Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN VELIKIĆ, PISAC: Istraživanje sjećanja

Objavljeno prije

na

Dvostruki i aktuelni dobitnik NIN-ove nagrade za roman godine Dragan Velikić otvorio je osmi Zimski salon knjige u Podgorici. Rođen je u Beogradu. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas, Reporter i Status. Bio je ambasador Republike Srbije u Austriji. Napisao je romane: Via Pula za koji je 1988. dobio Nagradu Miloš Crnjanski, zatim Astragan (1991), Hamsin 51 (1993), Severni zid (1995), Danteov trg (1997), Slučaj Bremen (2001), Dosije Domaševski (2003) te Ruski prozor, za koji je 2007. dobio NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine, te Nagradu Meša Selimović za najbolju knjigu godine. Tri godine nakon romana Bonavia napisao je roman Islednik za koji je dobio NIN-ovu nagradu, kao i ugledne tri nagrade – Kočićevo pero, Vitalovu nagradu te nagradu Kočićeva knjiga. Dragan Velikić je pisac koji svoju književnu mitologiju gradi na širem zemljopisnom, mentalnom i emotivnom prostoru Europe.

MONITOR: „Islednik” donosi priču o otkrivanju života majke glavnog junaka, inače pisca, nakon njene smrti, pa zvuči kao ispovijest, kao priča o Vašoj majci. Da li je „Islednik” intimni i ispovijedni roman, drugačiji od ostalih Vaših romana?
VELIKIĆ: Islednik je jedno veliko istraživanje sećanja. Nema umetničkog dela bez nadogradnje. Da nije tako, svaka ispovest bi bila književnost. Moja životna priča sama po sebi uopšte nije važna ukoliko se u njoj sam čitalac ne prepozna, ukoliko se s njom ne identifikuje. A da bi se to dogodilo, valja preći dug put od životno istinitog do umetnički istinitog. Ukratko, nije svaka priča književno relevantna. Ipak, samo književno relevantna priča ima tu moć da se upiše kao iskustvo čitaoca.

Porodično nasleđe ne biramo, to je pitanje genetike. Međutim, važno je suočavanje sa samim sobom, bez toga smo statisti u vlastitom životu. U Isledniku pratim život svoje majke od detinjstva pa do smrti, ali to je samo okvir u kojem su sudbine drugih. Kroz roman defiliraju migranti 20. veka. Priča počinje u vreme Prvog svetskog rata, govori o velikom požaru u Solunu 1917. godine, prati nekoliko životnih sudbina koje će se u jednom času ukrstiti. Ali, pre svega, tu je Pula šezdesetih godina 20. veka. Pripovedanje ne teče linearno, već se gradi iz fragmenata, onako kako se život upisuje u memoriji. Selekcija uvek postoji. Na jednom mestu i kažem: ,,Šta je roman do pokušaj da se nekoliko kadrova svakodnevice dovede u uzročno-posledični sled, da se oslobodi priča koja postoji, kao što postoji skulptura u komadu neobrađenog kamena. Svako u sebi nosi nevidljivu biblioteku, hor nenapisanih romana”.

MONITOR: Kada ste knjigu završili i pročitali prije davanja izdavaču, a to ste saopštili na dodjeli NIN-ove nagrade, rekli ste sebi: ,,Islednik je moj Lovac u žitu”. I niste pogriješili, jer vjerovatno će biti Vaša najčitanija knjiga, a već je dobio nekoliko značajnih nagrada i naravno NIN-ovu. Šta sve ove nagrade Vama znače?
VELIKIĆ: Nagrade znače jer skreću pažnju šire čitalačke publike na nagrađenu knjigu. Posebno je to slučaj sa Ninovom nagradom. Međutim, nema te nagrade koja može ustanoviti pisca na duži rok ukoliko nije vlasnik autentičnog literarnog sveta. Mene nagrade nisu formirale. Tokom dvadeset godina, od mog prvog romana Via Pula, za koji sam dobio Nagradu Miloš Crnjanski pa do Ruskog prozora, za koji sam dobio svoju prvu Ninovu nagradu, prošlo je tačno dve decenije. U tom periodu sam objavio šest romana i četiri knjige eseja, preveden sam na petnaest jezika, međutim, u Srbiji nisam dobio nijednu nagradu. To je vreme žestoke politizacije koje nije zaobišlo ni književne nagrade. A kako sam od početka vladavine Miloševića javno pisao šta mislim, prirodno je da su me nagrade zaobilazile. Međutim, ja sam radio na sebi. To je najvažniji zadatak pisca.

MONITOR: Kao što su kritičari rekli, roman o majci postaje autopoetička ispovijest, ali i istorijat zemlje i ljudi kojih više nema. Kroz sudbine likova otkrivamo i sudbine gradova i država. Kao da insistirate na postojanju paralele između lične – one nepoznate i istorije civilizacija, one koje učimo u školama.
VELIKIĆ: Nikada zvanična istoriografija ne donosi punu istinu o nekom vremenu. Čini mi se da više o nekom vremenu saznajemo iz velikih romana, naime, literatura ima tu moć da dočara svakodnevice. Pa tako, na primer, London posle Drugog svetskog rata, iako više u stvarnosti ne postoji, diše u Romanu o Londonu Miloša Crnjanskog. Čitalac se kreće sa glavnim likom, ruskim emigrantom Rjepninom kroz taj grad kojeg više nema. U tome je moć književnih dela.

MONITOR: Čitaoci znaju o Vašem životu, knjigama, nagradama… Kažite mi o odrastanju, uspomenama iz djetinjstva. Čega se najradije sjećate? Bili ste i muzičar?
VELIKIĆ: Odrastao sam u Puli, u gradu koji svoju istoriju meri sa skoro tri hiljade godina. Imao sam divno detinjstvo. Stanovali smo u starom gradu. Meni i mojim vršnjacima iz ulice je bio na raspolaganju Kaštel, mletačka utvrda iz 17. veka. Koliko prostora za dečije igre. Pohađao sam muzičku školu, i već u gimnaziji sam svirao orgulje u ondašnjim muzičkim sastavima, a tokom studija književnosti u Beogradu sam bio na pragu ozbiljne muzičke karijere. Bile su to moje najbezbrižnije godine. Sviranje sa Džentlmenima, Siluetama, Moirom, Pop Mašinom… Tih godina se rado sećam.

MONITOR: Da li bi trebalo da je cilj umjetnika da otkriva istinu. Smatrate li da angažovani stav umjetnika utiče i mijenja nešto u svijesti ljudi?
VELIKIĆ: Samim tim što svoje delo daje na uvid javnosti onog trenutka kada ga objavi, svaki je umetnik na neki način angažovan. Ukoliko čitaoci pronađu sebe, svoj svet u nekom književnom delu, onda to delo svakako utiče i menja nešto u njihovoj svesti.

MONITOR: Šta mislite o iskustvu koje se stiče kroz umjetnost? Da li je ono upotrebljivo u životu?
VELIKIĆ: Iskustvo koje stičemo kroz umetnička dela, svejedno da li su to knjige, pozorišne predstave ili filmovi, jeste iskustvo iz prve ruke. I to iskustvo jeste upotrebljivo u životu. Umetnost razvija našu samosvest.

MONITOR: Šta Vas kao pisca najviše zanima – sama priča ili nešto drugo?
VELIKIĆ: Svi moji romani imaju jasne prostorne i vremenske koordinate. Priča se stvori sama od sebe u pokušaju da na što relevantniji umetnički način oživim svet koji u sebi nosim.

MONITOR: Za kraj, volio bih da nam kažete šta u posljednje vrijeme čitate i gledate?
VELIKIĆ: Redovno idem u pozorište. Predstava koja je meni obeležila prošlu godinu su Rodoljupci Jovana Sterije Popovića u režiji Andraša Urbana, a u izvođenju Narodnog pozorišta iz Beograda. Ne pamtim da mi se neka predstava u tolikoj meri utisnula, i da bih je mogao gledati jednom mesečno. Čitam mnogo, uvek po nekoliko knjiga istovremeno. Za svako doba dana i raspoloženje imam knjigu. Nije to samo beletristika. Tu su i knjige iz istoriografije. Poslednje što sam čitao i što bih svakako preporučio jesu memoari Nikole Bertolina Knjiga o zavičajima, zatim, sjajna knjiga Ljudi i spisi Tibora Varadija i najnoviji roman Miljenka Jergovića Doboši noći.

Miroslav MINIĆ
FOTO: Zoran RAŠ

Komentari

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, AKADEMIK AKADEMIJE BiH: RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno je da je Nermin Nikšić prvi čovjek SDP  umjesto sukoba izabrao potrebu za razgovorom, pa i o onome u čemu nema zajedničkih stavova. I beskrajno strpljenje kako bi se do nekog rješenja ipak došlo.  To, bar za sada, nerijetko daje rezultate

 

 

MONITOR: Nije jasno kako bi rezolucija UN  o Srebrenici mogla pogoditi  Republiku Srpsku, ako se razmatraju moguće pravne posljedice. No, u Beogradu je tim povodom, održan sastanak rukovodstava Srbije i RS. Željka Cvijanović smatra da su inicijativom ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića, prekršeni Ustav i zakoni, a Milorad Dodik „prijeti“ odvajanjem RS. Kako gledate na ovaj političko-institucionalni rašomon?  

KUKIĆ: U čitavoj ovoj priči najmanje se radi o RS i njezinoj budućnosti. Republika Srpska je po Ustavu BiH administrativni dio BiH i to će biti sve dok njezine ključne sastavnice-tri konstitutivna naroda, dakle i Srbi koji tobože trebaju biti žrtveno janje nekakvih antisrpskih planetarnih urota i planova. Da se politička klasa s Dodikom na čelu sukladno tome i ponašala danas bi i RS, kao i cijela BiH, bile prostor na koji bi hrlio kapital a mladi iz njih ne bi bježali kud ih noge nose.

Gdje je ključ rješenja? Koliko god upirali u ideologije -u one koje podupiru tobože temeljnu ideju vodilju trenutačnog predsjednika  RS, uvjeren sam da je bit problema u Dodiku samom. I u onom što je činio od povratka na vlast 2006..   U pitanju je, očito, kriminal neviđenih razmjera. U uvjetima funkcioniranja pravne države nemoguće je izmaći sudu pravde koji vas čeka. A siroti Dodik ni danas ne gubi nadu da bi u tome mogao uspjeti, dijelom bukom o BiH kao neprirodnoj-Srbima nametnutoj i nemogućoj državi, dijelom pričom o pravu Srba da žive u istoj državi i, sukladno tome, pravu na secesiju RS i njezinom pripajanju matici.

Podrazumijeva se, sve to bi značilo koliko i pucanj u prazno da za takvo djelovanje Dodika nisu zainteresirani i drugi – i Vučićev velikosrpski projekt i geopolitički interesi koje u ovom dijelu svijeta sve očitije pokazuje Moskva. No, sve ima rok trajanja. On se najnovijim udarima na bankarski sistem počinje sve očiglednije ukazivati. Izgleda da je  silni Mile stjeran među četiri zida. Osobno mu (iako u međuvremenu može napraviti još zla), baš i ne predviđam duži politički život na slobodi  (Osim pod pretpostavkom da postojeće helikoptere iskoristi za bijeg iz BIH). Prije ili kasnije će završiti tamo gdje kriminalci i inače završavaju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

 Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”.

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

MONITOR: Da li je u pitanju bila neizbježna „elementarna nepogoda“ ili je moguće imenovati odgovorne za nastalu situaciju?

KOPRIVICA: Dio odgovornosti sigurno pripada nesavršenom zakonskom okviru. Međutim, ključna odgovornost stoji na političkim akterima i državnim institucijama. Kad je akterima važniji politički interes od javnog, onda ni savršen zakon ne može pomoći. Svoj dio odgovornosti u nastalom problemu snose političke partije koje više od deceniju opstruiraju izbornu reformu, liste koje su učestvovale u izbornom procesu u Šavniku, Opštinska izborna komisija, tužilaštvo, Vlada, odnosno Ministarstvo javne uprave i Ministarstvo unutrašnjih poslova, pa i predsjednik Crne Gore.

Njihovo djelovanje u ovih 19 mjeseci ličilo je na savršeno uigran tim, nažalost u negativnom smislu. Broj perfektno odigranih duplih pasova između ovih aktera prevazilazi i neke od najboljih fudbalskih timova koji su postojali u istoriji igre.

MONITOR: Ima li izlaza iz šavničke krize?

KOPRIVICA: Temeljna stvar za izlaz iz ovog lavirinta je pokretanje brzog političkog dijaloga, u okviru koga se treba makar pokušati pronalazak puta koji je pravno održiv i legalan, a koji će vratiti povjerenje među institucijama i neće napraviti presedane koji bi bili osnova za ponavljanje šavničkog scenarija.

Ono što je neophodan ishod jeste poništavanje nelegalnog, nelegitimnog izbornog procesa koji je u toku i koji je sproveden suprotno našem Ustavu, zakonima i međunarodnim standardima. Prihvatanje takvog izbornog rezultata bilo bi fatalno za buduće izborne procese i otvorilo nove “perspektive” u političkom životu o kojima ne želim ni da mislim, a kamoli da govorim.

Poništavanje izbora može se uraditi na dva načina – ukoliko postoji politički dogovor, koji mora biti transparentan i u pisanoj formi, moguće je završiti izbore na dva biračka mjesta, formirati parlament u Šavniku, onda mu odmah skratiti mandat i krenuti u novi izborni postupak. Ovu opciju ste, zapravo, Vi prvi put predložili javnosti.

Drugi, pravno komplikovaniji način, jeste da neko od izbornih aktera podnese prigovor na izborni proces DIK-u i traži poništenje izbora, da DIK odbije taj prigovor zbog nenadležnosti, a onda da se uputi žalba Ustavnom sudu.

Ustavni sud ima i zakonski osnov i dovoljnu snagu institucije da poništi taj proces i predoči nam naredne korake. Zato vjerujemo da je došlo vrijeme da ova institucija ne bude puki “čitač” zakona nego donosilac važnih odluka kojima se brane prava građana i građanki.

Međutim, na našoj javnoj sceni možete čuti različite pravne “analize” koje pokušavaju relativizovati ovaj predlog sa obrazloženjem da su rokovi za prigovore istekli i da oni nijesu mogući. Svako ko kaže da su rokovi istekli je neznalica ili zlonamjerna osoba. Jedan takav rok za prigovor traje upravo dok mi razgovaramo.

Takođe, gotovo je nevjerovatno da u Crnoj Gori postoje te vrste političkih nastupa koji imaju za ambiciju da nekog  ubijede da izborni proces koji traje 19 mjeseci može biti legalan. Ko god zna išta o izborima, mora znati da takvo šta ne postoji u svijetu.

MONITOR: Šta sa “izbornim turistima” koji su bili povod za sve ono što se događa od jeseni 2022.?

KOPRIVICA: Tu se radi o klasičnom pokušaju neetične promjene volje građana u toku izbornog procesa. A to su, u Šavniku, u manjoj ili većom mjeri, radili svi. Radi se o oko 25 odsto biračkog tijela koje je “migriralo” u ovu opštinu prije izbora. Neka je manji dio njih zaista i faktički imao potrebu da se preseli u Šavnik – ostaje ogroman procenat izbornih turista tj. varalica.

Tu smo situaciju imali prilike nedavno da gledamo na izborima u Beogradu koji su, nakon žestoke intevencije tamošnje javnosti i međunarodne zajednice,  ponovljeni i zakazani za 2. jun.

Dugoročno, to pitanje se rješava izbornom reformom: uvođenjem mnogo ozbiljnijeg načina kontrole prebivališta građana ali i sankcija za zloupotrebe i nedozvoljeno ponašanje, organizovanjem svih lokalnih izbora u jednom danu, davanjem ovlašćenja DIK-u da može preuzeti ingerencije OIK ukoliko ova ne obavlja svoj posao, te oštrijim sankcijama za nasilje na biračkim mjestima.

MONITOR: Dio opozicije prijeti napuštanjem parlamentarnog Odbora za izbornu reformu ukoliko ostane na snazi odluka o prinudnoj upravi u Šavniku. Šta bi to moglo donijeti?

KOPRIVICA: Takvi stavovi partija nijesu ništa neobično. U toku gotovo svakog ciklusa izborne reforme, ili njenog pokušaja, imali smo prilike da čujemo kako postoji nešto važnije. To je 2011. bio naziv jezika, 2019. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, 2021. nezadovoljstvo radom Vlade ili verifikacija mandata poslanika, a sada čujemo da je to Šavnik – dakle sve je važnije od potrebe da jedno društvo popravi svoju demokratiju tamo gdje ona nastaje – na njenom izvoru, a to je izborni proces.

Najava stavljanja “na čekanje” odluke o uvođenju prinudne uprave u Šavniku i pokretanje političkog dijaloga daje nam makar malo nade da se ponovo neće krenuti krivim putem. Ali u partitokratijama, u kojima se najčešće trguje i na veliko i na malo, ni propast rada i ovog Odbora za izbornu reformune bi bilo izneneđenje.

MONITOR: Zašto dogovora o izbornoj reformi nema iako se o njoj priča godinama?

KOPRIVICA: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju. Imamo tipičan primjer obrasca po kojima ona funkcioniše: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture.

MONITOR: Zašto partije  konstantno kritikuju ali ne žele da mijenjaju postojeće propise?

KOPRIVICA: Mala ispravka: partije kritikuju loš izborni ambijent dok ne postanu vlast. Tako imate pobjednike iz 2020. godine koji su značajan broj svojih birača mobilisali pričama o fantom biračima, biračkim spiskovima, kupovini glasova i raznim drugim opravdanim kritikama, ali samo do momenta kad su postali vlast. Tada su se njima dopali modeli koji omogućavaju različite vrste prednosti u izbornoj utakmici pa su izbornu reformu zagovarali verbalno, a suštinski sve uradili da se ona ne dogodi.

Jednako, gubitnici iz 2020., isti oni koji su nam pričali priče o najboljem biračkom spisku u Evropi, nepostojanju funkcionerskih kampanja, sjajnoj izbornoj administraciji… sada pričaju neku drugu priča koja će trajati dok se ponovo, eventualno, ne vrate na vlast. Nadam se da je taj obrazac stvar prošlosti i da ćemo konačno imati kvalitetnu promjenu širokog spektra izbornih pravila i da će ovaj saziv parlamenta pokazati da je moguće i drugačije raditi.

 

Slijedi nastavak popisne sage

MONITOR:? Imali ste ozbiljne primjedbe na završne dane procesa prikupljanja popisnih podataka. Da li su vas uvjerili da je sve bilo regularno i šta se dešava sa popisnim materijalom?

KOPRIVICA: Malo se priča o popisu, a još manje o poštovanju političkog sporazuma koji mu je prethodio.

Sada bi bilo jako važno razjasniti šta je sa softverom za kontrolu njegovih rezultata. Kako je moguće da gotovo pola godine nakon napravljenog dogovora nemamo instrument kontrole koji je bio uslov za taj sporazum. Takođe, treba da vidimo kako se konfuzija u popisivačkoj mreži i nepoštovanje metodologije popisa i zakonskog okvira koja je uslovila razliku od preko 40.000 popisanih u odnosu na ono što je dan prije kraja popisa saopštavao Monstat i onoga što su bili preliminarni rezultati, odrazila na tačnost rezultata.

Sve ovo i mnoge druge pojave zaista jesu razlog za zabrinutost. Vjerujem da će popisna saga biti nastavljena, prije svega onda kada se bude razumjelo da rezultati popisa o tri pitanja (nacija, vjera, jezik) koja javnost najviše očekuje, neće biti isporučeni u roku i na način kako je to bilo očekivano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo