Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, SOCIOLOG, FILOZOF I POLITIČKI ANALITIČAR IZ SARAJEVA: Krv Srebrenice ne mogu sprati ideološke laži

Objavljeno prije

na

MONITOR: Srebrenica je ovih dana jedna od najaktuelnijih tema u BiH, Srbiji, pa i u Evropi i SAD. O tome šta se u njoj desilo prije 20 godina javnosti se plasiraju kontroverzna tumačenja, sve do negiranja genocida u Srebrenici. Da li se danas može reći da je o događajima u Srebrenici utvrđena puna istina?
BAJTAL: U modernom civilizovanom svijetu sudske odluke, zasnovane na činjenicama i logici međunarodnog prava, inkarnacija su utvrđene istine koja se prihvata. Međutim, Srbija haški sud smatra političkim sudom. Ali ne uvijek, nego samo onda kada njoj tako odgovara. Odnosno, kad haški sud oslobodi njene generale, poput Momčila Perišića, onda je to pravda i istina. Kada im sudi i kada ih osudi, onda je to zavjera i politikantstvo neprijateljskog Zapada.

Međutim, pogledajmo pitanje genocida s druge strane. Sa stanovišta pukih životnih činjenica: postoje masovne grobnice – one primarne, kao slika zločina. A onda skundarne, pa čak i tercijarne kao evidentni pokušaj njegovog organiozovanog prikrivanja od strane počinilaca. Postoje žrtve i kosti. Postoje svjedoci. Sve postoji, samo krivaca nema. To je svakom vidljiva slika organizovanog zločina koja o istini Srebrenice govori više od bilo kakvog suda i bilo čijeg poricanja.

MONITOR: U Vašoj najnovijoj knjizi “Ujed zmije sjećanja” navodite da se uprkos davnoj sudskoj presudi genocid službeno-politički negira i da “međunarodna zajednica nijemo šuti i pasivno posmatra baš onako kako je to činila i krvavog jula 1995”.
BAJTAL: Sve se poriče, a ne samo genocid. Milošević je na sudu tvrdio da je „Sve o Bosni i Hercegovini čista laž”. Karadžić u Hagu tvrdi da čak ni opsade Sarajeva nije bilo. Da ni metak na Sarajevo nije ispaljen. „Sarajevo nije ni ogrebano”, „savjest mi je čista”, tvrdi on pred sudijama. Kako nazvati i kako shvatiti to sistematsko ludilo laganja i poricanja elementarnih činjenica koje svi znamo? Koje zna čitav svijet.

Uostalom, i paraleno tome, još uvijek ima i onih koji poriču Aušvic i Jasenovac. Ali sve to ne može sprati istinu njihova postojanja. Krv Aušvica, Jasenovaca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideološkom lažima ili relativizacijama. A tzv. „međunarodna zajednica”, tj. jedan njen dio poput Rusije, Kine i njima sličnih, svojom sramotno izlobiranom ili navijačkom šutnjom postaje naknadni, dobrovoljni saučesnik počinjenog genocida. Međutim, kad je BiH u pitanju, ne radi se samo o genocidu u Srebernici. Za sada samo za taj postoje sudski dokumentovani dokazi. Tekuća i predstojeća istraživanja i vrijeme će pokazati da se radi o genocidu na znatno širem prostoru u još petnaestak genocidno okrvavljenih gradova BiH.

MONITOR: Holandski mediji pišu da su u ljeto 1995. godine Velika Britanija, Francuska i Sjedinjene Američke Države tajno donijele odluku da više ne izvode vazdušne napade na mete Vojske Republike Srpske i da se to nije desilo možda su pad Srebrenice i genocid mogli biti spriječeni. Šta Vi o tome mislite?
BAJTAL: Ništa se ovdje nije dešavalo bez znanja Zapada i njegove tajne umiješanosti u krvavi pir agresije na ljude, žene i djecu Bosne i Hercegovine. Nemam nikakvih iluzija o tome da rat nije mogao biti spriječen ili bar prekinut znatano ranije, čime bi broj nedužnih žrtava bio znatno manji. Ali, očito postoji neka računica velikih Gazda kojoj je Srbija vjerno i sramotno služila čineći sve ono što je činila širom Jugoslavije, tog sigurno najboljeg političkog okvira za sve narode s jugo-prostora. Uostalom, kako se živjelo u SFRJ, a kako se danas živi u novonastalim državicama sa etno-vlastima na čelu? Iskustvo današnje propasti i poniženja govori samo za sebe. Ideološke magle ne mogu prikriti činjenicu sveopšte bijede i životno poraznu istinu velikdržavnog etnopolitikantstva u čije ime je nemilice paljeno, silovano, ubijano …

MONITOR: Ibran Mustafić, jedan od osnivača SDA, tvrdi da je Alija Izetbegović sa Bilom Klintonom dogovorio genocid u Srebrenici. Je li to tačno?
BAJTAL: Za tačnost Mustafićeve tvrdnje morate pitati Klintona. Ja to sa svoje, građanske, nestranačke pozicije ne mogu znati. Ne znam ono što Mustafić, kao tadašnji čovjek stranke zna. Sve ostalo je jasno i neupitno: izvođači, žrtve u civlinim odijelima, masovne grobnice, kosti, ožalošćene porodice, Mladićeva čuvena srebrenička TV izjava o „konačnoj osveti Turcima nakon 600 godina”, groblje u Potočarima … itd.itd. Dakle, sve je stvar istrage i sudova. Pa i provjera stvarne utemeljenosti Mustafićevih vrlo ozbiljnih tvrdnji.

MONITOR:Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je u obraćanju na obilježavanju 23 godine od stradanja srpskog stanovništva u okolini Srebrenice i Bratunca rekao da neće prihvatiti genocid u Srebrenici…
BAJTAL: Evo Vama i Vašim čitaocima link, pa pogledajte jednu Dodikovu TV izjavu iz nekih ranijih godina (https://www.facebook.com/orgbih/videos/10150570073494991/), na kojoj, bez imalo uvijanja, o Srebrenici kaže sljedeće: „Dakle, ja znam savršeno dobro šta je bilo. To je bio genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu. I to je nesporna pravna činjenica”.

Zašto danas, uprkos vlastitom „savršeno dobrom znanju” i „nespornoj pravnoj činjenici”, da je „to bio genocid”, Dodik, negirajući samog sebe, govori potpuno drugačije? Pa valjda zato što vjeruje da je lakše negirati genocid nego nespornu glad, bijedu, siromaštvo, pljačku, nezaposlenost, opštu propast i nezadovoljstvo građana manjeg bh entiteta, kao, uostalom, i građana cijele BiH. Moralno i ljudskim očima gledano, negiranje genocida danas, nakon svega što se zna, jednako je svrstavanju na stranu njegovih počinilaca i indirektnom pozivanju na nove zločine te vrste.

Upravo tome zahvaljujući, i danas širom Srbije i manjeg entiteta imate nekažnjeno, javno, transparentsko zagovaranje tipa: „Nož, žica, Srebrenica”. A imate i direktno, također nekažnjeno, pozivanje na novi genocid. Čini se to, otvorenim, javnim kolektivnim pjevanjem: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice”. Zar još nešto treba da se kaže o sistemu i vlastima koje to zlo svojom višegodišnjom šutnjom i ideološkom tolerancijom licemjerno ohrabruju.

Negiranjem genocida i njegovim svođenjem na prihvatljivost „velikog zločina”, veliki zločin se afirmiše kao nešto sasvim normalno i samorazumljivo, nešto zbog čega se ne treba uzbuđivati, niti nekakvim rezolucijama podsjećati svijet na to. Odnosno, govoreći jezikom Nikolića, Vučića i Dodika – nije to bio genocid. Počinjen je (samo) veliki zločin. Pa šta? Toliko je zločina iza nas. U čemu je sada problem?

MONITOR: Premijer Srbije Aleksandar Vučić poslije dužeg vaganja najavio da će ići u Srebrenicu. Kakav će značaj imati njegov eventualni dolazak u Srebrenicu?
BAJTAL: Već sama činjenica „vaganja”, simptomatična je u svojoj politikantsko-pragmatskoj dilemi. Ako Vučićevo „vaganje” prevedemo na moralni jezik, to znači da njega više od genocida zanima dnevno politički efekat dolaska ili nedolaska u Potočare. Koliko znam on oko Jasenovca, kao mjesta genocida – nema nikakvih dilema. Očito, dva aršina, o jednom i istom. Upravo zato postaje sasvim nebitno da li će Vučić doći ili ne.

Za razliku od njega, predsjednik Filip Vujanovići jasno je rekao šta je bilo u Srebrenici i da dolazi u Srebrenicu.

Rusko licemjerno veto

MONITOR: Kako komentarišete veto Rusije na Rezoluciju o Srebrenici?
BAJTAL: Rezolucija je značajna iz moralnog, ali iz povijesno pravnih razloga, jer bi njenim usvajanjem bilo obesnažena relativizacija i uporno poricanje genocida srpske strane. Tako bi trebalo da bude u kontekstu normalnog poretka stvari, koji očito nije poredak našeg vremena. Ruski veto je upravo izraz te nenormalnosti i paradoksa da jedna od članica Vijeća sigurnosti stavlja veto na odluku suda čijem je svojevremenom osnivanju sama dala zeleno svjetlo. Tako su Rusi porekli sami sebe zarad ko zna kakvih politikantsko-prizemnih interesa.

Međutim, sa stanovišta života i svjetski poznate istine onoga šta se zaista dogodilo u Srebrenici, i Rezolucija i veto su sasvim nevažni. Život će ovdje ići dalje, a nastaviće ga i Rusija, ali sa malo manje ljudskog obraza nego ga je imala prije ulaganja licemjerno kukavičkog veta kojim se svrstala na stranu zločina a protiv žrtve. Upravo to pokazuje živim njen nasilni staljinistički lik koji se nemoćnoj, obešćašćenoj i okrvavljenoj žrtvi besramno cereka u lice.

 

Dejton – maska za etno-destruktivce

MONITOR: U Podgorici je prošle subote održana konferencija „Dejton i region – 20 godina kasnije – perspektive Zapadnog Balkana”. Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić kazao je „Sporazum iz Dejtona treba mijenjati, i to iz temelja”.
BAJTAL: Gospodin Mesić nikada nije imao dilema oko toga šta se događalao u BiH, i šta danas treba činiti da bi postala uljuđeno društvo kakvo poznaje moderni demokratski svijet. Naravno, Dejton je maska za etno-destruktivce i sve one koji krijući se verbalno iza Dejtona, praktično, čine sve da disfunkcionalizuju i destabilizuju državu BiH koja ih debelo plaća, a oni je, uz sve to je još deblje pljačkaju.

Kako shvatiti, npr. Dodikovo uporno pozivanje na Dejton i istovremeno iredentističko-separatističko negiranje BiH. Upravo zato, za srječavanje njega i njemu sličnih, a još više za dobro svih bh. građana, Dejton valja zamijeniti potpuno novim demokratskim ustavom koji će svim bh. građanima garantovati jednaka prava i obaveze. I koji će onemogućiti manipulaciju vjerskim i nacionalnim osjećanjima koja su ključni oslonac sadašnjeg jeftinog i životno poraznog etnopolitikanstva lažnih etno-demokrata svih bh. strana.


Popisni inžinjering

MONITOR: Zašto ni nakon dvadeset mjeseci nema konačnih rezultata popisa stanovništva u BiH?
BAJTAL: To objašnjavam popisnim inženjeringom, odnosno time da popis nije rutinsko-demografsko, kao u normalnim zemljama, nego prvenstveno, i nažalost – političko pitanje. Sad kada je sve to gotovo, uz sve moguće tehničko-proceduralne mahinacije tokom popisa, koji je na kraju postao propis, zapravo politkantski imperativ građanima kako da se pišu, umjesto da normalno kažu samo ono šta jesu, nikako da zvanično saznamo koliko nas ima. Već vremenski enormna dužina “obrade” podataka čini cijelu stvar ne samo sumnjivom nego očigledno sofisticiranom igrarijom politikantskog nadmudrivanja, u kome bi svi da ih brojčano bude više nego što ih zaista i realno ima. Tako etnopolitizacija demografije završava u vremenskom ćorsokaku civilizacijskog besmisla u kome konačni “rezultati’ neće značiti ništa više od puke projekcije etno-politikantskih volja za dominacijorn u svom, krvlju ispisanom, poratnom etno-ataru.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo