Povežite se sa nama

Uncategorized

Ono malo nade

Objavljeno prije

na

Taktika je prepoznatljiva koliko je i mutna: prvo su mjesecima razne grupe koje su se oružano pobunile protiv jednopartijske diktature Bašara al Asada, prikazivane kao jedinstvena vojska Slobodna Sirija, čiji je cilj uvođenje demokratije.

Većina velikih zapadnih medija su ih nazivali aktivisti, a njihovi video klipovi o navodnim zločinima Asadove vojske, predstavljani su kao ,,novinarstvo građana”, dok su druga mišljenja i druge verzije istih događaja uglavnom izostajali. Od početka ustanka, koji se ubrzo pretvorio u krvavi sektaški i vjerski rat, javnosti su uglavnom bile uskraćene slike zločina od strane „aktivista” treniranih na teritoriji NATO članice Turske, gdje im je uručivano oružje i ostala vojna oprema od Saudijske Arabije i Katara, kao dio akcije koordinirane sa Amerikom i njenim EU saveznicima.

Uporedo sa ratnom propagandom i vojnom podrškom, na političkom planu fokus Zapada je bio stvaranje kohezije među raznim, često ekstremno religioznim i suprotstavljenim naoružanim grupama i pronalaženje ličnosti iz njihovih redova po volji zapadnih vlada, a koji bi zapadnoj javnosti bili prihvatljivi kao nova sirijska politička elita.

Iz slike sirijske tragedije potpuno izostaje postojanje nenasilne opozicije Al Asadu, koja je u martu 2011, u duhu Arapskog proljeća, izašla na ulice sirijskih gradova tražeći demokratske promjene mirnim putem. O njima se malo može čuti na BBC-ju, CNN-u ili preko Al Džazire, ali traganjem po internetu i nalaženjem kredibilnih nezavisnih izvora, može se saznati o „pravim” sirijskim aktivistima, čiji je broj puno veći od onih naoružanih.

Ovi nezavisni izvori su često strani aktivisti koji u Siriji borave iz solidarnosti i da bi saznali i objavili ono sto se stvarno zbiva na terenu. Oni kažu da demokratska opozicija smatra da su im naoružani pobunjenici, podržani iz inostranstva, oteli i revoluciju i šansu da se izbjegne krvoproliće i da Sirijci sami sebi jednog dana stvore bolju, jedinstvenu državu.

Zašto Zapad nije odlučio da podrži ovu opciju je pitanje koje je logično koliko i naivno. Odgovor bi bio isti kao i na pitanje zašto Zapad ne podržava demokratski izabranu vlast u Egiptu koju je nedavno oborila vojna hunta?

Zato što su im na vlasti u ove dvije države, kao i u regionu, potrebni dužnici koji će zapadne interese staviti ispred interesa svojih građana. I zato što hoće da jasno svima stave do znanja dokle su spremni da idu da bi nastavili dominaciju nad Bliskim istokom.

Ovaj pristup je doveo do situacije koja je moralno šokantna i apsurdna. Amerika i EU u Egiptu podržavaju vojnu huntu i žmure pred masakrom više od hiljadu članova demokratski izabranog Muslimanskog bratstva, dok su im u Siriji saveznici Džabhat al Nusra i ISIS grupe, koje su javno deklarisane članice Al Kaide.

Obamina strategija polaska u rat protiv Sirije se nimalo ne razlikuje od Bušove strategije napada na Irak, iz vremena kada je Obama bio političar sa antiratnom reputacijom.

Obojica su prvo odlučili da odu u rat, a traženje razloga su ostavili za kasnije. Buš se oslonio na poslušne obavještajne službe da daju kredibilitet fantazijama njegove vlade o Sadamovom oružju za masovnu destrukciju.

Obama još nije posegnuo za ovom opcijom, vjerovatno jer je poslije iračkog debakla kredibilitet američkih obavještajaca previše problematičan. Obama u stvari nije posegnuo ni za jednom opcijom jer niti on, niti iko iz njegovog okruženja, nije do sada iznio ni jedan dokaz da je Asadova vojska upotrijebila hemijsko oružje 21. ovog mjeseca, koje je odnijelo više od 1500 života, a koji je za Obamu crvena linija čije se prekoračenje kažnjava ratom.

Zapadna javnost postaje umorna od ratova i besmislenih krvoprolića i želi da zna koje dokaze imaju Amerika i tanka „koalicija voljnih”, koja od uticajnijih zemalja za sada uključuje samo Francusku, da je Asad odgovoran za hemijski ratni zločin.

Iznose se ozbiljne sumnje u američku verziju događaja koje su bazirane na upotrebi hemijskog oružja u maju ove godine, koga je UN Komesarka za Siriju Karla del Ponte pripisala pobunjenicima. Nezavisni izvori takođe objavljuju infomacije o tome da su bojni otrovi, kao što je smrtonosni sarin, isporučivani pobunjenicima od strane Saudijske Arabije, dok su turski izvori javili da je sarin u posjedu grupa koje se bore u Siriji, zaplijenjen u maju ove godine u dva turska grada.

Obama, kao ni njegov prethodnik, nije spreman da se osloni na istraživanje nezavisnih UN eksperata i nestrpljiv je da potegne okidače sa brodova i aviona koji su već zauzeli pozicije u Mediteranu.

U nedostatku dokaza, sumnje u to da je Asad kriv za jezivi hemijski pomor, neki izvode na bazi logičnih pitanja: zašto bi Asad napravio ovaj, po njega poguban potez, u vrijeme kada je vojno nadmoćan na terenu, kada su u Siriji UN inspektori kojima je on dozvolio ulaz i kada se u zapadnim medijama sve češće izražava duboka zabrinutost vezana za političku obojenost pobunjenika. Neki zapadni mediji su objavili da kada su početkom ove godine pobunjenici iz Džabhatu Al Nusra osvojili provincijski centar na sjeveroistoku Sirije, odmah je uvedeno šerijatsko pravo i otpočeo je teror nad „sekularno” obučenim ženama i napadi na prodavnice koje drže alkohol.

Ruski predsjednik Putin je izrazio sumnju u Obamine tvrdnje, pozivajuci ga da objavi dokaze, dok je komentar Kine bio na temu – ponavljanja Iraka.

Ni Obama, kao ni njegov prethodnik Buš, ne smatra da međunarodni zakoni važe za SAD. Jedini zakoniti način da se krene u rat koji nije odbrambeni je autorizacija Savjeta bezbjednosti UN-a. To što do takve saglasnosti ni u slučaju Iraka, ni u slučaju Sirije ne može doći zbog protivljenja stalnih članica kao što je Rusija, a u slučaju Sirije i Kina, Obama smatra dovoljnim razlogom da Amerika postane i tužilac i sudija i egzekutor.

Poslije odluke američke desne ruke u Evropi, Britanije, da održi glasanje u parlamentu o intervenciji u Siriji, koju je Parlamenat odbacio, Obama je iznenadio svijet, a pogotovu svoje najbliže saveznike poput Izraela, odlukom da i on zatraži mišljenje Kongresa.

Ni britanski premijer Kameron, ni Obama nijesu morali da traže mišljenje od predstavnika građana, niti ih njihove odluke obavezuju, ali je to pokazatelj svijesti o ogromnom neraspoloženju običnih Britanaca i Amerikanaca za skupu i krvavu ratnu avanturu nejasnog cilja.

Noam Čomski kaže za Hafington post da bi napad na Siriju, sa ili bez autorizacije Kongresa, bio ratni zločin. Pošto ne može da pođe u zakoniti rat Obama je, po receptu oprobanom kod intervencija na Kosovu i Iraku, odlučio da mu je dovoljan moralni, ,,humanitarni” povod. Ričard Falk, profesor međunarodnog prava na Prinston univerzitetu i UN izvještač za Palestinu, kaže da se radi o očiglednom ,,zagovaranju američke izuzetnosti” jer Obama poteže kao nacionalni prerogativ ilegalni unilateralizam, kao na primjer kada kaže: ,,Ali mi smo Sjedinjene Američke Države i mi ne možemo da zažmurimo pred onim što se dešava u Damasku’. Falk ocjenjuje kad bi se poštovao princip unilateralizma svijet bi bio u plamenu. „…Sirija, Iran i Sjeverna Koreja moraju se pokoravati američkoj interpretaciji međunarodnih zakona, dok se Amerika i njeni najbliži saveznici rukovode svojim nacionalnim interesima.”

Američki mediji javljaju da Kongres najvjerovatnije neće podržati vojnu intervenciju. Obama nije uspio da ubijedi kongresmene u smislenost i implikacije još jednog vojnog angažovanja SAD-a.

Smatra se da Obamino moralisanje nije uključivalo predstavljanje američkoj javnosti negativnih implikacija intervencije. Na primjer, to što Rusija podržava Siriju i može lako biti uvučena u konflikt, to što je Izrael već nekoliko puta bombardovao Siriju i što je iranski lider Ajatolah ali Hamnei izjavio da bi američka intervencija bila pogubna po region.

Međunarodni Crveni krst je prošle nedjelje podsjetio da stradnja sirijskih civila dostižu nivo bez presedana. Preko 100 hiljada ljudi je ubijeno, preko četiri miliona ljudi su izbjeglice u svojoj zemlji i još million i po u inostranstvu. Oni koji su ostali preživljavaju bez dovoljno ljekova, hrane i vode.

U ratnim igrama koje su u toku, njihova stradanja uglavnom bivaju zaboravljena, kao i činjenica da će američki projektili biti dodatak njihovoj već prevelikog patnji.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo