Povežite se sa nama

INTERVJU

IVANA SAJKO, KNJIŽEVNICA: Nepovjerenje prema slikama koje nas okružuju

Objavljeno prije

na

Književnica Ivana Sajko gošća je sedmog međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, u organizaciji knjižare Karver, koji će biti održan od 1. do 6. jula 2015. na više lokacija.

Najprevođenija je hrvatska dramska spisateljica. Četvorostruka dobitnica nagrade Marin Držić za dramsko djelo, nagrade Ivan Goran Kovačić za prozu te odličja Viteza reda umjetnosti i književnosti Republike Francuske. Drame su joj postavljene u pozorištima širom svijeta. Objavila je zbirku drama Smaknuta lica, dramsku trilogiju Žena – bomba, roman Rio bar, teorijsku knjigu Prema ludilu (i revoluciji): čitanje, roman Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon, zbirku drama Trilogija o neposluhu. Uskoro će joj biti objavljena knjiga Ljubavni roman.

MONITOR: ,,Trilogija o neposluhu” sastoji se od tri drame i jednog teksta, a čini se kao skup poetičnog vodiča za neku vrstu političkog ,,neposluha”. Kako je nastajala i da li je to bila potreba da skrenete ljudima pažnju da se suoče sa nezadovoljstvom, socijalnim previranjem i egzistencijalnim krizama koje su veoma zastupljene u cijelom regionu?
SAJKO: Trilogija je zapravo nastajala kroz nekoliko godina, a svi tekstovi ukoričeni u zbirku zapravo se bave mogućnošću neposluha i prekršaja, bilo da je riječ o ljubavnom odnosu ili odnosu prema socijalnom ili političkom kontekstu. Tekst Uvod u disjunkciju bio je naručen za festival Steirischer Herbs 2010. u sklopu projekta The Encyclopeadia of Unlived Life argentinskog redatelja Mariana Pensotija. Za isti je festival bila naručena i drama Rose is a rose is a rose is a rose, te je 2008. premijerno izvedena u režiji kazališne skupine Wunderbaum. Ja sam je i sama režirala u Zagrebačkom kazalištu mladih par godina kasnije, u formi glazbenog teatra. Drama Prizori s jabukom također je bila narudžba na Stadtheater Bern 2009. gdje ju je i premijerno inscenirala austrijska redateljica Dora Schneider. Za taj me tekst inspirirao biblijski motiv izgona iz raja, priča koja u suvremenoj perspektivi otvara pitanje je li zapravo moguće konstruirati teritorij rajskog vrta u društvu katastrofe i je li ga humano uopće i željeti, to jest, ne bi li ljudi koji nastanjuju jedan takav vrt postali povlaštena elita koja bi živjela u stanju neprekidne paranoje pred činjenicom da se vrata raja jednom mogu urušiti i da će ostati suočeni sa svijetom kojeg su propustili spasiti. Tu sam dramu režirala 2011. u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, također kroz muzičku inscenaciju, a na kazališnom festivalu u Tivtu, godinu nakon, osvojili smo nagradu za umjetničko dostignuće, što me ovom prilikom posebno veseli naglasiti. Drama To nismo mi, to je samo staklo premijerno je izvedena u Schauspiel Frankfurt 2013. te još nije imala hrvatsku premijeru.

MONITOR: Posljednji dio – ,,To nismo mi, to je samo staklo” formalizuje odjeke ekonomske krize kapitalističkog društva, koje otkrivaju matrice ljudskog ponašanja.
SAJKO: Da, imate pravo, agresivni kapitalizam kojeg živom nameće određene matrice ponašanja i samorefleksije, posebno u slučaju ako nismo u stanju biti materijalno kompetitivni da bismo pratili zamah njegove potrošačke mašine. Sociolog Gilles Lipovetsky napisao je jednu krasnu knjigu upravo o tom fenomenu, o činjenici da većina građana srednjeg ili nižeg platežnog statusa doživljava nemogućnost trošenja, nemogućnost predaje užicima i dekadenciji konzumerizma kao krizu vlastita identiteta, kao ponižavajuće i deprimirajuće iskustvo. Drama To nismo mi, to je samo staklo, bazira se upravo na toj pretpostavci, te naravno na posljedicama takve ekonomski uvjetovane frustracije, reflektirane na odnos roditelja i djece. Ako živimo u svijetu gdje se, primjerice, naše relativno siromaštvo ili čak nezaposlenost ne tretiraju kao klasna sudbina, već kao naša osobna nedostatnost i nesposobnost, te kad nam se kao kazna nameće to da sami moramo snositi odgovornost za takvu sudbinu, tada najednom imamo društvo prepuno samoprijezira i samoosude, prepuno ljudi koji osjećaju sram jer ne mogu u potpunosti sudjelovati u blještavim ritualima hiperpotrošnje. Ili, što je još gore, imamo društvo besperspektivnih mladih ljudi koji ne žele dijeliti sudbinu svojih roditelja, ali pred sobom ne vide nikakav put koji bi ih doveo do emancipacije, pa počinju osjećati bijes prema svojoj sredini i prema sistemu koji ih zapravo u startu odbacuje. Pedeset jedan posto mladih u Hrvatskoj je nezaposleno a nedavni zakon o radu ukinuo im je i zadnju šansu da bi mogli biti zaštićeni na određenom radnom mjestu gdje bi se zadržali više od par mjeseci. U tom smislu nije pretjerano reći da strukturalno nasilje i nepravda koje prožima cijeli socijalno-ekonomski korpus uistinu jesu usmjereni protiv dostojanstva i prava na doličan život. No čak i kad sve to znamo, ostaje pitanje kako se protiv toga boriti i kamo usmjeriti svoj bijes. To je pitanje koje postavlja i spomenuta drama.

MONITOR: Crnogorska publika je vaš rad upoznala preko drame ,,Europa” koju je za nacionalni teatar režirao Ivica Buljan. Da li ste gledali Buljanovu predstavu i da li je taj komad ponovo negdje postavljen?
SAJKO: Gledala sam Buljanovu predstavu na gostovanju u Cankarjevom domu u Ljubljani, a krajem prošle godine upravo je tamo postavljena i nova inscenacija u režiji Primoža Ekarta. Ekartovo iščitavanje drame temeljilo se na problemu imigranata, koje je u zadnjih pola godine nakon te premijere, postalo još aktualnije. Europa je u par navrata bila postavljena u Njemačkoj, pa u Santiagu u Čileu, predstavljena je u Comédie-Française u Parizu, a imala je i inscenaciju u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Franke Perković. Na žalost ja baš ne pratim inscenacije svojih komada, no dvije verzije Europe koje sam gledala, onu ljubljansku s Barbarom Cerar u glavnoj ulozi i onu zagrebačku s Ksenijom Marinković kao Majkom Europom, pokazale su mi koliko je taj tekst utemeljen u jeziku, jer mu je dovoljan i minimalan mizanscen, ako ima sjajnu glumicu koja ga je u stanju interpretirati. Europom sam htjela pokazati kako mali pomak u vremenu ili u vizuri nekog događaja radikalno mijenja ono što se naziva pravdom, jer, kako komentira lik u tekstu: ,,Istine se mijenjaju zajedno s interesima”, no danas kad je naš kontinent okružen krvavim ratovima te na vidjelo izlazi kriza humanosti koja se ne može i ne smije rješavati računicom, čini se da i ta drama dobiva nove slojeve značenja.

MONITOR: Suosnivačica ste pozorišne trupe ,,BAD co.” gdje ste do 2005. djelovali kao dramaturškinja i rediteljka. Kasnije ste nastavili da režirate svoje drame. Kakav je osjećaj biti sama svoja rediteljka?
SAJKO: Tekstovi koje sam režirala i u njima igrala već posjeduju svojevrsnu autoreferencijalnu kvalitetu, što znači da se pozivaju na iskustvo samog pisanja, to jest na samog autora, pa je u tom smislu i moj nastup na sceni nešto očekivano. Ja svoje režije doživljavam kao ekstenziju javnog čitanja, jer me u kazalištu i ne zanima dubina fikcije, već dosezivost konkretnog, realnog i aktualnog, a čitanje kao scenska intervencija ima upravo tu kvalitetu. Zanimaju me tekstovi i predstave koji ujedno problematiziraju i same kazališne konvencije, zanima me koliko privatnosti i nehinjenosti može teatar podnjeti, a da i dalje ostane teatrom, i je li moguće stvoriti izvjesnu scensku napetost s minimumom dekorativnih i retoričkih sredstava. Istina, ja se uveliko služim kapacitetima glazbe, no u procesu rada trudim se izjednačiti važnost govora i glazbene izvedbe, tako da je moja režija, ako se o režiji uopće i može govoriti, rad na njihovom međusobnom odnosu. Kako izvući iz teksta maksimum glazbe, to jest, kako kroz glazbu pokrenuti motive teksta? U tom smislu ja i ne postavljam dramu na scenu, već je postavljam u glazbu. Način na koji govorim, ritam kojim pričam, pauze koje radim i slično, gotovo su u potpunosti podređene kompoziciji. A kompozicija pak nastaje kroz zajednički rad na temama i problemima, dinamika se preslaguje u odnosu na strukturu drame i slično. Iskustvo koje nosim s izvedbi svojih drama uglavnom je glazbeno iskustvo i prije svega zadire u odluke koje donosim u ritmičkom strukturiranju teksta i izmjenama njegova tempa, ali i kroz jednu opću pretpostavku da je tekst pisan za kazalište prije svega govor, da posjeduje glazbene kvalitete kroz koje se može izraziti i tenzija, i emocija, kroz koje se može dramaturški strukturirati sama predstava, ako se u njih svjesno intervenira.

MONITOR: Šta mislite, ima li pozorište pravo da bude suzdržano, da li je njegova uloga da opominje, kritikuje, ukazuje na probleme?
SAJKO: Pretpostavljam da je to uloga svake umjetnosti, da se postavi kao medij između pojedinca i društva. Izmišljajući vlastiti jezik umjetnost osvaja novi prostor u kojemu može pripovjedati van povijesti ili usprkos i protivno povijesti, i tako kreirati stvarnost koja minira unaprijed zacrtane slike ili istine u koje smo skloni povjerovati. Umjetnost je naprosto nepovjerenje prema slikama koje nas okružuju. Osobno, uvijek sam bila sklona umjetnosti ili kazalištu koje je u najvećoj mjeri odmicalo od mojih predodžbi o temama kojima se bavilo. Privlačili bi me tekstovi koji su me uvjeravali da je ono što sam mislila krivo ili da je ono što sam znala nedovoljno ili tek politički korektno. Zato sam kao gledateljica i čitateljica naučila od kazališta očekivati otkrivanje nevidljivog, prešućenog ili zataškanog te sam ga smatrala tim autentičnijom što je jače podrivalo opća mjesta mišljenja o svijetu, ljudima i navikama. Kažem, mislim da je svaka umjetnost u svojoj suštini izraz sukoba, reakcija na dubok i praktično nerazriješiv problem sa svijetom i upitnom razinom civiliziranosti koju je dosegao, mislim da je potaknuta onim duboko ljudskim, nepomirenim u nama koje nas prisiljava da iznova pokušamo izreći aktualni trenutak, pa makar bili i u krivu.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo