Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, LIDER DEMOSA: Ulazimo u duboku institucionalnu krizu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Saopštili ste da je jasno da su zapleti u vladajućoj koaliciji doveli do nelegitimnosti vlade i da bi jedini logičan rasplet bio da premijer da ostavku. Mislite da će je dati?
LEKIĆ: U elementarno demokratskim sredinama gdje se drži do pravila, javne odgovornosti i dostojanstva političkih aktera, ovakve situacije uzrokuju pad vlade. Nakon što koaliciona vlada nije sposobna, i to već u dužem periodu, da za svoje zakonske predloge i druge inicijative obezbjedi većinsku podršku u Parlamentu, što je dovoljno za pad vlade, ulazimo u duboku političko institucionalnu krizu koja je ,,obogaćena” sa još dva teška momenta.

Prvo, u toku je raspad SDP u formalno unutrašnjem obračunu iza kojeg, kao što to zna cijela Crna Gora, političko logistički stoje specijalni punktovi Đukanovićeve vlasti. Drugo, vlada je sada i formalno nelegitimna jer u njoj sjede potpredsjednik Vujica Lazović i ministar Ivan Brajović iz u ovom trenutku neindetifikovanih političkih sredina, i bez verifikovane podrške skupštinske većine.

Ne znam da li će Đukanović podnijeti ostavku vlade, ali znam da ne postoji druga zemlja koja se deklariše demokratskom u kojoj se pad vlade u ovakvim uslovima ne bi dogodio.

MONITOR: Da li će opozicija ionicirati izglasavanje nepovjerenja vladi?
LEKIĆ: To jeste bitno pitanje u ovom trenutku koje zahtjeva promišljene odluke sa sagledavanjem svih posledica.

Kada bismo sa sigurnošću računali na većinu tokom glasanja u Parlamentu inicijativu bismo odmah pokrenuli. Ma koliko zvučalo i paradoksalno, strategija i dalji potezi SDP-a ovom trenutku nisu do kraja jasni. U toj stranci još traju unutrašnje turbulencije i spoljni udari medija, pa i onih najvulgarnijih pod kontrolom Đukanovićevih službi. Problem je i što DPS izgleda računa i na kupljene saveznike u nominalnoj opoziciji koji bi morali jasno narednih dana da se izjasne kako bi glasali o nepovjerenju vladi, preuzimajući odgovornost pred javnošću i za scenario njihove trajne bruke u Crnoj Gori, ukoliko se opredijele za podršku nelegitimnoj vladi.

Ukoliko Đukanović ne podnese ostavku, zadatak opozicije, sada govorim o Demosu, jeste da u Parlamentu, u javnosti i pred međunarodnim činiocima demistifikujemo paralizu i neregularnost vlade i političkog sistema. Ovo ne isključuje da se, u adekvatnom trenutku, pokrene i pitanje nepovjerenja ovoj nelegitmnoj vladi.

Eventualna dalja kohabitacija DPS i SDP svakako bi bila dalja manifestacija kukavičluka i licemjerstva, strah od gubljenja privilegija te dvije partije. NATO i neizvjesna pozivnica bili bi njihov najvjerovatniji alibi. U toj situaciji nastavka partnerstva sa nelegitimnom vladom, i ovdašnjim partnerima iz vlasti pod sjenkama kriminala i korupcije – i sam NATO bi rizikovao određenu kompromitaciju u ovdašnjoj ozbiljnoj javnosti, pa i šire.

MONITOR: Šta će biti najgora posljedica krize u vladajućoj koaliciji?
LEKIĆ: Umjesto nuđenja građanima, makar i u poslednjem trenutku ozbiljne i kompetentne strategiju izlaska zemlje iz duboke ekonomske, pravne, duhovne krize nastavlja se agonija zemlje i njenih građana.

Nastavlja se, naime, vlast koja svakodnevno demonstrira da je van javne kontrole i sa pojedincima i grupama van pravnog poretka, vlast koja namjerava da nedostatak kompetenetne ekonomske inicijative i dalje zamjenjuje dužničkim kockanjem i rasprodajom poslednjih nacionalnih resursa. Vlast koja je opsjednuta svojim daljim trajenjem, strahom od utemljenja pravne države i tako daleko od vizije vrijednosnog karaktera neophodne za stvaranje zajedničkog imenitelja nacionalno državnog identiteta.

MONITOR: Govorite i o aktuelnom trendu imenovanja počasnih građana iz regiona, uglavnom protagonista krvavih dešavanja proteklih decenija ?
LEKIĆ: Da, mislim i na to, što je između ostalog i manifestacija produbljivanja etnocentričnih tendencija, odnosno podjela zemlje po etničkim šavovima, novi talas ne baš naivne fragmentacije i provincijalizacije ovog prostora. Zanimljivo je da su u Beranama za Nikolića i Ulcinju za Tačija postignut maksimalni konsenzusi, najveće jednoglasje političkih snaga od uvođenje višestrančkog sistema.

Da se razumijemo, mi smo, iako mala, veoma složena zemlja, polivalantnog identiteta, sa previše istorije po glavi stanovnika. U tom smislu govorim o potrebi traženja zajedničkog imenitelja kojim ćemo ne samo lakše “pomiriti” naše Istoke i Zapade, zajednički prevladati prošlost bez čega nema demokratske budućnosti, odnosno stvoranje temelja za duhovno jedinstvo kao uslova istinski zajedničkog života u Crnoj Gori.

Tema koju smo dodirnuli je van interesovanja naša političke elite koja je više koncentrisana na pojedinačne i klijentilističke interese, kontrolu pravosuđa, finasiranje propaganda u kontrolisanim medijma.

MONITOR: Apelovali ste na opozicione snage da “održe moguću povezanost i saradnju o ovom trenutku, kako bi zajedno na demokratski način doprinijeli raspletu duboke državno institucionalne krize”. Koliko je to realno očekivati jer je već neko vrijeme proces usitnjavanja opozicije u toku ?
LEKIĆ: Ako vlast u svojoj samovolji uporno ispoljava javnu neodogvornost, opozicija tako nešto sebi ne smije dozvoliti, naravno, ako pretenduje da bude kredibilna alternativa vlasti.

Suštinski problem nije usitnjavanje, koje je inače prolaznog karaktera, i koje može pomoći građanima da jasno sagledaju profile, uloge i kapacitete svih subjekata u nominalnoj opoziciji.

Demos i ja lično ćemo nastaviti da se zalažemo za zajedničko dijelovanje opozicionih snaga, ponavljam u mogućoj mjeri. Zajedničkim snagama su veći izgledi na uspjeh opozicije i početak neophodnih reformskih promjena u zemlji zato je to naša primarna obaveza prema građanima.

MONITOR: Hoće te li sarađivati sa Demokratskim frontom iz kog ste nedavno izašli?
LEKIĆ: Demos, koji primarno drži do ozbiljnosti u javnom djelovanju, će sarađivati sa svima onima u opoziciji koji ispunjavaju dva logična politička-javna uslova. Prvo, moraju imati nesporan opozicioni, antirežimski karakter. Drugo, sarađivaćemo sa onima koji su spremni na javno ozbiljne i kredibilne dijaloge i sporazume.

MONITOR: Premijer već duže pokazuje da je spreman i da skrene s puta evropskih integracija kako bi sačuvao poziciju nedodirljivog i svoje poslove. Koliko je to realan scenario ?
LEKIĆ: To je, nažalost, realan scenario. Analizirajući njegove javne nastupe, kolektivnu propagandu i medije koje kontroliše primjetno je nadanje da će NATO iz strateških razloga, i to prije od EU, progledati kroz prste nepostojanju reformi i konkretnim rezultatima u borbi protiv kriminala i korupcije.

Svima je ovdje jasno da je Đukanović na putu od Gazimestana do NATO-a mjenjajući ideologije, državne projekte, lična nacionalna stanja daleko više mislio o trajanju svoje vlasti, ličnom i porodičnom bogaćenju nego o građanima i vrijednosnoj stvarnosti u Crne Gore.

MONITOR: Šta je potrebno da se Crna Gora izvuče iz decenija zločina , mržnje, korupcije, kriminala i postane demokratska zemlja?
LEKIĆ: Šanse za pravi odgovor na to suštinsko pitanje su veće ukoliko se njime bavi šira, dakle ukupna demokratsko građanska javnost. U takvim uslovima može nastati Pokret većine za interese većine sa snagom stvaranja uslova za preokret, preusmjeravanje kretanja, za opštedruštveni konsenzus o vrijednosnim kordinatama ove umorne zemlje, a prije toga zaustavljanje ekonomskog pada u bezdan.

Uspon građanske hrabrosti, individualne i kolektivne jeste uslov nove emancipatorke faze crnogorske istorije. Mislim da to vrijeme dolazi, sa neminovno i poželjno, u mogućoj mjeri, novim protagonstima na javnoj sceni.

Grčka docet

MONITOR: Grci su na referendumu rekli ne kreditorima. Šta to znači za Grke, ali i za Evropsku Uniju i njen koncept? Koliko je istorijski u stvari važno ono što se dešava u Grčkoj danas ?
LEKIĆ: Bez obzira koji će se ishod dogoditi, da li će se usaglasiti neki plan B ili C nastala kriza ima dalekosežne dimenzije. Svakako ekonomske, ali bez sumnje i političke, potencijalno i geopolitičke.

U igri je Grčka, ali i Evropska unija, u svakom slučaju euro zona, u igri je Jugo -istok Evrope, Mediteran po mnogima sa dramatičnijim problemima čak dramatičnijim od proizvedene krize u Ukrajne. Konačno u igri je nestabilni Balkan, Grčka je balkanska zemlja, razlog više za našu pažnju i ovdje u Crnoj Gori.

Aludirajući na civilizacijske dugove Evrope pa i svijeta prema Grčkoj francuski predsjednik Valeri Žiskar D'Esten je 1981. prilikom rasprava o primanju Grčke u EU i tada dijelom u Briselu ispoljenim sumnjama o postignutim paramatrima te zemlje rekao:,, Kako možemo Platonu reći Ne!?”

U grčkoj mitologiji nije bilo Bogova kredita. Ako su danas aktuelni, oni sigurno nisu u Grčkoj, prije bi mogli biti u Briselu, Berlinu ili na nekom trećem mjestu.

U konkretnoj dužničkoj odiseji Grčke prema Troj(k)i postoje nepotpune, zapravo paralene istine. S jedne strane, ne može se negirati vladavina principa čistih računa. Pod pretpostavkom da su stvarno čisti. Ali isto tako institucije kreditora ne mogu negirati princip suverenosti zemlje, tekovine samostalnog i demokratskog odlučivanja, prava zemlje na vođenje politike socijalne države. Nemamo prostora za analizu svih argumenata pro e contra. Ne znamo kako će završiti moderna grčka tragedija. U onoj klasičnoj – to znamo – glavni junak na kraju strada . Još nema ni odgovora ko je glavni junak u ovoj na prvi pogled ekskluzivno dužničkoj priči, pa ni ko će najviše stradati. Nadajmo se ne – demokratija, pravda i istina. Kako god sve završi u ovom vremenu dalekom od grčke slave, usuđujem se reči da opet – Grčka docet.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo