Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Florijan Biber, profesor Univerziteta u Gracu, stručnjak za balkanske politike: Do promjena se mora doći iznutra

Objavljeno prije

na

florian-biber

MONITOR: Upozoravate na krizu u EU koja je posebno objelodanjena neslaganjem u vezi sa prihvatanjem izbjeglica. U krizi je Šengen zona, očit je porast nacionalističkog raspoloženja u više država EU. Da li se suočavamo sa krizom vrijednosnog okvira u kojem je nastala EU i njeno zakonodavstvo?
BIBER: Problem je u tome što su zemlje članice pokazale nedostatak solidarnosti kada je nastupila izbeglička kriza. To je kriza koja se odnosi na obe vrednosti: i na zaštitu izbeglica i na koheziju unutar EU, rečju nevoljnost da se prihvate odluke čak i onda kada nisu u vašem interesu. To je duboko uznemiravajuće, jer se time stavljaju na probu osnove EU. To je naglo postalo jasno kada su mnoge zemlje članice, od Velike Britanije do većine zemalja Centralne Evrope odbile da podrže odluku sa kojom se nisu slagale. Ovo će najverovatnije rezultirati EU koja se zasniva na nekoliko zona ili prstenova gde su neke zemlje integrisane više, a druge se drže podalje.

Na vrednosnom nivou, svedoci smo erozije zajedničkih vrednosti, sa uvećavanjem broja članica EU koje slede neliberalne politike. Na to ne postoji institucionalni odgovor. EU pretpostavlja vrednosti ljudskih prava i demokratije kao opšte vrednosti među svojim članicama, ali to više nije tako. Način na koji će EU rešavati ovo pitanje neće biti rezultat samo budućeg ustrojstva EU već i shvatanja šta su osnovne vrednosti ove zajednice. Izbeglička kriza nam je prikazala pesimističnu sliku.

MONITOR: Smatra se da će EU prije postići konsenzus oko ,,odbrambenog” zatvaranja nego „podnošenja žrtve” migrantske krize. Čak je i Angela Merkel meta kritika lidera zemalja članica EU, koji smatraju da nije njihovo da prihvatanjem migranata rješavaju „svjetske probleme”. Hoće li i EU politika proširivanja uskoro pretrpjeti dodatne restrikcije?
BIBER: Osnovna logika funkcionisanja EU jeste da se zajedničkim odlukama mogu pronaći bolji odgovori na probleme sa kojima se mnoge zemlje suočavaju. Ironički, izbeglička kriza je savršen primer toga. Nijedna pojedinačna članica ne može sama rešiti ovaj izazov, a ipak neke članice se ponašaju kao da to mogu i tako podrivaju ovu logiku zajedništva u Uniji.

MONITOR: Merkelova je naglasila i opasnost po mir na Balkanu, ukoliko se ne počne sa složnim rješavanjem migrantske krize. Ovde se to njeno upozorenje često citira sa mračnim konotacijama. Kako ste ga vi razumjeli?
BIBER: Ovaj izjava Merkelove uglavnom se odnosi na unutrašnje debate u Nemačkoj. Ne verujem da bilo koji ozbiljan političar u Nemačkoj, uključujući Merkelovu, veruje da bi izbeglička kriza mogla prouzrokovati konflikt na Balkanu. Naravno, ukoliko se hiljade izbeglica budu zadržale na Balkanu sa zatvorenim granicama EU ovo bi moglo izazvati probleme, ali se ne bi rizikovalo sa nasiljem. Odgovor koji su na krizu dali građani i vlade na Zapadnom Balkanu, sa izuzetkom konflikta između Hrvatske i Srbije prošle godine na vrhuncu izbegličke krize, bio je odmeren i ne daje mnogo razloga da se brine o konfliktu. Mislim da je izjava Merkelove neodgovorna, jer sugeriše da razlog da budemo velikodušni i otvoreni prema izbeglicama ima nešto sa stabilnošću Balkana, dok je pravi razlog nesposobnost EU da pronađe zajednički jezik i zajednički odgovor na krizu.

MONITOR: U skorašnjem intervjuu rekli ste da će izbori koji se očekuju u Crnoj Gori i Makedoniji pokazati da li su autoritarne vlasti u tim zemljama prihvatljive ili će se stvoriti prostor za promjene. Da li je deficit vladavine prava i podjele vlasti olako uziman od strane zapadne politike, sve zbog „stabilnosti” i kooperativnosti i „rješavanja gorućih pitanja”?
BIBER: Glavna razlika između Makedonije i Crne Gore bili su snimci napravljeni u Makedoniji koji su dokazivali stepen do kojeg je vlada manipulisala izborima, zloupotrebljavala opoziciju i bila umešana u korupciju. Mi možemo da sumnjamo da se to isto događalo i u Crnoj Gori i drugim državama u regionu, ali je nedostatak jasnih dokaza doveo do toga da je EU samo u Makedoniji intervenisala. EU se, u prvi mah, nevoljno umešala i još uvek na taj problem previše gleda kao na konflikt između vlade i opozicije, ali se na kraju angažovala i odlučila da ozbiljno shvati taj problem. Za sve okolo, oči se drže zatvorene. Posebno u Crnoj Gori gde se Vlada veoma izveštila i ispunjava formalne zahteve, instrumenti EU još teže funkcionišu. Vlada je pažljiva u održavanju kursa spoljašnjih reformi da bi zadovoljila EU i onda je i pritisak na EU da interveniše manji. Morate imati na umu da su mnoge članice EU i njihovi građani protiv proširenja, tako da je motivisanost od strane EU da nastavi sa proširenjem takođe zdvojna.

Postoji čudna situacija. Mnoge EU zemlje se pretvaraju da su za proširenje. To isto važi i za mnoge zemlje u regionu, pa i za Crnu Goru, zato što će stvarno teške reforme predstavljati izazov za strukture moći u Crnoj Gori.

MONITOR: Crna Gora je početkom decembra 2015. dobila poziv za članstvo u NATO, što je u zemlji izazvalo negodovanje dijela političke scene u opoziciji i bilo povod za proteste. Da li ovo važno pitanje zaslužuje referendumski odgovor?
BIBER: Skeptičan sam prema korišćenju referenduma uopšte, pogotovo što se oni rasprostranjeno zloupotrebljavaju na Balkanu da bi se opravdale politike vlada. U slučaju Crne Gore, razumem da su građani podeljeni u vezi sa ovim članstvom , i ta je podela korisna za vladu. Ona deli poziciju i omogućuje da se ova vlada održi jer će mnoge pristalice članstva u NATO podržati vladu , čak i iako su prema njoj kritički nastrojeni kada se radi o unutrašnjoj politici. Kao rezultat svega toga, ja smatram da postavljanje pitanja članstva u NATO više pomaže vladi nego opoziciji.

MONITOR: Vlada Srbije dobila je mnoge pohvale i EU i SAD za reforme, dijalog sa Prištinom, odnos prema migrantima. Kao sporedna stvar tretirana je sloboda govora i medijske slobode. Zašto je to postalo sporedno pitanje, a stanje u srpskim medijima kao da nikada nije bilo gore?
BIBER: Vučićeva vlada veoma vešto koristi dijalog sa Prištinom i svoju regionalno konstruktivnu ulogu da bi odvukla pažnju od svojih autoritarnih tendencija kod kuće. Razgovor o reformama i o podršci za EU članstvo odvlače pažnju od realnosti na terenu, naime od snižavanja slobode medija i otvorene debate. Ovde, EU je bila nedovoljno kritička, i suviše mnogo vlada iz EU je bilo impresionirano Vučućem. U velikoj meri, EU i njene članice su bile zadovoljne što se Vučić ne ponaša kao nacionalista, ali pravo pitanje nije da li je on nacionalista ili nije, već da li je on demokrata, a ovde u vezi sa tim postoje velike sumnje.

Srpska vlada je „one man show”, i oslanja se na moć pojedinca, a to ne može biti dobro, a njegova samovoljnost vodi do centralizacije moći koja je štetna za svaku demokratiju. Imajući slabu opoziciju i pragmatički stav, on se EU pojavljuje kao predvidiv, kao manje zlo, ali bojim se da se ovakvim postupkom više gubi. Srbija se udaljava od demokratske vladavine, a kao posledica toga možda se i mogu rešiti neka ključna pitanja, i takva kao što su odnosi sa Kosovom, što znači da će to sve opet zavisiti od jednog čoveka, a tako sužen osnov za njihovo rešavanje ne može biti stabilan.

MONITOR: Ako uzmemo aktuelnu situaciju u ex-yu državama, sem donekle Slovenije, nameće se utisak neizvjesne budućnosti. Ima li snage i resursa u našim društvima da krenemo naprijed, a ne da se vratimo nazad?
BIBER: Situacija u regionu je sumorna. Malo je lidera koji podržavaju otvorene i liberalne demokratije. Umesto toga vidimo populistički model autoritarnih lidera koji se zaklinju u korist EU i reformi, a koji su u stvarnosti uglavnom zainteresovani za sopstvenu moć. Naučili su lekciju da se za ostajanje na vlasti mora govoriti o reformi i EU, a da se ne dotaknu osnove sistema moći koji je u klijentelizmu i jakoj ulozi vođa bezobzirnih prema liberalnim principima. EU u ovom trenutku nije u poziciji da izvrši pritisak da bi se to promenilo. Glavni napor za promenu mora da dođe iznutra, iz tih zemalja. Dok su opozicije često slabe i podeljene, osećaj socijalne frustracije je velik. Ja ne znam kada će i kako ovo dovesti do promene, ali sadašnji model vladanja je daleko od stabilnog.

Pre godinu dana pisao sam o deset pravila balkanskog vladara opisanih iz perspektive Makijavelija, koji je savetovao vladare. Zapazio sam da je njihova vladavina kao ples na ivici vulkana. Obećavaju reforme ali ih ne daju – pričaju o EU članstvu, ali izbegavajući teška pitanja.

Vladari ovog regiona, od Đukanovića do Dodika, Vučića i Gruevskog su se izveštili u balansiranju. Najveći rizik je to što bi, kada njihovoj vladavini dođe kraj, oni koji ih zamene i mogli da, otkrivajući njihove autoritarne strukture i navike, pokušaju da ih kopiraju. Ovo bi značilo nastavak vladavine koja bi građanima rđavo služila.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo