Dok Zapadni Balkan nastavlja da muči muke sa ulaskom u EU, nakon hrvatskog slavlja, islamski svijet (prema kojem ni mnogi ovdje, iz različitih razloga, nijesu ravnodušni), ponovo prolazi kroz talas nemira i vojnih udara. Tu je i Turska koja iako na 16. mjestu u svijetu po svom BDP, sve više liči na podijeljeno društvo. U čemu je stvar s Turskom i kakav je njen uticaj u arapsko-islamskom svijetu zahvaćenom ratovima i državnim udarima, ali i sa specifičnim razumijevanjem demokratije, razgovarali smo sa dr Erhanom Turbedarom iz organizacije TEPAV iz Ankare.

MONITOR: Kako ocjenjujete uzroke i domete demonstracija u Turskoj, započetih u parku Gezi i na trgu Taksim u Istanbulu?
TURBEDAR: Te demonstracije su počele zbog najave da će u parku Gezi biti izgraðen trgovački centar. Grupa ljudi je pokušala da sačuva javni interes, a na štetu privatnog interesa. Da su uzeti u obzir zahtjevi ovih ljudi, najvjerovatnije ne bi bilo većih događaja. Kako je uslijedila stroga policijska intervencija i najava Vlade da ne namjerava odustati od toga projekta, protesti su prerasli u proteste protiv Vlade, koji su se prelili i na mnoge gradove Turske.

Prema ispitivanju javnog mnjenja koje je nad 4.411 ljudi izvršila agencija KONDA u Taksimu u periodu od 6. i 7. juna 2013. 49,1 odsto demonstranata odlučilo je da izađe na ulice zbog policijskog nasilja, 14,2 odsto zbog govora premijera, dok je 19 odsto izašlo s namjerom da sačuva drveće u Gezi parku. Čak 93,6 odsto demonstranata bili su obični građani, dok ih je samo 6,4 odsto pripadalo nekoj grupi ili organizaciji. Čak 58,1 odsto vjeruje da im je Vlada ograničila slobode, dok je 30,3 odsto ispitanika izjavilo da su ljuti na govore i ponašanje premijera. Za jedan dio komentatora Turske, slučaj parka Gezi pretvoren je u simbol otpora, reakcije i bijesa protiv načina upravljanja, ponašanja Vlade i njene želje za dominacijom nad društvom.

Vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) uobičajeno u Turskoj uživa podršku od oko 50 odsto birača. Međutim, izgleda da je AKP zbog demonstracija prvi put ozbiljno osjetila stah od gubljenja dijela podrške. Kroz kontra mitinge koji su uslijedili i neprestanim obraćanjima javnom mnjenju AKP je pokušala da ponovo konsoliduje glasače, što je izgleda i uspjela.

U posljednjih deset godina jedan od najvećih uspjeha AKP bio je odricanje od stare teze da je Turska opkoljena neprijateljima. Umjesto potrage za neprijateljima oko Turske, AKP je krenula tragati za partnerima. Na žalost, protesti iz juna 2013. rezultirali su osvježavanjem stare turske bolesti, tako što je AKP krenula upirati prst na strane neprijateljske sile. Umjesto da preispita svoje greške i upita se zašto su im neki bivši saveznici poput djela liberala okrenuli leđa, AKP uporno nastoji da posljednje demontracije poveže sa svakojakim teorijama zavjere.

MONITOR: Na protestima u Istanbulu često su se vidjeli simboli političke ljevice, Če Gevarine slike i slično i to dok zemlja bilježi veliki porast BDP-a. Imanuel Volerstin je u svojoj kolumni primijetio da su Kurdi slabo reagovali.
TURBEDAR: Ako se izuzmu rasprave povodom posljednjih demonstracija, onda bi trebalo primijetiti da tema koja u posljednje vrijeme apsolutno dominira turskim javnim mnjenjem jeste proces pomirenja, odnosno napori Vlade Turske i njeni pregovori s Abdulahom Odžalanom, liderom PKK za pronalazak rješenja kurdskog problema. Proces pomirenja sastoji se od tri faze, koje se planiraju realizovati u roku od godinu dana, odnosno do lokalnih izbora 2014. Prva faza se odnosi na povlačenje članova PKK izvan turskih granica, i njihovo odricanje od oružja. Druga faza je u vezi sa političkim upravljanjem ovim procesom, odnosno u vezi sa pravnim i psihološkim koracima koje bi trebalo poduzeti. U svrhu ovoga, formirane su komisije mudraca za svaku regiju Turske koje nastoje građanima objasniti čitav proces, i koje slušajući razna mišljenja igraju ulogu mosta izmeðu donositelja odluka i građana. Kao potpora procesu pomirenja, u sklopu druge faze formirana je komisija koja je poznata pod kratkim nazivom „Parlamentarna komisija za rješenje”.

Treća faza procesa pomirenja je u vezi s povratkom, reintegracijom u društvo i normalizacijom. U ovoj fazi se očekuje povratak oko pet hiljada razoružanih pristalica PKK i njihova integracija u društveni život Turske. Očigledno je da će realizacija ove faze biti najteža. Oni koji nisu kažnjavani u odsustvu, protiv kojih nisu podignute optužnice i koji nisu bili u rukovodstvu PKK ne bi trebalo da imaju većih problema. Za one koji nisu bili u rukovodstvu, ali protiv kojih postoje zapisi o umiješanosti u terorističke akcije biće potrebno zakonsko uređenje poput amnestije. Problem je s onima koji su rukovodili operacijama PKK, koje su u 30 godina odnijele 40 hiljada života. Premijer Erdogan od njih očekuje odlazak u treće zemlje, poput skandinavskih zemalja. Ali kako stvari stoje, rukovodioci PKK razmišljaju suprotno, tako što zahtijevaju direktno uključenje u proces pomirenja.

MONITOR: Kakvi su u ovom momentu afiniteti političkih partija?
TURBEDAR: Dok su posljednje demonstracije u Turskoj na određeni način približile opozicione stranke unutar zemlje, proces pomirenja je faktor koji ih nastavlja dijeliti. Opoziciona Stranka nacionalnog pokreta (MHP) se od samog početka protivi čitavom procesu pomirenja, dok sa opozicionom Republikanskom narodnom strankom (CHP) stvari stoje drugačije. I AKP i kurdska Stanka mira i demokratije (BDP) željele bi da CHP bude uključena u rad Parlamentarne komisije za rješenje. Jer za AKP nije lako surađivati samo sa BDP-om u ovome procesu. Ankete pokazuju da 98 odsto građana želi mir i prestanak terora, međutim samo 37 odsto ih odobrava pregovore s Odžalanom. Dakle, sa jedne strane dobar dio građana protivi se Odžalanu, dok se sa druge strane strahuje da bi AKP u cilju prelaska na predsjednički sistem u Turskoj, Kurdima mogla nešto „krupno” obećati, što Vladi otežava da narodu objasni svoje namjere. Zbog ovakvog stanja, kako bi se razrijedila saveznička slika AKP-BDP, Vlada bi željela uključenje CHP-a u rad komisije. Uključenje CHP je bitno i za Odžalana, PKK odnosno i za BDP. Jer bi trojni blok AKP-CHP-BDP-a značio stvaranje sredine u kojoj bi se čitav proces i njegovi rezultati mogli lakše objasniti građanima.

MONITOR: Komesar za izbjeglice UN, Antonio Gutiereš tvrdi da se u Siriji odvija najveća ljudska katastrofa od one u Ruandi 1994. Koliko je Turskoj važno ono što se događa u Siriji?Ž
TURBEDAR: Ljudski faktor je najbitniji element pozornosti turskog javnog mnjenja prema slučaju Sirije. U Turskoj je stvorena slika o sunitskoj većini Sirije koja se zalaže za više prava, slobode i demokratije na šta manjinska alevitska uprava Sirije odgovora ubistvima. Inače, može se kazati da unutar intelektualnog jezgra konzervativnih političkih struja Turske, čija ukupna politička podrška dostiže čak do 70 odsto, postoji osjećaj bratstva i solidarnosti sa sunitskim islamskim pokretima osim onih koji su selefijskog karaktera i koji su skloni nasilju.

Strateški posmatrano, scenario u kome bi se Sirija nakon dužeg građanskog rata mogla nekontrolisano podijeliti najviše zabrinjava Tursku. Eventualni raspad Sirije mogao bi prouzrokovati mnoge rizike i nestabilnosti, a i direktne bezbjednosne probleme Turskoj. U početku je Turska izbjegavala da Asadu preporuči povlačenje sa funkcije, kao što je to bio slučaj oko Mubaryka i Gadafija, već ga je savjetovala da pokrene reforme i izbjegava upotrebu sile. Kada se kriza produbila, Turska je izgradila politiku koja se oslanjala na pretpostavku da će Asadova vlast u kratkom roku biti urušena te je Ankara postavila za cilj što brži njegov odlazak. U sklopu ovoga Ankara je poduzela inicijativu organiziranja i zbližavanja opozicionih snaga Sirije. Turska je prednjačila i u formiranju Slobodne sirijske vojske, kojoj je otvorila svoju teritoriju. Turska je svoju teritoriju otvorila i za sirijske izbjeglice, čiji je registrovan broj prije par mjeseci dostigao 400 hiljada, a nezvanični oko 700 hiljada.

Turska se zalaže za formiranje nacionalnog vijeća tijekom tranzicijskog razdoblja, u kome bi mogli sudjelovati i oni predstavnici Asadovog režima koji nisu sudjelovali u zločinima protiv sirijskog naroda. Turska odbacuje scenarije o eventualnoj podjeli Sirije. Trebalo bi primijetiti da se sirijska kriza za Tursku sve više pretvara u „kurdski problem”. Turske medije je obuhvatio strah od osnivanja velike kurdske teritorije na sjeveru Sirije, nakon èega bi turska teritorija mogla biti ugrožena. Turska se ne protivi tome da sirijski Kurdi dobiju veæa prava. Tursku zabrinjava terorizam. Premijer Erdogan je poruèio da, ukoliko bude neprijateljskih aktivnosti protiv Turske na sjeveru Sirije, neæe sjedjeti skrštenih ruku.

Istrošeni imidž

MONITOR: Kako objašnjavate mlake reakcije zvaniènika Zapada na dogaðaje u Turskoj ?
TURBEDAR: Turska nije država gdje jedan lider kraðom glasova ili zastrašivanjima može decenijama vladati. U Turskoj se vlasti biraju demokratski, na glasaèkim kutijama, i odlaze s funkcije istim putem. Uz ovo, pomoæu reformi civilno-vojnih odnosa, uticaj vojske je izbaèen iz politièkog života zemlje. Zbog svega ovoga Taksim zaista nije Tahrir. Ipak zbog brutalnosti policijske sile nad demonstrantima koje su prenijele mnoge svjetske medijske kuæe, te zbog ogranièavanja slobode medija i slobode govora, mislim da je djelimièno istrošen imidž Vlade Turske u inostranstvu. To se može popraviti kroz dokazivanje da je izvukla neophodne lekcije iz svega onoga što se dešavalo juna 2013.

Podjele

MONITOR: Koliko su protesti pokazali podijeljenost turskog društva?
TURBEDAR: Prema opštem istraživanju agencije IPSOS iz juna 2013, 50 odsto graðana opravdava demonstracije, dok 34 odsto misli da su one neopravdane. Neka druga istraživanja najvjerovatnije bi prikazala drugaèije rezultate. Podijeljenost unutar turskog društva oèigledna je stvar. Zbog klasiènih izbornih razloga, politièari namjerno rade na poticanju zabrinutosti u svojoj glasaèkoj bazi s retorikom o tome „kako se nalaze pod prijetnjom” uz išèekivanje da na taj naèin osiguraju svoje glasove. Ipak, bitno je podvuæi da su se tokom i nakon demonstracija u Turskoj, skoro sve politièke strane koristile lažima i klevetama, i to bez ikakve griže savjesti što na taj naèin dijele društvo.

Nastasja RADOVIĆ