivo jer znam da zna, kad hoće, bolje no svi mi.

MONITOR: Živite u braku sa Arduanom – TV licem i ambasadorom BiH u afričkim zemljama ispred ,,Pampersa” i Unicefa. Je li teško živjeti s nekim ko, po prirodi posla, ima kritički sud o svačijem, pa i Vašem radu?
AL DINO: Mislim da me dragi Bog više voli no ja sebe sam. Dobio sam ženu po mojoj mjeri i zahvalan sam na tome. Ona prva presudi o svakoj mojoj pjesmi, i beskompromisna je kad je kritika u pitanju. Nekad me uspije zacrvenjeti da se satima borim sa sujetom, ali znam da je u pravu. Nas dvoje se izvanredno dopunjujemo i dovoljne su dvije rečenice dnevno da nas održe vezanim kao da smo dane i dane skupa. I pored naših uspješnih karijera, djeca su jedina vrijednost koju imamo, i njima smo posvećeni. Ostalo ako bude, i dobro je; ako ne, i ne treba.

Sevdah ushićuje

MONITOR: U posljednjih desetak godina, i kod muzikologa se bosanski sevdah učvrstio kao posebna kategorija etno muzike.Čak i ortodoksni rokeri poput Dine Šarana prezaju da je sevdah, uz Azru, osnova njihovog odrastanja.
AL DINO: Biti ,,ortodoksni roker”, znači biti loša kopija Amerikanca. Poslušajte japanski ili mađarski rok i smijaćete se kao što se nama smiju Amerikanci, jer pjevamo njihovu narodnu muziku na svom jeziku. Ali, kad pjevamo svoju izvornu muziku, onda se ne smiju, nego se trude da razumiju i vrlo pažljivo slušaju. Kad pjevam sevdah ili nešto naše, osjećam se posebno ushićeno i znam da to iskreno osjećam, jer tada pjeva moja genetika i svaki lanac DNK poigrava. Mi smo žrtve talasa anglo-amerikanizacije opšte kulture i dotle su nam promijenili svijet da, ako nemamo njihov svjetonazor, onda smo automatski zaostali.

Aldin, italijanska verzija

MONITOR: Aldin Kurić je postao Al’ Dino. Zašto ste se odlučili za ovakvu verziju pseudonima?
AL DINO: To je , italijanska verzija mog imena Aldin, nastala tako što je gazda italijanskog restorana u Štutgartu, gdje sam pjevao, trebao njegovog zemljaka da pjeva, a ne Bosanca. Na plakat sam stavio njegov prijedlog, u stilu kao Al Paćino, Al Kapone, i posrećilo mi se to ime. Tada nije bilo Al Kaide da asocira na nju ili nešto istočnjačko. Sada je gotovo, ali nije bitno ime, no ko ga nosi.

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo