Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Florijan Biber, profesor Univerziteta u Gracu, stručnjak za balkanske politike: Do promjena se mora doći iznutra

Objavljeno prije

na

MONITOR: Upozoravate na krizu u EU koja je posebno objelodanjena neslaganjem u vezi sa prihvatanjem izbjeglica. U krizi je Šengen zona, očit je porast nacionalističkog raspoloženja u više država EU. Da li se suočavamo sa krizom vrijednosnog okvira u kojem je nastala EU i njeno zakonodavstvo?
BIBER: Problem je u tome što su zemlje članice pokazale nedostatak solidarnosti kada je nastupila izbeglička kriza. To je kriza koja se odnosi na obe vrednosti: i na zaštitu izbeglica i na koheziju unutar EU, rečju nevoljnost da se prihvate odluke čak i onda kada nisu u vašem interesu. To je duboko uznemiravajuće, jer se time stavljaju na probu osnove EU. To je naglo postalo jasno kada su mnoge zemlje članice, od Velike Britanije do većine zemalja Centralne Evrope odbile da podrže odluku sa kojom se nisu slagale. Ovo će najverovatnije rezultirati EU koja se zasniva na nekoliko zona ili prstenova gde su neke zemlje integrisane više, a druge se drže podalje.

Na vrednosnom nivou, svedoci smo erozije zajedničkih vrednosti, sa uvećavanjem broja članica EU koje slede neliberalne politike. Na to ne postoji institucionalni odgovor. EU pretpostavlja vrednosti ljudskih prava i demokratije kao opšte vrednosti među svojim članicama, ali to više nije tako. Način na koji će EU rešavati ovo pitanje neće biti rezultat samo budućeg ustrojstva EU već i shvatanja šta su osnovne vrednosti ove zajednice. Izbeglička kriza nam je prikazala pesimističnu sliku.

MONITOR: Smatra se da će EU prije postići konsenzus oko ,,odbrambenog” zatvaranja nego „podnošenja žrtve” migrantske krize. Čak je i Angela Merkel meta kritika lidera zemalja članica EU, koji smatraju da nije njihovo da prihvatanjem migranata rješavaju „svjetske probleme”. Hoće li i EU politika proširivanja uskoro pretrpjeti dodatne restrikcije?
BIBER: Osnovna logika funkcionisanja EU jeste da se zajedničkim odlukama mogu pronaći bolji odgovori na probleme sa kojima se mnoge zemlje suočavaju. Ironički, izbeglička kriza je savršen primer toga. Nijedna pojedinačna članica ne može sama rešiti ovaj izazov, a ipak neke članice se ponašaju kao da to mogu i tako podrivaju ovu logiku zajedništva u Uniji.

MONITOR: Merkelova je naglasila i opasnost po mir na Balkanu, ukoliko se ne počne sa složnim rješavanjem migrantske krize. Ovde se to njeno upozorenje često citira sa mračnim konotacijama. Kako ste ga vi razumjeli?
BIBER: Ovaj izjava Merkelove uglavnom se odnosi na unutrašnje debate u Nemačkoj. Ne verujem da bilo koji ozbiljan političar u Nemačkoj, uključujući Merkelovu, veruje da bi izbeglička kriza mogla prouzrokovati konflikt na Balkanu. Naravno, ukoliko se hiljade izbeglica budu zadržale na Balkanu sa zatvorenim granicama EU ovo bi moglo izazvati probleme, ali se ne bi rizikovalo sa nasiljem. Odgovor koji su na krizu dali građani i vlade na Zapadnom Balkanu, sa izuzetkom konflikta između Hrvatske i Srbije prošle godine na vrhuncu izbegličke krize, bio je odmeren i ne daje mnogo razloga da se brine o konfliktu. Mislim da je izjava Merkelove neodgovorna, jer sugeriše da razlog da budemo velikodušni i otvoreni prema izbeglicama ima nešto sa stabilnošću Balkana, dok je pravi razlog nesposobnost EU da pronađe zajednički jezik i zajednički odgovor na krizu.

MONITOR: U skorašnjem intervjuu rekli ste da će izbori koji se očekuju u Crnoj Gori i Makedoniji pokazati da li su autoritarne vlasti u tim zemljama prihvatljive ili će se stvoriti prostor za promjene. Da li je deficit vladavine prava i podjele vlasti olako uziman od strane zapadne politike, sve zbog „stabilnosti” i kooperativnosti i „rješavanja gorućih pitanja”?
BIBER: Glavna razlika između Makedonije i Crne Gore bili su snimci napravljeni u Makedoniji koji su dokazivali stepen do kojeg je vlada manipulisala izborima, zloupotrebljavala opoziciju i bila umešana u korupciju. Mi možemo da sumnjamo da se to isto događalo i u Crnoj Gori i drugim državama u regionu, ali je nedostatak jasnih dokaza doveo do toga da je EU samo u Makedoniji intervenisala. EU se, u prvi mah, nevoljno umešala i još uvek na taj problem previše gleda kao na konflikt između vlade i opozicije, ali se na kraju angažovala i odlučila da ozbiljno shvati taj problem. Za sve okolo, oči se drže zatvorene. Posebno u Crnoj Gori gde se Vlada veoma izveštila i ispunjava formalne zahteve, instrumenti EU još teže funkcionišu. Vlada je pažljiva u održavanju kursa spoljašnjih reformi da bi zadovoljila EU i onda je i pritisak na EU da interveniše manji. Morate imati na umu da su mnoge članice EU i njihovi građani protiv proširenja, tako da je motivisanost od strane EU da nastavi sa proširenjem takođe zdvojna.

Postoji čudna situacija. Mnoge EU zemlje se pretvaraju da su za proširenje. To isto važi i za mnoge zemlje u regionu, pa i za Crnu Goru, zato što će stvarno teške reforme predstavljati izazov za strukture moći u Crnoj Gori.

MONITOR: Crna Gora je početkom decembra 2015. dobila poziv za članstvo u NATO, što je u zemlji izazvalo negodovanje dijela političke scene u opoziciji i bilo povod za proteste. Da li ovo važno pitanje zaslužuje referendumski odgovor?
BIBER: Skeptičan sam prema korišćenju referenduma uopšte, pogotovo što se oni rasprostranjeno zloupotrebljavaju na Balkanu da bi se opravdale politike vlada. U slučaju Crne Gore, razumem da su građani podeljeni u vezi sa ovim članstvom , i ta je podela korisna za vladu. Ona deli poziciju i omogućuje da se ova vlada održi jer će mnoge pristalice članstva u NATO podržati vladu , čak i iako su prema njoj kritički nastrojeni kada se radi o unutrašnjoj politici. Kao rezultat svega toga, ja smatram da postavljanje pitanja članstva u NATO više pomaže vladi nego opoziciji.

MONITOR: Vlada Srbije dobila je mnoge pohvale i EU i SAD za reforme, dijalog sa Prištinom, odnos prema migrantima. Kao sporedna stvar tretirana je sloboda govora i medijske slobode. Zašto je to postalo sporedno pitanje, a stanje u srpskim medijima kao da nikada nije bilo gore?
BIBER: Vučićeva vlada veoma vešto koristi dijalog sa Prištinom i svoju regionalno konstruktivnu ulogu da bi odvukla pažnju od svojih autoritarnih tendencija kod kuće. Razgovor o reformama i o podršci za EU članstvo odvlače pažnju od realnosti na terenu, naime od snižavanja slobode medija i otvorene debate. Ovde, EU je bila nedovoljno kritička, i suviše mnogo vlada iz EU je bilo impresionirano Vučućem. U velikoj meri, EU i njene članice su bile zadovoljne što se Vučić ne ponaša kao nacionalista, ali pravo pitanje nije da li je on nacionalista ili nije, već da li je on demokrata, a ovde u vezi sa tim postoje velike sumnje.

Srpska vlada je „one man show”, i oslanja se na moć pojedinca, a to ne može biti dobro, a njegova samovoljnost vodi do centralizacije moći koja je štetna za svaku demokratiju. Imajući slabu opoziciju i pragmatički stav, on se EU pojavljuje kao predvidiv, kao manje zlo, ali bojim se da se ovakvim postupkom više gubi. Srbija se udaljava od demokratske vladavine, a kao posledica toga možda se i mogu rešiti neka ključna pitanja, i takva kao što su odnosi sa Kosovom, što znači da će to sve opet zavisiti od jednog čoveka, a tako sužen osnov za njihovo rešavanje ne može biti stabilan.

MONITOR: Ako uzmemo aktuelnu situaciju u ex-yu državama, sem donekle Slovenije, nameće se utisak neizvjesne budućnosti. Ima li snage i resursa u našim društvima da krenemo naprijed, a ne da se vratimo nazad?
BIBER: Situacija u regionu je sumorna. Malo je lidera koji podržavaju otvorene i liberalne demokratije. Umesto toga vidimo populistički model autoritarnih lidera koji se zaklinju u korist EU i reformi, a koji su u stvarnosti uglavnom zainteresovani za sopstvenu moć. Naučili su lekciju da se za ostajanje na vlasti mora govoriti o reformi i EU, a da se ne dotaknu osnove sistema moći koji je u klijentelizmu i jakoj ulozi vođa bezobzirnih prema liberalnim principima. EU u ovom trenutku nije u poziciji da izvrši pritisak da bi se to promenilo. Glavni napor za promenu mora da dođe iznutra, iz tih zemalja. Dok su opozicije često slabe i podeljene, osećaj socijalne frustracije je velik. Ja ne znam kada će i kako ovo dovesti do promene, ali sadašnji model vladanja je daleko od stabilnog.

Pre godinu dana pisao sam o deset pravila balkanskog vladara opisanih iz perspektive Makijavelija, koji je savetovao vladare. Zapazio sam da je njihova vladavina kao ples na ivici vulkana. Obećavaju reforme ali ih ne daju – pričaju o EU članstvu, ali izbegavajući teška pitanja.

Vladari ovog regiona, od Đukanovića do Dodika, Vučića i Gruevskog su se izveštili u balansiranju. Najveći rizik je to što bi, kada njihovoj vladavini dođe kraj, oni koji ih zamene i mogli da, otkrivajući njihove autoritarne strukture i navike, pokušaju da ih kopiraju. Ovo bi značilo nastavak vladavine koja bi građanima rđavo služila.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo