Povežite se sa nama

INTERVJU

AL DINO: Od Ksenije Cicvarić sam učio trilere

Objavljeno prije

na

Kažu – da je napravio samo Koprivu i Nikad mi se ne spava – dosta bi bilo. Jedna za tugu, druga za dernek. Al Dino je bosanski pjevač, ali ga smatraju svojim i ostali djelovi brdovitog Balkana. MONITOR: Crnogorska javnost Vas uglavnom zna po ,,Koprivi”, ali je priča o Vašoj karijeri mnogo kompleksnija. Sa pet godina ste počeli svirati..
AL DINO: Ja sam rođen u Jajcu, i to u ulici u kojoj je rođeno sedam značajnih muzičara, a kao zadnji u toj čudnoj slučajnosti dogurao sam najdalje. Moj današnji vjenčani kum, tada kao dječak od 14, 15, naštimao mi je gitaru koju sam počeo svirati sa pet godina. Od tada kreće moja priča sa muzikom, a imao sam i rahmetli dedu Zaim-bega, koji je bio najpoznatiji harmonikaš u tom kraju, tako da sam morao postati ovo što sam danas.

MONITOR: Za razliku od većine balkanskih muzičara, Vi ste muzički ,,potkovani”. Završili ste nižu i srednju muzičku školu, koliko Vam je to obrazovanje pomoglo ili odmoglo na estradi?
AL DINO: Danas su znanje i kultura toliko degradirani, da je sve od politike preko kulture do fakulteta, postalo turbo folk nekultura. Meni znanje koristi jer se osjećam kompletnijim radi samog sebe, ali mi i smeta jer mi stvara frustracije, pošto ne mogu da gledam šta se radi, a nisam toliko nemoralan da se jačem pridružim kad ga ne mogu pobijediti. Istinska umjetnost, pa i intelektualizam, otišli su u underground, jer je danas mjerilo količina novca. Znam da će i to proći, ali ne znam hoću li dočekati.

MONITOR: Nakon srednje škole, upisali ste u Frajburgu Školu džeza. Odakle interesovanje za tu vrstu muzike. I uopšte, gdje vidite povezanost ovoga što sada radite sa džezom?
AL DINO: Za džez sam saznao u 16. godini, kad sam slučajno od komšije dobio kasetu Weather reporta i fascinirao se svirkom, posebno legendom bassa Jacom Pastoriusom. Zbog njega sam počeo svirati ,,fretless”. Džez nije bio isključiva sfera mog interesovanja, uvijek sam slušao sevdah, jer sam rastao u takvoj atmosferi. To je bila i moja uspavanka. Muziku sam uvijek gledao kao veliki okean koji želim da oplovim, i svaki zaljev i ostrvo da upoznam. Ne razumijem ljude koji čitav život mogu da budu u jednom muzičkom pravcu i ne požele da vide šta ima iza ograde.

MONITOR: Nakon izdavanja prvog albuma, postali ste prepoznatljivi po baladama. Jeste li se svjesno opredjeljivali prema pjesmama sporijeg tempa, ili je to proizašlo iz interesovanja publike?
AL DINO: To je moja emocija, i samo na prvom albumu sam pravio izlete da bih dao publici da odabere koji stil kod mene najviše vole. Odabrali su baladu, a to je bila moja tiha želja. Ljudi rijetko pogriješe jer na muziku reagiraju često nagonski, primajući energiju koja je zapisana. Danas mi je mnogo lakše, jer sam raščistio sa sobom ko sam i šta sam, i radim pjesme onako kako osjećam. Moj ideal je duševno, pa onda materijalno zadovoljstvo, ali imam sreću da od mojih pjesama lijepo živim, one me vode po svijetu i upoznaju sa divnim ljudima.

MONITOR: Pravi ulazak u ono što se zove sevdahom ostvarili ste pjesmama ,,Kopriva” i ,,Nikad mi se ne spava”. Muzički i atmosferski dvije suprotne kompozicije. Ova druga je odrađena sa ,,Mostar Sevdah Reunion”, i čini se da je to bilo najsrećnije rješenje za nju, u atmosferi Safeta Isovića ili Zaima Imamovića, posebno u onim triler djelovima.
AL DINO: Obje pjesme su ta naša bosanska, pa i balkanska priča, i odražavaju moje stanje duše i podneblje u kome živim. To i jeste nastavak traga koji su utrli i Safet i Zaim, ali i jedna žena od koje sam učio najljepši triler – pokojna Ksenija Cicvarić, čiju sam nježnost upotrijebio u Koprivi. Na Youtubeu sam se potpisao imenom i prezimenom ispod njene pjesme, i to sam napisao. Mostar sevdah su donijeli svoj pristup i iskustvo u moju pjesmu, i ,,legla im je na prvu”, tako da je ljudi čak doživljavaju više kao njihovu nego kao moju.

MONITOR: ,,Kopriva” krasi melanholično obraćanje ženi i zemlji, uz obilje etno motiva, kako zvučnih, tako i u spotu. Počitelj je bio savršen ambijent za ekranizaciju.
AL DINO: Kopriva je ispala i dobro poetsko rješenje, jer je struktura teksta dovoljna da i bez muzike bude lijepa poezija. Meni je drago da su ljudi u današnje vrijeme imali vremena, i uopšte prepoznali tu emotivnu vrijednost. To dokazuje da je ono “ljudsko i istinsko” i dalje tu, samo je zatrpano raznim utjecajima i jeftinom mentalnom robom koju smo nesvjesno usvojili.

MONITOR: Mnoge je iznenadilo Vaše ulaženje u Grand, obzirom da se pominjanje te kuće uglavnom veže za silikonske pjevačice i turbo-folk. Otkud Vi u tom jatu?
AL DINO: Ja sam čovjek koji ne voli nikakve podjele u muzici. Došao sam da bih se ljudima predstavio i da možda otkriju afinitet prema meni. To je veoma profesionalna i uspješna kuća, bazirana na toj muzici, i to rade najbolje. Oni nisu ministarstvo kulture, nego privatna firma, velika samoposluga koja zna prodati ono što ima na stalažama.

MONITOR: U duetu sa Gocom Tržan pobijedili ste na ,,Radijskom festivalu”, uradili ste i pjesmu ,,Ničija” za Anu Bekutu. Odakle ta želja za saradnjom sa ljudima iz drugačije branše?
AL DINO: Nekad mi ljudi ponude saradnju, a nekad pjesma traži nekoga. Ne mogu kontrolisati šta će tačno da izađe iz mene, i tako ponekad napravim pjesmu koja nije za mene, ali jeste za Anu ili za Gocu. Te su pjesme kao kćerke koje se udaju i dobiju novo prezime. I dalje su moje, ali su i njihove.

MONITOR: Jeste li ikad željeli da se, kao školovan muzičar, okušate i u ozbiljnijim formama od popa?
AL DINO: Planiram raditi album sevdalinki i balkanske izvorne muzike, jer se to od mene potajno očekuje. Moram da odgovorim na taj izazov koji odgađam već 10 godina, pošto znam da je to velika odgovornost, jer tu možda uništim ili obnavljam narodno blago koje nemam pravo da skrnavim kao mnogi danas, koji se drznu da sevdah obogaćuju jazzom ili houseom, kompjuterima, pa ga unište. Ta muzika traje 300 godina bez reklame, bez izdavačkih kuća, medija, a ove naše danas ne mogu ni godinu uz svo guranje.

MONITOR: Dijelite li mišljenje bosanskih autora da je rat trajno ostavio posljedice i na kulturnu scenu zemlje, i na umjetničko izražavanje autora, nevezano za sferu umjetnosti.
AL DINO: Rat je najveća trauma koju ljudska psiha može da doživi i najveća opomena onima koji razum imaju. Glupo bi bilo da nije ostavio posljedice na nas, ali je još gluplje ako nismo iz toga ništa naučili. Na vlast, i u medije, došli su marginalci, iskompleksirani skorojevići koje obično takva poplava i izbaci. Trebaće puno vremena da se slegne, ali po zakonu fizike koji je neumoljiv – kad se voda bistri, mulj ide na dno.

MONITOR: Vrijeme je Eurosonga, omiljene muzičke zabave. Dva puta ste pokušali otići, ali niste uspjeli. Imate li i dalje volju za tim?
AL DINO: Nemam ga volje niti pogledati, jer je to festival trećerazrednog značaja za ozbiljan muizički svijet, osim za zemlje poput naših, koje su sretne da im se ime pomene, a da to nije rat, nemiri, tuga i čemer. U tom kontekstu je Eurosong dobar, jer ima pozitivnu stranu, a opet, jako me nervira pjevanje na engleskom i utrkivanje ko će bolje da iskopira angloamerički muzički izraz. To je isto kao da ja Vas pozovem u goste na kafu, ali Vam ne dam da pričate crnogorskim, jer neću da se patim s Vašim akcentom. Ja sam tu kruti tradicionalista, jer smatram da je uniformisanje planete etničko čišćenje na kulturnoj osnovi, “mekdonaldizacija” svijeta. Ako ipak odem na Eurosong, predstavljaću sebe kao običnog Bosanca i Balkanca, i sigurno da ću se družiti tamo sa komšijama prije nego sa Englezima ili Norvežanima.

MONITOR: U medijima je mnogo komentarisana Vaša izjava o Bregoviću kao o ,,najgoroj predstavi balkanske muzike”. Na čemu ste bazirali ovaj sud o njegovom radu u posljednjih dvadesetak godina?
AL DINO: Ja sam Bregu kritikovao kao njegova publika, a ne kao kolega. Rastao sam uz njegovu muziku, pamtio i pjevao pjesme, skidao sola na gitari, ,,bario” cure. Tužan sam jer sam ga izgubio kao omiljenog kompozitora, kao što sam zadržao Arsena, Balaša, Olivera… On je nekad mogao od čiste umjetnosti, kao što je Sve će to, o mila moja…, napraviti mega hit i takvu pjesmu prodati masama. Bio je daleko ispred svih. Sada Brega nastupa u svijetu sa nečim što se zove ,,balkanska muzika”, a zna i on i ja i svi mi da to nema veze sa istinskim Balkanom, koji je mnogo bogatiji od te muzike. Na kraju krajeva, to ,,njegovo” je muzika balkanskih Cigana, koji su fenomenalni, ali jadni nisu uspjeli autorizirati, pa im se Brega potpisuje kao autor. Opet, svaka mu čast što je uspio civilizovanom svijetu podvaliti takav bućkuriš i dobro naplatiti, a uz to ih natjerati da kao mahniti skaču, a ništa ne razumiju. To su i zaslužili. Bregu ja volim i dalje, ali mi je krivo jer znam da zna, kad hoće, bolje no svi mi.

MONITOR: Živite u braku sa Arduanom – TV licem i ambasadorom BiH u afričkim zemljama ispred ,,Pampersa” i Unicefa. Je li teško živjeti s nekim ko, po prirodi posla, ima kritički sud o svačijem, pa i Vašem radu?
AL DINO: Mislim da me dragi Bog više voli no ja sebe sam. Dobio sam ženu po mojoj mjeri i zahvalan sam na tome. Ona prva presudi o svakoj mojoj pjesmi, i beskompromisna je kad je kritika u pitanju. Nekad me uspije zacrvenjeti da se satima borim sa sujetom, ali znam da je u pravu. Nas dvoje se izvanredno dopunjujemo i dovoljne su dvije rečenice dnevno da nas održe vezanim kao da smo dane i dane skupa. I pored naših uspješnih karijera, djeca su jedina vrijednost koju imamo, i njima smo posvećeni. Ostalo ako bude, i dobro je; ako ne, i ne treba.

Sevdah ushićuje

MONITOR: U posljednjih desetak godina, i kod muzikologa se bosanski sevdah učvrstio kao posebna kategorija etno muzike.Čak i ortodoksni rokeri poput Dine Šarana prezaju da je sevdah, uz Azru, osnova njihovog odrastanja.
AL DINO: Biti ,,ortodoksni roker”, znači biti loša kopija Amerikanca. Poslušajte japanski ili mađarski rok i smijaćete se kao što se nama smiju Amerikanci, jer pjevamo njihovu narodnu muziku na svom jeziku. Ali, kad pjevamo svoju izvornu muziku, onda se ne smiju, nego se trude da razumiju i vrlo pažljivo slušaju. Kad pjevam sevdah ili nešto naše, osjećam se posebno ushićeno i znam da to iskreno osjećam, jer tada pjeva moja genetika i svaki lanac DNK poigrava. Mi smo žrtve talasa anglo-amerikanizacije opšte kulture i dotle su nam promijenili svijet da, ako nemamo njihov svjetonazor, onda smo automatski zaostali.

Aldin, italijanska verzija

MONITOR: Aldin Kurić je postao Al’ Dino. Zašto ste se odlučili za ovakvu verziju pseudonima?
AL DINO: To je , italijanska verzija mog imena Aldin, nastala tako što je gazda italijanskog restorana u Štutgartu, gdje sam pjevao, trebao njegovog zemljaka da pjeva, a ne Bosanca. Na plakat sam stavio njegov prijedlog, u stilu kao Al Paćino, Al Kapone, i posrećilo mi se to ime. Tada nije bilo Al Kaide da asocira na nju ili nešto istočnjačko. Sada je gotovo, ali nije bitno ime, no ko ga nosi.

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

MONITOR:  Za sada samo URA insistira na ekspertskoj Vladi koja je dogovorena Sporazumom iz avgusta prošle godine  trojice lidera pobjedničkih lista. Šta bi značilo kršenje tog dogovora, i ulazak lidera parlamentarne većine u Vladu?

PERIĆ: Možda to nije bila zamisao na početku, ali sada je već jasno da je teza o ekspertskoj vladi zapravo brana da jedna koalicija uđe u Vladu na ministarskom nivou. Ne treba nikakva posebna elaboracija da to u praksi nije ekspertska Vlada i da njeni rezultati ne daju za pravo da se može tako karakterisati. Da je zaista espertska ona bi u hodu rješavala probleme, a ne gomilala nove.

Da je ona pokazala drugačiji stil upravljanja, da je pokrenula opštedruštveni dijalog, da nije ignorisala javnost – posebno stručnu, da je pružila jasan plan razvoja, tada bi njena pozicija bila snažnija. Takođe, da su premijer i ministri razumjeli da treba da ponude viziju i za nju obezbijede podršku – od parlamenta pa sve do najšire javnosti – tada bi stvari izvjesno bile drugačije.

Ovako samo isticanje modela koji nije dao rezultat je neuvjerljivo i očito pokazuje da je pozadina nešto drugo. Mislim da ta vrsta kalkulisanja dugoročno nikome ne donosi ništa.

MONITOR: Međunarodna afera Pandorini papiri podsjetila nas je na rezultate 30 godina vladavine DPS-a, odnosno Mila Đukanovića, ali i nedostatak nezavisnih institucija, kao što je tužilaštvo. Kolika je odgovornost nove parlamentarne većine za to što još čekamo na drugačije tužilaštvo?

PERIĆ: Koliko su institucije obesnažene govori podatak da krucijalne impulse u borbi protiv korupcije dobijamo iz civilnog sektora. To u ovom slučaju daje dodatni kredibilitet MANS-u, ali govori nam i koliko je naše ne samo pravosuđe, već cio državni aparat zapušten. Nova parlamentarna većina kao da se trudi da se uklopi u taj opšti utisak.

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”. Ovu agoniju koja je tek počela mogu da zaustave jedino građani stalnim zahtijevanjem da političari daju ideje i rješenja koja će sprovoditi. Ovo što  vidimo je gola inercija koja nas vodi ka novom tavorenju, uz novi momenat dodatno podijeljenog društva.

MONITOR:   Ove sedmice završen je i Izvještaj o dešavanjima na Cetinju, tokom ustoličenja mitropolita. Očekujete li da bi taj dokument mogao dodatno da utiče na pitanje rekonstrukcije Vlade, jer je premijer Krivokapić najavio da će pokrenuti pitanje odgovornosti vrha policije?

PERIĆ: Izostaje šire sagledavanje tog dešavanja, razumijevanje svih njegovih slojeva i djelova zajednice koji su u njemu učestvovali i, što je najvažnije, pouke koju možemo izvući. U realnosti ovo pitanje je postalo instrument bitke dokazivanja unutar vlasti koje bio ,,značajniji” i ,,hrabriji”.

Imali smo situaciju u kojoj je jedino dobro to što nije bilo žrtava, i u kojoj su svi ključni akteri mogli učiniti mnogo više, dok je neodgovornosti bilo na svim stranama. Ne očekujem da će se to naći niti u jednom izvještaju, a to bi bila blagotvorna promjena u načinu razmišljanja.

Dakle, izvještaj može imati dimenziju prepucavanja unutar vladajuće strukture, ali teško da će nam dati istinski uvid u ono što se dešavalo.

MONITOR: Hoće li afera Pandorini papiri biti zaboravljena, kao brojne u nizu?

PERIĆ: Da li će ova afera biti zaboravljena kao i mnoge ranije, zavisi od dva faktora. Prvo, da li ćemo kroz papire dobiti i konkretnije dokaze o nezakonitim radnjama i, drugo, da li će se tužilaštvo, a potom i sudstvo reformisati. Oba odgovora moraju biti pozitivna da bi ova afera dobila kredibilan sudski epilog.

Ipak, naglasimo da je neodrživa etička pozicija predsjednika države koji je osnivao pravne entitete koji se često kreiraju sa namjerom, između ostalog, izbjegavanja plaćanja poreza. Argument da u trenutku osnivanja nekog trasta nije bio na državnoj funkciji je neozbiljan. On je tada i sada na čelu partije koja je u tom trenutku davala i premijera i predsjednika države, partije koja se zalaže za privlačenje stranog kapitala i koja je zahtijevala da građani plaćaju porez u svojoj zemlji – a ovi trastovi se osnivaju u velikom broju slučajeva upravo iz suprotnih razloga.

MONITOR:  Ministar finansija Milojko Spajić nastavlja sa obećanjima. Ove sedmice Socijalni savjet izglasao je podršku programu Evropa sad, koji bi prema riječima ministra Spajića omogućio građanima znatno  bolji standard od početka sljedeće godine. Opozicija upozorava da smo pred finansijskim kolapsom. Gdje je istina?

PERIĆ: Bilo bi dobro da se prisjetimo počev od devedestih godina koje su sve to bombastične najave o dramatičnom napretku u par mjeseci ispunile. Enormne bankraske kamate? Masovna vaučerska privatizacija? Bogaćenje na berzi? Znam da to ne zvuči atraktivno, ali vjerujem da rezultati dolaze kao posljedica dugotrajnog i predanog rada.

Volio bih da se ostvare najave iz tog ministrovog plana, ali iz ove perspektivne ne razumijem kako. Ostaje mi zaista nejasno kako u ambijentu u kome je za godinu dana porastao broj nezaposlenih, pao broj zaposlenih, uvećan državni dug, u kom je parlament trenutno u stanju da ne usvaja zakone, gdje nije i pored najava otvorena mogućnost za prijem novca iz inostranstva putem najvećih globalnih elektronskih servisa… kako u tom ambijentu zabilježiti tako velik skok. Može se, naravno, računati i da će se, ako se suzbije siva ekonomija koju je za osobom ostavila prethodna vlast, doći do dodatnih prihoda, ali da to može pokriti ove projekcije – nisam siguran. No, bio bih jako zadovoljan da se pokaže da nijesam shvatio veliku viziju, samo upozoravam na rizik koji je po meni očit.

Naravno, mogu se javne finansije napregnuti do pucanja kako bi neko obećanje bilo na kratak rok ispunjeno, ali koja je cijena? Uz to ući u takvu reformu bez jasnih i provjerljivih obrazloženja je prilično upitno sa stanovišta odgovornosti.

Marketinški gledano ovo jeste snažno rješenje za onog ko ga predlaže, svojevrsna win-win situacija: ako neko iz vladajuće većine odbije da glasa za zakone koji bi omogućili ove mjere – on će biti kriv što blagostanje izostaje, ako pak napregnete javne finansije da biste izgurali ovaj program, onda dobijate nekoliko savršenih mjeseci za političku kampanju, recimo formiranja nekog političkog subjekta koji bi iznjedrila Vlada koja sebe naziva ekspertskom.

MONITOR:  Šta je izlaz iz aktuelne političke situacije?

PERIĆ: Moramo pronaći konačno iskustva na koja ćemo se oslanjati i definisati vrijednosti oko kojih ćemo se okupljati. Takođe, moramo otvoriti javni dijalog na sve teme koje pritiskaju zajednicu. Siguran sam da bismo jednog dana došli do nekog rješenja – do tada, mi ćemo tumarati i sva naša djelanja će biti plod stihije. Izbor je na nama.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

MONITOR: Ostaje i ahiva sjećanja na „prvih 30 godina“?

ZAJOVIĆ: Proizvele smo 300  kratkih filmova o našim akcijama sa Grupom za video aktivzam, oko 300 izdanja onoga što zovemo kontraarhiva, kontrasjećanja, alternativna istorija, deset izdanja ŽUC mreža međunarodnih skupova, 6-7 hiljada terenskih obrazovnih radionica, zakonodavnih inicijativa… Jako je bitna ta isprepletenost različitih aktera i akterki – multiperspektivnost, isprepletenost različitih aktera i akterki. Spojile smo s jedne strane feministički aktivizam, unele smo feministički antimilitarizam, što je nepoznato. I politiku pravljenja savezništava. Nije nam bilo bitno da li je neko muškarac ili žena, iako smo mi ženska grupa. Od početka smo bile sa svim buntovnicima, pobunjenicima protiv rata-dezerterima. To rodno nam nije bilo važno. Preokrenule smo i to rodno a ne samo nacionalno. Sve smo preokretale, uz tu jednu mučninu i tegobu, da stalno preokrećemo, uznemirujemo, stvaramo, kreiramo i da to bude jedan uzbudljiv proces. Umetnici, porodice žrtava, žene najvišeg akademskog nivoa sa ženama koje su završile samo četiri razreda, LGBT zajednica i svi smo na jednom istom mestu, zajednički prepoznati u jednoj drugosti, što kaže Žole iz Škarta – mi ne pratimo modu. Ko prati modu uvek je u zaostatku… Kultura kontrapunkta, ostajanja na mestu i produbljivanje toga je za mene jedino važno.

MONITOR: Za tih 30 godina mnogo toga se desilo pa i promijenilo u našem dijelu Evrope, ali i globalno. Neki lideri su došli i otišli, razgrađivane su i stvarane države, vođeni su ratovi… Kako biste vi, ukratko, opisali kontekst u kojem 30 godina djeluje ŽUC?

ZAJOVIĆ: Evropa danas nije ono što je bila pre 30 godina. Ja pod Evropom podrazumevam ono što je Evropa odozdo, Evropa drugosti, solidarna, Evropa pokreta…  To je moja Evropa koja je ostala ista. I zbog toga mi je bilo važno čak i ono što je formalna integracija u EU. Ali postoji razlika između onoga što je bila institucionalna Evropa pre 30 godina i sada. Mi smo tada mogle da računamo na neke oslonce iz institucionalnih okvira. Recimo Aleksander Langer koji je 1994. napravio Rezoluciju o političkom azilu dezertera i političkih pobunjenika protiv rata – uglavnom koristeći iskustvo Srbije, kao podršku marginalizovanim i nepriznatim pobunjenicima, ili Luizu Morgantini… Ja sad ne mogu da nabrojim nikoga iz Evropskog parlamenta ko je izrastao iz mirovnog, antimilitarističkog ili feminističkog pokreta i koji zaista radi u skladu za imperativom o mogućnosti drugačije Evrope. Tada je bilo odgovornijih u evropskim institucijama i mogli smo u njima da imamo saveznike.

MONITOR: Bila je jasna podrška?

ZAJOVIĆ: Da. Tu nije bio samo GSS, već i druge partije koje su nam bile manje bliske. Postojala je jedna kohezija, jedna odgovornost, jedan stid – „blam“ da se paktira sa režimom. Stalno je postojao jedan antirežimski blok, ali se ne može reći da je postojao i jasan antiratni blok i zbog toga smo, djelimično, u ovome u čemu smo sada. U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na jednom nivou, ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji, ali je postojala jedna atmosfera zajedništva u odnosu na režim i postojali su mediji, bio je ANEM, bio je veliki broj mreža, podrška sa Zapada. Bila je drugačija Evropa. Intelektualna elita nije kolaborirala sa režimom.

Ali, Evropa je promenjena, pogotovo posle ove krize sa izbeglicama koja je pokazala da postoji jedan trajniji beleg Evrope, a to je rasizam i duboko ukorenjeni antisemitizam, sada je to i islamofobija.

A i kriteriji su se snizili tako da EU u ime stabilnosti danas podržava lažne demokrate, diktatore, tako da se sve svelo na standardizaciju, štancovanje zakona. Tu je i jedna bestidnost intelektualne elite pa i kulturne elite, onih koji u Srbiji, nominalno – u ime EU integracija, bestidno kolaboriraju sa Vučićem. I ne radi se tu o izgradnji nekakvog srpskog identiteta i srpske duhovnosti…Ti razni očevi nacije – izluđeni, pauperizovani narod guraju u kolektivno saučesništvo sa zločinom, a oni se čistih ruku izvlače, oni su ugledni članovi društva. To su, kako kaže Zlatko Paković „duhovnici genocida“ koje podržava SPC i patrijarh Porfirije im dodeljuje ordenje.

Ne može se ići u budućnost ako, kako kaže Breht, ispod ruševina stare kuće postoji podrum pun leševa… Ogromna energija se troši u falsifikovanje prošlosti i sakrivanje zločina. Iskustva mnogih zemalja pokazuju da je nemoguće okrenuti novi list ako se ne pogleda lice prošlosti i ako mi sami ne povratimo ljudskost priznavanjem patnje i žrtava drugih. To se tačno videlo pre neki dan tokom komemoracije za zločin u kasarni u Topčideru. Nema saosećanja ni sa srpskim žrtvama, to je jedna moralna amnezija, nešto veoma loše za sam srpski narod, to potpuno odsustvo empatičnosti prema svojima.

MONITOR: Još jedan pogled unazad: kad je osnovan ŽUC, te jeseni se rasplamsao rat u Hrvatskoj… Kriza je već postojala, a rasplet je bio krvav…

ZAJOVIĆ: Rat se dugo pripremao, u Memorandumskoj Srbiji. Ovo sada je kontinuitet moralno sličnog kulturnog obrasca – mada ne može imati iste posledice. Tada su elite na vlasti imale krizu legitimiteta i rešile su to proizvođenjem kriza, navodnom ugroženošću naroda, srpskog, hrvatskog… Problemi su se tako etnifikovali, što se i danas radi…

MONITOR: Napravili su parcelizaciju Jugoslavije.

ZAJOVIĆ: To je danas i veliki problem Evrope, koja sad sve svodi na etničku dimenziju. To je bio problem i tada i sada. Etnifikovanjem socijalnih, klasnih, ideoloških i drugih problema, išlo se na ruku režimima koji su nastajali od Jugoslavije. To je nesreća za čitav region, posebno za BIH.

MONITOR: Da li je bilo mogućnosti za nešto drugo?

ZAJOVIĆ: Bilo je, naravno, moguće. Mi koji smo bili deo drugačije Jugoslavije, jedne kulture drugosti, pluraliteta i koji nismo imali veze sa etabliranim strukturama države i Partije, znali smo da je moguće. Ipak je najveća odgovornost režima u Srbiji na čiju se stranu stavila JNA. Neću time da aboliram neke druge, ali Srbija je bila i najbrojnija i uz sebe je tada imala jednu destruktivnu silu…

Ja sam se pitala kao aktivistkinja – kako smo se toj autokratskoj vlasti suprotstavljali?  Stalo mi je da se zna da je postojao veliki otpor u Srbiji, Vojvodini i drugde, da to nije bilo ograničeno na Beograd, na razne inicijative, Žene u crnom, Beogradski krug itd., već da je postojala ogromna masa ljudi nepriznatih, prećutanih i marginalizovanih koji su pružali aktivan otpor ratu, bez nekih velikih pacifističkih znanja. I zato ove godine želimo da slavimo te činove i važne datume, pravimo mapu antiratnog otpora, u koju spadaju građanske inicijative, pobune dezertera, prigovarača savesti… To je obaveza za nas koji imamo jedno kontrasećanje, kontraarhivu, nasuprot veličanja i obožavanja zločina i zločinaca i toga da su oni jedini autoriteti, sveprisustva SPC koja ih slavi i sve im oprašta jer su ktitori njihovih hramova…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

MONITOR: Kako je tekao proces snimanja i koliko godina je trajao nastanak filma – od početke ideje pa do završenog filma i što su bili najveći izazovi?

MARINIĆ KRAGIĆ: Proces nastajanja filma od ideje do realizacije je trajao nekih devet godina. Najizazovnija faza se odnosila na pripreme za snimanje rekonstrukcijskih scena sa sekvencama fotografija u time-lapse tehnici. Budući da se radi o tehnici koja nije uobičajena u dokumentarnom filmu nisam do samog kraja biti sigurna hoće li to funkcionirati i kako će publika reagirati na takav vizualni narativ. S druge strane, kao autorici mi je bilo presudno da što vjerodostojnije preslikam stvarne situacije u rekonstrukcijske scene, a to znači iscrpan rad s glumcima i statistima uz složenu scenografsku i kostimsku pripremu. Svaki detalj u filmu, od kostima, izgleda lokacija i režijske rekvizite su doslovno preslikani iz samostanskog života Marite i Fani. Ipak, unatoč svim tehničkim izazovima, ono što mi je kontinuirano bilo u glavi jest da održim njihovo povjerenje i spontanost.

MONITOR: Pa kako ste ga izgradili jer se tokom filma stiče utisak da je od početka postojalo jako povjerenje među vama?

MARINIĆ KRAGIĆ: Povjerenje nije prvoloptaška kategorija, trebate ga steći u drugima, a i za bilo kakvu konkretnu suradnju ono mora biti obostrano. Po prirodi sam oprezna osoba te sam tako i pristupila ideji snimanja filma. U početku mi je bilo najviše stalo do toga da na privatnoj razini razumijem i usvojim njihova svjedočanstva i odluke, a potom da protagonisticma ukažem koliko respektiram njihovu životnu priču. Ako u klasičnom pripovijedanju ili prikazu priče na filmu pristupite poluzatvoreni i s određenom sumnjom, ne rijetko se događa da takvi projekti poprime ishode suprotne od planiranih. Naš proces upoznavanja i približavanja tekao je u etapama što je u konačnici ojačalo i odredilo ideju, ali prvenstveno i stvorilo preduvjete za snimanje ovog filma – a to je obostrano uvažavanje.

MONITOR: Na indirektan načun se bavite i položajem žena u ipak patrijarhalnom društvu. Kakve su reakcije publike u raznim sredinama? Je li publika razvila empatiju za borbu protagonistkinja za pravo na ljubav i slobodu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Mogla bih reći da film rezonira u današnjem kontekstu. Naše društvo je segmentirano u ideološke pakete, ali ja se ovim filmom bavim isključivo kroz pitanje pojedinca i prava na slobodu. Kako će netko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja.

Po dosadašnjim reakcijama, mislim da je publika ispunila moja nadanja i razvila empatiju prema Mariti i Fani, te razumijevanje za njihovu borbu za osobnu slobodu i stvaranje novog životnog pravca.

MONITOR: Da li je bilo neke reakcije od crkve?

MARINIĆ KRAGIĆ: Ne, nije mi bila namjera da provociram, niti smatram da su prozvani u filmu. Sigurno ima dijelova priče u filmu koje nekima ne moraju dobro sjesti, ali ovo je prvenstveno osobna ispovijest.

MONITOR: Pretpostavljam da su njih dvije zadovoljne filmom. Jeste li i dalje u kontaktu s njima?

MARINIĆ KRAGIĆ: Nakon devet godina druženja i djeljenja najintimnijih trenutak nekako bi mi bilo čudno da nismo u kontaktu. Na moje najveće zadovoljsto danas konačno žive svoj život sretne.

Miroslav MINIĆ
Foto: Milica NEDELJKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo