Književnica Ivana Sajko gošća je sedmog međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, u organizaciji knjižare Karver, koji će biti održan od 1. do 6. jula 2015. na više lokacija.

Najprevođenija je hrvatska dramska spisateljica. Četvorostruka dobitnica nagrade Marin Držić za dramsko djelo, nagrade Ivan Goran Kovačić za prozu te odličja Viteza reda umjetnosti i književnosti Republike Francuske. Drame su joj postavljene u pozorištima širom svijeta. Objavila je zbirku drama Smaknuta lica, dramsku trilogiju Žena – bomba, roman Rio bar, teorijsku knjigu Prema ludilu (i revoluciji): čitanje, roman Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon, zbirku drama Trilogija o neposluhu. Uskoro će joj biti objavljena knjiga Ljubavni roman.

MONITOR: ,,Trilogija o neposluhu” sastoji se od tri drame i jednog teksta, a čini se kao skup poetičnog vodiča za neku vrstu političkog ,,neposluha”. Kako je nastajala i da li je to bila potreba da skrenete ljudima pažnju da se suoče sa nezadovoljstvom, socijalnim previranjem i egzistencijalnim krizama koje su veoma zastupljene u cijelom regionu?
SAJKO: Trilogija je zapravo nastajala kroz nekoliko godina, a svi tekstovi ukoričeni u zbirku zapravo se bave mogućnošću neposluha i prekršaja, bilo da je riječ o ljubavnom odnosu ili odnosu prema socijalnom ili političkom kontekstu. Tekst Uvod u disjunkciju bio je naručen za festival Steirischer Herbs 2010. u sklopu projekta The Encyclopeadia of Unlived Life argentinskog redatelja Mariana Pensotija. Za isti je festival bila naručena i drama Rose is a rose is a rose is a rose, te je 2008. premijerno izvedena u režiji kazališne skupine Wunderbaum. Ja sam je i sama režirala u Zagrebačkom kazalištu mladih par godina kasnije, u formi glazbenog teatra. Drama Prizori s jabukom također je bila narudžba na Stadtheater Bern 2009. gdje ju je i premijerno inscenirala austrijska redateljica Dora Schneider. Za taj me tekst inspirirao biblijski motiv izgona iz raja, priča koja u suvremenoj perspektivi otvara pitanje je li zapravo moguće konstruirati teritorij rajskog vrta u društvu katastrofe i je li ga humano uopće i željeti, to jest, ne bi li ljudi koji nastanjuju jedan takav vrt postali povlaštena elita koja bi živjela u stanju neprekidne paranoje pred činjenicom da se vrata raja jednom mogu urušiti i da će ostati suočeni sa svijetom kojeg su propustili spasiti. Tu sam dramu režirala 2011. u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, također kroz muzičku inscenaciju, a na kazališnom festivalu u Tivtu, godinu nakon, osvojili smo nagradu za umjetničko dostignuće, što me ovom prilikom posebno veseli naglasiti. Drama To nismo mi, to je samo staklo premijerno je izvedena u Schauspiel Frankfurt 2013. te još nije imala hrvatsku premijeru.

MONITOR: Posljednji dio – ,,To nismo mi, to je samo staklo” formalizuje odjeke ekonomske krize kapitalističkog društva, koje otkrivaju matrice ljudskog ponašanja.
SAJKO: Da, imate pravo, agresivni kapitalizam kojeg živom nameće određene matrice ponašanja i samorefleksije, posebno u slučaju ako nismo u stanju biti materijalno kompetitivni da bismo pratili zamah njegove potrošačke mašine. Sociolog Gilles Lipovetsky napisao je jednu krasnu knjigu upravo o tom fenomenu, o činjenici da većina građana srednjeg ili nižeg platežnog statusa doživljava nemogućnost trošenja, nemogućnost predaje užicima i dekadenciji konzumerizma kao krizu vlastita identiteta, kao ponižavajuće i deprimirajuće iskustvo. Drama To nismo mi, to je samo staklo, bazira se upravo na toj pretpostavci, te naravno na posljedicama takve ekonomski uvjetovane frustracije, reflektirane na odnos roditelja i djece. Ako živimo u svijetu gdje se, primjerice, naše relativno siromaštvo ili čak nezaposlenost ne tretiraju kao klasna sudbina, već kao naša osobna nedostatnost i nesposobnost, te kad nam se kao kazna nameće to da sami moramo snositi odgovornost za takvu sudbinu, tada najednom imamo društvo prepuno samoprijezira i samoosude, prepuno ljudi koji osjećaju sram jer ne mogu u potpunosti sudjelovati u blještavim ritualima hiperpotrošnje. Ili, što je još gore, imamo društvo besperspektivnih mladih ljudi koji ne žele dijeliti sudbinu svojih roditelja, ali pred sobom ne vide nikakav put koji bi ih doveo do emancipacije, pa počinju osjećati bijes prema svojoj sredini i prema sistemu koji ih zapravo u startu odbacuje. Pedeset jedan posto mladih u Hrvatskoj je nezaposleno a nedavni zakon o radu ukinuo im je i zadnju šansu da bi mogli biti zaštićeni na određenom radnom mjestu gdje bi se zadržali više od par mjeseci. U tom smislu nije pretjerano reći da strukturalno nasilje i nepravda koje prožima cijeli socijalno-ekonomski korpus uistinu jesu usmjereni protiv dostojanstva i prava na doličan život. No čak i kad sve to znamo, ostaje pitanje kako se protiv toga boriti i kamo usmjeriti svoj bijes. To je pitanje koje postavlja i spomenuta drama.

MONITOR: Crnogorska publika je vaš rad upoznala preko drame ,,Europa” koju je za nacionalni teatar režirao Ivica Buljan. Da li ste gledali Buljanovu predstavu i da li je taj komad ponovo negdje postavljen?
SAJKO: Gledala sam Buljanovu predstavu na gostovanju u Cankarjevom domu u Ljubljani, a krajem prošle godine upravo je tamo postavljena i nova inscenacija u režiji Primoža Ekarta. Ekartovo iščitavanje drame temeljilo se na problemu imigranata, koje je u zadnjih pola godine nakon te premijere, postalo još aktualnije. Europa je u par navrata bila postavljena u Njemačkoj, pa u Santiagu u Čileu, predstavljena je u Comédie-Française u Parizu, a imala je i inscenaciju u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Franke Perković. Na žalost ja baš ne pratim inscenacije svojih komada, no dvije verzije Europe koje sam gledala, onu ljubljansku s Barbarom Cerar u glavnoj ulozi i onu zagrebačku s Ksenijom Marinković kao Majkom Europom, pokazale su mi koliko je taj tekst utemeljen u jeziku, jer mu je dovoljan i minimalan mizanscen, ako ima sjajnu glumicu koja ga je u stanju interpretirati. Europom sam htjela pokazati kako mali pomak u vremenu ili u vizuri nekog događaja radikalno mijenja ono što se naziva pravdom, jer, kako komentira lik u tekstu: ,,Istine se mijenjaju zajedno s interesima”, no danas kad je naš kontinent okružen krvavim ratovima te na vidjelo izlazi kriza humanosti koja se ne može i ne smije rješavati računicom, čini se da i ta drama dobiva nove slojeve značenja.

MONITOR: Suosnivačica ste pozorišne trupe ,,BAD co.” gdje ste do 2005. djelovali kao dramaturškinja i rediteljka. Kasnije ste nastavili da režirate svoje drame. Kakav je osjećaj biti sama svoja rediteljka?
SAJKO: Tekstovi koje sam režirala i u njima igrala već posjeduju svojevrsnu autoreferencijalnu kvalitetu, što znači da se pozivaju na iskustvo samog pisanja, to jest na samog autora, pa je u tom smislu i moj nastup na sceni nešto očekivano. Ja svoje režije doživljavam kao ekstenziju javnog čitanja, jer me u kazalištu i ne zanima dubina fikcije, već dosezivost konkretnog, realnog i aktualnog, a čitanje kao scenska intervencija ima upravo tu kvalitetu. Zanimaju me tekstovi i predstave koji ujedno problematiziraju i same kazališne konvencije, zanima me koliko privatnosti i nehinjenosti može teatar podnjeti, a da i dalje ostane teatrom, i je li moguće stvoriti izvjesnu scensku napetost s minimumom dekorativnih i retoričkih sredstava. Istina, ja se uveliko služim kapacitetima glazbe, no u procesu rada trudim se izjednačiti važnost govora i glazbene izvedbe, tako da je moja režija, ako se o režiji uopće i može govoriti, rad na njihovom međusobnom odnosu. Kako izvući iz teksta maksimum glazbe, to jest, kako kroz glazbu pokrenuti motive teksta? U tom smislu ja i ne postavljam dramu na scenu, već je postavljam u glazbu. Način na koji govorim, ritam kojim pričam, pauze koje radim i slično, gotovo su u potpunosti podređene kompoziciji. A kompozicija pak nastaje kroz zajednički rad na temama i problemima, dinamika se preslaguje u odnosu na strukturu drame i slično. Iskustvo koje nosim s izvedbi svojih drama uglavnom je glazbeno iskustvo i prije svega zadire u odluke koje donosim u ritmičkom strukturiranju teksta i izmjenama njegova tempa, ali i kroz jednu opću pretpostavku da je tekst pisan za kazalište prije svega govor, da posjeduje glazbene kvalitete kroz koje se može izraziti i tenzija, i emocija, kroz koje se može dramaturški strukturirati sama predstava, ako se u njih svjesno intervenira.

MONITOR: Šta mislite, ima li pozorište pravo da bude suzdržano, da li je njegova uloga da opominje, kritikuje, ukazuje na probleme?
SAJKO: Pretpostavljam da je to uloga svake umjetnosti, da se postavi kao medij između pojedinca i društva. Izmišljajući vlastiti jezik umjetnost osvaja novi prostor u kojemu može pripovjedati van povijesti ili usprkos i protivno povijesti, i tako kreirati stvarnost koja minira unaprijed zacrtane slike ili istine u koje smo skloni povjerovati. Umjetnost je naprosto nepovjerenje prema slikama koje nas okružuju. Osobno, uvijek sam bila sklona umjetnosti ili kazalištu koje je u najvećoj mjeri odmicalo od mojih predodžbi o temama kojima se bavilo. Privlačili bi me tekstovi koji su me uvjeravali da je ono što sam mislila krivo ili da je ono što sam znala nedovoljno ili tek politički korektno. Zato sam kao gledateljica i čitateljica naučila od kazališta očekivati otkrivanje nevidljivog, prešućenog ili zataškanog te sam ga smatrala tim autentičnijom što je jače podrivalo opća mjesta mišljenja o svijetu, ljudima i navikama. Kažem, mislim da je svaka umjetnost u svojoj suštini izraz sukoba, reakcija na dubok i praktično nerazriješiv problem sa svijetom i upitnom razinom civiliziranosti koju je dosegao, mislim da je potaknuta onim duboko ljudskim, nepomirenim u nama koje nas prisiljava da iznova pokušamo izreći aktualni trenutak, pa makar bili i u krivu.

Miroslav MINIĆ

Komentari