Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, SOCIOLOG, FILOZOF I POLITIČKI ANALITIČAR IZ SARAJEVA: Krv Srebrenice ne mogu sprati ideološke laži

Objavljeno prije

na

MONITOR: Srebrenica je ovih dana jedna od najaktuelnijih tema u BiH, Srbiji, pa i u Evropi i SAD. O tome šta se u njoj desilo prije 20 godina javnosti se plasiraju kontroverzna tumačenja, sve do negiranja genocida u Srebrenici. Da li se danas može reći da je o događajima u Srebrenici utvrđena puna istina?
BAJTAL: U modernom civilizovanom svijetu sudske odluke, zasnovane na činjenicama i logici međunarodnog prava, inkarnacija su utvrđene istine koja se prihvata. Međutim, Srbija haški sud smatra političkim sudom. Ali ne uvijek, nego samo onda kada njoj tako odgovara. Odnosno, kad haški sud oslobodi njene generale, poput Momčila Perišića, onda je to pravda i istina. Kada im sudi i kada ih osudi, onda je to zavjera i politikantstvo neprijateljskog Zapada.

Međutim, pogledajmo pitanje genocida s druge strane. Sa stanovišta pukih životnih činjenica: postoje masovne grobnice – one primarne, kao slika zločina. A onda skundarne, pa čak i tercijarne kao evidentni pokušaj njegovog organiozovanog prikrivanja od strane počinilaca. Postoje žrtve i kosti. Postoje svjedoci. Sve postoji, samo krivaca nema. To je svakom vidljiva slika organizovanog zločina koja o istini Srebrenice govori više od bilo kakvog suda i bilo čijeg poricanja.

MONITOR: U Vašoj najnovijoj knjizi “Ujed zmije sjećanja” navodite da se uprkos davnoj sudskoj presudi genocid službeno-politički negira i da “međunarodna zajednica nijemo šuti i pasivno posmatra baš onako kako je to činila i krvavog jula 1995”.
BAJTAL: Sve se poriče, a ne samo genocid. Milošević je na sudu tvrdio da je „Sve o Bosni i Hercegovini čista laž”. Karadžić u Hagu tvrdi da čak ni opsade Sarajeva nije bilo. Da ni metak na Sarajevo nije ispaljen. „Sarajevo nije ni ogrebano”, „savjest mi je čista”, tvrdi on pred sudijama. Kako nazvati i kako shvatiti to sistematsko ludilo laganja i poricanja elementarnih činjenica koje svi znamo? Koje zna čitav svijet.

Uostalom, i paraleno tome, još uvijek ima i onih koji poriču Aušvic i Jasenovac. Ali sve to ne može sprati istinu njihova postojanja. Krv Aušvica, Jasenovaca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideološkom lažima ili relativizacijama. A tzv. „međunarodna zajednica”, tj. jedan njen dio poput Rusije, Kine i njima sličnih, svojom sramotno izlobiranom ili navijačkom šutnjom postaje naknadni, dobrovoljni saučesnik počinjenog genocida. Međutim, kad je BiH u pitanju, ne radi se samo o genocidu u Srebernici. Za sada samo za taj postoje sudski dokumentovani dokazi. Tekuća i predstojeća istraživanja i vrijeme će pokazati da se radi o genocidu na znatno širem prostoru u još petnaestak genocidno okrvavljenih gradova BiH.

MONITOR: Holandski mediji pišu da su u ljeto 1995. godine Velika Britanija, Francuska i Sjedinjene Američke Države tajno donijele odluku da više ne izvode vazdušne napade na mete Vojske Republike Srpske i da se to nije desilo možda su pad Srebrenice i genocid mogli biti spriječeni. Šta Vi o tome mislite?
BAJTAL: Ništa se ovdje nije dešavalo bez znanja Zapada i njegove tajne umiješanosti u krvavi pir agresije na ljude, žene i djecu Bosne i Hercegovine. Nemam nikakvih iluzija o tome da rat nije mogao biti spriječen ili bar prekinut znatano ranije, čime bi broj nedužnih žrtava bio znatno manji. Ali, očito postoji neka računica velikih Gazda kojoj je Srbija vjerno i sramotno služila čineći sve ono što je činila širom Jugoslavije, tog sigurno najboljeg političkog okvira za sve narode s jugo-prostora. Uostalom, kako se živjelo u SFRJ, a kako se danas živi u novonastalim državicama sa etno-vlastima na čelu? Iskustvo današnje propasti i poniženja govori samo za sebe. Ideološke magle ne mogu prikriti činjenicu sveopšte bijede i životno poraznu istinu velikdržavnog etnopolitikantstva u čije ime je nemilice paljeno, silovano, ubijano …

MONITOR: Ibran Mustafić, jedan od osnivača SDA, tvrdi da je Alija Izetbegović sa Bilom Klintonom dogovorio genocid u Srebrenici. Je li to tačno?
BAJTAL: Za tačnost Mustafićeve tvrdnje morate pitati Klintona. Ja to sa svoje, građanske, nestranačke pozicije ne mogu znati. Ne znam ono što Mustafić, kao tadašnji čovjek stranke zna. Sve ostalo je jasno i neupitno: izvođači, žrtve u civlinim odijelima, masovne grobnice, kosti, ožalošćene porodice, Mladićeva čuvena srebrenička TV izjava o „konačnoj osveti Turcima nakon 600 godina”, groblje u Potočarima … itd.itd. Dakle, sve je stvar istrage i sudova. Pa i provjera stvarne utemeljenosti Mustafićevih vrlo ozbiljnih tvrdnji.

MONITOR:Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je u obraćanju na obilježavanju 23 godine od stradanja srpskog stanovništva u okolini Srebrenice i Bratunca rekao da neće prihvatiti genocid u Srebrenici…
BAJTAL: Evo Vama i Vašim čitaocima link, pa pogledajte jednu Dodikovu TV izjavu iz nekih ranijih godina (https://www.facebook.com/orgbih/videos/10150570073494991/), na kojoj, bez imalo uvijanja, o Srebrenici kaže sljedeće: „Dakle, ja znam savršeno dobro šta je bilo. To je bio genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu. I to je nesporna pravna činjenica”.

Zašto danas, uprkos vlastitom „savršeno dobrom znanju” i „nespornoj pravnoj činjenici”, da je „to bio genocid”, Dodik, negirajući samog sebe, govori potpuno drugačije? Pa valjda zato što vjeruje da je lakše negirati genocid nego nespornu glad, bijedu, siromaštvo, pljačku, nezaposlenost, opštu propast i nezadovoljstvo građana manjeg bh entiteta, kao, uostalom, i građana cijele BiH. Moralno i ljudskim očima gledano, negiranje genocida danas, nakon svega što se zna, jednako je svrstavanju na stranu njegovih počinilaca i indirektnom pozivanju na nove zločine te vrste.

Upravo tome zahvaljujući, i danas širom Srbije i manjeg entiteta imate nekažnjeno, javno, transparentsko zagovaranje tipa: „Nož, žica, Srebrenica”. A imate i direktno, također nekažnjeno, pozivanje na novi genocid. Čini se to, otvorenim, javnim kolektivnim pjevanjem: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice”. Zar još nešto treba da se kaže o sistemu i vlastima koje to zlo svojom višegodišnjom šutnjom i ideološkom tolerancijom licemjerno ohrabruju.

Negiranjem genocida i njegovim svođenjem na prihvatljivost „velikog zločina”, veliki zločin se afirmiše kao nešto sasvim normalno i samorazumljivo, nešto zbog čega se ne treba uzbuđivati, niti nekakvim rezolucijama podsjećati svijet na to. Odnosno, govoreći jezikom Nikolića, Vučića i Dodika – nije to bio genocid. Počinjen je (samo) veliki zločin. Pa šta? Toliko je zločina iza nas. U čemu je sada problem?

MONITOR: Premijer Srbije Aleksandar Vučić poslije dužeg vaganja najavio da će ići u Srebrenicu. Kakav će značaj imati njegov eventualni dolazak u Srebrenicu?
BAJTAL: Već sama činjenica „vaganja”, simptomatična je u svojoj politikantsko-pragmatskoj dilemi. Ako Vučićevo „vaganje” prevedemo na moralni jezik, to znači da njega više od genocida zanima dnevno politički efekat dolaska ili nedolaska u Potočare. Koliko znam on oko Jasenovca, kao mjesta genocida – nema nikakvih dilema. Očito, dva aršina, o jednom i istom. Upravo zato postaje sasvim nebitno da li će Vučić doći ili ne.

Za razliku od njega, predsjednik Filip Vujanovići jasno je rekao šta je bilo u Srebrenici i da dolazi u Srebrenicu.

Rusko licemjerno veto

MONITOR: Kako komentarišete veto Rusije na Rezoluciju o Srebrenici?
BAJTAL: Rezolucija je značajna iz moralnog, ali iz povijesno pravnih razloga, jer bi njenim usvajanjem bilo obesnažena relativizacija i uporno poricanje genocida srpske strane. Tako bi trebalo da bude u kontekstu normalnog poretka stvari, koji očito nije poredak našeg vremena. Ruski veto je upravo izraz te nenormalnosti i paradoksa da jedna od članica Vijeća sigurnosti stavlja veto na odluku suda čijem je svojevremenom osnivanju sama dala zeleno svjetlo. Tako su Rusi porekli sami sebe zarad ko zna kakvih politikantsko-prizemnih interesa.

Međutim, sa stanovišta života i svjetski poznate istine onoga šta se zaista dogodilo u Srebrenici, i Rezolucija i veto su sasvim nevažni. Život će ovdje ići dalje, a nastaviće ga i Rusija, ali sa malo manje ljudskog obraza nego ga je imala prije ulaganja licemjerno kukavičkog veta kojim se svrstala na stranu zločina a protiv žrtve. Upravo to pokazuje živim njen nasilni staljinistički lik koji se nemoćnoj, obešćašćenoj i okrvavljenoj žrtvi besramno cereka u lice.

 

Dejton – maska za etno-destruktivce

MONITOR: U Podgorici je prošle subote održana konferencija „Dejton i region – 20 godina kasnije – perspektive Zapadnog Balkana”. Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić kazao je „Sporazum iz Dejtona treba mijenjati, i to iz temelja”.
BAJTAL: Gospodin Mesić nikada nije imao dilema oko toga šta se događalao u BiH, i šta danas treba činiti da bi postala uljuđeno društvo kakvo poznaje moderni demokratski svijet. Naravno, Dejton je maska za etno-destruktivce i sve one koji krijući se verbalno iza Dejtona, praktično, čine sve da disfunkcionalizuju i destabilizuju državu BiH koja ih debelo plaća, a oni je, uz sve to je još deblje pljačkaju.

Kako shvatiti, npr. Dodikovo uporno pozivanje na Dejton i istovremeno iredentističko-separatističko negiranje BiH. Upravo zato, za srječavanje njega i njemu sličnih, a još više za dobro svih bh. građana, Dejton valja zamijeniti potpuno novim demokratskim ustavom koji će svim bh. građanima garantovati jednaka prava i obaveze. I koji će onemogućiti manipulaciju vjerskim i nacionalnim osjećanjima koja su ključni oslonac sadašnjeg jeftinog i životno poraznog etnopolitikanstva lažnih etno-demokrata svih bh. strana.


Popisni inžinjering

MONITOR: Zašto ni nakon dvadeset mjeseci nema konačnih rezultata popisa stanovništva u BiH?
BAJTAL: To objašnjavam popisnim inženjeringom, odnosno time da popis nije rutinsko-demografsko, kao u normalnim zemljama, nego prvenstveno, i nažalost – političko pitanje. Sad kada je sve to gotovo, uz sve moguće tehničko-proceduralne mahinacije tokom popisa, koji je na kraju postao propis, zapravo politkantski imperativ građanima kako da se pišu, umjesto da normalno kažu samo ono šta jesu, nikako da zvanično saznamo koliko nas ima. Već vremenski enormna dužina “obrade” podataka čini cijelu stvar ne samo sumnjivom nego očigledno sofisticiranom igrarijom politikantskog nadmudrivanja, u kome bi svi da ih brojčano bude više nego što ih zaista i realno ima. Tako etnopolitizacija demografije završava u vremenskom ćorsokaku civilizacijskog besmisla u kome konačni “rezultati’ neće značiti ništa više od puke projekcije etno-politikantskih volja za dominacijorn u svom, krvlju ispisanom, poratnom etno-ataru.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo