Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN VELIKIĆ, PISAC: Istraživanje sjećanja

Objavljeno prije

na

Dvostruki i aktuelni dobitnik NIN-ove nagrade za roman godine Dragan Velikić otvorio je osmi Zimski salon knjige u Podgorici. Rođen je u Beogradu. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas, Reporter i Status. Bio je ambasador Republike Srbije u Austriji. Napisao je romane: Via Pula za koji je 1988. dobio Nagradu Miloš Crnjanski, zatim Astragan (1991), Hamsin 51 (1993), Severni zid (1995), Danteov trg (1997), Slučaj Bremen (2001), Dosije Domaševski (2003) te Ruski prozor, za koji je 2007. dobio NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine, te Nagradu Meša Selimović za najbolju knjigu godine. Tri godine nakon romana Bonavia napisao je roman Islednik za koji je dobio NIN-ovu nagradu, kao i ugledne tri nagrade – Kočićevo pero, Vitalovu nagradu te nagradu Kočićeva knjiga. Dragan Velikić je pisac koji svoju književnu mitologiju gradi na širem zemljopisnom, mentalnom i emotivnom prostoru Europe.

MONITOR: „Islednik” donosi priču o otkrivanju života majke glavnog junaka, inače pisca, nakon njene smrti, pa zvuči kao ispovijest, kao priča o Vašoj majci. Da li je „Islednik” intimni i ispovijedni roman, drugačiji od ostalih Vaših romana?
VELIKIĆ: Islednik je jedno veliko istraživanje sećanja. Nema umetničkog dela bez nadogradnje. Da nije tako, svaka ispovest bi bila književnost. Moja životna priča sama po sebi uopšte nije važna ukoliko se u njoj sam čitalac ne prepozna, ukoliko se s njom ne identifikuje. A da bi se to dogodilo, valja preći dug put od životno istinitog do umetnički istinitog. Ukratko, nije svaka priča književno relevantna. Ipak, samo književno relevantna priča ima tu moć da se upiše kao iskustvo čitaoca.

Porodično nasleđe ne biramo, to je pitanje genetike. Međutim, važno je suočavanje sa samim sobom, bez toga smo statisti u vlastitom životu. U Isledniku pratim život svoje majke od detinjstva pa do smrti, ali to je samo okvir u kojem su sudbine drugih. Kroz roman defiliraju migranti 20. veka. Priča počinje u vreme Prvog svetskog rata, govori o velikom požaru u Solunu 1917. godine, prati nekoliko životnih sudbina koje će se u jednom času ukrstiti. Ali, pre svega, tu je Pula šezdesetih godina 20. veka. Pripovedanje ne teče linearno, već se gradi iz fragmenata, onako kako se život upisuje u memoriji. Selekcija uvek postoji. Na jednom mestu i kažem: ,,Šta je roman do pokušaj da se nekoliko kadrova svakodnevice dovede u uzročno-posledični sled, da se oslobodi priča koja postoji, kao što postoji skulptura u komadu neobrađenog kamena. Svako u sebi nosi nevidljivu biblioteku, hor nenapisanih romana”.

MONITOR: Kada ste knjigu završili i pročitali prije davanja izdavaču, a to ste saopštili na dodjeli NIN-ove nagrade, rekli ste sebi: ,,Islednik je moj Lovac u žitu”. I niste pogriješili, jer vjerovatno će biti Vaša najčitanija knjiga, a već je dobio nekoliko značajnih nagrada i naravno NIN-ovu. Šta sve ove nagrade Vama znače?
VELIKIĆ: Nagrade znače jer skreću pažnju šire čitalačke publike na nagrađenu knjigu. Posebno je to slučaj sa Ninovom nagradom. Međutim, nema te nagrade koja može ustanoviti pisca na duži rok ukoliko nije vlasnik autentičnog literarnog sveta. Mene nagrade nisu formirale. Tokom dvadeset godina, od mog prvog romana Via Pula, za koji sam dobio Nagradu Miloš Crnjanski pa do Ruskog prozora, za koji sam dobio svoju prvu Ninovu nagradu, prošlo je tačno dve decenije. U tom periodu sam objavio šest romana i četiri knjige eseja, preveden sam na petnaest jezika, međutim, u Srbiji nisam dobio nijednu nagradu. To je vreme žestoke politizacije koje nije zaobišlo ni književne nagrade. A kako sam od početka vladavine Miloševića javno pisao šta mislim, prirodno je da su me nagrade zaobilazile. Međutim, ja sam radio na sebi. To je najvažniji zadatak pisca.

MONITOR: Kao što su kritičari rekli, roman o majci postaje autopoetička ispovijest, ali i istorijat zemlje i ljudi kojih više nema. Kroz sudbine likova otkrivamo i sudbine gradova i država. Kao da insistirate na postojanju paralele između lične – one nepoznate i istorije civilizacija, one koje učimo u školama.
VELIKIĆ: Nikada zvanična istoriografija ne donosi punu istinu o nekom vremenu. Čini mi se da više o nekom vremenu saznajemo iz velikih romana, naime, literatura ima tu moć da dočara svakodnevice. Pa tako, na primer, London posle Drugog svetskog rata, iako više u stvarnosti ne postoji, diše u Romanu o Londonu Miloša Crnjanskog. Čitalac se kreće sa glavnim likom, ruskim emigrantom Rjepninom kroz taj grad kojeg više nema. U tome je moć književnih dela.

MONITOR: Čitaoci znaju o Vašem životu, knjigama, nagradama… Kažite mi o odrastanju, uspomenama iz djetinjstva. Čega se najradije sjećate? Bili ste i muzičar?
VELIKIĆ: Odrastao sam u Puli, u gradu koji svoju istoriju meri sa skoro tri hiljade godina. Imao sam divno detinjstvo. Stanovali smo u starom gradu. Meni i mojim vršnjacima iz ulice je bio na raspolaganju Kaštel, mletačka utvrda iz 17. veka. Koliko prostora za dečije igre. Pohađao sam muzičku školu, i već u gimnaziji sam svirao orgulje u ondašnjim muzičkim sastavima, a tokom studija književnosti u Beogradu sam bio na pragu ozbiljne muzičke karijere. Bile su to moje najbezbrižnije godine. Sviranje sa Džentlmenima, Siluetama, Moirom, Pop Mašinom… Tih godina se rado sećam.

MONITOR: Da li bi trebalo da je cilj umjetnika da otkriva istinu. Smatrate li da angažovani stav umjetnika utiče i mijenja nešto u svijesti ljudi?
VELIKIĆ: Samim tim što svoje delo daje na uvid javnosti onog trenutka kada ga objavi, svaki je umetnik na neki način angažovan. Ukoliko čitaoci pronađu sebe, svoj svet u nekom književnom delu, onda to delo svakako utiče i menja nešto u njihovoj svesti.

MONITOR: Šta mislite o iskustvu koje se stiče kroz umjetnost? Da li je ono upotrebljivo u životu?
VELIKIĆ: Iskustvo koje stičemo kroz umetnička dela, svejedno da li su to knjige, pozorišne predstave ili filmovi, jeste iskustvo iz prve ruke. I to iskustvo jeste upotrebljivo u životu. Umetnost razvija našu samosvest.

MONITOR: Šta Vas kao pisca najviše zanima – sama priča ili nešto drugo?
VELIKIĆ: Svi moji romani imaju jasne prostorne i vremenske koordinate. Priča se stvori sama od sebe u pokušaju da na što relevantniji umetnički način oživim svet koji u sebi nosim.

MONITOR: Za kraj, volio bih da nam kažete šta u posljednje vrijeme čitate i gledate?
VELIKIĆ: Redovno idem u pozorište. Predstava koja je meni obeležila prošlu godinu su Rodoljupci Jovana Sterije Popovića u režiji Andraša Urbana, a u izvođenju Narodnog pozorišta iz Beograda. Ne pamtim da mi se neka predstava u tolikoj meri utisnula, i da bih je mogao gledati jednom mesečno. Čitam mnogo, uvek po nekoliko knjiga istovremeno. Za svako doba dana i raspoloženje imam knjigu. Nije to samo beletristika. Tu su i knjige iz istoriografije. Poslednje što sam čitao i što bih svakako preporučio jesu memoari Nikole Bertolina Knjiga o zavičajima, zatim, sjajna knjiga Ljudi i spisi Tibora Varadija i najnoviji roman Miljenka Jergovića Doboši noći.

Miroslav MINIĆ
FOTO: Zoran RAŠ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo