Povežite se sa nama

INTERVJU

IVANA SAJKO, KNJIŽEVNICA: Nepovjerenje prema slikama koje nas okružuju

Objavljeno prije

na

Književnica Ivana Sajko gošća je sedmog međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, u organizaciji knjižare Karver, koji će biti održan od 1. do 6. jula 2015. na više lokacija.

Najprevođenija je hrvatska dramska spisateljica. Četvorostruka dobitnica nagrade Marin Držić za dramsko djelo, nagrade Ivan Goran Kovačić za prozu te odličja Viteza reda umjetnosti i književnosti Republike Francuske. Drame su joj postavljene u pozorištima širom svijeta. Objavila je zbirku drama Smaknuta lica, dramsku trilogiju Žena – bomba, roman Rio bar, teorijsku knjigu Prema ludilu (i revoluciji): čitanje, roman Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon, zbirku drama Trilogija o neposluhu. Uskoro će joj biti objavljena knjiga Ljubavni roman.

MONITOR: ,,Trilogija o neposluhu” sastoji se od tri drame i jednog teksta, a čini se kao skup poetičnog vodiča za neku vrstu političkog ,,neposluha”. Kako je nastajala i da li je to bila potreba da skrenete ljudima pažnju da se suoče sa nezadovoljstvom, socijalnim previranjem i egzistencijalnim krizama koje su veoma zastupljene u cijelom regionu?
SAJKO: Trilogija je zapravo nastajala kroz nekoliko godina, a svi tekstovi ukoričeni u zbirku zapravo se bave mogućnošću neposluha i prekršaja, bilo da je riječ o ljubavnom odnosu ili odnosu prema socijalnom ili političkom kontekstu. Tekst Uvod u disjunkciju bio je naručen za festival Steirischer Herbs 2010. u sklopu projekta The Encyclopeadia of Unlived Life argentinskog redatelja Mariana Pensotija. Za isti je festival bila naručena i drama Rose is a rose is a rose is a rose, te je 2008. premijerno izvedena u režiji kazališne skupine Wunderbaum. Ja sam je i sama režirala u Zagrebačkom kazalištu mladih par godina kasnije, u formi glazbenog teatra. Drama Prizori s jabukom također je bila narudžba na Stadtheater Bern 2009. gdje ju je i premijerno inscenirala austrijska redateljica Dora Schneider. Za taj me tekst inspirirao biblijski motiv izgona iz raja, priča koja u suvremenoj perspektivi otvara pitanje je li zapravo moguće konstruirati teritorij rajskog vrta u društvu katastrofe i je li ga humano uopće i željeti, to jest, ne bi li ljudi koji nastanjuju jedan takav vrt postali povlaštena elita koja bi živjela u stanju neprekidne paranoje pred činjenicom da se vrata raja jednom mogu urušiti i da će ostati suočeni sa svijetom kojeg su propustili spasiti. Tu sam dramu režirala 2011. u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, također kroz muzičku inscenaciju, a na kazališnom festivalu u Tivtu, godinu nakon, osvojili smo nagradu za umjetničko dostignuće, što me ovom prilikom posebno veseli naglasiti. Drama To nismo mi, to je samo staklo premijerno je izvedena u Schauspiel Frankfurt 2013. te još nije imala hrvatsku premijeru.

MONITOR: Posljednji dio – ,,To nismo mi, to je samo staklo” formalizuje odjeke ekonomske krize kapitalističkog društva, koje otkrivaju matrice ljudskog ponašanja.
SAJKO: Da, imate pravo, agresivni kapitalizam kojeg živom nameće određene matrice ponašanja i samorefleksije, posebno u slučaju ako nismo u stanju biti materijalno kompetitivni da bismo pratili zamah njegove potrošačke mašine. Sociolog Gilles Lipovetsky napisao je jednu krasnu knjigu upravo o tom fenomenu, o činjenici da većina građana srednjeg ili nižeg platežnog statusa doživljava nemogućnost trošenja, nemogućnost predaje užicima i dekadenciji konzumerizma kao krizu vlastita identiteta, kao ponižavajuće i deprimirajuće iskustvo. Drama To nismo mi, to je samo staklo, bazira se upravo na toj pretpostavci, te naravno na posljedicama takve ekonomski uvjetovane frustracije, reflektirane na odnos roditelja i djece. Ako živimo u svijetu gdje se, primjerice, naše relativno siromaštvo ili čak nezaposlenost ne tretiraju kao klasna sudbina, već kao naša osobna nedostatnost i nesposobnost, te kad nam se kao kazna nameće to da sami moramo snositi odgovornost za takvu sudbinu, tada najednom imamo društvo prepuno samoprijezira i samoosude, prepuno ljudi koji osjećaju sram jer ne mogu u potpunosti sudjelovati u blještavim ritualima hiperpotrošnje. Ili, što je još gore, imamo društvo besperspektivnih mladih ljudi koji ne žele dijeliti sudbinu svojih roditelja, ali pred sobom ne vide nikakav put koji bi ih doveo do emancipacije, pa počinju osjećati bijes prema svojoj sredini i prema sistemu koji ih zapravo u startu odbacuje. Pedeset jedan posto mladih u Hrvatskoj je nezaposleno a nedavni zakon o radu ukinuo im je i zadnju šansu da bi mogli biti zaštićeni na određenom radnom mjestu gdje bi se zadržali više od par mjeseci. U tom smislu nije pretjerano reći da strukturalno nasilje i nepravda koje prožima cijeli socijalno-ekonomski korpus uistinu jesu usmjereni protiv dostojanstva i prava na doličan život. No čak i kad sve to znamo, ostaje pitanje kako se protiv toga boriti i kamo usmjeriti svoj bijes. To je pitanje koje postavlja i spomenuta drama.

MONITOR: Crnogorska publika je vaš rad upoznala preko drame ,,Europa” koju je za nacionalni teatar režirao Ivica Buljan. Da li ste gledali Buljanovu predstavu i da li je taj komad ponovo negdje postavljen?
SAJKO: Gledala sam Buljanovu predstavu na gostovanju u Cankarjevom domu u Ljubljani, a krajem prošle godine upravo je tamo postavljena i nova inscenacija u režiji Primoža Ekarta. Ekartovo iščitavanje drame temeljilo se na problemu imigranata, koje je u zadnjih pola godine nakon te premijere, postalo još aktualnije. Europa je u par navrata bila postavljena u Njemačkoj, pa u Santiagu u Čileu, predstavljena je u Comédie-Française u Parizu, a imala je i inscenaciju u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Franke Perković. Na žalost ja baš ne pratim inscenacije svojih komada, no dvije verzije Europe koje sam gledala, onu ljubljansku s Barbarom Cerar u glavnoj ulozi i onu zagrebačku s Ksenijom Marinković kao Majkom Europom, pokazale su mi koliko je taj tekst utemeljen u jeziku, jer mu je dovoljan i minimalan mizanscen, ako ima sjajnu glumicu koja ga je u stanju interpretirati. Europom sam htjela pokazati kako mali pomak u vremenu ili u vizuri nekog događaja radikalno mijenja ono što se naziva pravdom, jer, kako komentira lik u tekstu: ,,Istine se mijenjaju zajedno s interesima”, no danas kad je naš kontinent okružen krvavim ratovima te na vidjelo izlazi kriza humanosti koja se ne može i ne smije rješavati računicom, čini se da i ta drama dobiva nove slojeve značenja.

MONITOR: Suosnivačica ste pozorišne trupe ,,BAD co.” gdje ste do 2005. djelovali kao dramaturškinja i rediteljka. Kasnije ste nastavili da režirate svoje drame. Kakav je osjećaj biti sama svoja rediteljka?
SAJKO: Tekstovi koje sam režirala i u njima igrala već posjeduju svojevrsnu autoreferencijalnu kvalitetu, što znači da se pozivaju na iskustvo samog pisanja, to jest na samog autora, pa je u tom smislu i moj nastup na sceni nešto očekivano. Ja svoje režije doživljavam kao ekstenziju javnog čitanja, jer me u kazalištu i ne zanima dubina fikcije, već dosezivost konkretnog, realnog i aktualnog, a čitanje kao scenska intervencija ima upravo tu kvalitetu. Zanimaju me tekstovi i predstave koji ujedno problematiziraju i same kazališne konvencije, zanima me koliko privatnosti i nehinjenosti može teatar podnjeti, a da i dalje ostane teatrom, i je li moguće stvoriti izvjesnu scensku napetost s minimumom dekorativnih i retoričkih sredstava. Istina, ja se uveliko služim kapacitetima glazbe, no u procesu rada trudim se izjednačiti važnost govora i glazbene izvedbe, tako da je moja režija, ako se o režiji uopće i može govoriti, rad na njihovom međusobnom odnosu. Kako izvući iz teksta maksimum glazbe, to jest, kako kroz glazbu pokrenuti motive teksta? U tom smislu ja i ne postavljam dramu na scenu, već je postavljam u glazbu. Način na koji govorim, ritam kojim pričam, pauze koje radim i slično, gotovo su u potpunosti podređene kompoziciji. A kompozicija pak nastaje kroz zajednički rad na temama i problemima, dinamika se preslaguje u odnosu na strukturu drame i slično. Iskustvo koje nosim s izvedbi svojih drama uglavnom je glazbeno iskustvo i prije svega zadire u odluke koje donosim u ritmičkom strukturiranju teksta i izmjenama njegova tempa, ali i kroz jednu opću pretpostavku da je tekst pisan za kazalište prije svega govor, da posjeduje glazbene kvalitete kroz koje se može izraziti i tenzija, i emocija, kroz koje se može dramaturški strukturirati sama predstava, ako se u njih svjesno intervenira.

MONITOR: Šta mislite, ima li pozorište pravo da bude suzdržano, da li je njegova uloga da opominje, kritikuje, ukazuje na probleme?
SAJKO: Pretpostavljam da je to uloga svake umjetnosti, da se postavi kao medij između pojedinca i društva. Izmišljajući vlastiti jezik umjetnost osvaja novi prostor u kojemu može pripovjedati van povijesti ili usprkos i protivno povijesti, i tako kreirati stvarnost koja minira unaprijed zacrtane slike ili istine u koje smo skloni povjerovati. Umjetnost je naprosto nepovjerenje prema slikama koje nas okružuju. Osobno, uvijek sam bila sklona umjetnosti ili kazalištu koje je u najvećoj mjeri odmicalo od mojih predodžbi o temama kojima se bavilo. Privlačili bi me tekstovi koji su me uvjeravali da je ono što sam mislila krivo ili da je ono što sam znala nedovoljno ili tek politički korektno. Zato sam kao gledateljica i čitateljica naučila od kazališta očekivati otkrivanje nevidljivog, prešućenog ili zataškanog te sam ga smatrala tim autentičnijom što je jače podrivalo opća mjesta mišljenja o svijetu, ljudima i navikama. Kažem, mislim da je svaka umjetnost u svojoj suštini izraz sukoba, reakcija na dubok i praktično nerazriješiv problem sa svijetom i upitnom razinom civiliziranosti koju je dosegao, mislim da je potaknuta onim duboko ljudskim, nepomirenim u nama koje nas prisiljava da iznova pokušamo izreći aktualni trenutak, pa makar bili i u krivu.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT: Daleko od suštinskih promjena u pravosuđu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne samo hvalisanje aktuelne vlasti već i hvalospjevi dobijeni od međunarodnih partnera koji su neskrivenim olakšanjem prokomentarisali prekid dugovremene blokade vrha pravosuđa, kazuje o dubini potonuća na koje smo bili svikli s vladama i nakon promjene vlasti

 

MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova opet je saopštilo da očekuje završna mjerila za poglavlje 23, 24 u junu ove godine. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju vladavina prava danas i koliko je realno da ispunimo zadatke koji se od nas traže u tom zahtjevnom poglavlju do ljeta da bi dobili završna mjerila?

MINIĆ: Crna Gora i danas, kao i u prethodnom periodu, simulacija demokratije i vladavine prava. Ona značajno zaostaje u zadovoljenju prije svega svojih potreba u oblasti uspostavljanja vladavine prava a onda i u ispunjenju zadataka na putu priključenja Evropskoj uniji. Taj značajan zaostatak dijelom je posljedica svjesne opstrukcije od strane dobitnika tranzicije koji su do 30. avgusta 2020. godine bili na vlasti i koncipirali pravni, obrazovni, kao i ukupni sistem u skladu sa svojim ličnim, grupnim i drugim partikularnim interesima, na štetu opštih, u sistemu rigidne partitokratije transformisane u mafiokratiju.

Ispunjenje zadataka u vezi sa dosadašnjim mjerilima za poglavlja 23 i 24 nije bilo pretjerano zahtjevno. Odnosilo se na ispunjenje nužnih pretpostavki za uspostavljanje osnova za izgradnju i otpočinjanje djelovanja pravosuđa u skladu sa evropskim standardima.  Međutim, ključni problem je predstavljalo odsustvo političke volje vladajućih struktura da se iskreno posvete tom cilju. Njegovo  ispunjenje je predstavljalo ozbiljnu prijetnju najvišim nosiocima vlasti i njima bliskim strukturama “ostvarenim” u vrijeme i na način koji zahtijevaju ozbiljna preispitivanja u pravičnim postupcima pred samostalnim i nezavisnim organima efikasnog pravosuđa, koncipiranog od kredibilnih i kompetentnih ljudi na svim nivoima.

Dosadašnje  (podsticajne) ocjene našeg napretka od strane međunarodnih partnera, pozitivnije su od iskustva nas praktičara u svakodnevnom suočavanju sa tim sistemom. Vjerujem da će  ubuduće najozbiljniji problem biti ljudski potencijal obrazovan u postojećem obrazovnom sistemu i sa radnim iskustvom i navikama dosadašnjeg pravosuđa.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE IZ ZAGREBA: Postkomunizam se širio sa Zapada na Istok, a sada se proces obrće

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zapad se suočava s desničarskim primitivizmom koji je sa zgražanjem prije tridesetak godina gledao u Rusiji, Srbiji, Hrvatskoj, Slovačkoj, na Baltiku…Recentne su metode, dakako, obogaćene iskustvom amerikanskoga populizma

 

MONITOR: U Hrvatskoj se  očekuju  i predsjednički izbori krajem godine. Da li će se Zoran Milanović ponovo kandidovati  SDP-a ?

PUHOVSKI: Milanović će se gotovo sigurno kandidirati za još jedan mandat. I pritom je formula, izgleda, dosta jednostavna – pobjedi li HDZ opet na parlamentarnim izborima, Milanović najvjerojatnije pobjeđuje na predsjedničkima. On je zaposjeo i značajan dio desnoga biračkog spektra, a ljevica ga dobrim dijelom gleda kao svojega. Zeleno-lijeva opcija može kandidirati nekoga od svojih, no bit će to, gotovo sigurno, alibi-kandidat/kinja.

MONITOR: Dugo traje i verbalno izražena netrpeljivost Predsjednika i Premijera Hrvatske.  Postoji li ili ne, manje-više stabilna podrška djelova javnog mnjenja jednom odnosno drugom visokom dužnosniku RH?

PUHOVSKI: Biračko je tijelo u Hrvatskoj već dugo stabilno, katkada se čini čak i petrificirano, svakih nekoliko godina dolazi tek do prelaska manjega dijela neodlučnih na neku novu političku adresu, koja se uskoro najčešće gasi. Milanoviću je sada uspjelo privući dio desnice upravo agresivnošću, pa i prostaklukom. No, pravi je problem u tomu što između dvojice funkcionara, predsjednika i premijera, nema bitnih razlika u političkim pozicijama. Radi se, kako bi to davno („Pozorište u kući“) rekao Đuza Stojiljković: “Al’ da mi se da da sam glavni ja!“

MONITOR: Kada je u Saboru nedavno Ivan Turudić izglasan za državnog tužioca sudija Visokog krivičnog suda, Milanović je tražio sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost. Turudić se zbog bliskosti HDZ-u i afera koje su ga pratile još kao sudiju u zagrebačkom Županijskom sudu, smatra-od strane opozicije i dijela javnosti, pogrešnim izborom. Plenković ga hvali jer je poništio presudu kardinalu Alojziju Stepincu…Da li i u Hrvatskoj postoje „partijske“ sudije i tužioci?

PUHOVSKI: I u Hrvatskoj postoje partijski suci i tužitelji, Turudić se od ostalih razlikuje „samo“ po javnoj brbljavosti i nedostatku opreza, što je oporba zdušno koristila. No, to nije dugoročna tema, jer opozicija i tako već godinama tvrdi da je Državno odvjetništvo pod HDZ-ovom kontrolom (iako hapse uglavnom njihove funkcionar(k)e zbog korupcije, što je i logično, jer imaju decenijama vlast u rukama). S druge strane, tužitelj nije bitna figura ni u jednome pravosudnom modelu, ipak sud odlučuje na kraju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, MANS: Sveopšte blaćenje koje pogoduje DPS-u

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najdegutantnija je  hiperprodukcija afera, gdje svi svakog optužuju za korupciju, a nema nikakvih dokaza. Imamo sveopšte blaćenje koje najviše pogoduje DPS-u. U  javnosti se stvara utisak da su oni ako ne isti, onda makar da se služe istim ili sličnim metodama

 

 

MONITOR: Kako komentarišete posljednju sjednicu Odbora za bezbjednost, ono što joj je prethodilo i reakcije poslije?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Meni se čini da ministar  Milović na neki način preuzima ingerencije nekih drugih institucija i da se ponajmanje ponaša kao ministar pravde. Iako nam je izuzetno potrebna upravo ta funkcija kada su u pitanju neke ključne reforme,  od vetinga,  preko Zakona o oduzimanju imovine, do Zakona o sprečavanju korupcije i niza drugih zakona koji građani godinama čekaju. Umjesto toga,  Milović se ponaša više kao ministar unutrašnjh poslova ili možda šef Agencije za nacionalnu bezbjednost.

Rasprava održana na Odboru je do sada nezapamćeno i nezabilježeno kompromitovanje sa svake strane. Zaista sam iznenađena da smo došli u fazu gdje je potpuno zaboravljeno sve ono što je radio prethodni režim zahvaljujući takvim optužbama. I stanje u koje nas je doveo kada su u pitanju sektor bezbjednosti ali i druge oblasti. To je krajnje razočaravajuće i pokazuje da umjesto da pokušavamo da izgradimo institucije, te se institucije sve više kompromituju.

Nadam se da će Vlada naći način i mehanizme da, poučena iskustvima svega onoga što se dešavalo na sjednici Odbora, nikad više ne dozvoli tu vrstu komunikacije između njenih visokih predstavnika.

MONITOR: Premijer se za sada drži po strani.  Kako vidite komentar ministra pravde  da je on Spajićeva politička kičma ?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da Milović najviše šteti  Spajiću i da on trenutno predstavlja veliki teret za izvršnu vlast. Sigurna sam da nikome ne bi bilo ugodno da neko  govori da je njegova kičma, jer to implicira da on kičme nema.  To je velika uvreda za premijera Spajića. Iznenađena sam da se bilo koji ministar usudio da na takav način govori o predsjedniku  vlade u kojoj vrši funkciju.

MONITOR: Kako vidite relaciju Demokrate – PES vezano za bezbjednosni sektor?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ : Očigledno je da tu postoje ozbiljne nesuglasice za koje mislim da su izuzetno loše i po Vladu i po društvo. Negdje je bilo za očekivati, s obzirom na sličnost u politikama PES-a i Demokrata, da između njih postoji skladnija  saradnja. Međutim, svjedočimo tome da se ti odnosi dodatno komplikuju pogotovo sa ovim prozivanjem od strane gospodina Milovića.

Za društvo bi  bilo važno kada bi se što prije dođe do nekog rešenja i kompromisa i kada je u pitanju slučaj Brđanin i sektor bezbjednosti. Taj  sektor je duboko kriminalizovan od strane prethodnog režima, i mislim da  ove nesuglasice tome samo pogoduju.

MONITOR: U raspravama koje smo imali prilike da slušamo pominju se slučajevi međunarodnih bjegunaca. Čekajući da se utvrdi jesu li optužbe osnovane, čini se jasnim da se  bjegunci koriste za domaću upotrebu?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  Umjesto da mijenjamo  sistem i ona diskreciona ovlašćenja koja je prethodna  vlast integrisala u sistem kako bi omogućila trgovinu sa kriminalnim strukturama, mi smo došli u situaciju da se ta rešenja itekako koriste. I veliko je pitanje da li se zloupotrebljavaju,  ili je to urađeno iz nekih konkretnih ličnih interesa.

Kada je u pitanju slučaj Čamgoz, evidentno je da je on optužen za najteža krivična djela i da je zahvaljujuči odluci ministra pravde i dalje u Crnoj Gori. Građani plaćaju ogroman novac da bi ga štitili, umjesto da bude isporučen Turskoj.

Da li je to pitanje neke loše procjene ili loše namjere, to treba da odgovori Specijalno tužilaštvo. Opet kažem, umjesto da se bavimo time šta se dešavalo u prethodnom periodu, da loše prakse i zakone ispravljamo, mi svjedočimo da se sada  multiplikuju afere koje se vezuju za aktuelnu vlast. Ono što je najdegutantnije je  hiperprodukcija afera, gdje svi svakog optužuju za korupciju, a nema  dokaza. Imamo jedno sveopšte blaćenje koje najviše pogoduje DPS-u.Tako se  u javnosti stvara utisak da su oni ako ne isti, onda makar da se služe istim ili sličnim metodama.

MONTOR: Kad smo već kod DPS, kako vidite izbore novog rukovostva te partije?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da niko ne doživljava novo rukovodstvo kao nekoga ko zaista donosi odluke u DPS-u. Do refrome te partije apsolutno nije došlo. Tamo se i dalje nalaze svi oni mračni kadrovi iz prethodnog sistema koji suštinski povlače konce iza scene. Vjerovati da odluke u DPS- u donosi Danijel Živković a ne Milo Đukanović ne može ni najnaivnija osoba na planeti. Mislim da je ta šansa propuštena iz razloga što se vrlo teško može naći snage u toj partiji da se oslobodi tako moćnih i uticajnih kadrova koji su okruživali Đukanovića. Ovo je na neki način najveća neusluga tim  mladim ljudima koji su došli i koje niko ne shvata ozbiljno. Oni  služe kao neka vrsta maske illi pokrića za one koji bi danas trebalo da budu u zatvoru.

MONITOR: Koliko je Crna Gora danas, tri godine nakon pada DPS-a, promijenila  sistem i krenula u drugom smjeru?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ : Gotovo nimalo, upravo iz razloga što ne postoji sistemski pristup rešavanju ogromnih problema koje je DPS ostavio. Imamo neke napore od strane SDT i hapšenja pojedinih visokih funkcionera, međutim to je i dalje izuzetno malo, znajući sa kakvim obimom kriminalnih aktivnosti smo se suočavali. Moje očekivanje je bilo da će svaka izvršna vlast koja dođe posle DPS –a staviti sve resurse na raspolaganje Specijalnom tužilaštvu da bi se taj sistem što prije očistio. Evo vidimo da  ni tri godine poslije smjene vlasti SDT nema nove prostorne kapacitete, a kamoli da imaju pristup bazama podataka. Tri godine nakon smjene vlasti nemamo gotovo nijedan slučaj koji su nove vlasti objavile, da se odnosi na zloupotrebe prethodnog režima. Naprotiv, na nekom manjem nivou, ali vrlo zabrinjavajućem, imamo preuzimanje tih praksi, pogotovo kada je u pitanju partijsko zapošljavanje i nedostatak odgovornosti za izostanak rezultata. Očekivanja građana u velikoj mjeri su iznevjerena.

Moje očekivanje je bilo da će izvršna vlast, recimo, učiniti sve da utvrdi gdje se nalazi imovina koja je iznesena iz CG tokom  tri decenije vladavine DPS-a. Za to ne vidim da postoje bilo kakvi napori i da  je to bilo kome prioritet. Mislim da je prioritet da se ostane na vlasti,da se funkcije zgrabe i podijele  kako bi se što duže ostalo na vlasti, a ne da se uspostavi pravda. A ona je bitna, ne samo zbog radnji prethodnog režima, nego zbog toga što ako niko iz DPS-a ne bude odgovarao, neće odgovarati ni vlast posle . Mislim da je to i razlog zašto oni i ne pokušavaju da utvrde šta se ranije dešavalo nego iz tih praksi uče i očigledno, bar neke od njih, primjenjuju. Posebno me  strah je da će ako ostanu dugo na funkcijama, početi  da primjenjuju sve više tih praksi. Tako ćemo ući u  začarani krug gdje nema prevelike razlike između jednih i drugih struktura. Zato je strašno važno da insistiramo da postoji ogovornost DPS-a, da oni koji su uzeli ogroman novac zloupotrebama funkcija iz ove države taj novac vrate i završe u zatvoru, a ne da to postane normalizovano, pa da svako ko dođe na vlast može na taj način da se ponaša.

MONITOR: Tri godine kasnije, neobjašnjivom imovinom se gotovo ne bave institucije,već MANS. Objavili ste nedavno podatke vezano za slučaj Golubović, nakon čega je SDT formirao predmet.

MRKOVIĆ ĆALOVIČ: ASK je ona ista koja je bila u vrijeme prethodnog režima, čak je u pitanju i isti kadar koji je tu imenovan zahvaljujući očito i  preporukama Vesne Medenice. Skupština nije uradila ništa što je mogla da uradi i za šta je imala mehanizme da u prethodne tri godine promijeni takvo stanje. Sve dok na čelu bude kadar DPS-a sigurno nećemo imati ozbiljnijih rezultata. Ali je pitanje, zbog svega što sam ranije navela, da li će kadrovi nove vlasti postupati drugačije. Posebno brine to što nakon tri godine, od  našeg objavljivanja  slučaja gdje je u pitanju neko ko je u javnosti vrlo poznat, nismo imali maltene nikakvu reakciju od strane državnih organa. Ranije, dok su bili opozciija,  kada bi objavili takve informacije, oni bi danima komentarisali i pozivali institucije da djeluju. Sada je ta reakcija potpuno izostala. Dodatno, ukazujem da dva sina gospodina Golubovića i dalje rade u institucijama sistema. Na njih se vodi značajan dio te imovine. Jedan radi u Ministarstvu unutrašnjih poslova, drugi u Ministarstvu odbrane.  Makar u tom smislu bi institucije trebalo da krenu da djeluju i da vide odakle ta imovina i da li oni treba i dalje da ostanu na tim radnim mjestima, u tako osjetljivim institucijama sistema.

MONTOR: Koliko je onda realna najava da bismo do ljeta mogli ispuniti prelazna mjerla za poglavlje 23, 24?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: U posljednje vrijeme se pokazalo da je proces evropskih integracija mnogo više politički nego što je zasnovan na stvarnim postignućima. Postoji veliki interes u EU da se što prije ubrza proces proširenja zbog rata u Ukrajini. U tom smislu je možda i realno da nam Brisel progleda kroz prste i neke formalne korake prihvati kao suštinske. Ako bi smo govorili o suštinskim reformama apolutno nije realno. Nijesmo napravili ništa ozbiljnije u prethodne tri godine, a kamoli da to završimo za par mjeseci.

MONITOR: Kako vidite 100 dana Spajićeve vlade?

MARKOVIĆ ĆALOVIĆ:  Kada je  u pitanju borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, oblast koju MANS prati, tu nemamo puno napretka ako ne računamo trule kompromise oko imenovanja u pravosuđu. Za koje vjerujem da će nam se debelo osvetiti jer nismo,  po mom mišljenju,  došli do osoba, koje će imati dovoljno hrabrosti da se suprotstave organizovanom kriminalu i korupciji na najvišim nivoima.

Nemamo nijedan novi predlog zakona, iako smo imali mnoge predloge koji su dolazili iz ovih struktura dok su bili opozicija. Osim Zakona o slobodnom pristupu informacijama koji je kao predlog usvojen krajem prošle godine. Taj zakon bi tek trebala da razmatra Skupština. Ukoliko on bude usvojen u onoj formi u kojoj ga je Vlada preložila, to će biti ogroman napredak i daće dodatne alate i civilnom društvu i medijima da vrše jaču kontrolu vlasti i otkrivaju slučajeve korupcije i raznih zloupotreba. To je pozitivan signal  izvršne vlasti, da je spremna da predloži zakon koji će nju izložiti mnogo većoj javnoj kontroli.

Vidjećemo da li će on u toj formi biti usvojen u parlamentu ili će ga prekrajati amandmanima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo