Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, SOCIOLOG, FILOZOF I POLITIČKI ANALITIČAR IZ SARAJEVA: Krv Srebrenice ne mogu sprati ideološke laži

Objavljeno prije

na

MONITOR: Srebrenica je ovih dana jedna od najaktuelnijih tema u BiH, Srbiji, pa i u Evropi i SAD. O tome šta se u njoj desilo prije 20 godina javnosti se plasiraju kontroverzna tumačenja, sve do negiranja genocida u Srebrenici. Da li se danas može reći da je o događajima u Srebrenici utvrđena puna istina?
BAJTAL: U modernom civilizovanom svijetu sudske odluke, zasnovane na činjenicama i logici međunarodnog prava, inkarnacija su utvrđene istine koja se prihvata. Međutim, Srbija haški sud smatra političkim sudom. Ali ne uvijek, nego samo onda kada njoj tako odgovara. Odnosno, kad haški sud oslobodi njene generale, poput Momčila Perišića, onda je to pravda i istina. Kada im sudi i kada ih osudi, onda je to zavjera i politikantstvo neprijateljskog Zapada.

Međutim, pogledajmo pitanje genocida s druge strane. Sa stanovišta pukih životnih činjenica: postoje masovne grobnice – one primarne, kao slika zločina. A onda skundarne, pa čak i tercijarne kao evidentni pokušaj njegovog organiozovanog prikrivanja od strane počinilaca. Postoje žrtve i kosti. Postoje svjedoci. Sve postoji, samo krivaca nema. To je svakom vidljiva slika organizovanog zločina koja o istini Srebrenice govori više od bilo kakvog suda i bilo čijeg poricanja.

MONITOR: U Vašoj najnovijoj knjizi “Ujed zmije sjećanja” navodite da se uprkos davnoj sudskoj presudi genocid službeno-politički negira i da “međunarodna zajednica nijemo šuti i pasivno posmatra baš onako kako je to činila i krvavog jula 1995”.
BAJTAL: Sve se poriče, a ne samo genocid. Milošević je na sudu tvrdio da je „Sve o Bosni i Hercegovini čista laž”. Karadžić u Hagu tvrdi da čak ni opsade Sarajeva nije bilo. Da ni metak na Sarajevo nije ispaljen. „Sarajevo nije ni ogrebano”, „savjest mi je čista”, tvrdi on pred sudijama. Kako nazvati i kako shvatiti to sistematsko ludilo laganja i poricanja elementarnih činjenica koje svi znamo? Koje zna čitav svijet.

Uostalom, i paraleno tome, još uvijek ima i onih koji poriču Aušvic i Jasenovac. Ali sve to ne može sprati istinu njihova postojanja. Krv Aušvica, Jasenovaca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideološkom lažima ili relativizacijama. A tzv. „međunarodna zajednica”, tj. jedan njen dio poput Rusije, Kine i njima sličnih, svojom sramotno izlobiranom ili navijačkom šutnjom postaje naknadni, dobrovoljni saučesnik počinjenog genocida. Međutim, kad je BiH u pitanju, ne radi se samo o genocidu u Srebernici. Za sada samo za taj postoje sudski dokumentovani dokazi. Tekuća i predstojeća istraživanja i vrijeme će pokazati da se radi o genocidu na znatno širem prostoru u još petnaestak genocidno okrvavljenih gradova BiH.

MONITOR: Holandski mediji pišu da su u ljeto 1995. godine Velika Britanija, Francuska i Sjedinjene Američke Države tajno donijele odluku da više ne izvode vazdušne napade na mete Vojske Republike Srpske i da se to nije desilo možda su pad Srebrenice i genocid mogli biti spriječeni. Šta Vi o tome mislite?
BAJTAL: Ništa se ovdje nije dešavalo bez znanja Zapada i njegove tajne umiješanosti u krvavi pir agresije na ljude, žene i djecu Bosne i Hercegovine. Nemam nikakvih iluzija o tome da rat nije mogao biti spriječen ili bar prekinut znatano ranije, čime bi broj nedužnih žrtava bio znatno manji. Ali, očito postoji neka računica velikih Gazda kojoj je Srbija vjerno i sramotno služila čineći sve ono što je činila širom Jugoslavije, tog sigurno najboljeg političkog okvira za sve narode s jugo-prostora. Uostalom, kako se živjelo u SFRJ, a kako se danas živi u novonastalim državicama sa etno-vlastima na čelu? Iskustvo današnje propasti i poniženja govori samo za sebe. Ideološke magle ne mogu prikriti činjenicu sveopšte bijede i životno poraznu istinu velikdržavnog etnopolitikantstva u čije ime je nemilice paljeno, silovano, ubijano …

MONITOR: Ibran Mustafić, jedan od osnivača SDA, tvrdi da je Alija Izetbegović sa Bilom Klintonom dogovorio genocid u Srebrenici. Je li to tačno?
BAJTAL: Za tačnost Mustafićeve tvrdnje morate pitati Klintona. Ja to sa svoje, građanske, nestranačke pozicije ne mogu znati. Ne znam ono što Mustafić, kao tadašnji čovjek stranke zna. Sve ostalo je jasno i neupitno: izvođači, žrtve u civlinim odijelima, masovne grobnice, kosti, ožalošćene porodice, Mladićeva čuvena srebrenička TV izjava o „konačnoj osveti Turcima nakon 600 godina”, groblje u Potočarima … itd.itd. Dakle, sve je stvar istrage i sudova. Pa i provjera stvarne utemeljenosti Mustafićevih vrlo ozbiljnih tvrdnji.

MONITOR:Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je u obraćanju na obilježavanju 23 godine od stradanja srpskog stanovništva u okolini Srebrenice i Bratunca rekao da neće prihvatiti genocid u Srebrenici…
BAJTAL: Evo Vama i Vašim čitaocima link, pa pogledajte jednu Dodikovu TV izjavu iz nekih ranijih godina (https://www.facebook.com/orgbih/videos/10150570073494991/), na kojoj, bez imalo uvijanja, o Srebrenici kaže sljedeće: „Dakle, ja znam savršeno dobro šta je bilo. To je bio genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu. I to je nesporna pravna činjenica”.

Zašto danas, uprkos vlastitom „savršeno dobrom znanju” i „nespornoj pravnoj činjenici”, da je „to bio genocid”, Dodik, negirajući samog sebe, govori potpuno drugačije? Pa valjda zato što vjeruje da je lakše negirati genocid nego nespornu glad, bijedu, siromaštvo, pljačku, nezaposlenost, opštu propast i nezadovoljstvo građana manjeg bh entiteta, kao, uostalom, i građana cijele BiH. Moralno i ljudskim očima gledano, negiranje genocida danas, nakon svega što se zna, jednako je svrstavanju na stranu njegovih počinilaca i indirektnom pozivanju na nove zločine te vrste.

Upravo tome zahvaljujući, i danas širom Srbije i manjeg entiteta imate nekažnjeno, javno, transparentsko zagovaranje tipa: „Nož, žica, Srebrenica”. A imate i direktno, također nekažnjeno, pozivanje na novi genocid. Čini se to, otvorenim, javnim kolektivnim pjevanjem: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice”. Zar još nešto treba da se kaže o sistemu i vlastima koje to zlo svojom višegodišnjom šutnjom i ideološkom tolerancijom licemjerno ohrabruju.

Negiranjem genocida i njegovim svođenjem na prihvatljivost „velikog zločina”, veliki zločin se afirmiše kao nešto sasvim normalno i samorazumljivo, nešto zbog čega se ne treba uzbuđivati, niti nekakvim rezolucijama podsjećati svijet na to. Odnosno, govoreći jezikom Nikolića, Vučića i Dodika – nije to bio genocid. Počinjen je (samo) veliki zločin. Pa šta? Toliko je zločina iza nas. U čemu je sada problem?

MONITOR: Premijer Srbije Aleksandar Vučić poslije dužeg vaganja najavio da će ići u Srebrenicu. Kakav će značaj imati njegov eventualni dolazak u Srebrenicu?
BAJTAL: Već sama činjenica „vaganja”, simptomatična je u svojoj politikantsko-pragmatskoj dilemi. Ako Vučićevo „vaganje” prevedemo na moralni jezik, to znači da njega više od genocida zanima dnevno politički efekat dolaska ili nedolaska u Potočare. Koliko znam on oko Jasenovca, kao mjesta genocida – nema nikakvih dilema. Očito, dva aršina, o jednom i istom. Upravo zato postaje sasvim nebitno da li će Vučić doći ili ne.

Za razliku od njega, predsjednik Filip Vujanovići jasno je rekao šta je bilo u Srebrenici i da dolazi u Srebrenicu.

Rusko licemjerno veto

MONITOR: Kako komentarišete veto Rusije na Rezoluciju o Srebrenici?
BAJTAL: Rezolucija je značajna iz moralnog, ali iz povijesno pravnih razloga, jer bi njenim usvajanjem bilo obesnažena relativizacija i uporno poricanje genocida srpske strane. Tako bi trebalo da bude u kontekstu normalnog poretka stvari, koji očito nije poredak našeg vremena. Ruski veto je upravo izraz te nenormalnosti i paradoksa da jedna od članica Vijeća sigurnosti stavlja veto na odluku suda čijem je svojevremenom osnivanju sama dala zeleno svjetlo. Tako su Rusi porekli sami sebe zarad ko zna kakvih politikantsko-prizemnih interesa.

Međutim, sa stanovišta života i svjetski poznate istine onoga šta se zaista dogodilo u Srebrenici, i Rezolucija i veto su sasvim nevažni. Život će ovdje ići dalje, a nastaviće ga i Rusija, ali sa malo manje ljudskog obraza nego ga je imala prije ulaganja licemjerno kukavičkog veta kojim se svrstala na stranu zločina a protiv žrtve. Upravo to pokazuje živim njen nasilni staljinistički lik koji se nemoćnoj, obešćašćenoj i okrvavljenoj žrtvi besramno cereka u lice.

 

Dejton – maska za etno-destruktivce

MONITOR: U Podgorici je prošle subote održana konferencija „Dejton i region – 20 godina kasnije – perspektive Zapadnog Balkana”. Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić kazao je „Sporazum iz Dejtona treba mijenjati, i to iz temelja”.
BAJTAL: Gospodin Mesić nikada nije imao dilema oko toga šta se događalao u BiH, i šta danas treba činiti da bi postala uljuđeno društvo kakvo poznaje moderni demokratski svijet. Naravno, Dejton je maska za etno-destruktivce i sve one koji krijući se verbalno iza Dejtona, praktično, čine sve da disfunkcionalizuju i destabilizuju državu BiH koja ih debelo plaća, a oni je, uz sve to je još deblje pljačkaju.

Kako shvatiti, npr. Dodikovo uporno pozivanje na Dejton i istovremeno iredentističko-separatističko negiranje BiH. Upravo zato, za srječavanje njega i njemu sličnih, a još više za dobro svih bh. građana, Dejton valja zamijeniti potpuno novim demokratskim ustavom koji će svim bh. građanima garantovati jednaka prava i obaveze. I koji će onemogućiti manipulaciju vjerskim i nacionalnim osjećanjima koja su ključni oslonac sadašnjeg jeftinog i životno poraznog etnopolitikanstva lažnih etno-demokrata svih bh. strana.


Popisni inžinjering

MONITOR: Zašto ni nakon dvadeset mjeseci nema konačnih rezultata popisa stanovništva u BiH?
BAJTAL: To objašnjavam popisnim inženjeringom, odnosno time da popis nije rutinsko-demografsko, kao u normalnim zemljama, nego prvenstveno, i nažalost – političko pitanje. Sad kada je sve to gotovo, uz sve moguće tehničko-proceduralne mahinacije tokom popisa, koji je na kraju postao propis, zapravo politkantski imperativ građanima kako da se pišu, umjesto da normalno kažu samo ono šta jesu, nikako da zvanično saznamo koliko nas ima. Već vremenski enormna dužina “obrade” podataka čini cijelu stvar ne samo sumnjivom nego očigledno sofisticiranom igrarijom politikantskog nadmudrivanja, u kome bi svi da ih brojčano bude više nego što ih zaista i realno ima. Tako etnopolitizacija demografije završava u vremenskom ćorsokaku civilizacijskog besmisla u kome konačni “rezultati’ neće značiti ništa više od puke projekcije etno-politikantskih volja za dominacijorn u svom, krvlju ispisanom, poratnom etno-ataru.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo