Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Vesna Pešić: Sve uloge Aleksandra Vučića

Objavljeno prije

8 godina

na

vesna-pesic-4

MONITOR: Premijer Srbije se još nije izjasnio u vezi sa odlaskom na ceremoniju obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici. Da li je to taktika ili tek pogrešan politički gest?
PEŠIĆ: Zašto Vučić ne zna šta da radi sa Srebrenicom i odlaskom na obeležavanje dvadesete godišnjice genocida, vezano je za njega lično i sadašnju vlast čije poreklo je poznato: SRS i njegove perjanice – Šešelj, Nikolić i Vučuć, pravili su granice Velike Srbije, i mnogo otvorenije od Miloševića. Ta stranka i njeni lideri,učestvovali su kao vojska pod komandom JNA (odnosno srpske vojske), u ratovima u Hrvatskoj i BiH. Podržavali su Miloševićev režim, bili njegova udarna pesnica, podržavali su i Karadžića i Mladića u osvajanju teritorije koja se danas zove Republika Srpska. Za Vučića je ogroman napor da ode u Srebrenicu, jer treba odigrati ulogu kajanja i sućuti, i to zato što to od njega očekuju Brisel i Vašington. Rezolucija koju je u UN podnela Velika Britanija brine vlast bar iz dva razloga. Oni Rezoluciju tumače kao udar na RS, te otvaranje novog pitanja oko koga će krenuti pritisci na Srbiju. Tražiće se da Srbija smanji podršku RS i natera je da prihvati promene koje bi omogućile da BiH postane funkcionalna država. A RS je vrhovni nacionalni interes, ratni plen, pogotovu što je jasno da je Kosovo otišlo. Drugi razlog, izrekao je Predsednik Nikolić: Srbija i Srbi nikako ne smeju da izgube oreol pravednika i pobedničkog naroda, pa oni ovu Rezoluciju vide kao pokušaj da se Srbi upišu u „genocidne narode”. A zna se ko je bio genocidan! Pri tom se ne shvata da nema genocidnih naroda.

MONITOR: Da li ulazimo u period nestabilnosti u odnosima naših država u regionu?
PEŠIĆ: Vučić igra ulogu proevropskog političara, ali to ne čini sasvim iskreno. Verujem da mu je stalo da se otvori neko poglavlje, kako ne bi izgledalo crno na belo da je neuspešan. SNS je obećao Briselu i pre izbora 2012. godine da će voditi proevropsku politiku i zato su tamo pustili niz vodu Tadića. Vučić zarad održavanja na vlasti, deluje preventivno, trudeći se da bude kooperativan sa Briselom. To se najbolje vidi oko Kosova. Dajući ustupke do kojih je EU, SAD i Nemačkoj stalo, obezbeđuje njihovu podršku. To isto se odnosi i na drugi uslov – regiononalnu saradnju i pomirenje. Iako ni hrvatska politika nije bezgrešna, ovaj uslov je za Vučića još teži. Ne samo ideološki, nego zbog njegove agresivne i svađalačke prirode koju redovno iskazuje i kod kuće. On kao da je operisan od diplomatskog takta i umerenosti. Da bi to ublažio, ima nekoliko trbuhozboraca koji se svađaju umesto njega, a on se pravi „mirotvorac”, mada uvek stane iza njih. Iako njemu nije teško da svakodnevno izgovara brda laži, ipak je teško 24 časa igrati i uloge koje mu ne odgovaraju. Otuda njegova stalna ljutnja, ili samosaželjenje, te kukanje da su velike teškoće pred Srbijom, kako mu je jako teško i mora da radi danonoćno.

MONITOR: Albanski lideri nisu poslušali savjet SAD, najvažnijeg pokrovitelja, u vezi sa ustanovljavanjem suda za ratne zločine. Da li moćnih pokrovitelja, ne samo u slučaju Kosova, već i Rusije kada je riječ o Srbiji, gubi na značaju?
PEŠIĆ: Pobednici još teže od ratnih gubitnika podnose međunarodni krivičan sud, to se lepo moglo videti u Hrvatskoj. Kako mogu biti osuđivani ljudi koji su se „samo branili od agresora”, i ja mislim da je tu poziciju zauzela i Priština. Zločini moraju biti kažnjeni, ne može se praviti razlika među žrtvama. Sigurna sam da će kosovska Vlada popustiti i prihvatiti krivični sud za zločine počinjene nad srpskim stanovništvom. I Angela Merkel ih je pritisnula. Teško će tim pritiscima odoleti, jer je Kosovo bilo i ostalo najsiromašnija zemlja u Evropi. Rusija je oduvek bila uticajna na ovim prostorima, posebno u Srbiji u kojoj postoji „ruska hipnoza” kao komponenta srpskog nacionalizma. Tu spektakularan rasplet ne treba očekivati. Vlast u Srbiji smatra da je Rusija njena zaštitnica, čuvar „srpskog Kosova” i tu poziciju neće napustiti.

MONITOR: Koliko je ruska diplomatska akcija u vezi sa britanskim predlogom rezolucije o Srebrenici, podnošenjem ruskog predloga rezolucije, rezultat dogovora sa srpskim državnim vrhom a koliko „osvetnička” solo akcija Vladimira Putina prema zemljama EU i SAD?
PEŠIĆ: Pošto su naše vođe, Vučić, Dačić i Nikolić, krenuli da vrište kao „Damjanov zelenko” zbog britanske rezolucije, a Dodik direktno tražio od Lavrova da Rusija stavi veto na rezoluciju, teško je oteti se utisku da je tu nekog dogovaranja ipak bilo, i da su nam Rusi izašli u susret. To ne znači da pri tom nisu završavali i neke svoje stvari. Veto ne mogu i neće da stave, jer se to retko čini za takve sitne stvari, pa velike sile neće da troše veto na njih. Dovoljno je da se otvoreno iskaže neslaganje sa predlogom rezolucije, ili kao što se desilo, Rusija je predložila svoju rezoluciju. Sada se pravi kompromis, ali će Britanija svoj predlog, u nešto izmenjenoj formi, najverovatnije staviti na glasanje. No, cela nepotrebna uzbuna, ne samo da razotkriva da Srbija nije shvatila svoju lošu prošlost i devedesete godine, nego će ona najverovatnije dvostruko platiti. Rusi ne čine ništa iz ljubavi pa će verovatno tražiti kontra usluge od Srbije, naročito u sadašnjoj situaciji kad je pod teškim ekonomskim i političkim sankcijama. Srbija će platiti i na zapadnoj strani, jer je od razbuktavanja ukrajinske krize, pod sumnjom da je prikriveni ruski igrač koji bi, kao član EU, mogao iznutra rovariti.

MONITOR: U DS, potpredsednik Borislav Stefanović najavljuje program „srpske Sirize”?
PEŠIĆ: Ne verujem da će Stefanović uspeti da sa svojim još nenapisanim programom preobrazi DS i nju postaviti na radikalno levu poziciju. Ta stranka nije tako formatirana. Uverena sam da i on sam to zna. Završiće se tako što će on odvaliti još jedan komad od DS, ili će nekim čudom odustati i sačekati bolji momenat.

Traganje za što „levljom kartom”, je krakteristično za društva u velikoj krizi. Srbija je propala. Našli smo se na repu evropskih zemalja. Setite se da su se socijalističke revolucije desile u zaostalim zemljama, a zaobišle su razvijena društva. Nije ih predvodila Srbija, nego velike zemlje, pa je zato nerealno da će se rušenje ovakvog kapitalizma desiti baš kod nas. Grčka jeste pokrenula rušenje neoliberalizma, i u tome je njen značaj.

MONITOR: Štiglic i Krugman, dobitnici Nobela za ekonomiju, ohrabrili su Grčku da ide ka izlasku iz euro-zone. No ministar finansija Grčke najavljuje borbu protiv eventualnog izbacivanja Grčke iz monetarne unije, pominjući čak i odlazak na sud u Strazburu. Kako to da razumijemo?
PEŠIĆ: Neće biti formalnog izbacivanja iz evrozone, pa ne vidim kako će i koga Siriza tužiti sudu. Glavni je problem što je Grčka već u bankrotu. Kako će u takvoj situaciji sačuvati evro, da li će se vratiti na drahmu, ne znam. Nobelovce ne bih komentarisala. Njima svaka čast, ali oni nisu političari i ne snose odgovornost. Lično bih volela da EU i Grčka nađu dobro rešenje, da se uzme u obzir istorijat i pogrešni lekovi koji su joj prepisani, te da se shvati da ima odgovornosti na strani poverilaca, kao i da se uzme za ozbiljno budućnost EU. EU je godinama otezala da reši krizu, pa su zemlje na Jugu Evrope najviše stradale kao slabije ekonomije dok je SAD odmah upumpala bilione dolara i tako pokrenula ekonomiju i spasla banke, te glavne krivce, od bankrota. Tek ove godine je istu meru primenila Centralna banka EU, kada su stvari otišle dođavala. Za to odgovornost snosi Nemačka, koja je sprečavala takve mere pa, evo, već osam godina traje kriza, što je neizdrživo. Ne vredi Nemačkoj da bude najjača u Evropi, ako bi se od nje napravila pustinja!

Dogovoreno suparništvo

MONITOR: Na godišnjicu sarajevskog atentata, Nikolić i Dodik su, u Beogradu, otkrili spomenik Gavrilu Principu. Vučić je taj dan obilježio otvaranjem investicionog dansko-kineskog pogona i riječima: Ovo su naši „vidovdani”! Vode li se dvije državne politike ili se radi o za javnost priređenom suparništvu?
PEŠIĆ: Ne vode se dve politike, mada Nikolić nije srećan što ga je Vučić toliko skrajnuo, a sigurno povremeno pokušava da proturi po nešto, što ne odgovara Vučiću i njegovom „evropejstvu”. Ali u krajnjoj instanci, reč je o podeli uloga. Vučiću odgovara da ima neku kontru u Nikoliću, na koga može spolja da se požali i vadi, kako eto on ne može sve da učini što bi hteo – jer nema podršku. Ta korumpirana i nesposobna vlast, vodi pilićarsku politiku, iz perspektive radikalskog srpstva, pa im Dodik poklanja spomenik Principu. Hoće da kažu da su i tada, kao u uvek, bili samo pravednici i pobednici, dizali glas protiv „tirana”, a to treba da služi da se preskoče i zamute proklete devedeste godine u kojima ni ovi iz sadašnje vlasti, ni politika Srbije, nisu bili pravednici. Ako nisu bili jedini, jesu bili najveći krivci, za krvavi i ratni raspad Jugoslavije. Oni tako čuvaju i sebe, da njih neko ne bi mnogo propitivao „šta si tata radio u ratu”. Oni i sada forsiraju nacionalizam kao najtežu propagandnu artiljeriju za odbranu vlasti u Srbiji.

Drugo je Grčka

MONITOR: Koliko bi pravac grčke politike i društva mogao da utiče i na društvena gibanja i političke odluke u Srbiji i drugim regionalno bliskim zemljama, ali i u EU?
PEŠIĆ: Naša situacija nema veze s grčkom krizom. Doduše, može je biti u budućnosti, jer Vučić vodi MMF-ovu politiku poverilaca tj. štednje koja se pokazala neuspešnom u Grčkoj. Grčka je pred velikim izazovima, ali je i EU u velikoj opasnosti, jer u njoj sada banke vode politiku, a ne političari, kako je odlično primetio najveći živi filozof – Habermas. Ta kriza razotkrila je kako su se neke države prekomerno zaduživale pod uticajem stvaranja velikog profita finasijskom kapitalu. Još je važnije što lekovi za zaduženost, kao što je rigorozna štednja nisu pravi lekovi, ne rešavaju problem nego ga produbljuju i napravili su katastrofu u Grčkoj. Toliki dugovi koje Grčka ima ne mogu se vratiti. To mora da je svakom jasno. Činjenica je da je Grčka po svojoj strukturi veoma slična drugim balkanskim zemljama, jer se zaglibila u partokratskoj korupciji i tajkunskoj privredi u kojoj bogati ne plaćaju poreze i uživaju privilegije, sudovi ne funkcionišu, birokratija je ogromna i povlašćena…To mora da se menja i meni se čini da to Siriza hoće da sprovede, ali zato traži time out i odlaganje vraćanja duga. Pokazalo se da lekovi MMF-a ne funkcionišu, to je ova zemlja dokazala. Grčka je te lekove primenjivala pet godina. Rezultati su porazni i veoma je neprijatno gledati kako se EU ponaša prema Grčkoj, naročito Nemačka koja tu igru vodi. To je bruka za EU, koja sigurno nije obećavala da će politiku voditi birokrate i banke.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

2 dana

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

2 dana

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

1 sedmica

na

17 Marta, 2023

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo