INTERVJU
IVANA SAJKO, KNJIŽEVNICA: Nepovjerenje prema slikama koje nas okružuju

Književnica Ivana Sajko gošća je sedmog međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, u organizaciji knjižare Karver, koji će biti održan od 1. do 6. jula 2015. na više lokacija.
Najprevođenija je hrvatska dramska spisateljica. Četvorostruka dobitnica nagrade Marin Držić za dramsko djelo, nagrade Ivan Goran Kovačić za prozu te odličja Viteza reda umjetnosti i književnosti Republike Francuske. Drame su joj postavljene u pozorištima širom svijeta. Objavila je zbirku drama Smaknuta lica, dramsku trilogiju Žena – bomba, roman Rio bar, teorijsku knjigu Prema ludilu (i revoluciji): čitanje, roman Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon, zbirku drama Trilogija o neposluhu. Uskoro će joj biti objavljena knjiga Ljubavni roman.
MONITOR: ,,Trilogija o neposluhu” sastoji se od tri drame i jednog teksta, a čini se kao skup poetičnog vodiča za neku vrstu političkog ,,neposluha”. Kako je nastajala i da li je to bila potreba da skrenete ljudima pažnju da se suoče sa nezadovoljstvom, socijalnim previranjem i egzistencijalnim krizama koje su veoma zastupljene u cijelom regionu?
SAJKO: Trilogija je zapravo nastajala kroz nekoliko godina, a svi tekstovi ukoričeni u zbirku zapravo se bave mogućnošću neposluha i prekršaja, bilo da je riječ o ljubavnom odnosu ili odnosu prema socijalnom ili političkom kontekstu. Tekst Uvod u disjunkciju bio je naručen za festival Steirischer Herbs 2010. u sklopu projekta The Encyclopeadia of Unlived Life argentinskog redatelja Mariana Pensotija. Za isti je festival bila naručena i drama Rose is a rose is a rose is a rose, te je 2008. premijerno izvedena u režiji kazališne skupine Wunderbaum. Ja sam je i sama režirala u Zagrebačkom kazalištu mladih par godina kasnije, u formi glazbenog teatra. Drama Prizori s jabukom također je bila narudžba na Stadtheater Bern 2009. gdje ju je i premijerno inscenirala austrijska redateljica Dora Schneider. Za taj me tekst inspirirao biblijski motiv izgona iz raja, priča koja u suvremenoj perspektivi otvara pitanje je li zapravo moguće konstruirati teritorij rajskog vrta u društvu katastrofe i je li ga humano uopće i željeti, to jest, ne bi li ljudi koji nastanjuju jedan takav vrt postali povlaštena elita koja bi živjela u stanju neprekidne paranoje pred činjenicom da se vrata raja jednom mogu urušiti i da će ostati suočeni sa svijetom kojeg su propustili spasiti. Tu sam dramu režirala 2011. u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, također kroz muzičku inscenaciju, a na kazališnom festivalu u Tivtu, godinu nakon, osvojili smo nagradu za umjetničko dostignuće, što me ovom prilikom posebno veseli naglasiti. Drama To nismo mi, to je samo staklo premijerno je izvedena u Schauspiel Frankfurt 2013. te još nije imala hrvatsku premijeru.
MONITOR: Posljednji dio – ,,To nismo mi, to je samo staklo” formalizuje odjeke ekonomske krize kapitalističkog društva, koje otkrivaju matrice ljudskog ponašanja.
SAJKO: Da, imate pravo, agresivni kapitalizam kojeg živom nameće određene matrice ponašanja i samorefleksije, posebno u slučaju ako nismo u stanju biti materijalno kompetitivni da bismo pratili zamah njegove potrošačke mašine. Sociolog Gilles Lipovetsky napisao je jednu krasnu knjigu upravo o tom fenomenu, o činjenici da većina građana srednjeg ili nižeg platežnog statusa doživljava nemogućnost trošenja, nemogućnost predaje užicima i dekadenciji konzumerizma kao krizu vlastita identiteta, kao ponižavajuće i deprimirajuće iskustvo. Drama To nismo mi, to je samo staklo, bazira se upravo na toj pretpostavci, te naravno na posljedicama takve ekonomski uvjetovane frustracije, reflektirane na odnos roditelja i djece. Ako živimo u svijetu gdje se, primjerice, naše relativno siromaštvo ili čak nezaposlenost ne tretiraju kao klasna sudbina, već kao naša osobna nedostatnost i nesposobnost, te kad nam se kao kazna nameće to da sami moramo snositi odgovornost za takvu sudbinu, tada najednom imamo društvo prepuno samoprijezira i samoosude, prepuno ljudi koji osjećaju sram jer ne mogu u potpunosti sudjelovati u blještavim ritualima hiperpotrošnje. Ili, što je još gore, imamo društvo besperspektivnih mladih ljudi koji ne žele dijeliti sudbinu svojih roditelja, ali pred sobom ne vide nikakav put koji bi ih doveo do emancipacije, pa počinju osjećati bijes prema svojoj sredini i prema sistemu koji ih zapravo u startu odbacuje. Pedeset jedan posto mladih u Hrvatskoj je nezaposleno a nedavni zakon o radu ukinuo im je i zadnju šansu da bi mogli biti zaštićeni na određenom radnom mjestu gdje bi se zadržali više od par mjeseci. U tom smislu nije pretjerano reći da strukturalno nasilje i nepravda koje prožima cijeli socijalno-ekonomski korpus uistinu jesu usmjereni protiv dostojanstva i prava na doličan život. No čak i kad sve to znamo, ostaje pitanje kako se protiv toga boriti i kamo usmjeriti svoj bijes. To je pitanje koje postavlja i spomenuta drama.
MONITOR: Crnogorska publika je vaš rad upoznala preko drame ,,Europa” koju je za nacionalni teatar režirao Ivica Buljan. Da li ste gledali Buljanovu predstavu i da li je taj komad ponovo negdje postavljen?
SAJKO: Gledala sam Buljanovu predstavu na gostovanju u Cankarjevom domu u Ljubljani, a krajem prošle godine upravo je tamo postavljena i nova inscenacija u režiji Primoža Ekarta. Ekartovo iščitavanje drame temeljilo se na problemu imigranata, koje je u zadnjih pola godine nakon te premijere, postalo još aktualnije. Europa je u par navrata bila postavljena u Njemačkoj, pa u Santiagu u Čileu, predstavljena je u Comédie-Française u Parizu, a imala je i inscenaciju u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Franke Perković. Na žalost ja baš ne pratim inscenacije svojih komada, no dvije verzije Europe koje sam gledala, onu ljubljansku s Barbarom Cerar u glavnoj ulozi i onu zagrebačku s Ksenijom Marinković kao Majkom Europom, pokazale su mi koliko je taj tekst utemeljen u jeziku, jer mu je dovoljan i minimalan mizanscen, ako ima sjajnu glumicu koja ga je u stanju interpretirati. Europom sam htjela pokazati kako mali pomak u vremenu ili u vizuri nekog događaja radikalno mijenja ono što se naziva pravdom, jer, kako komentira lik u tekstu: ,,Istine se mijenjaju zajedno s interesima”, no danas kad je naš kontinent okružen krvavim ratovima te na vidjelo izlazi kriza humanosti koja se ne može i ne smije rješavati računicom, čini se da i ta drama dobiva nove slojeve značenja.
MONITOR: Suosnivačica ste pozorišne trupe ,,BAD co.” gdje ste do 2005. djelovali kao dramaturškinja i rediteljka. Kasnije ste nastavili da režirate svoje drame. Kakav je osjećaj biti sama svoja rediteljka?
SAJKO: Tekstovi koje sam režirala i u njima igrala već posjeduju svojevrsnu autoreferencijalnu kvalitetu, što znači da se pozivaju na iskustvo samog pisanja, to jest na samog autora, pa je u tom smislu i moj nastup na sceni nešto očekivano. Ja svoje režije doživljavam kao ekstenziju javnog čitanja, jer me u kazalištu i ne zanima dubina fikcije, već dosezivost konkretnog, realnog i aktualnog, a čitanje kao scenska intervencija ima upravo tu kvalitetu. Zanimaju me tekstovi i predstave koji ujedno problematiziraju i same kazališne konvencije, zanima me koliko privatnosti i nehinjenosti može teatar podnjeti, a da i dalje ostane teatrom, i je li moguće stvoriti izvjesnu scensku napetost s minimumom dekorativnih i retoričkih sredstava. Istina, ja se uveliko služim kapacitetima glazbe, no u procesu rada trudim se izjednačiti važnost govora i glazbene izvedbe, tako da je moja režija, ako se o režiji uopće i može govoriti, rad na njihovom međusobnom odnosu. Kako izvući iz teksta maksimum glazbe, to jest, kako kroz glazbu pokrenuti motive teksta? U tom smislu ja i ne postavljam dramu na scenu, već je postavljam u glazbu. Način na koji govorim, ritam kojim pričam, pauze koje radim i slično, gotovo su u potpunosti podređene kompoziciji. A kompozicija pak nastaje kroz zajednički rad na temama i problemima, dinamika se preslaguje u odnosu na strukturu drame i slično. Iskustvo koje nosim s izvedbi svojih drama uglavnom je glazbeno iskustvo i prije svega zadire u odluke koje donosim u ritmičkom strukturiranju teksta i izmjenama njegova tempa, ali i kroz jednu opću pretpostavku da je tekst pisan za kazalište prije svega govor, da posjeduje glazbene kvalitete kroz koje se može izraziti i tenzija, i emocija, kroz koje se može dramaturški strukturirati sama predstava, ako se u njih svjesno intervenira.
MONITOR: Šta mislite, ima li pozorište pravo da bude suzdržano, da li je njegova uloga da opominje, kritikuje, ukazuje na probleme?
SAJKO: Pretpostavljam da je to uloga svake umjetnosti, da se postavi kao medij između pojedinca i društva. Izmišljajući vlastiti jezik umjetnost osvaja novi prostor u kojemu može pripovjedati van povijesti ili usprkos i protivno povijesti, i tako kreirati stvarnost koja minira unaprijed zacrtane slike ili istine u koje smo skloni povjerovati. Umjetnost je naprosto nepovjerenje prema slikama koje nas okružuju. Osobno, uvijek sam bila sklona umjetnosti ili kazalištu koje je u najvećoj mjeri odmicalo od mojih predodžbi o temama kojima se bavilo. Privlačili bi me tekstovi koji su me uvjeravali da je ono što sam mislila krivo ili da je ono što sam znala nedovoljno ili tek politički korektno. Zato sam kao gledateljica i čitateljica naučila od kazališta očekivati otkrivanje nevidljivog, prešućenog ili zataškanog te sam ga smatrala tim autentičnijom što je jače podrivalo opća mjesta mišljenja o svijetu, ljudima i navikama. Kažem, mislim da je svaka umjetnost u svojoj suštini izraz sukoba, reakcija na dubok i praktično nerazriješiv problem sa svijetom i upitnom razinom civiliziranosti koju je dosegao, mislim da je potaknuta onim duboko ljudskim, nepomirenim u nama koje nas prisiljava da iznova pokušamo izreći aktualni trenutak, pa makar bili i u krivu.
Miroslav MINIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
MONITOR: Milorad Dodik namjerava da u Skupštini RS ponovo progura na Ustavnom sudu suspendovan Zakon o imovini RS (koji je suspendovao i VP Kristijan Šmit) jer je do postizanja dogovora o ovom pitanju, VP Pedi Ešdaun 2005. nametnuo Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema sigurne vlasti?
OMERČIĆ: Dodik u svom svakodnevnom javnom djelovanju istovremeno izaziva, provocira tobožnje političke protivnike i oponente, ali ih istovremeno i privlači i uvlači u vlastitu matricu. On to uspješno radi od početka devedesetih godina. Ta, intelektualni krug kojeg je on okupio oko sebe tokom rata, kao opoziciju Srpskoj demokratskoj stranci, je prihvativši potpisano u Daytonu, krenuo s idejom usporene poslijeratne razgradnje bosanskohercegovačke državnosti, shvaćajući Dayton i Pariz 1995. godine kao „završetak prvog poluvremena“ nakon kojeg „puške treba staviti u šoške“, o čemu sam opširnije pisao u knjizi koja je nedavno izašla. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema smisla baviti se političkim djelovanjem na ovim prostorima, te da će se zarad omogućavanja raspolaganja i upravljanja prirodnim, energetskim, industrijskim, privrednim, društvenim resursima posegnuti i za krajnjim sredstvima.
MONITOR: Dodik sa koalicijom stranaka na čijem je čelu SNSD, namjerava i da Nacrt o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS kojim se vraća krivično gonjenje za klevetu i uvredu, dođe usvojen u Skupštini, uprkos kritici međunarodnih organizacija za ljudska prava i medija, a najavljuje i izradu nacrta zakona o neprofitnim organizacijama. Kako razumijete ove odluke?
OMERČIĆ: Ovo je posebna priča koja evo ovih dana kroz zabranu okupljanja LGBT populacije u Banja Luci dobija svoj epilog, i sasvim je vidljivo da se kroz ovakve poteze sama vlast osjeća ugroženo te da klizi prema novom stepenu radikalizacije i gušenju ljudskih sloboda. Svako ko misli da će se nasilje – koje se danas ispoljava nad novinarkama, društvenim aktivistima i borcima za ljudska prava, nad – na bilo koji način označenim skupinama – bilo one rasne, vjerske, nacionalne, političke, nad Drugim kao takvim, nad poželjnim ili izmišljenim neprijateljem, nakon što se taj označeni na bilo koji način marginalizira, spriječi ili ukloni – da se vratim na misao, da će se nasilje zaustaviti – pa taj se golemo vara, i uz to provodi i svoj vlastiti život u svakoj mogućoj samodisciplini i strahu. To nije dobro za društvo, a pojedinac postaje eksplozivno sredstvo i meso za mljevenje.
MONITOR: U veoma komplikovanoj strukturi institucija u BiH, nikako da se razjasni da li je BiH uvela sankcije Ruskoj federaciji. Neki zvaničnici govore o uspješnom usklađivanju sa politikom sankcija EU preko Misije BiH u Briselu, a sada saznajemo da je MIP BiH radilo samostalno na osnovu Strategije spoljne politike – koja je istekla. Inostrani mediji pišu da BiH nema nijednu zvaničnu odluku o sankcijama. Kada se zna da bi Predsjedništvo BiH trebalo da donese novu petogodišnju Strategiju i to konsenzusom, kakva je budućnost BiH spoljne politike?
OMERČIĆ: Činjenica da je isključiva stranačko-nacionalna pripadnost ključ prema kojem se biraju bosanskohercegovački ambasadori, veleposlanici i radnici u diplomatskim predstavništvima govori o tome da nema, ne postoji ni jasna vizija, kao ni jednistveni stav o tome šta bi, i za šta bi se u tim ministarstvima trebalo i na koji način raditi. Ne postoji jasna politika. Volio bih da je ovo što govorim ovdje moje nepoznavanje materije, da je pogrešno, ali za jedne (uz sav skepticizam, kojeg u manjem ili većem obimu ima i drugdje) je perspektiva put u euroatlanske integracije, dok drugi zbog miniranja tog puta osvajaju političke poene biračkog tijela. Smiješno je i žalosno jer velika većina i jednih i drugih ne mogu od vlastitih primanja pristojno živjeti. Predsjedništvo će se vjerujem dogovoriti kada to prestane biti važno, kao i uvijek, u onom trenutku kada ta tema postane politički iscrpljena i nebitna za ostanak na vlasti naših političkih klasa, kada politike Velikih sila donesu odluku.
MONITOR: Kristijan Šmit je nedavno porodicama žrtava genocida u Srebrenici obećao da će pribaviti mišljenja pravnih eksperata koji bi pomogli BiH pravosuđu u procesuiranju onih koji negiraju genocid i veličaju pravosnažno osuđene ratne zločince. Tužilaštvo BiH nije pokrenulo nijedan proces u vezi sa ovim djelima, sa obrazloženjem da je teško dokazati to krivično djelo i da u BiH ne postoji sudska praksa u toj oblasti. Da li se radi o izgovoru ili su institucije BiH nemoćne ili nesposobne?
OMERČIĆ: Rad Tužilaštva neću komentirati. „Obećanje je ludom radovanje“, tako da mislim da su oko ovog pitanja historičari pozvani da izađu iz vlastitog komfora, te da na osnovu lako pretraživog, svima dostupnog obimnog dokaznog materijala na ICTY, ne samo javno zauzmu stav, već da stalno pišu, govore, tumače povjesne činjenice. Nekad to izgleda kao borba s vjetrenjačama, ali je to jedini ispravan put.
MONITOR: Da li nam situacija sa procesuiranjem negiranja genocida možda pokazuje dublji problem različitog tumačenja prošlosti – ne samo nedavne već i najvažnijih perioda i događaja u istoriji prostora današnje BiH? Koliko su razlike u odnosu prema prošlosti zaista nepremostive u akademskoj zajednici a koliko među građankama i građanima BiH?
OMERČIĆ: Historičari naravno mogu, i to je sasvim opravdano različito tumačiti događaje iz prošlosti, i mi se među sobom oko mnogih pitanja ne moramo složiti ili možemo se manje ili više slagati. Problematično je iskrivljavanje, prećutkivanje, zaobilaženje, falsificiranje prošlosti. U akademskoj zajednici se jako dobro zna koje su to grupe ljudi od kojih se ovakva zloupotreba može očekivati, ko važi za ozbiljnog historičara, ko se bavi pukim prepisivanjem arhivskih podataka i manufakturnim objavljivanjem „knjiga“, ko je (bio i kakav je bio) ideolog i koji su mu kao takvome (bili i kakvi su mu) ciljevi. Nije to (toliko) teško prepoznati, ali na takve stvari treba ukazivati zajednici, tu se još uvijek, uz sav napor ne uspijeva mnogo i stvari idu sporo. Nenaučni put je uvijek naizgled svjetliji i lakši, ali i opasniji. Budući da je historija uz sve ostalo i nauka o prošlim (svršenim) događajima, ona kao takva ne može biti iznenađujuća…
MONITOR: Kako razumijete nedavnu izjavu reis ul-uleme Huseina Kavazovića, o tome da ukoliko institucije BiH budu blokirane, Bošnjaci moraju spremno dočekati eventualni sukob?
OMERČIĆ: Pitam se kakav će to sukob biti, protiv koga, gdje, kada, na koji način? Nema ovdje mjesta šali, i budući da, kao u onom logorologijskom vicu, nemamo „crvene tinte“ mora se podsjetiti da ovaj Kavazovićev poziv dolazi u trenutku u kojem se pokazalo da njegovi potčinjeni ne razlikuju, na primjer, svetosavlje od Svetoga Save, zabijaju autogolove, odnosno pokazuju da nedovoljno poznaju Drugog, pa umjesto da se „tiša bjes“, zvecka se sukobima, na način da se dobrovoljno donira tuđa krv.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg
MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.
Rat će se okončati, lideri će se rukovati.
Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;
ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu
MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.
Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života, teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).
MONITOR: Što je još ostalo da se prevede od ovog pisca?
REDŽEMATOVIĆ: Postoji desetak romana koje je on napisao a koje vrijedi prevesti. To ostavljam drugima da odrade. Želim da moj prevod bude podvrgnut temeljnoj i objektivnoj kritici kako arabista, tako i javnosti, kako ne bismo kao društvo i odgovorni ljudi izdali Derviša. Moj prevod može biti potka za dalje tumačenje i dotjerivanje prevoda te otkrivanje drugih, možda različitih dimenzija Dervišovih pjesama i ciljeva. Meni je čast što sam uspio da uradim ovaj nimalo lahak posao, ali dozvolite mi da, bez lažne skromnosti, pozovem svu akademsku zajednicu da kritički pristupi ovom prevodu i da sugestije ili ponudi vlastite prevode Derviša, jer to ovaj svjetski pjesnik zaslužuje. Pored Derviševih pjesama, ja sam preko njih upoznao i egipatskog pjesnika otpora Amala Donqula čije sam najpoznatije pjesme takođe preveo. Njih sam objavio u knjizi Ubistvo mjeseca. Ali, moram kazati, da ni Amal Donqul niti Nizar Kabbani, uz dužno poštovanje prema njima i prema drugim pjesnicima otpora Samih Kassimu, Ahmadu Mataru, Ibrahimu Tuqanu, Salimu Barakatu, Emilu Habibiju i brojnim drugim, nisu me dojmili toliko silno kao što me dojmio veliki Mahmud Derviš. Sve nabrojane pjesnike, naravno, treba uvesti u naš kulturno-književni prostor i pristupiti im sa jednakom pažnjom. Jer, kako vrijeme prolazi i ova naša regija sve više tragično liči na Palestinu.
MONITOR: Koliko je trajao vaš rad na ovom kapitalnom prevodu?
REDŽEMATOVIĆ: Moj rad na prevođenju i dotjerivanju prevoda sa brojnim prijateljima i kolegama trajao je oko četiri godine. Ukupno sam preveo preko 500 pjesama i velikih poema, odnosno 22 zbirke koje su se nalazile u tri toma koja je izdao Mahmoud Darwish Foundation iz Ramalle, Palestina, uz koje sam dodao jednu zbirku Otisak leptirice koja je posthumno objavljena i drugu zbirku Rimovane besjede diktatora kao i desetak pjesama koje nisu obuhvaćene spomenutim zbirkama. Dakle, za četiri godine 24 zbirke koje sam izdao uz pomoć NVO Horizonti iz Tuzi.
MONITOR: Koji vam pisci bude interesovanje za nove prevode?
REDŽEMATOVIĆ: Moje interesovanje za arapskom modernom poezijom nije prestalo. Sa svojim kolegom mr Afanom Latićem prije par dana sam završio prevod zbirke pjesama mladog pjesnika Tamima Barghoutija koji je takođe Palestinac. Njegovi roditelji su poznati pjesnici Radwa Ashour i rhm. Mourid Barghouti. On je dobitnik brojnih nagrada za poeziju, a zbrika nosi naziv U Jerusalimu. Kolega Latić je preveo i četiri romana palestinskog pisca Gassana Kanafanija.
Mi mi u Crnoj Gori se možemo pohvaliti da smo našim angažmanom i marljivim radom skrenuti pažnju raznih etnocentrika i egocentrika. Ovo ne govorim bez razloga. Umjesto podrške, moj rad na prevodu Derviša naišao je na veliku skepsu kod brojnih eksperata iz zemlje i inostranstva.
MONITOR: Kako biste opisali savremenu arapsku kulturu?
REDŽEMATOVIĆ: Arapska kultura je doživjela veliku asimilaciju naročito zbog globalizacije i drugih geopolitičkih procesa, ali su ipak zadržali, kada je poezija u pitanju, lijep običaj recitovanja pjesama pred publikom. Bilo da se radi o kafani punoj naroda ili o fudbalskom stadionu. Tako je i Mahmud Derviš vremenom stekao popularnost sa svojim pjesmama. Zapiši ja sam Arapin i brojne druge pjesme recitovao je u punim dvoranama, na stadionima, na književnim večerima. Čak se dogodilo da mu se u Egiptu zabrani recitovanje zbog prevelikog uticaja njegove poezije otpora na političke prilike u Egiptu. Kultura slušanja poezije, nažalost, ne postoji kod nas, a čini mi se ni kultura čitanja.
Osjećam potrebu da naglasim, poeziju Mahmuda Derviša suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. Odnosno, onaj ko ima i u sebi gaji slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija.
Susret sa bogatsvom značenja riječi
MONITOR: Koliki je izazov bio prevesti ovu poeziju sa arpaskog na naš jezik?
REŽEMATOVIĆ: Saznao sam da na našem jeziku postoje samo neke pjesme, čak nema nijedne potpune zbirke njegovih pjesama koje su prevedene, i dao sam sebi zadatak da prevedem sve njegove zbirke. Kada sam boravio na Dorous al-Hasseniya u Rabatu, naišao sam na komplet njegovih zbirki koje su sabrane u tri toma i odmah ih kupio. Tražeći onu pjesmu o cijeni rata, odmah sam počeo da prevodim zbirku Stanje opsade, nadajući se da ću je tu pronaći. I tako sam spontano u hotelskoj sobi uronio u galaksiju velikog Mahmuda Derviša. Ranije sam imao određenog iskustva sa prvođenjem islamistike, ali mi je ovo bilo prvo iskustvo sa prevođenjem poezije u ovom formatu. Najveći je izazov bio naći adekvatnu riječ na našem jeziku, zbog slojevitosti pjesnikovog izraza. Uz to, arapski je jezik višestruko leksički bogatiji od našeg. Za ilustraciju, za našu riječ lav, ili deva, oni imaju oko stotinu naziva. Ima puno i višeznačnih riječi. Arapska riječ ajn, ima oko devedeset raznih značenja na našem jeziku. Takva je i riječ džihad koja označava borbu na više načina, ali ima još riječi koje označavaju borbu, u drugi kontekstima. Na primjer, kital – borba u ratu, nidal – borba za ljudska prava. Eto, sa tim sam se upustio da se nosim. Ali, ne žalim se. Taj put još nije završen.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju
MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?
PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.
U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.
Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.
MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?
PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.
Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.
MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?
PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.
Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.
Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.
MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?
PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.
Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.
Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.
Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.
MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?
PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.
Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.
Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.
Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.
Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi. Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.
Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.
Nismo čuli snažnu integrativnu ideju
MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?
PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.
Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju
MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?
PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.
Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.
Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.
Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja
MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?
PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.
Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
Izdvojeno6 dana
I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda
-
INTERVJU6 dana
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora
-
FOKUS4 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
INTERVJU4 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS2 sedmice
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
DRUŠTVO4 sedmice
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način