Vraća se. Kako i dolikuje demokratskim državama DPSDP modela, vijest o novom premijeru stigla nam je prvo iz Partije. Tek potom je predsjednik Filip Vujanović saopštio da će predsjednika parlamenta Ranka Krivokapića pismeno obavijestiti o odluci da za mandatara predloži aktuelnog predsjednika DPS-a, bivšeg predsjednika Crne Gore i premijera u šest (uglavnom nepotpunih) mandata – Mila Đukanovića.

Vujanović je, očekivano, ustavnu obavezu da parlamentu predloži kandidata za sastav nove vlade iskoristio da ponovo demonstrira svoju fasciniranost likom i djelom partijskog lidera. Istovremeno je iskazao uvjerenje da će šef biti ,,posvećen interesima Crne Gore u integracionim procesima, afirmaciji njenog međunarodnog ugleda i obezbjeđenju dobrog ekonomskog ambijenta”.

Iskustvo nas uči – biće upravo suprotno. Milu Đukanoviću se može spočitati mnogo toga (i spočitava se) ali ga niko i nikada neće optužiti da je na bilo koji način doprinio integracionim procesima, međunarodnoj afirmaciji ili poboljšanju ekonomskih performansi Crne Gore.

Najkraće podsjećanje: zemlja u kojoj je Milo Đukanović, još kao tinejdžer, postao dio uticajne političke elite brojala je 22 miliona stanovnika i imala ponudu da postane članica tadašnje Evropske zajednice. Đukanović je bio među onima koji su između integracija i Evrope, i nacionalizma i rata izabrali – Slobodana Miloševića. ,,Slobodan Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku…”, besjedi Đukanović u prvim godinama svoje vladavine, ,,ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije”. Dubrovnik i Vukovar, Srebrenica i Bukovica, Morinj i Štrpci ali i Kaluđerski laz i Murino djelići su te odbrane.

Slično je i sa tezom o afirmaciji međunarodnog ugleda naše male domovine. Ekološka država je jedna od rijetkih pozitivnih odrednica koje se vezuju uz današnju, Đukanovićevu Crnu Goru. Unesemo li u pretragu na Google-u frazu Crna Gora ekološka država kao rezultat dobićemo nešto više od 41.000 različitih odrednica. Zamijenimo li na istom mjestu ekološku državu pojmovima kriminal i korupcija broj pronađenih odrednica skočiće više od šest puta – na 267 hiljada. No, i to je ništa. Kada Google-u prepustite pretragu fraze Milo Đukanović kriminal korupcija kao odgovor dobijete 566.000 odgovora. E, to je afirmacija po mjeri aktuelnih crnogorskih vlasti!

Jednako je nemjerljiv Đukanovićev doprinos crnogorskoj ekonomiji. Kada su se Milo (Đukanović), Momir (Bulatović) i Svetozar (Marović), uz pomoć Slobodana Miloševića i njegovih tajnih službi, dočepali vlasti u Podgorici, dva državna brodara – Jugooceanija iz Kotora i barska Prekookeanska plovidba imali su u vlasništvu više od 40 brodova koji su tada Crnoj Gori donosili godišnji prihod veći od kompletne turističke privrede. Još Milo nije potrošio ni treći premijerski mandat (1996-1998) a crnogorski brodovi su, svi do jednoga, završili na dobošu. Ili u starom gvožđu.

Koliko je taj podvig koštao Crnu Goru? Ove godine će, prema zvaničnim računicama, turizam Crnoj Gori donijeti nekih 650-700 miliona eura (bez njemačkih turista koje smo imali prije 20 i nešto godina). Računajmo da bi isti prihod ostvarila i trgovačka flota, da je opstala pažljivo vođena i razvijana od ’90-ih do danas. Onda to pomnožimo sa 22 godine (od 1991. do danas). Ta, istina, gruba, računica kaže da je Milo Đukanović, kao personifikacija izvršne vlasti u eri DPS vladavine, samo uništenjem crnogorske trgovačke flote ovoj zemlji uskratio prihod veći od 15 milijardi eura. Katastrofalni zemljotres iz 1979. godine jedva da je pričinio veću štetu. S tim što na Milovoj strani nijesmo računali uništenu metalnu, tekstilnu ili drvoprerađivačku industriju koje danas prepoznajemo samo u tragovima, dugovima i štrajkovima.

Nameću se zato dva pitanja. Prvo je, da tako kažemo, lične prirode: Zašto se Milo Đukanović kao osvjedočeno neuspješan premijer iznova vraća ,,na mjesto zločina”? Drugo, važnije – koliko će građane koštati njegov sedmi pokušaj da se igra državnika a istovremeno zaštiti svoje ekonomske interese i interese ljudi iz svog najbližeg okruženja?

Od Prve banke i Vektre, preko Eurofonda i KAP-a, Svetog Stefana, Avale i Luštice, do Jugopetrola i Elektroprivrede, svaki posao prve familije ili njihovih poslovnih partnera iz zemlje i inostranstva krenuo je naopako. Negdje su precijenili vlastite mogućnosti, negdje podcijenili skrivene partnere i finansijere, na trećem mjestu zaboravili na dokazanu istinu da se sve tajne – prije ili kasnije – objelodane. Koliko god to bilo nepoželjno ili opasno za njihove aktere.

,,Veoma sam umoran, jer je bilo veoma teško biti odgovoran za vođenje države posljednjih 15 godina”. Ovako nas je Milo Đukanović pozdravio u oktobru 2006. godine. Pošto su suverenisti ubjedljivo dobili prve izbore u nezavisnoj Crnoj Gori, šef je bez najave svoje saradnike i javnost upoznao sa odlukom da se povuče iz politike i posveti porodici i biznisu. Brzo se pokazalo da mu privatni biznis ide jednako loše kao i državni.

A onda se – vratio. Te 2008. godine tranzicioni biznismeni iz Đukanovićevog okruženja vjerovali su (pokazalo se pogrešno) da će njegov povratak na mjesto premijera preokrenuti negativne trendove na ovdašnim berzama. Tamo su svakodnevni gubici gutali njihovu zaradu iz poslova sa duvanom, naftom, masovnom vaučerskom privatizacijom. Nije pomoglo.

Poneko se, ipak, okoristio. Iz 2008. godine je ostala i sljedeća priča: Dok je Vlada Mila Đukanovića pripremala promjene Zakona o porezu na dobit pravnih lica, u namjeri da oporezuje dio zarade koju su kompanije ostvarile trgovinom akcija na berzi, Aco Đukanović je proglasio stečaj svoje kompanije Monte nova. Tako su akcije iz vlasništva njegove kompanije (Prva banka, Zavod za urbanizam i projektovanje, Rudnik uglja…) prešle u posjed Đukanovića. Predstojeće izmjene nijesu se odnosile na fizička lica, pa ni Aco nije morao platiti ni centa novog poreza. Eto šta je slučajnost.

A ostali – kako se ko snašao. Registar hipoteka i zaloga svjedoči o poslovnim dometima biznis elite koja je premalo brinula o pokretnoj i nepokretnoj državnoj imovini koja im je dopala šaka, a previše o tome kad gospodar igra košarku i gdje čeka novu godinu. Isti se sada (pokazaće se – jednako uzaludno) nadaju da im Đukanović može skinuti sa vrata nervozne bankare, uspaničene klijente i(li) nemilosrdne istražitelje. Kao da budući premijer nema prečih briga.

Njegov povratak na presto posljednji je pokušaj da odgodi ono što smo svi skupa nazvali sanaderizacija Crne Gore. Samo su Đukanović i njegovi tvrdili da je tako što nemoguće, a mi se nadamo da je – neminovno.

Ivo Sanader će narednih dana čuti prve presude. Milo Đukanović će, pričaju, u novu vladu vratiti stare provjerene kadrove: Predraga Boškovića i Branimira Gvozdenovića. Kažu kako će i dugogodišnji generalni sekretar Vlade Žarko Šturanović dobiti novu, važniju ulogu. Ekipu će, šuška se, osnažiti i beznadežno odani Zoran Jelić. Kako god bilo, supruga Vukica Jelić nastaviće da komanduje Zavodom za zapošljavanje. Uloga izuzetno značajna ima li se na umu Đukanovićevo obećanje da će u ovom mandatu zaposliti 40 hiljada ljudi. Toliko ih nije zaposlio, sve skupa, od kada je došao na vlast. Izuzev tokom mobilizacije 1991. i napada na Dubrovnik.

Naravno, Đukanovićeva obećanja se moraju tretirati više kao stilske figure, koje ne obavezuju. Kada je prijesto prepustio Željku Šturanoviću poručio je nešto kao ,,nikad više”. Vratio se ljut. ,,Potreban nam je autoput prema sjeveru, a ne dokumentacija o njemu”, poručio je prije povratka 2008. Danas se auto-put i ne pominje. Nema ni dokumentacije, ni džade. A nema ni para. Samo je pitanje o sudbini 100 miliona eura od prodaje Telekoma koje su, navodno, namijenjen za gradnju puta Bar – Boljare svrstano u red onih zbog kojih se sudi za veleizdaju. Jednako, ne treba pominjati ni sedam miliona koji su iz nekog razloga, nakon prodaje Telekoma, legli na račune ,,sestre i prijatelja”. Sa mjesta premijera Đukanović će biti u prilici da efektnije priprijeti onima koji se ne pridržavaju tih pravila.

Da nastavimo priču o dosljednosti. Kada je, ponovo, napuštao državnu funkciju 2010. godine, na polovini mandata, Đukanović je rekao da su dvije decenije na državim funkcijama ,,suviše veliko i teško breme” i da je ,,konačno sazrelo vrijeme da neko mlađi, sa entuzijazmom i energijom”, preuzme upravljanje državom. ,,Danas smatram da je prirodna i lako razumljiva moja želja da, nakon napornih 20 godina bavljenja politikom, sebi pokušam da obezbijedim nešto više životnog komfora, mira i slobodnog vremena”, govorio je tada. Nije pominjao odgovornost koju on ima prema biračima, kao nosilac koalicione liste koja sastavlja vladu. Toga se sjetio tek nakon oktobarskih izbora. Ne prije – svjestan da bi obznanom svog nauma mogao negativno uticati na ,,entuzijazam i energiju” Igora Lukšića i njegovih školskih drugova u ministarskim klupama. Iako Đukanović kaže: „Ako pobijedite na izborima, onda postajete dio očekivanja javnosti koja očekuje odgovoran odgovor na to povjerenje”, bliže je istini da ga na čelo vlade vraćaju iste želje zbog kojih je odatle otišao prije dvije godine – da sebi obezbijedi više životnog komfora, mira i slobodnog vremena. Đukanović se, u najkraćem, vraća da bi se borio protiv sanaderizacije.

Iskustvo prethodnih vlada Mila Đukanovića uči nas da ćemo njegovim povratkom dobiti još lošije ekonomske rezultate i još više pravne nesigurnosti. Matematički je dokazivo da je u svakom svom mandatu Đukanović privredu ostavljao u gorem stanju nego što bi je zatekao na početku. Zvuči nelogično na prvi pogled, ali tako je rasla zavisnost građana Crne Gore od njega i novca zarađenog u špekulativnim poslovima, raznoraznim tranzitima i tranzicijama državne imovine. Rastuće beznađe, smiješano sa vješto plasiranim strahom da uvijek može biti još gore, pokazali su se kao dobitna formula vladavine Mila Đukanovića.

,,Imao je izrazit psihološki dar za prikrivanje, odnosno bio bi najubjedljiviji onda kada bi sakrivao neki podatak ili činjenicu”, prisjeća se Momir Bulatović zajedničkih dana. ,,Narodski rečeno, savršeno je lagao i to do te mjere u kojoj bi i sam povjerovao u svoje konstrukcije”.

Cijena za to su: Jugooceanija, Prekookeanska plovidba, Luka Bar, Obod, Radoje Dakić, Titeks, Montex, Željezara, KAP, Rudnici uglja i boksita, Lenka, Košuta, Vumko, Gornji Ibar, Fabrika celuloze Berane, Tara, Bojana, Drvoimpeks, HTP Ulcinjska rivijera, HTP Boka, Arsenal, Zeta film…

Pošto se šef i formalno vrati na prijesto, da vidimo ko će to od nadležnih smjeti da priupita nešto o suđenju najodgovornijima za deportaciju izbjeglica, lažnim izvještajima o finansiranju DPS-a, aferi Telekom, nepravilnostima uočenim u poslovanju Prve banke, aranžmanima Miomira Mugoše sa Čedomirom Popovićem i njegovim Carinama ili ugovorima koje je gradonačelnik Bara Žarko Pavićević sklapao sam sa sobom ili sa Acom Đukanovićem? Ko će sada Branimira Gvozdenovića pripitati za građevinske dozvole kojima je, kao resorni ministar legalizovao divlju gradnju u Budvi?

Sigurno je da neće biti dosadno. Samo zamislite kako, prvog premijerskog dana, Đukanović u Grandu čeka da mu se pridruže Oleg Deripaska i Sergej Šojgu, kako bi riješili probleme oko KAP-a, dok im jezičke i poslovne finese tumači Milan Roćen.

Nažalost, to neće biti smiješno.

Zoran RADULOVIĆ

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor