Povežite se sa nama

INTERVJU

MILA TURAJLIĆ, AUTORKA FILMA CINEMA KOMUNISTO: Alternativna istorija Jugoslavije

Objavljeno prije

na

Dokumentarni film Mile Turajlić Cinema komunisto crnogorsku premijeru imaće 20. maja na drugom Međunarodnom festivalu dugometražnog dokumentarnog filma Telekom UnderhillFest. Stominutni dokumentarac priča je o zlatnom dobu jugoslovenske kinematografije, ali i o sudbini Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Film, koji je rađen gotovo pet godina, kombinacija je intervjua, odabranih scena iz više od 300 domaćih filmova, ali i arhivskog materijala sa snimanja. Neki od vodiča kroz jugoslovenski svijet glamura u filmu su Bata Živojinović i Veljko Bulajić, kao i Titov kinooperater Aleksandar Leka Konstantinović, koji mu je 32 godine svako veče puštao film. Svjetska premijera filma Cinema komunisto bila je na festivalu IDFA u Amsterdamu. Najboljim filmom u dokumentarnoj selekciji proglašen je na festivalu Alpe-Adriaa u Trstu, a italijanske dnevne novine Korijere dela sera i La Republika objavile su prikaze filma, jer je privukao veliku pažnju u Italiji. Dodijeljeno mu je i priznanje na festivalu It's all true u Brazilu. Jedan od najprestižnijih internet portala za nezavisne autorske filmove Indiewire svrstao je Cinema komunisto u deset filmova na ovogodišnjem Trajbeka festivalu koji se nikako ne smiju propustiti, a dnevni list Vol strit žurnal uvrstio ga je u pet filmova sa festivala koje preporučuju svojim čitaocima.

MONITOR: U filmu ,,Cinema Komunisto” smjenjuju se ekskluzivni arhivski materijali, kadrovi iz poznatih jugoslovenskih filmova, kao i svjedočenja tadašnjih poslenika kulture. Kako ste uopšte došli na ideju da snimite ovaj film?
TURAJLIĆ: Htela sam da snimim film o zaboravljenom filmskom gradu, da pokažem na šta danas liče nekadašnji studiji, i šta smo dozvolili da propadne. Kada sam počela da istražujem arhivsku građu o istoriji filmskog grada, shvatila sam da se kroz njega zapravo može ispričati jedna alternativna istorija Jugoslavije – priča o jednoj zemlji koja je na neki način i sama bila fiktivna, i o životu u filmskim kulisama.

MONITOR: Koliko vam je teško bilo da uklopite cijelu priču, da rekonstruišete razvoj studija, jer je istorija „Avale filma” prilično nepoznata, arhiva zapravo i ne postoji?
TURAJLIĆ:Jedan od najtežih koraka u radu na filmu je svakako bilo sklapanje istorije Avala filma. Ova filmska kuća postoji skoro 70 godina, proizvela je skoro pola svih igranih filmova snimljenih u bivšoj Jugoslaviji, a o njoj nikad nije napisana knjiga, niti monografija. Avala nema svoju arhivu, ono što je predato Kinoteci je veoma šturo, i zapravo sam krenula da obilazim stare Avaline radnike koju su imali dovoljno prisebnosti da čuvaju neke od tih materijala kod kuće – tu sam našla nešto fotografija, scenarija… U novinskim arhivama i starim filmskim časopisima sam pronašla značajne datume iz Avaline istorije, na osnovu kojih sam tražila snimljene materijale u žurnalima Filmskih novosti. Nažalost celu istoriju Avale nisam uspela da kompletiram, ali sam zato u francuskom državnom arhivu našle materijale sa snimanja u Avali koje javnost nikad nije videla.

MONITOR:Koliko su sagovornici bili voljni za razgovor i ko vam je bio najinteresantniji?
TURAJLIĆ:Sa jednim izuzetkom, svi likovi u filmu su u početku odbili da učestvuju – Bata Živojinović, Veljko Bulajić, Vlastimir Gavrik… Trebalo mi je vremena da ih ubedim da ja nisam novinar u potrazi za zabavnom anegdotom ili tabloidnom ispovesti. Kad su videli koliko sam posvećena istraživanju, i kada sam podelila sa njima nešto od materijala koje sam našla, to ih je potaklo da pričaju sa mnom. Sa svakim smo snimili po dva-tri intervjua, i kako je vreme prolazilo, produbljivao se taj naš odnos, a razgovori su postajali sve zanimljiviji.

MONITOR: Šta vam je bilo najzanimljivije dok ste radili film „o zemlji koja više ne postoji osim u filmovima”?
TURAJLIĆ:Otkriće raznih, do sad neviđenih arhivskih materijala, je bio jedan od najuzbudljivih aspekata rada. Često sam se osećala kao detektiv, koji sklapa jedan mozaik od raznih kockica – sećanja sagovornika, dokumenata otkrivenih u Titovoj ličnoj arhivi, scena nađenih u igranim filmovima, i arhivama koje prikazuju život iza scene. Takođe mi je bilo uzbudljiv odlazak na mesta koja predstavljaju ključnu scenografiju naše priče – Brioni, srušeni most na Neretvi u Jablanici, Titova rezidencija u Užičkoj, kao i Vojni muzej u Beogradu.

MONITOR: Rođeni ste krajem sedamdesetih, što znači Tita niste ni zapamtili. Vaša generacija nema nekih pretjeranih emocija prema SFRJ. Zanima me da li ima nostalgije u vašem filmu?
TURAJLIĆ: Ja imam emociju prema Jugoslaviji, jer spadam u poslednju generaciju pionira predvodnika, koji su vezali marame prvacima. Živo se sećam dana kada su nam u školskom horu rekli da te godine na priredbi nećemo pevati Jugoslavijo, i podelili reči od Himne Svetom Savi da naučimo. Međutim ja emociju koju osećam spram Jugoslavije ne bih opisala kao nostalgiju. Pre svega osećam jedan bunt spram činjenice da je svako sećanje na tu zemlju tako drastično obrisano iz našeg javnog sećanja, i time je mojoj generaciji uskraćena mogućnost da je istražimo, i sami donesemo svoj sud o njoj. A takođe, gledajući tu zemlju kroz arhivske materijale i igrane filmove, osećam jedan stepen zavisti što su živeli u društvu koje je imalo ideju šta želi da postane, i u kom pravcu želi da se razvija – što se za Srbiju danas ne može reći. I što su znali da rade za kolektivno dobro, dok je danas važan samo interes pojedinca, a ideja da čovek nešto uradi za dobro svih je nestala.

MONITOR:Tito je dobro razumio prirodu filma i njegovu moć. Krajem njegovog života počeo je i kraj filmske industrije u Jugoslaviji. Šta ste od sagovornika saznali o Titu?
TURAJLIĆ:Od sagovornika koji su imali lični kontakt sa Titom uspela sam da doživim njihov utisak o samom čoveku. Pre svega, od njegovog ličnog kinooperatera sam dobila zaista lični utisak o njegovoj prirodi i načinu na koji se ophodio prema ljudima iz svog personala. Gledajući arhivski materijal, dobijate i sliku o Titu kao ozbiljnom državniku i lukavom političaru, ali kamera ponekad otkrije i emocije i odnose ispod površine.

MONITOR: Kad ste završili dokumentarac, šta za vas predstavlja „Avala film”? Iz današnje perspektive čega je on metafora?
TURAJLIĆ: Avala je po meni metafora za jednu zemlju koja je izgrađena na snovima, koja se hranila iluzijama i u kojoj je glavnu ulogu odigrao Veliki Mađioničar. Način na koji je Avala zapuštena i zaboravljena govori mnogo i o našem društvu danas, o tome koliko ne umemo da vrednujemo svoje nasleđe, niti da čuvamo svoju prošlost. Avala kao realnost je veoma tužna, jer je sudbina Filmskog grada u rukama političara, koji su već pokazali da kulturnu vrednost ne umeju ili ne žele da vrednuju iznad komercijalnih interesa tajkuna.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo