Povežite se sa nama

Uncategorized

Povratak s predumišljajem

Objavljeno prije

na

Vraća se. Kako i dolikuje demokratskim državama DPSDP modela, vijest o novom premijeru stigla nam je prvo iz Partije. Tek potom je predsjednik Filip Vujanović saopštio da će predsjednika parlamenta Ranka Krivokapića pismeno obavijestiti o odluci da za mandatara predloži aktuelnog predsjednika DPS-a, bivšeg predsjednika Crne Gore i premijera u šest (uglavnom nepotpunih) mandata – Mila Đukanovića.

Vujanović je, očekivano, ustavnu obavezu da parlamentu predloži kandidata za sastav nove vlade iskoristio da ponovo demonstrira svoju fasciniranost likom i djelom partijskog lidera. Istovremeno je iskazao uvjerenje da će šef biti ,,posvećen interesima Crne Gore u integracionim procesima, afirmaciji njenog međunarodnog ugleda i obezbjeđenju dobrog ekonomskog ambijenta”.

Iskustvo nas uči – biće upravo suprotno. Milu Đukanoviću se može spočitati mnogo toga (i spočitava se) ali ga niko i nikada neće optužiti da je na bilo koji način doprinio integracionim procesima, međunarodnoj afirmaciji ili poboljšanju ekonomskih performansi Crne Gore.

Najkraće podsjećanje: zemlja u kojoj je Milo Đukanović, još kao tinejdžer, postao dio uticajne političke elite brojala je 22 miliona stanovnika i imala ponudu da postane članica tadašnje Evropske zajednice. Đukanović je bio među onima koji su između integracija i Evrope, i nacionalizma i rata izabrali – Slobodana Miloševića. ,,Slobodan Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku…”, besjedi Đukanović u prvim godinama svoje vladavine, ,,ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije”. Dubrovnik i Vukovar, Srebrenica i Bukovica, Morinj i Štrpci ali i Kaluđerski laz i Murino djelići su te odbrane.

Slično je i sa tezom o afirmaciji međunarodnog ugleda naše male domovine. Ekološka država je jedna od rijetkih pozitivnih odrednica koje se vezuju uz današnju, Đukanovićevu Crnu Goru. Unesemo li u pretragu na Google-u frazu Crna Gora ekološka država kao rezultat dobićemo nešto više od 41.000 različitih odrednica. Zamijenimo li na istom mjestu ekološku državu pojmovima kriminal i korupcija broj pronađenih odrednica skočiće više od šest puta – na 267 hiljada. No, i to je ništa. Kada Google-u prepustite pretragu fraze Milo Đukanović kriminal korupcija kao odgovor dobijete 566.000 odgovora. E, to je afirmacija po mjeri aktuelnih crnogorskih vlasti!

Jednako je nemjerljiv Đukanovićev doprinos crnogorskoj ekonomiji. Kada su se Milo (Đukanović), Momir (Bulatović) i Svetozar (Marović), uz pomoć Slobodana Miloševića i njegovih tajnih službi, dočepali vlasti u Podgorici, dva državna brodara – Jugooceanija iz Kotora i barska Prekookeanska plovidba imali su u vlasništvu više od 40 brodova koji su tada Crnoj Gori donosili godišnji prihod veći od kompletne turističke privrede. Još Milo nije potrošio ni treći premijerski mandat (1996-1998) a crnogorski brodovi su, svi do jednoga, završili na dobošu. Ili u starom gvožđu.

Koliko je taj podvig koštao Crnu Goru? Ove godine će, prema zvaničnim računicama, turizam Crnoj Gori donijeti nekih 650-700 miliona eura (bez njemačkih turista koje smo imali prije 20 i nešto godina). Računajmo da bi isti prihod ostvarila i trgovačka flota, da je opstala pažljivo vođena i razvijana od ‘90-ih do danas. Onda to pomnožimo sa 22 godine (od 1991. do danas). Ta, istina, gruba, računica kaže da je Milo Đukanović, kao personifikacija izvršne vlasti u eri DPS vladavine, samo uništenjem crnogorske trgovačke flote ovoj zemlji uskratio prihod veći od 15 milijardi eura. Katastrofalni zemljotres iz 1979. godine jedva da je pričinio veću štetu. S tim što na Milovoj strani nijesmo računali uništenu metalnu, tekstilnu ili drvoprerađivačku industriju koje danas prepoznajemo samo u tragovima, dugovima i štrajkovima.

Nameću se zato dva pitanja. Prvo je, da tako kažemo, lične prirode: Zašto se Milo Đukanović kao osvjedočeno neuspješan premijer iznova vraća ,,na mjesto zločina”? Drugo, važnije – koliko će građane koštati njegov sedmi pokušaj da se igra državnika a istovremeno zaštiti svoje ekonomske interese i interese ljudi iz svog najbližeg okruženja?

Od Prve banke i Vektre, preko Eurofonda i KAP-a, Svetog Stefana, Avale i Luštice, do Jugopetrola i Elektroprivrede, svaki posao prve familije ili njihovih poslovnih partnera iz zemlje i inostranstva krenuo je naopako. Negdje su precijenili vlastite mogućnosti, negdje podcijenili skrivene partnere i finansijere, na trećem mjestu zaboravili na dokazanu istinu da se sve tajne – prije ili kasnije – objelodane. Koliko god to bilo nepoželjno ili opasno za njihove aktere.

,,Veoma sam umoran, jer je bilo veoma teško biti odgovoran za vođenje države posljednjih 15 godina”. Ovako nas je Milo Đukanović pozdravio u oktobru 2006. godine. Pošto su suverenisti ubjedljivo dobili prve izbore u nezavisnoj Crnoj Gori, šef je bez najave svoje saradnike i javnost upoznao sa odlukom da se povuče iz politike i posveti porodici i biznisu. Brzo se pokazalo da mu privatni biznis ide jednako loše kao i državni.

A onda se – vratio. Te 2008. godine tranzicioni biznismeni iz Đukanovićevog okruženja vjerovali su (pokazalo se pogrešno) da će njegov povratak na mjesto premijera preokrenuti negativne trendove na ovdašnim berzama. Tamo su svakodnevni gubici gutali njihovu zaradu iz poslova sa duvanom, naftom, masovnom vaučerskom privatizacijom. Nije pomoglo.

Poneko se, ipak, okoristio. Iz 2008. godine je ostala i sljedeća priča: Dok je Vlada Mila Đukanovića pripremala promjene Zakona o porezu na dobit pravnih lica, u namjeri da oporezuje dio zarade koju su kompanije ostvarile trgovinom akcija na berzi, Aco Đukanović je proglasio stečaj svoje kompanije Monte nova. Tako su akcije iz vlasništva njegove kompanije (Prva banka, Zavod za urbanizam i projektovanje, Rudnik uglja…) prešle u posjed Đukanovića. Predstojeće izmjene nijesu se odnosile na fizička lica, pa ni Aco nije morao platiti ni centa novog poreza. Eto šta je slučajnost.

A ostali – kako se ko snašao. Registar hipoteka i zaloga svjedoči o poslovnim dometima biznis elite koja je premalo brinula o pokretnoj i nepokretnoj državnoj imovini koja im je dopala šaka, a previše o tome kad gospodar igra košarku i gdje čeka novu godinu. Isti se sada (pokazaće se – jednako uzaludno) nadaju da im Đukanović može skinuti sa vrata nervozne bankare, uspaničene klijente i(li) nemilosrdne istražitelje. Kao da budući premijer nema prečih briga.

Njegov povratak na presto posljednji je pokušaj da odgodi ono što smo svi skupa nazvali sanaderizacija Crne Gore. Samo su Đukanović i njegovi tvrdili da je tako što nemoguće, a mi se nadamo da je – neminovno.

Ivo Sanader će narednih dana čuti prve presude. Milo Đukanović će, pričaju, u novu vladu vratiti stare provjerene kadrove: Predraga Boškovića i Branimira Gvozdenovića. Kažu kako će i dugogodišnji generalni sekretar Vlade Žarko Šturanović dobiti novu, važniju ulogu. Ekipu će, šuška se, osnažiti i beznadežno odani Zoran Jelić. Kako god bilo, supruga Vukica Jelić nastaviće da komanduje Zavodom za zapošljavanje. Uloga izuzetno značajna ima li se na umu Đukanovićevo obećanje da će u ovom mandatu zaposliti 40 hiljada ljudi. Toliko ih nije zaposlio, sve skupa, od kada je došao na vlast. Izuzev tokom mobilizacije 1991. i napada na Dubrovnik.

Naravno, Đukanovićeva obećanja se moraju tretirati više kao stilske figure, koje ne obavezuju. Kada je prijesto prepustio Željku Šturanoviću poručio je nešto kao ,,nikad više”. Vratio se ljut. ,,Potreban nam je autoput prema sjeveru, a ne dokumentacija o njemu”, poručio je prije povratka 2008. Danas se auto-put i ne pominje. Nema ni dokumentacije, ni džade. A nema ni para. Samo je pitanje o sudbini 100 miliona eura od prodaje Telekoma koje su, navodno, namijenjen za gradnju puta Bar – Boljare svrstano u red onih zbog kojih se sudi za veleizdaju. Jednako, ne treba pominjati ni sedam miliona koji su iz nekog razloga, nakon prodaje Telekoma, legli na račune ,,sestre i prijatelja”. Sa mjesta premijera Đukanović će biti u prilici da efektnije priprijeti onima koji se ne pridržavaju tih pravila.

Da nastavimo priču o dosljednosti. Kada je, ponovo, napuštao državnu funkciju 2010. godine, na polovini mandata, Đukanović je rekao da su dvije decenije na državim funkcijama ,,suviše veliko i teško breme” i da je ,,konačno sazrelo vrijeme da neko mlađi, sa entuzijazmom i energijom”, preuzme upravljanje državom. ,,Danas smatram da je prirodna i lako razumljiva moja želja da, nakon napornih 20 godina bavljenja politikom, sebi pokušam da obezbijedim nešto više životnog komfora, mira i slobodnog vremena”, govorio je tada. Nije pominjao odgovornost koju on ima prema biračima, kao nosilac koalicione liste koja sastavlja vladu. Toga se sjetio tek nakon oktobarskih izbora. Ne prije – svjestan da bi obznanom svog nauma mogao negativno uticati na ,,entuzijazam i energiju” Igora Lukšića i njegovih školskih drugova u ministarskim klupama. Iako Đukanović kaže: „Ako pobijedite na izborima, onda postajete dio očekivanja javnosti koja očekuje odgovoran odgovor na to povjerenje”, bliže je istini da ga na čelo vlade vraćaju iste želje zbog kojih je odatle otišao prije dvije godine – da sebi obezbijedi više životnog komfora, mira i slobodnog vremena. Đukanović se, u najkraćem, vraća da bi se borio protiv sanaderizacije.

Iskustvo prethodnih vlada Mila Đukanovića uči nas da ćemo njegovim povratkom dobiti još lošije ekonomske rezultate i još više pravne nesigurnosti. Matematički je dokazivo da je u svakom svom mandatu Đukanović privredu ostavljao u gorem stanju nego što bi je zatekao na početku. Zvuči nelogično na prvi pogled, ali tako je rasla zavisnost građana Crne Gore od njega i novca zarađenog u špekulativnim poslovima, raznoraznim tranzitima i tranzicijama državne imovine. Rastuće beznađe, smiješano sa vješto plasiranim strahom da uvijek može biti još gore, pokazali su se kao dobitna formula vladavine Mila Đukanovića.

,,Imao je izrazit psihološki dar za prikrivanje, odnosno bio bi najubjedljiviji onda kada bi sakrivao neki podatak ili činjenicu”, prisjeća se Momir Bulatović zajedničkih dana. ,,Narodski rečeno, savršeno je lagao i to do te mjere u kojoj bi i sam povjerovao u svoje konstrukcije”.

Cijena za to su: Jugooceanija, Prekookeanska plovidba, Luka Bar, Obod, Radoje Dakić, Titeks, Montex, Željezara, KAP, Rudnici uglja i boksita, Lenka, Košuta, Vumko, Gornji Ibar, Fabrika celuloze Berane, Tara, Bojana, Drvoimpeks, HTP Ulcinjska rivijera, HTP Boka, Arsenal, Zeta film…

Pošto se šef i formalno vrati na prijesto, da vidimo ko će to od nadležnih smjeti da priupita nešto o suđenju najodgovornijima za deportaciju izbjeglica, lažnim izvještajima o finansiranju DPS-a, aferi Telekom, nepravilnostima uočenim u poslovanju Prve banke, aranžmanima Miomira Mugoše sa Čedomirom Popovićem i njegovim Carinama ili ugovorima koje je gradonačelnik Bara Žarko Pavićević sklapao sam sa sobom ili sa Acom Đukanovićem? Ko će sada Branimira Gvozdenovića pripitati za građevinske dozvole kojima je, kao resorni ministar legalizovao divlju gradnju u Budvi?

Sigurno je da neće biti dosadno. Samo zamislite kako, prvog premijerskog dana, Đukanović u Grandu čeka da mu se pridruže Oleg Deripaska i Sergej Šojgu, kako bi riješili probleme oko KAP-a, dok im jezičke i poslovne finese tumači Milan Roćen.

Nažalost, to neće biti smiješno.

Zoran RADULOVIĆ

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

DNEVNI BORAVAK  ZA STARE U KOLAŠINU ZATVOREN:  Godine čekanja, mjesec i po radovanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dugo čekani Dnevni boravak za stare u Kolašinu radio je samo mjesec i po. U lokalnoj upravi i Centru za socijalni rad ne može se dobiti informacija kada bi taj servis mogao biti ponovo dostupan korisnicama

 

Najstariji Kolašinci ponovo su bez prostora gdje bi mogli da provode određeni dio dana, ali i da dobiju toli obrok i najneophodniju stručnu podršku.  Privilegiju da imaju na raspolaganju servis za podršku, pripadnici „trećeg doba” u toj varoši imali su samo od novembra do kraja decembra prošle godine. Najavljivan  od 2018, adaptiran dvije godine, Dnevni boravak za stare u Kolašinu zvanično je otvoren u novembru prošle godine. Od Nove godine, vrata tog prostora su zaključana, a trenutno je teško dobiti odgovor na pitanje do kada. Prema nezvaničnim informacijama iz Centra za socijalni rad Kolašin i Mojkovac, resorno ministarstvo,  koje je nosilac tog projekta, čeka da se u vođenje servisa uključe ili lokalna uprava ili licencirana NVO.

Dnevni boravci za stare u Crnoj Gori otvarani su u saradnji sa Kancelarijom Programa Ujedinjenih nacija za razvoj, kroz projekat razvoja kapaciteta usluge socijalne zaštite u našoj državi. U okviru tog projekta trajalo je i dugo adaptiranje prostora u Kolašinu. Opština je dugo prolongirala odluku o određivanju lokacije. Sada smatraju da su sve svoje obaveze prema najstarijim sugrađanima završili, ustupajući prostor za Dnevni boravak. U kolašinskoj lokalnoj upravi još ne znaju koje bi trebalo da budu njihove obaveze  u  funkcionisanju  tog servisa. Kako je za Monitor kazao Sekretar za finansije Dragan Bulatović, još nijesu dobili zvanični dopis sa sličnim očekivanjima sa bilo koje adrese.  Zbog toga, objašnjava, ne mogu ni kazati da li će Opština i na koji način doprinijeti projektu.

„Lokalna uprava je, skupštinskom odlukom, za potrebe Dnevnog boravka za stare ustupila prostor od 80m2 u zgradi koja je opštinsko vlasništvo. Taj objakat se nalazi u Ulici Jagoša Simonovića. Nemamo, koliko je znam, nikav upit, predlog  incijativu ili informaciju o načinima na koje bismo se mogli uključiti u funkcionisanje tog servisa. Obaviješteni smo kad je počeo da radi. Ne znam ništa o zatvaranju niti kako funkcioniše“, kazao je Bulatović.

Na sajtu JU Centri za socijalni rad Crne Gore, uz informaciju o početku rada, piše i da će Dnevni boravak korisnicima u Kolašinu pružati usluge toplog obroka, psihosocijalne podrške, sitnih medicinskih usluga… Takođe i organizovanje društvenih igara, dnevno posluženje, realizaciju radionica u saradnji sa osnovnim školama, orgnizovanje izleta…

Tokom kratkog rada, u Dnevnom boravku bilo je svega nekoliko korisnika. Uglavnom onih koji su u stanju socijalne potrebe. No, njihovo iskustvo govori da je taj servis, čak i u tom kratkom  periodu, bio nedostupan mnogima kojima je podrška neophodna.

„Bila sam svega dva dana. Nije bilo loše. Dobijali smo sok, kafu, jedan obrok, koji je donošen iz obližnjeg restorana. Imali smo televiziju i mogućnost za društvene igre. Bilo je toplo i udobno. Međutim, i da nastavi da radi, ne znam kako bih više mogla da dolazim. Ta kuća je u centru grada, a ja živim u prigradskom naselji, dva i po kilometra daleko od centra. Svaki put treba da platim taksi u oba pravca, što nije malo s obzirom na to da sam korinica socijalnih davanja. Uostalom, za taj novac bih mogla bih sebi taj jedan obrok da obezbijedim”, kaže sedamdesetdvogodišnja Kolašinka.

Ona tvrdi da bi trebalo razmisliti i o načinima da se u staračka, i uglavnom samačka domaćinstva, besplatni obrok nekako dopremi, pa da korinici ne moraju dolaziti. Tvrdi i da je čula od ostalih rijetkih korisnika kratkotrajnog rada servisa Dnevnog boraka da im je komplikovano da dolaze svakodnevno.

„Bilo je korisno jer sam se poslije dužeg vremena zatvorenosti u kući, srela sa nekim vršnjacima. Razgovarali smo, gledali TV… Pričali smo o zajedničkim mukama, a nije ih malo. Predugo traju dani kad je čovjek bolestan, star i sam… Nijesu nas obavijetili o zatvaranju Dnevnog boravka, čula sam nešto da je problem plaćati struju, a to bi, valjda, trebalo Oština da radi. Dobro bi bilo da ga ponovo otvore, pa ko može da dolazi, nek’ dolazi, ko ne može, neka sjedi kući, kao i do sada”, priča sagovornica Monitora.

U Opštinskoj organizaciji penzionera Kolašin gotovo da ne znaju ništa o načinu na koji je zamišljen rad Dnevnog boravka. Niko ih, tvrde, nije pitao za savjete niti pokazao incijativu da ih uključi u funkcionisanje. Iako su prostorije Udruženja penzionera i Dnevni boravak u istoj zgradi, kažu da su potpuno neinformisani.

„Dok se prostor uređivao pružili smo tehničku podršku, koliko smo mogli, s obzirom na to da smo u istoj zgradi. To je sve. Čula sam da je ideja da se tamo pružaju usluge starima u stanju socijalne potrebe. Ni to precizno ne znam. U svakom slučaju, podržavamo svaki oblik osnaživanja i pomoći najstrijim, ali uz brižljivo analiziranje njihovih stvarnih potreba. Čini mi se da je to izostalo”, kaže predsjednica kolašinske organizacije penzionera Ljiljana Tatić.

Ona podsjeća na veliki broj starijih ljudi na seoskom području, kojima su, kaže ona, usluge Dnevnog boravka daleko i nedostižne. Tatić kaže da je u Kolašinu oko 1.400 penzionera, te da ni njihov položaj nije zavidan. Potrebana im je, zaključuje ona, višestruka i multidiscplinarna podrška. Objašnjava da je pandemija donijela nove strahove, izolovanost i nove egzistencijalne probleme.

„Podjednako bitno kao i novac za osnovne potrebe je uključivanje starijih u aktivnosti koje su primjerene njihovom zdravstvenom stanju i starosnom dobu. Druženje, zabava, razgovori, izleti… sve bi to upotpunilo i uljepšalo njihovu svakonevnicu. Mi se trudimo, i pored orgraničenih sredstava, da dio tih potreba i zadovoljimo. Međutim, opet, ostaje veliki broj naših vršnjaka izvan toga. Ili su daleko od grada ili su bolesni”, objašnjava ona.

Organizacija penzionera u Kolašinu koristi prostor od oko 80m2, uključujući i kancelariju. No veliki problem je održavanje, zagrijavanje i plaćanje računa za struju. Iz opštinske kase ove godine će biti izdvojeno svega 1.000 eura za to udruženje. Imaju još 400 eura prihoda od članarina. Polovinom novca dobijenog iz lokalnog budžeta, kažu, kupili su drva za ogrjev, a račun za struju im je opterećen i ratama kojima otplaćuju raniji dug. Od Opštine su  ove godine tražili oko 5.000 eura. Međutim, taj zahtjev su iz lokalne uprave ocijenili kao neosnovan.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo