INTERVJU
MILA TURAJLIĆ, AUTORKA FILMA CINEMA KOMUNISTO: Alternativna istorija Jugoslavije

Dokumentarni film Mile Turajlić Cinema komunisto crnogorsku premijeru imaće 20. maja na drugom Međunarodnom festivalu dugometražnog dokumentarnog filma Telekom UnderhillFest. Stominutni dokumentarac priča je o zlatnom dobu jugoslovenske kinematografije, ali i o sudbini Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Film, koji je rađen gotovo pet godina, kombinacija je intervjua, odabranih scena iz više od 300 domaćih filmova, ali i arhivskog materijala sa snimanja. Neki od vodiča kroz jugoslovenski svijet glamura u filmu su Bata Živojinović i Veljko Bulajić, kao i Titov kinooperater Aleksandar Leka Konstantinović, koji mu je 32 godine svako veče puštao film. Svjetska premijera filma Cinema komunisto bila je na festivalu IDFA u Amsterdamu. Najboljim filmom u dokumentarnoj selekciji proglašen je na festivalu Alpe-Adriaa u Trstu, a italijanske dnevne novine Korijere dela sera i La Republika objavile su prikaze filma, jer je privukao veliku pažnju u Italiji. Dodijeljeno mu je i priznanje na festivalu It's all true u Brazilu. Jedan od najprestižnijih internet portala za nezavisne autorske filmove Indiewire svrstao je Cinema komunisto u deset filmova na ovogodišnjem Trajbeka festivalu koji se nikako ne smiju propustiti, a dnevni list Vol strit žurnal uvrstio ga je u pet filmova sa festivala koje preporučuju svojim čitaocima.
MONITOR: U filmu ,,Cinema Komunisto” smjenjuju se ekskluzivni arhivski materijali, kadrovi iz poznatih jugoslovenskih filmova, kao i svjedočenja tadašnjih poslenika kulture. Kako ste uopšte došli na ideju da snimite ovaj film?
TURAJLIĆ: Htela sam da snimim film o zaboravljenom filmskom gradu, da pokažem na šta danas liče nekadašnji studiji, i šta smo dozvolili da propadne. Kada sam počela da istražujem arhivsku građu o istoriji filmskog grada, shvatila sam da se kroz njega zapravo može ispričati jedna alternativna istorija Jugoslavije – priča o jednoj zemlji koja je na neki način i sama bila fiktivna, i o životu u filmskim kulisama.
MONITOR: Koliko vam je teško bilo da uklopite cijelu priču, da rekonstruišete razvoj studija, jer je istorija „Avale filma” prilično nepoznata, arhiva zapravo i ne postoji?
TURAJLIĆ:Jedan od najtežih koraka u radu na filmu je svakako bilo sklapanje istorije Avala filma. Ova filmska kuća postoji skoro 70 godina, proizvela je skoro pola svih igranih filmova snimljenih u bivšoj Jugoslaviji, a o njoj nikad nije napisana knjiga, niti monografija. Avala nema svoju arhivu, ono što je predato Kinoteci je veoma šturo, i zapravo sam krenula da obilazim stare Avaline radnike koju su imali dovoljno prisebnosti da čuvaju neke od tih materijala kod kuće – tu sam našla nešto fotografija, scenarija… U novinskim arhivama i starim filmskim časopisima sam pronašla značajne datume iz Avaline istorije, na osnovu kojih sam tražila snimljene materijale u žurnalima Filmskih novosti. Nažalost celu istoriju Avale nisam uspela da kompletiram, ali sam zato u francuskom državnom arhivu našle materijale sa snimanja u Avali koje javnost nikad nije videla.
MONITOR:Koliko su sagovornici bili voljni za razgovor i ko vam je bio najinteresantniji?
TURAJLIĆ:Sa jednim izuzetkom, svi likovi u filmu su u početku odbili da učestvuju – Bata Živojinović, Veljko Bulajić, Vlastimir Gavrik… Trebalo mi je vremena da ih ubedim da ja nisam novinar u potrazi za zabavnom anegdotom ili tabloidnom ispovesti. Kad su videli koliko sam posvećena istraživanju, i kada sam podelila sa njima nešto od materijala koje sam našla, to ih je potaklo da pričaju sa mnom. Sa svakim smo snimili po dva-tri intervjua, i kako je vreme prolazilo, produbljivao se taj naš odnos, a razgovori su postajali sve zanimljiviji.
MONITOR: Šta vam je bilo najzanimljivije dok ste radili film „o zemlji koja više ne postoji osim u filmovima”?
TURAJLIĆ:Otkriće raznih, do sad neviđenih arhivskih materijala, je bio jedan od najuzbudljivih aspekata rada. Često sam se osećala kao detektiv, koji sklapa jedan mozaik od raznih kockica – sećanja sagovornika, dokumenata otkrivenih u Titovoj ličnoj arhivi, scena nađenih u igranim filmovima, i arhivama koje prikazuju život iza scene. Takođe mi je bilo uzbudljiv odlazak na mesta koja predstavljaju ključnu scenografiju naše priče – Brioni, srušeni most na Neretvi u Jablanici, Titova rezidencija u Užičkoj, kao i Vojni muzej u Beogradu.
MONITOR: Rođeni ste krajem sedamdesetih, što znači Tita niste ni zapamtili. Vaša generacija nema nekih pretjeranih emocija prema SFRJ. Zanima me da li ima nostalgije u vašem filmu?
TURAJLIĆ: Ja imam emociju prema Jugoslaviji, jer spadam u poslednju generaciju pionira predvodnika, koji su vezali marame prvacima. Živo se sećam dana kada su nam u školskom horu rekli da te godine na priredbi nećemo pevati Jugoslavijo, i podelili reči od Himne Svetom Savi da naučimo. Međutim ja emociju koju osećam spram Jugoslavije ne bih opisala kao nostalgiju. Pre svega osećam jedan bunt spram činjenice da je svako sećanje na tu zemlju tako drastično obrisano iz našeg javnog sećanja, i time je mojoj generaciji uskraćena mogućnost da je istražimo, i sami donesemo svoj sud o njoj. A takođe, gledajući tu zemlju kroz arhivske materijale i igrane filmove, osećam jedan stepen zavisti što su živeli u društvu koje je imalo ideju šta želi da postane, i u kom pravcu želi da se razvija – što se za Srbiju danas ne može reći. I što su znali da rade za kolektivno dobro, dok je danas važan samo interes pojedinca, a ideja da čovek nešto uradi za dobro svih je nestala.
MONITOR:Tito je dobro razumio prirodu filma i njegovu moć. Krajem njegovog života počeo je i kraj filmske industrije u Jugoslaviji. Šta ste od sagovornika saznali o Titu?
TURAJLIĆ:Od sagovornika koji su imali lični kontakt sa Titom uspela sam da doživim njihov utisak o samom čoveku. Pre svega, od njegovog ličnog kinooperatera sam dobila zaista lični utisak o njegovoj prirodi i načinu na koji se ophodio prema ljudima iz svog personala. Gledajući arhivski materijal, dobijate i sliku o Titu kao ozbiljnom državniku i lukavom političaru, ali kamera ponekad otkrije i emocije i odnose ispod površine.
MONITOR: Kad ste završili dokumentarac, šta za vas predstavlja „Avala film”? Iz današnje perspektive čega je on metafora?
TURAJLIĆ: Avala je po meni metafora za jednu zemlju koja je izgrađena na snovima, koja se hranila iluzijama i u kojoj je glavnu ulogu odigrao Veliki Mađioničar. Način na koji je Avala zapuštena i zaboravljena govori mnogo i o našem društvu danas, o tome koliko ne umemo da vrednujemo svoje nasleđe, niti da čuvamo svoju prošlost. Avala kao realnost je veoma tužna, jer je sudbina Filmskog grada u rukama političara, koji su već pokazali da kulturnu vrednost ne umeju ili ne žele da vrednuju iznad komercijalnih interesa tajkuna.
Miroslav MINIĆ
Komentari
INTERVJU
DEJAN MILOVAC, MANS: Veting kao rješenje

Reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori
MONITOR: Kako komentarišete objavljene prepiske izmedju direktorice ASK Jelene Perović i bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?
MILOVAC: Mislim da je prepiska između Perović i Medenice pokazala kako je posljednjih decenija izgledao modus operandi crnogorskog pravosuđa, i sasvim sam siguran da tadašnja predsjednica cetinjskog Osnovnog suda nije bila jedina koja je na takav način tražila smjernice i nudila podršku bivšoj predsjednici Vrhovnog suda. Na stranu groteskni udvornički odnos koji je ispoljila Perović, komunikacija je pokazala koja količina moći i uticaja je bila u rukama Vesne Medenice i na koji način je ona manifestovana.
MANS je i ranije ukazivao da reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori. Sve dok svaka od tih relacija ne bude detaljno ispitana, mi kao građani imamo pravo da sumnjamo da je pravosuđe i dalje u rukama onih koji se sumnjiče za saradnju sa kriminalnim klanovima. U ovom konkretnom slučaju MANS je već pozvao Specijalno državno tužilaštvo da formira predmet i ispita ne samo komunikaciju između Perović i Medenice, već prije svega kakve posljedice je ona imala na profesionalni integritet i odluke koje je Perović donosila u cetinjskom sudu, ali i kasnije sa mjesta direktorice Agencije za sprječavanje korupcije.
MONITOR:Da li vas iznenadjuje odnos Perović prema Medenici, koji bivša predsjednica Vrhovnog suda u porukama definiše „savjesnim“?
MILOVAC: Svjedočimo potpuno iskrivljenom sistemu vrijednosti koji je uspostavio prethodni režim na svim nivoima, pa i u pravosuđu. “Savjesno postupanje” u percepciji takozvanih vojnika bivše vlasti, kakva je Vesne Medenica, pretpostavlja gaženje procedura i zarobljavanje institucija i koncetraciju neograničene moći odlučivanja u rukama jedne osobe. Takav odnos prema integritetu nosilaca pravosudne funkcije je nešto što je “njegovano” i podsticano decenijama i sasvim moguće je postalo sastavni dio jedne potpuno izokrenute profesionalne etike.
Hijerarhija koja je postavljena na način da se lojalnost kultu ličnosti koji je Medenica uspostavila prepoznaje kao “savjesno postupanje”, najviše liči onima koje možemo da vidimo kada su u pitanju strukture organizovanog kriminala. Ovo je posebno problematično ako pretpostavimo da je takav odnos vrlo vjerovatno bio potka za donošenje odluka u sudskim predmetima u skladu sa interesima koji je nisu poklapali sa javnim interesom ili zakonom.
Nisam iznenađen odnosom i iz razloga što je dosadašnja profesionalna karijera davala prostor Vesni Medenici da utiče na izbor sudija, ima kompletan uvid u njihov rad i ocjenjivanje njihovog rada, kreirajući poziciju sa koje je od prvog dana mogla da oblikuje sudije prema onome što su bile njene potrebe i potrebe grupa koje je u pravosuđu neformalno zastupala. Zbog toga je svako “klimanje glavom” Jelene Perović bilo dočekano kao “savjesno”.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR BRANKA BOŠNJAK PROFESORICA UCG I POTPREDSJEDNICA PZP-A: Temeljne reforme i dobra metla za obrazovni sistem

Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sad je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja
MONITOR: Nakon najnovije afere oko diplome pomoćnice direktora IJZ vi ste javno istupili i kazali da lažnih ima i u vrhu Vlade, te da su političke partije pune kadrova sa ovakvim znanjem. Da li je onda iluzorno očekivati da će biti političke volje da se sporne diplome provjere?
BOŠNJAK: Mi kao društvo moramo da se odlučimo da li hoćemo istinsko ozdravljenje i vraćanje pravim vrijednostima, želimo li društvo znanja, što javno propagiramo ili želimo degradaciju svih vrijednosti, koju upravo živimo.
Zato je važno da se aktuelizovao ovaj veliki problem, ali nažalost, to je samo jedan segment iz Pandorine kutije, jer mnogo je devijacija na ovom polju. Nama trebaju značajno veća ulaganja u nauku, revizija naučnih i nastavnih zvanja, nepristrasna reakreditacija studijskih programa, revizija licenci za visokoobrazovne ustanove, savremene laboratorije, dosljedna borba protiv plagijata, a preduslov svega ovoga je potpuna depolitizacija ovog sektora.
Optimista nijesam, jer živimo najbrutalniji iskaz partitokratije, a svjedok sam bila da mnogi politički lideri potpuno obesmišljavaju znanje i olako delegiraju za rukovodeće funkcije ljude bez znanja i iskustva, sa sumnjivo stečenim diplomama, jer oni prvenstveno cijene partijsku lojalnost. Koalicioni dogovori, umjesto da podrazumijevaju da stavimo na sto najbolje što imamo od kadrova i od njih napravimo najoptimalniji odabir, nažalost kažu da se niko nikome ne miješa u politička kadriranja koja su im pripala. Zato imamo ministre i predsjednike opština bez fakultetskog obrazovanja, ljude na pozicijama koji ne umiju ni napisani im tekst da pročitaju kako treba, zato su nam bordovi direktora i upravni odbori puni dojučerašnjih šofera, ljudi iz obezbjeđenja, kafe kuvarica, konduktera… Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sada je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja.
Mi smo malo društvo i nije problem ko je čiji, ako je sposoban, obrazovan i ako zna, ali problem je neznanje, koje onda iz kompleksa rađa umišljenost i bahatost, kao paravan, da bi se zamaskiralo neznanje i onda se proganja i mobinguje svako ko išta zna.
Dodatan problem je što Vladina komisija za politička namještenja, i ne provjerava CV predloženih kandidata no im se unaprijed vjeruje na riječ, a mnogi su zbog fotelje spremni da „nakite“ svoj CV raznim neistinama pa i onom da su završili fakultet. Predlažu se zakoni i sistematizacije, koje značajno smanjuju kriterijume za neka rukovodna mjesta, jer se sve šteluje za unaprijed odabrane pojedince.
Optimista nijesam po pitanju političke volje, ali jak pritisak javnosti može da pomjeri stvari i da krenemo ka ozdravljenju.
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U ovom „tridesetgodišnjem ratu“ se već poodavno nalazimo

Ukoliko bi predsjednik Bajden uspio da pomoć Izraelu uslovi izraelskom obnovom prihvaćanja ideje dviju država, to bi predstavljalo izniman uspjeh. Ukoliko bi to uvjetovanje rezultiralo tek selektivnošću izraelskih vojnih operacija to bi bio nekakav uspjeh. No, bez temeljnih političkih promjena i u Izraelu i u njegovom arapsko-islamskom okruženju koncept dviju država ostaje privlačna i – do daljnjega, nedosežna utopija
MONITOR: Na obeležavanju godišnjice stradanja Vukovara glavnu riječ je imao gradonačelnik Ivan Penava, koji je upozorio sve koji ne respektuju njegovu, u mnogo čemu, proustašku scenografiju, da se ne priključuju događaju. U Srbiji je predizborna kampanja u koju je predsjednik Srbije, prvi put od svog dolaska na vlast, zatražio pomoć svog nekadašnjeg političkog mentora Vojislava Šešelja. Koliko su ovo tek praktički-politički aranžmani a koliko simbolički relevantni činovi?
VELJAK: Nisu to nikakvi simbolički činovi, pa ni pragmatični predizborni aranžmani, nego ih valja promatrati u kontekstu generalnog rasta desnice u Evropi i šire (rezultati izbora u Slovačkoj i Nizozemskoj, ali i u Argentini), koji ukazuju na realne dimenzije skretanja društvene svijesti u smjeru populizma i radikalne desnice. Ta je tendencija značajnim dijelom uzrokovana medijskom podrškom brutalizaciji javnog diskursa, a u našoj regiji nedvojbeno i pojačanim djelovanjem ruske agenture. Konkretno, u Hrvatskoj se zloćudan ruski utjecaj može dokazati analizom financijske baze Domovinskog pokreta (čiji je Penava predsjednik), koja je izravno povezana s oligarhijskom strukturom Putinove Rusije. Onima koji sumnjaju u ispravnost ove tvrdnje preporučujem da otkriju odgovor na pitanje: Tko kontrolira Fortenovu? Putinovim ljubiteljima neće biti jasno zbog čega ruske službe i oligarsi podržavaju obnovu ustaškog diskursa, kao što mnogima neće biti milo kad se suoče s dokazivim činjenicama koje govore o međusobnoj podršci četnika i ustaša (kako u Drugom svjetskom ratu, tako i danas, kada je to u cilju ostvarivanja političke moći i – što je najvažnije – financijskih interesa). Svađajući narode, oni jačaju svoje pozicije, a njihova međusobna solidarnost ne dolazi u pitanje. Dokaz je i pravo bratstvo i jedinstvo koje je vladalo u Hagu među optuženicima za najteže ratne zločine.
MONITOR: EU je u prvim danima posle napada Hamasa, snažno podržala pravo Izraela da se brani, čak je i redovna pomoć Palestincima bila, na kratko, obustavljena. Danas je stav Brisela izbalansiraniji. Neki su ponašanje EU administracije nazvali „ evropskim kompleksom Holokausta“. Koliko se tu radi o „kompleksu“ a koliko o, nesamostalnosti spoljne politike EU?
VELJAK: Ukoliko je riječ o Njemačkoj, kompleks Holokausta je od presudne važnosti. Ukoliko je pak riječ o EU, ključan je moment inzistiranje na potrebi evroatlantskog jedinstva, te se upravo time može objasniti relativna uravnoteženost njezinog stava.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS2 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS1 sedmica
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
INTERVJU2 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
DRUŠTVO3 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU3 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično