Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Vesna Pešić: Sve uloge Aleksandra Vučića

Objavljeno prije

na

MONITOR: Premijer Srbije se još nije izjasnio u vezi sa odlaskom na ceremoniju obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici. Da li je to taktika ili tek pogrešan politički gest?
PEŠIĆ: Zašto Vučić ne zna šta da radi sa Srebrenicom i odlaskom na obeležavanje dvadesete godišnjice genocida, vezano je za njega lično i sadašnju vlast čije poreklo je poznato: SRS i njegove perjanice – Šešelj, Nikolić i Vučuć, pravili su granice Velike Srbije, i mnogo otvorenije od Miloševića. Ta stranka i njeni lideri,učestvovali su kao vojska pod komandom JNA (odnosno srpske vojske), u ratovima u Hrvatskoj i BiH. Podržavali su Miloševićev režim, bili njegova udarna pesnica, podržavali su i Karadžića i Mladića u osvajanju teritorije koja se danas zove Republika Srpska. Za Vučića je ogroman napor da ode u Srebrenicu, jer treba odigrati ulogu kajanja i sućuti, i to zato što to od njega očekuju Brisel i Vašington. Rezolucija koju je u UN podnela Velika Britanija brine vlast bar iz dva razloga. Oni Rezoluciju tumače kao udar na RS, te otvaranje novog pitanja oko koga će krenuti pritisci na Srbiju. Tražiće se da Srbija smanji podršku RS i natera je da prihvati promene koje bi omogućile da BiH postane funkcionalna država. A RS je vrhovni nacionalni interes, ratni plen, pogotovu što je jasno da je Kosovo otišlo. Drugi razlog, izrekao je Predsednik Nikolić: Srbija i Srbi nikako ne smeju da izgube oreol pravednika i pobedničkog naroda, pa oni ovu Rezoluciju vide kao pokušaj da se Srbi upišu u „genocidne narode”. A zna se ko je bio genocidan! Pri tom se ne shvata da nema genocidnih naroda.

MONITOR: Da li ulazimo u period nestabilnosti u odnosima naših država u regionu?
PEŠIĆ: Vučić igra ulogu proevropskog političara, ali to ne čini sasvim iskreno. Verujem da mu je stalo da se otvori neko poglavlje, kako ne bi izgledalo crno na belo da je neuspešan. SNS je obećao Briselu i pre izbora 2012. godine da će voditi proevropsku politiku i zato su tamo pustili niz vodu Tadića. Vučić zarad održavanja na vlasti, deluje preventivno, trudeći se da bude kooperativan sa Briselom. To se najbolje vidi oko Kosova. Dajući ustupke do kojih je EU, SAD i Nemačkoj stalo, obezbeđuje njihovu podršku. To isto se odnosi i na drugi uslov – regiononalnu saradnju i pomirenje. Iako ni hrvatska politika nije bezgrešna, ovaj uslov je za Vučića još teži. Ne samo ideološki, nego zbog njegove agresivne i svađalačke prirode koju redovno iskazuje i kod kuće. On kao da je operisan od diplomatskog takta i umerenosti. Da bi to ublažio, ima nekoliko trbuhozboraca koji se svađaju umesto njega, a on se pravi „mirotvorac”, mada uvek stane iza njih. Iako njemu nije teško da svakodnevno izgovara brda laži, ipak je teško 24 časa igrati i uloge koje mu ne odgovaraju. Otuda njegova stalna ljutnja, ili samosaželjenje, te kukanje da su velike teškoće pred Srbijom, kako mu je jako teško i mora da radi danonoćno.

MONITOR: Albanski lideri nisu poslušali savjet SAD, najvažnijeg pokrovitelja, u vezi sa ustanovljavanjem suda za ratne zločine. Da li moćnih pokrovitelja, ne samo u slučaju Kosova, već i Rusije kada je riječ o Srbiji, gubi na značaju?
PEŠIĆ: Pobednici još teže od ratnih gubitnika podnose međunarodni krivičan sud, to se lepo moglo videti u Hrvatskoj. Kako mogu biti osuđivani ljudi koji su se „samo branili od agresora”, i ja mislim da je tu poziciju zauzela i Priština. Zločini moraju biti kažnjeni, ne može se praviti razlika među žrtvama. Sigurna sam da će kosovska Vlada popustiti i prihvatiti krivični sud za zločine počinjene nad srpskim stanovništvom. I Angela Merkel ih je pritisnula. Teško će tim pritiscima odoleti, jer je Kosovo bilo i ostalo najsiromašnija zemlja u Evropi. Rusija je oduvek bila uticajna na ovim prostorima, posebno u Srbiji u kojoj postoji „ruska hipnoza” kao komponenta srpskog nacionalizma. Tu spektakularan rasplet ne treba očekivati. Vlast u Srbiji smatra da je Rusija njena zaštitnica, čuvar „srpskog Kosova” i tu poziciju neće napustiti.

MONITOR: Koliko je ruska diplomatska akcija u vezi sa britanskim predlogom rezolucije o Srebrenici, podnošenjem ruskog predloga rezolucije, rezultat dogovora sa srpskim državnim vrhom a koliko „osvetnička” solo akcija Vladimira Putina prema zemljama EU i SAD?
PEŠIĆ: Pošto su naše vođe, Vučić, Dačić i Nikolić, krenuli da vrište kao „Damjanov zelenko” zbog britanske rezolucije, a Dodik direktno tražio od Lavrova da Rusija stavi veto na rezoluciju, teško je oteti se utisku da je tu nekog dogovaranja ipak bilo, i da su nam Rusi izašli u susret. To ne znači da pri tom nisu završavali i neke svoje stvari. Veto ne mogu i neće da stave, jer se to retko čini za takve sitne stvari, pa velike sile neće da troše veto na njih. Dovoljno je da se otvoreno iskaže neslaganje sa predlogom rezolucije, ili kao što se desilo, Rusija je predložila svoju rezoluciju. Sada se pravi kompromis, ali će Britanija svoj predlog, u nešto izmenjenoj formi, najverovatnije staviti na glasanje. No, cela nepotrebna uzbuna, ne samo da razotkriva da Srbija nije shvatila svoju lošu prošlost i devedesete godine, nego će ona najverovatnije dvostruko platiti. Rusi ne čine ništa iz ljubavi pa će verovatno tražiti kontra usluge od Srbije, naročito u sadašnjoj situaciji kad je pod teškim ekonomskim i političkim sankcijama. Srbija će platiti i na zapadnoj strani, jer je od razbuktavanja ukrajinske krize, pod sumnjom da je prikriveni ruski igrač koji bi, kao član EU, mogao iznutra rovariti.

MONITOR: U DS, potpredsednik Borislav Stefanović najavljuje program „srpske Sirize”?
PEŠIĆ: Ne verujem da će Stefanović uspeti da sa svojim još nenapisanim programom preobrazi DS i nju postaviti na radikalno levu poziciju. Ta stranka nije tako formatirana. Uverena sam da i on sam to zna. Završiće se tako što će on odvaliti još jedan komad od DS, ili će nekim čudom odustati i sačekati bolji momenat.

Traganje za što „levljom kartom”, je krakteristično za društva u velikoj krizi. Srbija je propala. Našli smo se na repu evropskih zemalja. Setite se da su se socijalističke revolucije desile u zaostalim zemljama, a zaobišle su razvijena društva. Nije ih predvodila Srbija, nego velike zemlje, pa je zato nerealno da će se rušenje ovakvog kapitalizma desiti baš kod nas. Grčka jeste pokrenula rušenje neoliberalizma, i u tome je njen značaj.

MONITOR: Štiglic i Krugman, dobitnici Nobela za ekonomiju, ohrabrili su Grčku da ide ka izlasku iz euro-zone. No ministar finansija Grčke najavljuje borbu protiv eventualnog izbacivanja Grčke iz monetarne unije, pominjući čak i odlazak na sud u Strazburu. Kako to da razumijemo?
PEŠIĆ: Neće biti formalnog izbacivanja iz evrozone, pa ne vidim kako će i koga Siriza tužiti sudu. Glavni je problem što je Grčka već u bankrotu. Kako će u takvoj situaciji sačuvati evro, da li će se vratiti na drahmu, ne znam. Nobelovce ne bih komentarisala. Njima svaka čast, ali oni nisu političari i ne snose odgovornost. Lično bih volela da EU i Grčka nađu dobro rešenje, da se uzme u obzir istorijat i pogrešni lekovi koji su joj prepisani, te da se shvati da ima odgovornosti na strani poverilaca, kao i da se uzme za ozbiljno budućnost EU. EU je godinama otezala da reši krizu, pa su zemlje na Jugu Evrope najviše stradale kao slabije ekonomije dok je SAD odmah upumpala bilione dolara i tako pokrenula ekonomiju i spasla banke, te glavne krivce, od bankrota. Tek ove godine je istu meru primenila Centralna banka EU, kada su stvari otišle dođavala. Za to odgovornost snosi Nemačka, koja je sprečavala takve mere pa, evo, već osam godina traje kriza, što je neizdrživo. Ne vredi Nemačkoj da bude najjača u Evropi, ako bi se od nje napravila pustinja!

Dogovoreno suparništvo

MONITOR: Na godišnjicu sarajevskog atentata, Nikolić i Dodik su, u Beogradu, otkrili spomenik Gavrilu Principu. Vučić je taj dan obilježio otvaranjem investicionog dansko-kineskog pogona i riječima: Ovo su naši „vidovdani”! Vode li se dvije državne politike ili se radi o za javnost priređenom suparništvu?
PEŠIĆ: Ne vode se dve politike, mada Nikolić nije srećan što ga je Vučić toliko skrajnuo, a sigurno povremeno pokušava da proturi po nešto, što ne odgovara Vučiću i njegovom „evropejstvu”. Ali u krajnjoj instanci, reč je o podeli uloga. Vučiću odgovara da ima neku kontru u Nikoliću, na koga može spolja da se požali i vadi, kako eto on ne može sve da učini što bi hteo – jer nema podršku. Ta korumpirana i nesposobna vlast, vodi pilićarsku politiku, iz perspektive radikalskog srpstva, pa im Dodik poklanja spomenik Principu. Hoće da kažu da su i tada, kao u uvek, bili samo pravednici i pobednici, dizali glas protiv „tirana”, a to treba da služi da se preskoče i zamute proklete devedeste godine u kojima ni ovi iz sadašnje vlasti, ni politika Srbije, nisu bili pravednici. Ako nisu bili jedini, jesu bili najveći krivci, za krvavi i ratni raspad Jugoslavije. Oni tako čuvaju i sebe, da njih neko ne bi mnogo propitivao „šta si tata radio u ratu”. Oni i sada forsiraju nacionalizam kao najtežu propagandnu artiljeriju za odbranu vlasti u Srbiji.

Drugo je Grčka

MONITOR: Koliko bi pravac grčke politike i društva mogao da utiče i na društvena gibanja i političke odluke u Srbiji i drugim regionalno bliskim zemljama, ali i u EU?
PEŠIĆ: Naša situacija nema veze s grčkom krizom. Doduše, može je biti u budućnosti, jer Vučić vodi MMF-ovu politiku poverilaca tj. štednje koja se pokazala neuspešnom u Grčkoj. Grčka je pred velikim izazovima, ali je i EU u velikoj opasnosti, jer u njoj sada banke vode politiku, a ne političari, kako je odlično primetio najveći živi filozof – Habermas. Ta kriza razotkrila je kako su se neke države prekomerno zaduživale pod uticajem stvaranja velikog profita finasijskom kapitalu. Još je važnije što lekovi za zaduženost, kao što je rigorozna štednja nisu pravi lekovi, ne rešavaju problem nego ga produbljuju i napravili su katastrofu u Grčkoj. Toliki dugovi koje Grčka ima ne mogu se vratiti. To mora da je svakom jasno. Činjenica je da je Grčka po svojoj strukturi veoma slična drugim balkanskim zemljama, jer se zaglibila u partokratskoj korupciji i tajkunskoj privredi u kojoj bogati ne plaćaju poreze i uživaju privilegije, sudovi ne funkcionišu, birokratija je ogromna i povlašćena…To mora da se menja i meni se čini da to Siriza hoće da sprovede, ali zato traži time out i odlaganje vraćanja duga. Pokazalo se da lekovi MMF-a ne funkcionišu, to je ova zemlja dokazala. Grčka je te lekove primenjivala pet godina. Rezultati su porazni i veoma je neprijatno gledati kako se EU ponaša prema Grčkoj, naročito Nemačka koja tu igru vodi. To je bruka za EU, koja sigurno nije obećavala da će politiku voditi birokrate i banke.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

MONITOR: Bili ste na dan pobjede Tomislava Tomaševića i Možemo u Zagrebu. U jednom intervjuu ste rekli da vjerujete da ste vi „ti ljudi“ koji će promijeniti sistem upravljanja i vrijednosti na kojima bi on trebalo da se osniva. Većina opozicionih stranaka u Srbiji  su prilično konzervativnije od vas I njihovo razumijevanje „nacionalnog interesa“ ima drugačiji fokus. Koliko je daleko to vrijeme, za novu lijevo-zelenu politiku 21.vijeka, u Srbiji?

VESELINOVIĆ: Mislim da to vreme dolazi. Mislim da se talas promena oseća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promena biti suštinska i održiva.

MONITOR: U Beogradu se, prije nekoliko dana, udružilo 28 organizacija u Otvorenu građansku platformu „Akcija“, na osnovu zajedničkog dokumenta „Zeleni dogovor za Srbiju“, a za predsjednika je izabran Nebojša Zelenović, sa kojim, inače, blisko sarađujete. Iako od planetarnog značaja, tema zaštite prirode i održivog razvoja, postala je i u Srbiji važna i u malim zajednicama. Da li su „ekološke revolucije“ ta nova baza za progresivne sistemske promjene?

VESELINOVIĆ: Kada smo pre nekoliko godina teme održivog razvoja i ekologije krenuli da postavljamo u javni prostor svi su nam govorili da to ljude ne zanima, i da grdno grešimo. No, evo sada su upravo ta pitanja glavna pitanja u našem društvu. Čini mi se da sada živimo jedno bujanje građanskog aktivizma i organizovanja, koje se dešava baš oko zelenih tema.
To me jako raduje, i u tome se mi pronalazimo i osećamo se sigurno. Takođe, što više zelenih aktera doprineće pluralizumu ideja i delovanja i u konačnici najboljim rešenjima za građane i građanke Srbije. Tome se svakako treba radovati.

MONITOR: Podržavate EU integracije Srbije, ali niste nekritički nastrojeni prema tome kako EU funkcioniše. Kakva je vaša „dugoročna vizija promjene“ i za šta biste se borili ako i kada Srbija uđe u Evropsku uniju?

VESELINOVIĆ: Naš stav i cilj je da Srbija mora postati deo Evropske unije. I sa tim u vezi, slobodno putovanje robe i ljudi, vladavina prava, multikulturalnost i demokratija su vrednosti koje mi želimo da vidimo u Srbiji zato što su to vrednosti Evrope.
Sa druge strane autoritarne tendencije koje takođe rastu širom Evrope i zatvorenost i prevelika birokratičnost institucija EU svakako su problemi na koje je nužno dati zajednički odgovor.

MONITOR: Sarađujete sa Možemo u Hrvatskoj i pokretom URA u Crnoj Gori koji su sada na vlasti, vidim da vam je bliska i grčka DIEM 25, Janisa Varufakisa, a povezani ste i u Progresivnoj internacionali. Da li, po Vama, postoji neki „model“ po kojem su ove partije iz šireg regiona, došle do podrške birača, a koji bi djelovao i u Srbiji?

VESELINOVIĆ: Nema univerzalnog recepta, a pogotovu nema ,,prečica”. Svako društvo je posebno i specifično na svoj način iako su pravi problemi i izazovi 21. veka zapravo problemi koji su iznad nacionalnih podela. Za nas je od izuzetnog značaja povezivanje na međunarodnom nivou, jer nam daje snage i utvrđuje našu uverenost da smo na dobrom putu.
Razmena iskustava i znanja je takođe veoma važna, i unapred se radujemo i budućim povezivanjima i posetama naših prijatelja Srbiji.

MONITOR: Njemačku na jesen, a Francusku sljedeće godine, očekuju važni izbori koji bi mogli da daju odlučujući pravac politici EU. Riječ je donekle i o personalnom uticaju, naročito jer Angela Merkel odlazi iz aktivne politike. U Francuskoj se očekuje da glavna protivkandidatkinja sadašnjem predsjedniku bude Marin Le Pen, dok se za Njemačku, na parlamentarnim izborima, očekuje dobar rezultat Zelenih. Šta je izvjesnije?

VESELINOVIĆ: Misim da će biti jako napeto i neizvesno do poslednjeg dana, pogotovu u Nemačkoj tako da se ne bih usudio da prejudiciram ishode sada. Ono što mogu da kažem je da se u slučaju Zelenih u Nemačkoj jedan višedecenijski rad počinje i ,,politički isplaćivati” i da je to svakako put kojim i mi kao lokalna inicijativa idemo, jer želimo da izgradimo stabilne organizacione i vrednosne strukture koje će biti otporne na različite loše uticaje politike, korupciju, napade…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TANJA VUJOVIĆ, SPISATELJICA: Svaka stopa popločana je nadom

Objavljeno prije

na

Objavio:

U duši sam ostala emotivac, nepopravljivi. Doduše, godine znaju svoj zanat. Oduzmu, ali i dodaju onu tako potrebnu mjeru, koju mladost ne vidi. Poigravaju se njom

 

Roman spisateljice Tanje Vujović Ulica slobode, u izdanju Ouroborosa, predstavljen je podgoričkoj javnosti u KIC-u „Budo Tomović“, a prošlog mjeseca u organizaciji Narodne biblioteke Budve u holu Akademije znanja. Tanja Vujović rođena je u Zagrebu. U Titogradu je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Njeni radovi objavljeni su u više časopisa.

MONITOR: Djelove romana ,,Ulica slobode” postavljali ste kao statuse na društvenim mrežama i već tada je bilo jasno, zbog mnogobrojnih komentara, da će biti veoma čitan i hvaljen. Da li ste tada razmišljali da objavite roman ili je ta ideja zapravo nastala kada ste bili ohrabrivani i podstaknuti od strane mnogobrojnih ljudi, koji su željeli da čitaju Vašu knjigu?

VUJOVIĆ:  Razmišljajući o proteklom vremenu, mislim da sam stalno nešto zapisivala. U početku su to bile neke misli, istrgnuta sjećanja prenijeta u rokovnik, koji bi se uvijek negdje nalazio u tašni. Kasnije su to bili statusi na društvenim mrežama, koje sam dijelila sa prijateljima. Ohrabrivana podrškom velikog broja prijatelja, začela se misao da sve to objedinim u jednu cjelinu. Trajao je taj period, stalno sam nešto prepravljala, dopunjavala, vraćala se. Znate, komplikovano je to sa dušom i riječima…

MONITOR: Roman počinje ,,Gotovo je, Tanja, probudi se!”, rečenicom za koju kažete da Vam je veoma poznata, gdje opisujete buđenje nakon operacije. Tada ste i odlučili da nastavite da pišete, pa me zanima kako su nastajale priče iz romana? Djeluju da su sve autobiografske – jesu li bazirane na stvarnosti ili ima i mašte?

VUJOVIĆ:  Nepredvidiv je život. Davno sam savladala lekciju da se iz teških situacija može iznjedriti  nešto lijepo. Koliko god da vam se čini nemogućim. A može. Sve su to mali znakovi koje treba upoznavati. Izbor je na vama. Jedna takva situacija, jedno buđenje, bilo je znak. Jedna stranica tada još imaginarnog romana. Priče iz romana su dio mog života. Dragocjeni ljudi, čije sam djeliće sudbina dala mojim likovima. A ima u njima svega, plavičastog sutona nad zalivom, neosvojenih vrhova Durmitora, ceklinskih jutara pod onim dragim trijemom, moje rijeke.  Ima i Zagreba,  Beograda, možda najviše… Kafanskih stolova, na kojima bi sa punim pepeljarama i praznim čašama uvijek ostajala ona pjesma koje nikako da se sjetimo. Ima i ljubavi. Poneke se još drče ulicom koju prepoznaju. Pa i laži. Njih sam abolirala. Njima je teže.

MONITOR: Roman je smješten u nekadašnji Titograd, u Ulicu slobode – koja i dalje nosi to ime. U romanu se sve vrijeme prepliću motivi – ljubav i nostalgija. Da li je zapravo roman svojevrsna kritika našeg društva i omaž tom drugačijem glavnom gradu?

VUJOVIĆ: Priznajem da sam bila i ostala veliki jugonostalgičar. Baš ta nostalgija naselila se trajno u Ulici slobode, ulici moje mladosti, odrastanja, gdje je svaka stopa popločana nadom. Ne smatram da je to ona priča „eh, kako je bilo u naše vrijeme”. Tvrdim da je bilo sretno i bezbrižno. Prepoznavali smo se po smijehu, sitnim nestašlucima, dobroti, poštenju. Važna, vrijedna mjerila, ponijeta iz roditeljskih domova. Današnja prestrojavanja, svrstavanja u različite tabore, po nekim nametnutim mjerilima, od nas su bila miljama daleko. Ne priznajem ih. Poštujem pravo na različitost, ali samo u mjeri u kojoj se ne nameće i ne ugrožava drugog. Moja podjela je samo na dobre i loše ljude. To nije floskula, već aksiom.

MONITOR: Vaš roman je jedno vrlo aktuelno žensko pismo, jasno obraćanje problemima svakodnevice. Ugradili ste ozbiljne teme – odrastanje, porodične ispovijesti, srećne i nesrećne ljubavi, problema u brakovima. Je li postajala autocenzura i dok ste pisali da li ste zamišljali nekog idealnog čitaoca, kome je zapravo i namijenjena knjiga?

VUJOVIĆ: Vaspitavana sam u porodici gdje je žensko dijete itekako bilo vrijedno. Roditelji su puno polagali u naše obrazovanje, samostalnost, samosvijest. Ni u jednom trenutku nisam čula ono „ćuti i trpi” kojeg i danas, poslije pola vijeka često čujem. U duši sam  ostala emotivac, nepopravljivi. Doduše, godine znaju svoj zanat. Oduzmu, ali i dodaju onu tako potrebnu mjeru, koju mladost ne vidi. Poigravaju se njom. Volim kada je nadigraju, provuku se kao štit. Vezivno tkivo bedema koje se zove hrabrost. Blagosiljam tu magiju. Vaskrsne tačno kada treba. Kada posustaneš, kada misliš da si prebrodio.

Iskreno, pišući, nisam zamišljala idealnog čitaoca. Jednostavno sam dala duši na volju. Stvarnost je objektivnost, ako je čovjek shvati zdravo za gotovo. Ako tako radite, postaćete  ravnodušni, a to je najgore stanje duha. Treba nalaziti sitnice, dobra djela, razlog za smijeh, isprsiti se često problemima u lice. Ne rasipati vrijeme na bezvrijedne stvari. Tako se čuva mladost. Ne u salonima.

Ja se i dalje umijem obradovati kao dijete, čuvam ljubomorno jedan san, volim slušati, vrebam one prilike za dobre vijesti. A smijem se često preglasno, ni tu se nije desila nikakva alhemija. I to je dobro. Mladost mi se smije odnekud, uvijek. Tu je, ne napušta me. Naselila se u duši. Valjda joj prijam, ovako nesavršena. Ima tu još posla sa emocijama.

A slobodna je, može otići kad hoće. Možda je to i zadržava, ko zna.

Neka je.

MONITOR: Čitajući vašu knjigu, nameće se pitanje – zašto i kada smo pristali da budemo bezosjećajni, prilično površni, zaboravljivi… Na svakoj stranici se osjeća sjeta, a djeluje da vi ne mislite da je ljubav prevaziđena tema. Šta se to desilo svijetu pa je omalovažava, naročito u literaturi? Da li je ,,Ulica slobode” alibi za teme kojima se i danas nekako teško ili previše površno posvećujemo?

VUJOVIĆ: Živimo u vremenu kada su vrijednosti marginalizovane. One prave vrijednosti, koje boje život, skromnost, poštenje, ljubav – potisnute su. To nije dobro. Sav taj potrošački, prilično porozan svijet u kome živimo, malo po malo krnji dušu čovjeka. Kao roditelju, često su mi se nametale dileme – da li griješim, da li sam našla onu pravu mjeru, nastavljajući da gradim u njima vrijednosti koje ponijeh u svom vaspitanju. Ipak, smatram da je to jedini pravi put. Sve je u nama i do nas. Kada dostignete u sebi taj divni osjećaj radovanja sreći drugih ljudi, izranjanja osmijeha koji ne vidite ali je tu, onu treperavu iskru u oku, na dobrom ste putu.

Ne pristajem na površnost. Po cijenu ranjavanja. Smatram najvećom srećom baš tu spoznaju. „Ulica slobode” je za mene baš to. Tu sam se malo poigrala sa naslovom. Povratak u lica slobode, ispunjenih bića, koja ne pristaju na površnost i osrednjost. Srednja klasa je oslonac i avangarda svakog dobrog društva. Na nama je da ih vratimo na pijedastal s koga su u prethodnom period skrajnute.

MONITOR: Prošla je jedna veoma teška godina, pandemija je i dalje u cijelom svijetu. Šta smo naučili o nama sjedeći u samoizolaciji? Da li nam prošlost može pomoći da pobijedimo realnost?

VUJOVIĆ: Prošla godina je na početku unijela cio konglomerat osjećanja, kao sve sa čim se prvi put srijećete. Strah, nemoć, panika, bolest, otuđenje. Neminovnost prihvatanja drugačijeg načina života. Iznjedrila se nevjerovatna snaga zdravstvenih i prosvjetnih radnika, dnevno prilagođavanje u očuvanju kako života, tako i ništa manje vrijednom očuvanju, prije svega, mentalnog zdravlja mladih ljudi.  Polako smo shvatalii da nije sav život u tržnim centrima, egzotičnim putovanjima. Okrenuli smo se sebi, porodici, razgovoru, ponovo se nastanila empatija, briga za drage ljude, dijeljenje dobročinstava. Vjera u prave vrijednosti, da se na ovom prostoru može bolje živjeti. Boreći se obrazovanjem, inteligentom, čestitošću, protiv svih uvezenih ikona novog doba, kako je oduvijek bilo na ovim prostorima, sačuvano u arhivama zdravog sjećanja, bez prava na opravdanje svoje izgubljenosti. Sada, više nego ikada, svako zrnce dobrote je orbita.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo