Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, SOCIOLOG, FILOZOF I POLITIČKI ANALITIČAR IZ SARAJEVA: Krv Srebrenice ne mogu sprati ideološke laži

Objavljeno prije

na

MONITOR: Srebrenica je ovih dana jedna od najaktuelnijih tema u BiH, Srbiji, pa i u Evropi i SAD. O tome šta se u njoj desilo prije 20 godina javnosti se plasiraju kontroverzna tumačenja, sve do negiranja genocida u Srebrenici. Da li se danas može reći da je o događajima u Srebrenici utvrđena puna istina?
BAJTAL: U modernom civilizovanom svijetu sudske odluke, zasnovane na činjenicama i logici međunarodnog prava, inkarnacija su utvrđene istine koja se prihvata. Međutim, Srbija haški sud smatra političkim sudom. Ali ne uvijek, nego samo onda kada njoj tako odgovara. Odnosno, kad haški sud oslobodi njene generale, poput Momčila Perišića, onda je to pravda i istina. Kada im sudi i kada ih osudi, onda je to zavjera i politikantstvo neprijateljskog Zapada.

Međutim, pogledajmo pitanje genocida s druge strane. Sa stanovišta pukih životnih činjenica: postoje masovne grobnice – one primarne, kao slika zločina. A onda skundarne, pa čak i tercijarne kao evidentni pokušaj njegovog organiozovanog prikrivanja od strane počinilaca. Postoje žrtve i kosti. Postoje svjedoci. Sve postoji, samo krivaca nema. To je svakom vidljiva slika organizovanog zločina koja o istini Srebrenice govori više od bilo kakvog suda i bilo čijeg poricanja.

MONITOR: U Vašoj najnovijoj knjizi “Ujed zmije sjećanja” navodite da se uprkos davnoj sudskoj presudi genocid službeno-politički negira i da “međunarodna zajednica nijemo šuti i pasivno posmatra baš onako kako je to činila i krvavog jula 1995”.
BAJTAL: Sve se poriče, a ne samo genocid. Milošević je na sudu tvrdio da je „Sve o Bosni i Hercegovini čista laž”. Karadžić u Hagu tvrdi da čak ni opsade Sarajeva nije bilo. Da ni metak na Sarajevo nije ispaljen. „Sarajevo nije ni ogrebano”, „savjest mi je čista”, tvrdi on pred sudijama. Kako nazvati i kako shvatiti to sistematsko ludilo laganja i poricanja elementarnih činjenica koje svi znamo? Koje zna čitav svijet.

Uostalom, i paraleno tome, još uvijek ima i onih koji poriču Aušvic i Jasenovac. Ali sve to ne može sprati istinu njihova postojanja. Krv Aušvica, Jasenovaca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideološkom lažima ili relativizacijama. A tzv. „međunarodna zajednica”, tj. jedan njen dio poput Rusije, Kine i njima sličnih, svojom sramotno izlobiranom ili navijačkom šutnjom postaje naknadni, dobrovoljni saučesnik počinjenog genocida. Međutim, kad je BiH u pitanju, ne radi se samo o genocidu u Srebernici. Za sada samo za taj postoje sudski dokumentovani dokazi. Tekuća i predstojeća istraživanja i vrijeme će pokazati da se radi o genocidu na znatno širem prostoru u još petnaestak genocidno okrvavljenih gradova BiH.

MONITOR: Holandski mediji pišu da su u ljeto 1995. godine Velika Britanija, Francuska i Sjedinjene Američke Države tajno donijele odluku da više ne izvode vazdušne napade na mete Vojske Republike Srpske i da se to nije desilo možda su pad Srebrenice i genocid mogli biti spriječeni. Šta Vi o tome mislite?
BAJTAL: Ništa se ovdje nije dešavalo bez znanja Zapada i njegove tajne umiješanosti u krvavi pir agresije na ljude, žene i djecu Bosne i Hercegovine. Nemam nikakvih iluzija o tome da rat nije mogao biti spriječen ili bar prekinut znatano ranije, čime bi broj nedužnih žrtava bio znatno manji. Ali, očito postoji neka računica velikih Gazda kojoj je Srbija vjerno i sramotno služila čineći sve ono što je činila širom Jugoslavije, tog sigurno najboljeg političkog okvira za sve narode s jugo-prostora. Uostalom, kako se živjelo u SFRJ, a kako se danas živi u novonastalim državicama sa etno-vlastima na čelu? Iskustvo današnje propasti i poniženja govori samo za sebe. Ideološke magle ne mogu prikriti činjenicu sveopšte bijede i životno poraznu istinu velikdržavnog etnopolitikantstva u čije ime je nemilice paljeno, silovano, ubijano …

MONITOR: Ibran Mustafić, jedan od osnivača SDA, tvrdi da je Alija Izetbegović sa Bilom Klintonom dogovorio genocid u Srebrenici. Je li to tačno?
BAJTAL: Za tačnost Mustafićeve tvrdnje morate pitati Klintona. Ja to sa svoje, građanske, nestranačke pozicije ne mogu znati. Ne znam ono što Mustafić, kao tadašnji čovjek stranke zna. Sve ostalo je jasno i neupitno: izvođači, žrtve u civlinim odijelima, masovne grobnice, kosti, ožalošćene porodice, Mladićeva čuvena srebrenička TV izjava o „konačnoj osveti Turcima nakon 600 godina”, groblje u Potočarima … itd.itd. Dakle, sve je stvar istrage i sudova. Pa i provjera stvarne utemeljenosti Mustafićevih vrlo ozbiljnih tvrdnji.

MONITOR:Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je u obraćanju na obilježavanju 23 godine od stradanja srpskog stanovništva u okolini Srebrenice i Bratunca rekao da neće prihvatiti genocid u Srebrenici…
BAJTAL: Evo Vama i Vašim čitaocima link, pa pogledajte jednu Dodikovu TV izjavu iz nekih ranijih godina (https://www.facebook.com/orgbih/videos/10150570073494991/), na kojoj, bez imalo uvijanja, o Srebrenici kaže sljedeće: „Dakle, ja znam savršeno dobro šta je bilo. To je bio genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu. I to je nesporna pravna činjenica”.

Zašto danas, uprkos vlastitom „savršeno dobrom znanju” i „nespornoj pravnoj činjenici”, da je „to bio genocid”, Dodik, negirajući samog sebe, govori potpuno drugačije? Pa valjda zato što vjeruje da je lakše negirati genocid nego nespornu glad, bijedu, siromaštvo, pljačku, nezaposlenost, opštu propast i nezadovoljstvo građana manjeg bh entiteta, kao, uostalom, i građana cijele BiH. Moralno i ljudskim očima gledano, negiranje genocida danas, nakon svega što se zna, jednako je svrstavanju na stranu njegovih počinilaca i indirektnom pozivanju na nove zločine te vrste.

Upravo tome zahvaljujući, i danas širom Srbije i manjeg entiteta imate nekažnjeno, javno, transparentsko zagovaranje tipa: „Nož, žica, Srebrenica”. A imate i direktno, također nekažnjeno, pozivanje na novi genocid. Čini se to, otvorenim, javnim kolektivnim pjevanjem: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice”. Zar još nešto treba da se kaže o sistemu i vlastima koje to zlo svojom višegodišnjom šutnjom i ideološkom tolerancijom licemjerno ohrabruju.

Negiranjem genocida i njegovim svođenjem na prihvatljivost „velikog zločina”, veliki zločin se afirmiše kao nešto sasvim normalno i samorazumljivo, nešto zbog čega se ne treba uzbuđivati, niti nekakvim rezolucijama podsjećati svijet na to. Odnosno, govoreći jezikom Nikolića, Vučića i Dodika – nije to bio genocid. Počinjen je (samo) veliki zločin. Pa šta? Toliko je zločina iza nas. U čemu je sada problem?

MONITOR: Premijer Srbije Aleksandar Vučić poslije dužeg vaganja najavio da će ići u Srebrenicu. Kakav će značaj imati njegov eventualni dolazak u Srebrenicu?
BAJTAL: Već sama činjenica „vaganja”, simptomatična je u svojoj politikantsko-pragmatskoj dilemi. Ako Vučićevo „vaganje” prevedemo na moralni jezik, to znači da njega više od genocida zanima dnevno politički efekat dolaska ili nedolaska u Potočare. Koliko znam on oko Jasenovca, kao mjesta genocida – nema nikakvih dilema. Očito, dva aršina, o jednom i istom. Upravo zato postaje sasvim nebitno da li će Vučić doći ili ne.

Za razliku od njega, predsjednik Filip Vujanovići jasno je rekao šta je bilo u Srebrenici i da dolazi u Srebrenicu.

Rusko licemjerno veto

MONITOR: Kako komentarišete veto Rusije na Rezoluciju o Srebrenici?
BAJTAL: Rezolucija je značajna iz moralnog, ali iz povijesno pravnih razloga, jer bi njenim usvajanjem bilo obesnažena relativizacija i uporno poricanje genocida srpske strane. Tako bi trebalo da bude u kontekstu normalnog poretka stvari, koji očito nije poredak našeg vremena. Ruski veto je upravo izraz te nenormalnosti i paradoksa da jedna od članica Vijeća sigurnosti stavlja veto na odluku suda čijem je svojevremenom osnivanju sama dala zeleno svjetlo. Tako su Rusi porekli sami sebe zarad ko zna kakvih politikantsko-prizemnih interesa.

Međutim, sa stanovišta života i svjetski poznate istine onoga šta se zaista dogodilo u Srebrenici, i Rezolucija i veto su sasvim nevažni. Život će ovdje ići dalje, a nastaviće ga i Rusija, ali sa malo manje ljudskog obraza nego ga je imala prije ulaganja licemjerno kukavičkog veta kojim se svrstala na stranu zločina a protiv žrtve. Upravo to pokazuje živim njen nasilni staljinistički lik koji se nemoćnoj, obešćašćenoj i okrvavljenoj žrtvi besramno cereka u lice.

 

Dejton – maska za etno-destruktivce

MONITOR: U Podgorici je prošle subote održana konferencija „Dejton i region – 20 godina kasnije – perspektive Zapadnog Balkana”. Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić kazao je „Sporazum iz Dejtona treba mijenjati, i to iz temelja”.
BAJTAL: Gospodin Mesić nikada nije imao dilema oko toga šta se događalao u BiH, i šta danas treba činiti da bi postala uljuđeno društvo kakvo poznaje moderni demokratski svijet. Naravno, Dejton je maska za etno-destruktivce i sve one koji krijući se verbalno iza Dejtona, praktično, čine sve da disfunkcionalizuju i destabilizuju državu BiH koja ih debelo plaća, a oni je, uz sve to je još deblje pljačkaju.

Kako shvatiti, npr. Dodikovo uporno pozivanje na Dejton i istovremeno iredentističko-separatističko negiranje BiH. Upravo zato, za srječavanje njega i njemu sličnih, a još više za dobro svih bh. građana, Dejton valja zamijeniti potpuno novim demokratskim ustavom koji će svim bh. građanima garantovati jednaka prava i obaveze. I koji će onemogućiti manipulaciju vjerskim i nacionalnim osjećanjima koja su ključni oslonac sadašnjeg jeftinog i životno poraznog etnopolitikanstva lažnih etno-demokrata svih bh. strana.


Popisni inžinjering

MONITOR: Zašto ni nakon dvadeset mjeseci nema konačnih rezultata popisa stanovništva u BiH?
BAJTAL: To objašnjavam popisnim inženjeringom, odnosno time da popis nije rutinsko-demografsko, kao u normalnim zemljama, nego prvenstveno, i nažalost – političko pitanje. Sad kada je sve to gotovo, uz sve moguće tehničko-proceduralne mahinacije tokom popisa, koji je na kraju postao propis, zapravo politkantski imperativ građanima kako da se pišu, umjesto da normalno kažu samo ono šta jesu, nikako da zvanično saznamo koliko nas ima. Već vremenski enormna dužina “obrade” podataka čini cijelu stvar ne samo sumnjivom nego očigledno sofisticiranom igrarijom politikantskog nadmudrivanja, u kome bi svi da ih brojčano bude više nego što ih zaista i realno ima. Tako etnopolitizacija demografije završava u vremenskom ćorsokaku civilizacijskog besmisla u kome konačni “rezultati’ neće značiti ništa više od puke projekcije etno-politikantskih volja za dominacijorn u svom, krvlju ispisanom, poratnom etno-ataru.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo