Povežite se sa nama

INTERVJU

IVANA SAJKO, KNJIŽEVNICA: Nepovjerenje prema slikama koje nas okružuju

Objavljeno prije

na

Književnica Ivana Sajko gošća je sedmog međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, u organizaciji knjižare Karver, koji će biti održan od 1. do 6. jula 2015. na više lokacija.

Najprevođenija je hrvatska dramska spisateljica. Četvorostruka dobitnica nagrade Marin Držić za dramsko djelo, nagrade Ivan Goran Kovačić za prozu te odličja Viteza reda umjetnosti i književnosti Republike Francuske. Drame su joj postavljene u pozorištima širom svijeta. Objavila je zbirku drama Smaknuta lica, dramsku trilogiju Žena – bomba, roman Rio bar, teorijsku knjigu Prema ludilu (i revoluciji): čitanje, roman Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon, zbirku drama Trilogija o neposluhu. Uskoro će joj biti objavljena knjiga Ljubavni roman.

MONITOR: ,,Trilogija o neposluhu” sastoji se od tri drame i jednog teksta, a čini se kao skup poetičnog vodiča za neku vrstu političkog ,,neposluha”. Kako je nastajala i da li je to bila potreba da skrenete ljudima pažnju da se suoče sa nezadovoljstvom, socijalnim previranjem i egzistencijalnim krizama koje su veoma zastupljene u cijelom regionu?
SAJKO: Trilogija je zapravo nastajala kroz nekoliko godina, a svi tekstovi ukoričeni u zbirku zapravo se bave mogućnošću neposluha i prekršaja, bilo da je riječ o ljubavnom odnosu ili odnosu prema socijalnom ili političkom kontekstu. Tekst Uvod u disjunkciju bio je naručen za festival Steirischer Herbs 2010. u sklopu projekta The Encyclopeadia of Unlived Life argentinskog redatelja Mariana Pensotija. Za isti je festival bila naručena i drama Rose is a rose is a rose is a rose, te je 2008. premijerno izvedena u režiji kazališne skupine Wunderbaum. Ja sam je i sama režirala u Zagrebačkom kazalištu mladih par godina kasnije, u formi glazbenog teatra. Drama Prizori s jabukom također je bila narudžba na Stadtheater Bern 2009. gdje ju je i premijerno inscenirala austrijska redateljica Dora Schneider. Za taj me tekst inspirirao biblijski motiv izgona iz raja, priča koja u suvremenoj perspektivi otvara pitanje je li zapravo moguće konstruirati teritorij rajskog vrta u društvu katastrofe i je li ga humano uopće i željeti, to jest, ne bi li ljudi koji nastanjuju jedan takav vrt postali povlaštena elita koja bi živjela u stanju neprekidne paranoje pred činjenicom da se vrata raja jednom mogu urušiti i da će ostati suočeni sa svijetom kojeg su propustili spasiti. Tu sam dramu režirala 2011. u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, također kroz muzičku inscenaciju, a na kazališnom festivalu u Tivtu, godinu nakon, osvojili smo nagradu za umjetničko dostignuće, što me ovom prilikom posebno veseli naglasiti. Drama To nismo mi, to je samo staklo premijerno je izvedena u Schauspiel Frankfurt 2013. te još nije imala hrvatsku premijeru.

MONITOR: Posljednji dio – ,,To nismo mi, to je samo staklo” formalizuje odjeke ekonomske krize kapitalističkog društva, koje otkrivaju matrice ljudskog ponašanja.
SAJKO: Da, imate pravo, agresivni kapitalizam kojeg živom nameće određene matrice ponašanja i samorefleksije, posebno u slučaju ako nismo u stanju biti materijalno kompetitivni da bismo pratili zamah njegove potrošačke mašine. Sociolog Gilles Lipovetsky napisao je jednu krasnu knjigu upravo o tom fenomenu, o činjenici da većina građana srednjeg ili nižeg platežnog statusa doživljava nemogućnost trošenja, nemogućnost predaje užicima i dekadenciji konzumerizma kao krizu vlastita identiteta, kao ponižavajuće i deprimirajuće iskustvo. Drama To nismo mi, to je samo staklo, bazira se upravo na toj pretpostavci, te naravno na posljedicama takve ekonomski uvjetovane frustracije, reflektirane na odnos roditelja i djece. Ako živimo u svijetu gdje se, primjerice, naše relativno siromaštvo ili čak nezaposlenost ne tretiraju kao klasna sudbina, već kao naša osobna nedostatnost i nesposobnost, te kad nam se kao kazna nameće to da sami moramo snositi odgovornost za takvu sudbinu, tada najednom imamo društvo prepuno samoprijezira i samoosude, prepuno ljudi koji osjećaju sram jer ne mogu u potpunosti sudjelovati u blještavim ritualima hiperpotrošnje. Ili, što je još gore, imamo društvo besperspektivnih mladih ljudi koji ne žele dijeliti sudbinu svojih roditelja, ali pred sobom ne vide nikakav put koji bi ih doveo do emancipacije, pa počinju osjećati bijes prema svojoj sredini i prema sistemu koji ih zapravo u startu odbacuje. Pedeset jedan posto mladih u Hrvatskoj je nezaposleno a nedavni zakon o radu ukinuo im je i zadnju šansu da bi mogli biti zaštićeni na određenom radnom mjestu gdje bi se zadržali više od par mjeseci. U tom smislu nije pretjerano reći da strukturalno nasilje i nepravda koje prožima cijeli socijalno-ekonomski korpus uistinu jesu usmjereni protiv dostojanstva i prava na doličan život. No čak i kad sve to znamo, ostaje pitanje kako se protiv toga boriti i kamo usmjeriti svoj bijes. To je pitanje koje postavlja i spomenuta drama.

MONITOR: Crnogorska publika je vaš rad upoznala preko drame ,,Europa” koju je za nacionalni teatar režirao Ivica Buljan. Da li ste gledali Buljanovu predstavu i da li je taj komad ponovo negdje postavljen?
SAJKO: Gledala sam Buljanovu predstavu na gostovanju u Cankarjevom domu u Ljubljani, a krajem prošle godine upravo je tamo postavljena i nova inscenacija u režiji Primoža Ekarta. Ekartovo iščitavanje drame temeljilo se na problemu imigranata, koje je u zadnjih pola godine nakon te premijere, postalo još aktualnije. Europa je u par navrata bila postavljena u Njemačkoj, pa u Santiagu u Čileu, predstavljena je u Comédie-Française u Parizu, a imala je i inscenaciju u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Franke Perković. Na žalost ja baš ne pratim inscenacije svojih komada, no dvije verzije Europe koje sam gledala, onu ljubljansku s Barbarom Cerar u glavnoj ulozi i onu zagrebačku s Ksenijom Marinković kao Majkom Europom, pokazale su mi koliko je taj tekst utemeljen u jeziku, jer mu je dovoljan i minimalan mizanscen, ako ima sjajnu glumicu koja ga je u stanju interpretirati. Europom sam htjela pokazati kako mali pomak u vremenu ili u vizuri nekog događaja radikalno mijenja ono što se naziva pravdom, jer, kako komentira lik u tekstu: ,,Istine se mijenjaju zajedno s interesima”, no danas kad je naš kontinent okružen krvavim ratovima te na vidjelo izlazi kriza humanosti koja se ne može i ne smije rješavati računicom, čini se da i ta drama dobiva nove slojeve značenja.

MONITOR: Suosnivačica ste pozorišne trupe ,,BAD co.” gdje ste do 2005. djelovali kao dramaturškinja i rediteljka. Kasnije ste nastavili da režirate svoje drame. Kakav je osjećaj biti sama svoja rediteljka?
SAJKO: Tekstovi koje sam režirala i u njima igrala već posjeduju svojevrsnu autoreferencijalnu kvalitetu, što znači da se pozivaju na iskustvo samog pisanja, to jest na samog autora, pa je u tom smislu i moj nastup na sceni nešto očekivano. Ja svoje režije doživljavam kao ekstenziju javnog čitanja, jer me u kazalištu i ne zanima dubina fikcije, već dosezivost konkretnog, realnog i aktualnog, a čitanje kao scenska intervencija ima upravo tu kvalitetu. Zanimaju me tekstovi i predstave koji ujedno problematiziraju i same kazališne konvencije, zanima me koliko privatnosti i nehinjenosti može teatar podnjeti, a da i dalje ostane teatrom, i je li moguće stvoriti izvjesnu scensku napetost s minimumom dekorativnih i retoričkih sredstava. Istina, ja se uveliko služim kapacitetima glazbe, no u procesu rada trudim se izjednačiti važnost govora i glazbene izvedbe, tako da je moja režija, ako se o režiji uopće i može govoriti, rad na njihovom međusobnom odnosu. Kako izvući iz teksta maksimum glazbe, to jest, kako kroz glazbu pokrenuti motive teksta? U tom smislu ja i ne postavljam dramu na scenu, već je postavljam u glazbu. Način na koji govorim, ritam kojim pričam, pauze koje radim i slično, gotovo su u potpunosti podređene kompoziciji. A kompozicija pak nastaje kroz zajednički rad na temama i problemima, dinamika se preslaguje u odnosu na strukturu drame i slično. Iskustvo koje nosim s izvedbi svojih drama uglavnom je glazbeno iskustvo i prije svega zadire u odluke koje donosim u ritmičkom strukturiranju teksta i izmjenama njegova tempa, ali i kroz jednu opću pretpostavku da je tekst pisan za kazalište prije svega govor, da posjeduje glazbene kvalitete kroz koje se može izraziti i tenzija, i emocija, kroz koje se može dramaturški strukturirati sama predstava, ako se u njih svjesno intervenira.

MONITOR: Šta mislite, ima li pozorište pravo da bude suzdržano, da li je njegova uloga da opominje, kritikuje, ukazuje na probleme?
SAJKO: Pretpostavljam da je to uloga svake umjetnosti, da se postavi kao medij između pojedinca i društva. Izmišljajući vlastiti jezik umjetnost osvaja novi prostor u kojemu može pripovjedati van povijesti ili usprkos i protivno povijesti, i tako kreirati stvarnost koja minira unaprijed zacrtane slike ili istine u koje smo skloni povjerovati. Umjetnost je naprosto nepovjerenje prema slikama koje nas okružuju. Osobno, uvijek sam bila sklona umjetnosti ili kazalištu koje je u najvećoj mjeri odmicalo od mojih predodžbi o temama kojima se bavilo. Privlačili bi me tekstovi koji su me uvjeravali da je ono što sam mislila krivo ili da je ono što sam znala nedovoljno ili tek politički korektno. Zato sam kao gledateljica i čitateljica naučila od kazališta očekivati otkrivanje nevidljivog, prešućenog ili zataškanog te sam ga smatrala tim autentičnijom što je jače podrivalo opća mjesta mišljenja o svijetu, ljudima i navikama. Kažem, mislim da je svaka umjetnost u svojoj suštini izraz sukoba, reakcija na dubok i praktično nerazriješiv problem sa svijetom i upitnom razinom civiliziranosti koju je dosegao, mislim da je potaknuta onim duboko ljudskim, nepomirenim u nama koje nas prisiljava da iznova pokušamo izreći aktualni trenutak, pa makar bili i u krivu.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

MONITOR: Koje su sve posljedice pomenutog Zakona?

DRAGOVIĆ: Svi mi koji se bavimo ovim pitanjima i dalje pokušavamo da sagledamo sve posljedice suštinskih izmjena procesa planiranja koje je ovaj zakon prouzrokovao. Najvažnije su, svakako, one koje se tiču centralizacije – izmještanja donošenja odluka o prostornom planiranju sa lokalnog na državni nivo. Zakon iz 2017. donesen je sa proklamovanim ciljem da riješi problem neadekvatnih opštinskih kapaciteta prebacivanjem poslova i odgovornosti iz oblasti planiranja prostora na nivo ministarstva – dakle, formalnom centralizacijom procesa planiranja. Međutim, mislim da ni oni koji su takav zakon zamislili i usvojili nijesu uspjeli da na vrijeme sagledaju koliko komplikovano može biti sprovođenje takve tranzicije. Eliminisanjem duboko ukorijenjene klasifikacije i hijerarhije prostornih planova na lokalnom i državnom nivou Zakon  je ukinuo prethodni okvir za izradu i sprovođenje planske dokumentacije – okvir koji nije bio savršen, ali se dobrim dijelom oslanjao na proces sa dugom tradicijom i dobro upućenim stručnjacima. Kada je usvajanjem Zakona iz 2017. stari proces planiranja napušten, novi je samo najavljen – ne zaboravimo da Prostorni plan Crne Gore i Plan generalne regulacije ni do danas nijesu doneseni, i da je rok za njihovo donošenje pomjeran više puta.

Dakle, mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni. To je dovelo do dezorijentacije i zbunjenosti u cijelom sistemu: lokalni razvoj se često zasniva na datiranim lokalnim planovima, neadekvatnim za trenutne izazove urbanog razvoja, dok novi mehanizmi godinama ostaju u najavama. Rezultat su  građevinski projekti sumnjive zakonitosti i kvaliteta. Pogledajmo samo primjer Ljubovića čiji su negativni uticaji na urbane zajednice očigledni. To dobro vidimo i po sve snažnijem djelovanju lokalnih građanskih inicijativa usmjerenih protiv ovih projekata, koje nam pokazuje da se ovim problemima mora pristupiti hitno i sistematično. Međutim, kada je amandmanima iz 2020. godine prelazni period za donošenje planova po novom Zakonu produžen do kraja 2022. godine, postalo je zamislivo da bi se sadašnje stanje moglo pretvoriti u sporo i dugoročno prilagođavanje, bez garancija za to kakav će biti njegov uticaj na prostorni, ekonomski i socijalni razvoj Crne Gore. Nadam se da se to neće desiti, jer bi posljedice bile nesagledive.

MONITOR: Govorili ste i pisali o tome da se opštinski budžeti previše oslanjaju na prihode koje ubiraju od građevinskih investitora, te da su opštine prinuđene da se trkaju za njihovo privlačenje.

DRAGOVIĆ: Pojednostavljivanje procesa dobijanja dozvola za gradnju bilo je motiv za usvajanje planskih dokumenata i izmjene legislativnog okvira i mnogo prije Zakona iz 2017. Tako je, recimo, Projekat zemljišne administracije i upravljanja (LAMP), koji je trajao od 2009. do 2016. i koji je bio realizovan uz podršku Svjetske banke, sprovođen sa ciljem poboljšanja efikasnosti izdavanja dozvola i registracije imovine – tada je usvojeno 9 prostornih urbanističkih planova i 22 detaljna urbanistička plana u manje razvijenim opštinama sjevernog i centralnog regiona. Prethodni Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata, donesen 2008. godine, više puta je mijenjan na način koji je rezultirao centralizovanijim procesom donošenja odluka u vezi sa prostornim planiranjem, prvenstveno orijentisanom ka uklanjanju propisa koji bi mogli predstavljati „biznis barijere“, čak i kada ti propisi imaju veliki značaj za lokalni razvoj. Tako su amandmanom iz 2013. godine ustanovljene izmjene po kojima su investitori koji finansiraju sve što je po tada važećim propisima bilo definisano kao „državni projekti od javnog interesa“, a za koje je građevinske dozvole izdavalo Ministarstvo, oslobođeni plaćanja opštinskih naknada za komunalno opremanje građevinskog zemljišta. Važno je razumjeti da su, prema analizi koju je te godine objavila Zajednica opština, naknade za komunalno opremanje građevinskog zemljišta činile 31–43 posto ukupnih opštinskih budžeta u periodu 2008–2012. Iako je zabrinjavajuća činjenica da su se lokalni budžeti u tolikoj mjeri oslanjali na nove građevinske projekte (što nam, opet, govori mnogo o stanju i pravcima razvoja crnogorske ekonomije tokom protekle decenije), očigledno je kakav je uticaj proširivanja definicije „državnih projekata od javnog interesa“ mogao imati na lokalne samouprave. Što ih više bude odobreno, to je lokalni budžet manji, a uticaj državne vlasti na odluke koje se tiču lokalnog razvoja veći. Pored toga što su prihodi lokalnih samouprava, izmjenama prethodnog Zakona o planiranju i uređenju prostora dato im je i ovlašćenje da odlučuju o smanjenju naknada za komunalno opremanje ili se od njih u potpunosti odreknu. Ovo je čak i bogate primorske opštine učinilo podložnim pritiscima velikih investitora, koji su dobili mogućnost da zahtijevaju smanjenje takse za svoje projekte. Mogućnost opštinskih vlasti da o naplati naknada za komunalno opremanje odlučuju „od slučaja do slučaja“ prepoznata je kao potencijalni koruptivni mehanizam i osporavana pred Ustavnim sudom Crne Gore od strane MANS-a još 2016. godine, a konačno i osporena odlukom Ustavnog suda iz 2019.

Dakle, i tokom perioda prije donošenja Zakona iz 2017. godine imali smo niz odredbi koje su postepeno prenosile ovlašćenja na centralni nivo odlučivanja i ugrožavala autonomiju lokalnih samouprava u oblasti prostornog razvoja. A  prostorni razvoj je neodvojiv od ukupnog društvenog razvoja, i ne bi smio biti ostavljen na milost i nemilost tržišnim prilikama i silama.

MONITOR: Koje su crne tačke graditeljstva u Podgorici i Crnoj Gori, i da li je tu moguća popravka ili bar neki nauk iz loše prakse?

DRAGOVIĆ: Ima ih mnogo i po pravilu su posljedica prioritizovanja privatnog interesa u odnosu na javni. Uzmimo za primjer soliter pored hotela Podgorica, novi objekat na lokaciji nekadašnjeg hotela Ljubović, čitave nove podgoričke stambene kvartove bez javnih usluga i kvalitetnih javnih prostora… Popravka je moguća i biće neminovna, ali prije nego što počnemo da radimo na tome moramo uzeti za ozbiljno savremene izazove prostornog razvoja – prije svega, klimatske promjene – i početi ozbiljno da radimo na izgradnji sistema prostornog planiranja. Ovo što sad imamo neće moći da nam pomogne u suočavanju sa tim izazovima.

MONITOR: Šta je potrebno uraditi da oni koji imaju novca ne mogu više da grade što im je god volja uz amin institucija? 

DRAGOVIĆ: Potrebno je da se suočimo sa ograničenjima modela ekonomskog razvoja koji smo pratili posljednjih nekoliko decenija, a sa kojim održivi prostorni razvoj države koja pretenduje da bude ekološka nije kompatibilan. Iz tog suočavanja treba da proistekne vizija za budući razvoj, i na njoj zasnovan sistem planiranja prostora i izgradnje objekata u čijem centru treba da budu javni interes i briga za životnu sredinu. U tom procesu  nema prečica – biće nam potrebno vremena, znanja, iskustva i volje da sarađujemo. U međuvremenu, bilo bi dobro otvoriti široku društvenu debatu o novom Zakonu o planiranju prostora i obratiti pažnju na sve aktivnije društvene akcije i pokrete koji se bave pojedinim segmentima prostornog razvoja u Crnoj Gori. Oni prvi pokazuju ogromne društvene posljedice propusta postojećeg sistema i ukazuju da moguće nove pravce razvoja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

MONITOR: Vlast u Srbiji i dalje insistira na Malom Šengenu – a već postoji CEFTA, a neki političari budućnost regiona i Balkana vide u ekonomskom, pa i vrednosno srodnom povezivanju, kao što je „zelena politika“. Nebojša Zelenović je to pokušavao i ranije, a sada je neke od partnera našao i u koaliciji URA Dritana Abazovića. Da li je „zelena politika“ mogući vezivni faktor i oblast intenzivnije saradnje?

PEŠIĆ: Ja taj Mali Šengen između Srbije, Albanije i Makednoije ne razumem, niti mogu da predvidim kakvi bi bili njegovi korisni efekti. Već postoji CEFTA kao okvir saradnje država jugoistočne Evrope, a problem je i u tome što su neke države CEFTA-e usmerene ka EU, a neke se od nje sve više udaljavaju. Te države se i dele na one kojima je ideal da postanu članice EU, i one koje nisu više na tom putu ili samo fingiruaju da jesu. Što se tiče „zelene politike“, ona bi svakako bila korisna, jer su neke zemlje, bar znam za Srbiju, već stravično zagađene. Potrebna su ogromna sredstva i ozbiljne namere da se  na tom planu nešto učini. Evo Srbiji preti da Vučić dovede i Rio Tinto, mada mislim da bi mu to bio definitivni kraj. Utisak je da se zeleni pokreti dele na one koji se iskreno, skromnim sredstvima i entuzijazmom bore da spasavaju prirodne resurse i one koji su pomodari, pa žele tu da se ubace i steknu političke poene kod jednog broja građana.

Sada neki baš vole da se nabacuju Dritanu Abazoviću, možda iskreno, ali su realno daleko od vlasti da mogu da se pokažu i na duži rok vode zelenu politiku i izvuku ljude iz ekološki uništene zemlje. Skoro cela Vojvodina nema pijaću vodu, u Mladenovcu ljudi danima nemaju vodu, šume se nemilice seku i to dobijaju privilegovani. Mnogo je potrebno dugoročnog i skupog planiranja i rada da se situacija popravi, ali ako je to sada popularno, a korisno jeste, svaka namera u tom pravcu je dobro došla.

MONITOR: Nedavno ste govorili o važnosti sticanja političkog iskustva od „baze“. Postavili ste taj problem pitanjem: Odakle dolaze političari?

PEŠIĆ: Ne shvata se da je politika životna misija i posebna delatnost za koju je potrebna specifična sposobnost i talenat.

Često se čuju naivni koji preziru političare kakve imamo,  s pravom, pa kažu „eto kako imamo pametne profesore, umetnike, inženjere, matematičare i lekare, pa što nas ti ne vode“. A ja pomislim „pa da, jesu pametni“, ali nisu političari. Kod nas u Srbiji ne postoji proizvodnja političara koji nastaju tako što su ličnim sposobnostima uspeli da mobilišu građane oko nekih javnih i zajedničkih interesa i ciljeva, sa pozicija neke određene ideološke orijentacije, što jeste posao političara, ali i da se potvrdiš tako što češ demokratski biti izabran. Kod nas postaješ narodni poslanik tako što te šef stranke stavi na listu, a građane nisi ni čuo ni video, zapravo uopšte nisi izabran, nego ti šef partije dao zaposlenje. Otuda i partijska država koju podstiče izborni sistem po kome je Srbija jedna izborna jedinica i „političari“ se određuju iz partijske centrale. Pa i na lokalu gde se svi znaju ko je ko, opet te postavlja partija a ne građani. To je velika tema i zadatak, tu sve treba da se menja.

MONITOR: Šta bi danas bila politička alternativa vlasti u Srbiji, ali i koje su političke ideje i vrijednosti aktuelna alternativa na globalnom planu?

PEŠIĆ: Alternativa datoj politici može biti samo ona koja je uočila šta su glavni problemi Srbije, i u čemu vlasti greše od 90-ih do danas i to da se otkloni. Potrebna nam je razumna politika koja rešava probleme i prilagođava se stalnoj dinamici sveta i okruženja. Niko nije sam na svetu. Treba učiti od najboljih, a ne da nam Rusija diktira šta smo. Nama je najpotrebnija  prosvećenost, podizanje obrazovanja i civilizacijskog nivoa naše zemlje. Srbija mora da se otarasi gorkog, nesrećnog i agresivnog nacionalizma kao jedine ideoligije. To je naša zla kob, velika prevara i zaluđivanje naroda. Što ne znači gubitak identiteta, ništa ne fali biti Srpkinja/ Srbin, a i niko nigde nije izgubio nacionalni identitet.

Dokle će Srbija da se lomata oko teritorija i nacionalizma, korupcije i oko vlasti kao ličnog interesa, pa takvima je ova Srbija mala. A i koliko je sada velika – prazna je, odlazi se iz nje, jer je život loš i ponižavajuć. Ne možemo stalno biti u sukobu sa razvijenim svetom i susedima, ne možemo večno rešavati ista pitanja i saplitati se o isti kamen. Srbija treba  pošteno da ispostavi bilans neuspešne tridesetogodišnje politike i okrene drugu list. A mitovi da budu deo kulture, istorije i kolektivne memorije, a ne dnevna politika za zaluđivanje naroda.

 

Vučić svoje ideje o velikoj Srbiji podmeće kao „srpski svet“

MONITOR: Sintagma „srpski svet“ ponovo se pojavila, sada u redakturi Aleksandra Vulina. On je njeno značenje radikalizovao objasnivši da se tu radi o „jednom političkom i državnom prostoru“ koji će biti stvoren „apsolutno mirno – bez ispaljenog metka“. Kako vi kao antiratna aktivistkinja vidite napadno forsiranje „srpskog sveta“ u posljednjih nekoliko mjeseci?

PEŠIĆ: Nije lako tumačiti o čemu Vulin govori, zato što on zapravo prenosi Vučićeve zamisli i naloge. Predsednik neće da istrčava s takvim idejama i zamera se Zapadu, pa podmeće svog trbuhozborca Vulina. On raspodeljuje šta će ko da kaže. Pošto Vulin o „srpskom svetu“ govori u prisustvu predsednika Vučića, a predsednik ne reaguje, jasno je da to Vučić podmeće svoje odnosno Šešeljve radikalske nacionaističke ideje o velikoj Srbiji, samo pod drugim imenom. Širenje otrovnog nacionalizma, propagirajući „srpski svet“ kao državnu tvorevinu, koja nam je kao projekat dobro poznata, a zapravo je pretnja regionu, naročito Crnoj Gori i BiH. To su veoma opasne pretnje, ali je   pitanje da li on hoće opet da ratuje za veliku Srbiju ili je to način  zaluđivanja već zaluđenog „sveta“ u Srbiji i šire, ili je to možda maska za prikrivanje mafijaških afera, korupcije i kriminala lociranih u samom vrhu vlasti. Maska za bedu, siromaštvo i besperspektivnost naroda u Srbiji.

Taj projekat je propao i od njega neće biti ništa, ali se održava u životu kao mržnja ove vlasti prema državama u susedstvu. Srbija neće da napravi tragičan i žalosni bilans svoje politike za poslednjih trideset godina, nego i dalje rovari, ne okreće se sebi i sopstvenim problemima.

 

Predugačak je spisak Bajdenovih prioriteta

MONITOR: Može li Džozef Bajden aktivnije uticati na procese demokratizacije na Zapadnom Balkanu?

PEŠIĆ: Sigurno da bi predsednik SAD-a, kao najuticajnije i najmoćnije zemlje sveta, mogao da pomogne da se reše balkanske enigme i blokade i Srbiji pomogne. On je već poslao poruku da će biti na tapetu onaj koji pokušava da naruši mir u našem regionu. Ali, i Amerika ima velike probleme, njemu je to glavna agenda i tamošnje neravnoteže da rešava, a i pitanje je da li će uspeti. Nismo mi, Srbija i Balkan prvi na njegovom spisku, podugačak je taj spisak, a ja ne znam tačno pod kojim smo rednim brojem da se predsednik SAD-a bavi ovim delom sveta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo