Povežite se sa nama

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

MONITOR: U međunarodnim krugovima ali i u samoj BiH, postoji zabrinutost u vezi sa „ruskim uticajem“ na političku i bezbjednosnu situaciju u BiH i na Zapadnom Balkanu. Milorad Dodik je prije nekoliko dana u Moskvi dobio direktnu podršku Vladimira Putina.

KAMBEROVIĆ: Ruski uticaj na Balkanu više nije nikakva tajna. Sasvim je prirodno da Rusija, kao i svaka druga velika sila, želi širiti svoj uticaj, i ona to radi u mjeri koliko to okolnosti dopuštaju i za to koristi sve raspoložive resurse. Druga je priča zašto taj uticaj prihvataju i dalje šire proruski igrači na Balkanu. Jedni to čine sasvim otvoreno (Milorad Dodik), a drugi nalaze manje vidljive forme. Činjenica da su, na primjer, neki promatrači iz BiH „nadgledali“ nedavne referendume o priključenju pojedinih djelova Ukrajine Rusiji upozorava da tih proruskih igrača ima znatno više nego se pretpostavlja. Svjedoci smo, međutim, da se taj uticaj najmanje širi na kulturnom polju , a  da je veoma izražen na ekonomskom polju, ali je problem koji dolazi nakon toga: ruski uticaj postaje opasan za bezbjednost ne samo u BiH nego i u regionu. Tu se sam region ne može izboriti sa Rusijom i proruskim igračima, nego se mora uključiti Zapad, i to vodi ka ozbiljnijem problemu. Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisit će da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno.

MONITOR: BiH je pre pola godine, u jednom relevantnom istraživanju, „proglašena“ najkorumpiranijom državom na Zapadnom Balkanu. SAD su, nedavno, svoju „crnu listu“ proširile stavljajući na nju i zamjenicu državnog tušioca BiH, Dijanu Kajmaković.

KAMBEROVIĆ: SAD su prijatelj Bosne i Hercegovine i mi većeg i sigurnijeg prijatelja u svijetu nemamo. Ostaje, ipak, nejasno, kako se toliko masovna korupcija mogla razviti u zemlji u kojoj su stranci, uključujući i brojne predstavnike koji su dolazili iz SAD-a, toliko snažno bili prisutni proteklih nekoliko decenija. Hoću reći da ni međunarodna zajednica nije nevina zbog činjenice da je korupcija u BiH uzela toliko maha. Ali, jasno je da se tome mora stati ukraj. Svugdje je taj obračun sa kriminalom počinjao promjenom vlasti i uspostavljanjem neovisnog sudstva. Nije dovoljno samo ukazati na to da korupcija postoji, važno je hrabro otvoriti procese koji će korupciju eliminirati.

MONITOR: Svjedočimo pojačanoj diplomatskoj agilnosti najviših zvaničnika Hrvatske prema BiH. Od strane Srbije-manje je direktnih svojatanja bosanskih Srba, ali su tu „srpski svijet“ i Dodikov plan o ujedinjenu RS sa Srbijom. Hrvatska i Srbija su garanti sprovođenja Dejtonskog mirovnog ugovora. Od koga i od čega zavisi opstanak BiH u „avnojevskim granicama“?

KAMBEROVIĆ: Dobro ste naglasili da su Srbija i Hrvatska garanti sprovođenja Dejtonskog sporazuma, na način da su kao potpisnice garantirale da će RS i oni koji su u Dejtonu nastupali u ime bosanskohercegovčakih Hrvata, ispunjavati i provoditi Dejtonski sporazum. Njihovo je, dakle, bilo da „natjeraju“ RS i Hrvate u BiH da poštuju ono što je dogovoreno u Dejtonu. Umjesto toga, vidimo da obje države žele vratiti stvari u BiH na preddejtonsko stanje pod firmom očuvanja Dejtona. Srbija i Hrvatska u stvarnosti ne priznaju BiH kao ravnopravnog partnera i to je problem za odnose na Balkanu. Zato je nužno okretanje ka snagama unutar BiH koje bi mogle jedinstveno odgovoriti na ove nasrtaje. Sanjam dan kada će političke elite u Srbiji i Hrvatskoj shvatiti realnost postojanja države Bosne i Hercegovine, a da političke elite u BiH prihvate činjenicu da je postdejtonska BiH realnost drugačija od socijalističke BiH.

MONITOR: BiH je u junu, na sastanku Saveta EU ostala bez kandidatskog statusa, a dobile su ga Ukrajina i Moldavija. Neki to smatraju nepravednim.

KAMBEROVIĆ: Sve analize kazuju da većina ljudi u BiH podržava integraciju u Evropsku uniju. Ali, znamo da ta integracija ne ovisi samo o nama, i da nije u pitanju samo ispunjavanje određenih uvjeta za kandidatski status, nego su puno važniji politički interesi. Primjer Ukrajine je to pokazao. Međutim, ono što mi možemo uraditi je usvajanje evropskih standarda. Jer, uključivanje u Evropu i nije ništa drugo nego usvajanje evropskih standarda: i u vladavini prava, i u ekonomiji, i u demokratskim slobodama, i u zaštiti manjina, i u položaju vjerskih zajednica u društvu, ali i u visini prihoda, cijenama energenata, odnosu prema kulturi, drugima i drugačijima i slično. To bi sigurno relaksiralo odnose, ali ne treba živjeti u iluziji i povjerovati kako bi to samo po sebi automatski riješilo sve političke probleme u BiH.

MONITOR: Ove godine smo se podsjećali početka rata u BiH, prošlo je od toga 30 godina.  Šta je, po Vama kao istoričaru, ključno kada govorimo o raspadu društva i početku rata u BiH?

KAMBEROVIĆ: Često naglašavam kako BiH nije bila aktivni sudionik niti prilikom stvaranja jugoslavenske države koncem Prvog svjetskog rata, niti u nestajanju te države 1990-ih godina. Bosanskohercegovački put u nezavisnost početkom 1990-ih je bio iznuđen, jer su Srbija, Hrvatska i Slovenija odlučile da je Jugoslaviji istekao rok trajanja i BiH nije imala nikakve pretpostavke da ostane u nečemu što bi bilo Velika Srbija, pa je njezin put u nezavisnost faktički iznuđen djelovanjem srpske i hrvatske nacionalističke elite početkom 1990-ih godina.

S druge strane, svi se pitaju kako je moguće da se jedno društvo, koje je izgledalo prilično homogeno, tako brzo raspadne, i da vrijednosti tog društva tako brzo budu zaboravljene.  Mislim da je to društvo moralo proći određene reforme, ali da vladajuće elite na to nisu bile spremne. To je na površinu izbacilo nacionalizam kao ključnu ideologiju  koja će srušiti Jugoslaviju. Ključno je, dakle, po mom mišljenju, bilo to što političke elite nisu bile spremne na reforme, kako ekonomske tako i političke. Katastrofalno bi bilo da iz toga nismo ništa naučili.

MONITOR: Kako vidite podjele koje postoje među istoričarima (posebno iz ex-Yu zemalja) kada se radi o tumačenju događaja i ocjeni istorijskih ličnosti iz dalje i bliže prošlosti?

KAMBEROVIĆ: Podjele među historičarima su sasvim razumljive i prirodne, ali to ne proizilazi iz priznavanja ili nepriznavanja historijskih činjenica, jer historičari ne mogu „nepriznavati“ činjenice, ali ih mogu različito interpretirati. Ni u tome ja ne vidim nikakav problem. Problem nastupa kada se te činjenice interpretiraju u kontekstu opravdavanja određenih aktuelnih političkih odnosa. Puno historičara u postjugoslavenskim zemljama se umjesto bavljenja naukom vraćaju na staze kada je historiografija bila u funkciji stvaranja nacija. Time oni prestaju biti naučnici i postaju nacionalni i politički aktivisti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: RTCG ostaje pod političkom kontrolom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Raonić će nastaviti da vraća uslugu Spajiću, ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica u RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve

 

MONITOR: Ostavku generalnog direktora RTCG Borisa Raonica i njegov istovremeni izbor za v.d generalnog direktora okarakterisali ste kao ,,početak realizacije dogovorenog plana”. Šta jei cilj tog plana i ko je u njemu učestvovao?

ĐUROVIĆ: Plan koji je dogovoren između nezakonito imenovanog generalnog direktora RTCG  Borsa Raonića, predsjednika Vlade i PES-a Milojka Spajića, predsjednika Skupštine i NSD Andrije Mandića i predsjednika DNP Milana Kneževića je da Raonić bude ponovo izabran na funkciju generalnog direktora RTCG, ali ovaj put na manje nezakonit način. Raonić nije ispunjavao uslove za generalnog direktora RTCG na osnovu prethodnog zakona jer nije imao 10 godina radnog iskustva u VII 1 stepenu kvalifikacije. Zato je Spajić neposredno pred usvajanje medijskih zakona izvršio izmjene da bi zakon prilagodio limitima Raonića i omogućio mu ponovni izbor na funkciju. Podsjećam, Raonić je završio pravni fakultet 2018. godine, a  uslov propisan prethodnim zakonom i nacrtom važećeg zakona od 10 godina radnog iskustva on nije mogao ispuniti. Zato je Spajić potrebno radno iskustvo spustio na pet godina.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je  DPS radio 30 godina dok je bio vlast, kada su se propisi prilgođavali pojedincima koji su morali da vraćaju uslugu poltičkim mentorima tokom trajanja svog mandata. Tako će i Raonić nastaviti da vraća uslugu Spajiću ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica i RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve.

MONITOR: Može li proces koji vodi tužilaštvo uticati na taj naum?

ĐUROVIĆ: Taj proces neće uticati na naum Spajića, Raonića, Mandića i Kneževića jer je očigledano i Tužilaštvo pod političkim uticajem u ovom slučaju. Proces izviđaja zbog nepoštovanja sudske pravosnažne presude traje više od godinu. Namjerno je odugovlačen u Specijalnom državnom tužilaštvu. Sada je predmet vraćen Osnovnom državnom tužilaštvu koje neće ništa uraditi u skorijem periodu. Raonić je podnio ostavku i odlučio da bude u v.d. stanju do ponovnog izbora, jer očekuje skore nove pravosnažne presude po tužbama Nikole Markovića i Srđana Čovića kojima će se potvrditi da je u dva navrata bio nezakonito imenovan na funkciju.

MONITOR: Podnijeli ste pritužbu Tužilačkom savjetu na zakonitost rada tužilastva u tom slučaju. Očekujete li da će to nešto promijeniti?

ĐUROVIĆ: Od Tužilačkog savjeta ne očekujem ništa. Pitanje je kad će na red doći pritužba Media centra. Ne znam čime se bavi Tužilački savjet i koja to pitanja rješava. Kao aktivni građanin mogu da primijetim da se SDT u skladu sa nekim njihovim prioritetima i selektivno bavi pojednim procesima. Više je okrenuto postupcima u slučajevima organizovanog kriminala nego postupcima koji su takođe važni za uspostavljanje vladavine prava. Tužilački savjet nije ništa uradio da se popravi situacija u osnovnim državnim tužilaštvima a posljedica je da se slučajevima nepoštovanja sudskih presuda, zloupotrebom službenog položaja, podstrekavanjem na vršenje krivičnih dijela ne žele baviti ni niže tužilačke instance. Ovim se šalje opasna poruka da od politčke volje zavisi u kojim će se institucijama poštovati zakon a u kojim i ne mora. SDT je pokazao odlučnost da se bavi pitanjima zloupotreba u institucijama koje su takođe poltički kontrolisane ali od strane DPS-a, kao što je npr. Agencija za sprečavanje korupcije (ASK). Za mnogo gore zloupotrebe na koje je ukazala i Državna revizorska institucija i sudovi, SDT se nije okrenuo nego je prikupljao listiće sa glasanja o generalnom direktoru da bi utvrdio ko je glasao za izbor generalnog direkora.

MONITOR: Ko je sve odgovoran za to sto je  RTCG ostala pod političkom kontrolom?

ĐUROVIĆ: Krive su sve  partije koje su u avgustu 2020. došle na vlast. Media centar je u decembru 2020., nakon izbora nove Vlade, dostavio svim poslaničkim klubovima zahtjev da se odmah pristupi izmjenama zakona o RTCG kako bi se loša zakonska rješenja koja je DPS donio u julu 2020. promijenila a sa ciljem oslobađanja RTCG neprimjerenog partijskog uticaja. Niko nije odgovorio, uključujući i tadašnjeg predsjednika Skupštine Aleksu Bečića. U januaru 2021. je isti zahtjev uputilo 40 NVO. Na dopis je  odgovorila jedino URA koja je iskazala saglasnost sa predlozima NVO i obećala da će pokušati da ovu inicijativu iskomunicira sa ostalim partijama na vlasti. Nije se desilo ništa jer je nova parlamentarna većina shvatila da zahvaljujući DPS zakonu može preuzeti kontrolu nad RTCG.

U tom periodu smo i saznali da je u podjeli institucija (koje partije tretiraju kao plijen) među novom parlamentarnom većinom RTCG trebala da pripadne Demokratama, dok je druga važna institucija u oblasti medija, Agencija za elektronske medije, trebala da pripadne DF-u. Kasnije je u junu izabran Savjet RTCG po političkim preferencama nove vlasti uz nezakonit izbor predstavnika Unije poslodavaca. U tom procesu izbora učesvovalo je svega nekoliko NVO koje imaju kredibilitet dok su svi ostali prećutno bojkotovali ovaj proces jer nisu željeli da o predstavnicima NVO odlučuju partije. Politički imenovani Savjet je kasnije imenovao nezakonito generalnog direktora Raonića uz protivljenje Demokrata. Zbog poremećenih odnosa u novoj vlasti dogovor o podjeli institucija nije ispoštovan, pa Demokrate nisu dobile kontrolu nad RTCG već je kontrolu preuzeo suštinski DF. To je ubrzo i potvrđeno imenovanjem tadašnje direktorice TVCG Marije Tomašević u septembru 2021. čiji je izbor takođe bio nezakonit jer je njen rođeni brat Dražen Medojević tada bio član Državne izborne komisije (kao predstavnik DF-a) a zakon zabranjuje da direktor TVCG može biti u srodstvu sa javnim funkcionerom. Inspekcija rada je tek nakon dvije godine na incijativu Media centra utvrdila krvno srodstvo direktorice TVCG i člana DRI i naložilo nezakonito izabranom generalnom direktoru da razriješi Mariju Tomašević. Ni nakon tri godine Ministarstvo rada nije donijelo rješenje kojim treba da omogući Inspekciji rada da kontroliše proces imenovanja generalnog direktora RTCG. Sve ovo jasno ukazuje na političku zaštitu nezakonitih radnji čiji je cilj kontrola RTCG.

MONITOR: Kako to da političari uvijek pronadu način da zloupotrijebe sistem kako bi zadržale kontrolu nad Javnim servisom?

ĐUROVIĆ: Partije žele kontrolu nad RTCG kao i nad svim ostalim institucijama. Vjerujem da brze promjene vlasti (vjerovatno ćemo imati i 45.  vladu do kraja ove godine) mogu doprinjeti da političke elite shvate da je u njihovom interesu da institucije budu profesionalne, a ne da se nakon svake promjene vlasti mijenja odnos RTCG prema vlasti i opoziciji. Samo profesionalan RTCG, kao i ostale isntitucije koje moraju biti samostalne mogu biti zaštita od zloupotreba koje su na svojoj koži osjetile sve poltičke partije.

Kada je RTCG u jednom kraćem periodu (2017.-jun 2018.) bila bez partijskih uticaja, dok su je vodili Andriajna Kadija i Vladan Mićunović, jednako je Savjet i menadžment bio kritikovan od DPS-a i DF-a. Od DPS-a jer je izgubio kontrolu, a od DF-a jer im nije bilo dozvoljeno da preuzmu kontrolu.

Milojko Spajić nema uticaj na bilo koji komercijalni medij u Crnoj Gori. Potreban mu je RTCG da bi širio propagandu o savršenom radu Vlade, da bi se pozitivnim izvještavanjem pariralo krtikama TV Vijesti i medija koje kontrolišu Mandić i Knežević uz pomoć predsjednika Srbije Alekandra Vučića (Prva TV i Adria). Spajiću će se vratiti ovakvo manipulisanje sa zakonom kao što se vratilo i DPS-u 2020. kada je u julu usvojen zakon kojim je DPS namjeravao da ozvaniči kontrolu nad RTCG ali je nakon promjene vlasti u avgustu nova vlast iskoristila  stvorenu priliku i preuzela političku kontrolu nad RTCG. Spajić misli da će ljudi bez integriteta biti njemu odani. Time pokazuje nedoraslost poslu kojim se bavi,  jer su ljudi bez integriteta stalno u potrazi za novim gazdom, onim ko je politički najjači. To ubrzo neće biti Spajić a u susret novom parlamentarnim izborima koji će vjerovatno biti u oktobru ili novembru, svi komercijalni mediji u Crnoj Gori kritikovaće rad  Vlade dok će slabo utočište i zaštitu imati u RTCG.

MONITOR: Šta se može učiniti da se javni servis oslobodi ?

ĐUROVIĆ: Stvorene su zakonske pretpostavke da se javni servis oslobodi partijskog uticaja. Uvjeren sam da će NVO u skladu sa novim Zakonom o RTCG izabrati sami svoje predstavnike koji će imati integritet za razliku od sadašnjih tkz. predstavnika NVO. Potrebno je da se institucije koje delegiraju svoje predstavnike u Savjet RTCG oslobode straha od partija. Sve se na kraju svede na ljude koji imaju ili nemaju integritet. Nekad je CANU u Savjet RTCG delegirala prof. Perka Vukotića koji je dao veliki doprinos da se RTCG te 2017. i 2018. oslobodi partijskog uticaja. Ista ta CANU je do skoro imala svog predstavnika u Savjetu koji je dva puta glasao za nezakonito imenovanje Raonića i nije ništa uradio da se nezakonitosti u radu javnog servisa zaustave. Unija poslodavaca je umjesto DPS-a sada našla novog ,,gazdu” u liku PES-a, Univerzitet CG je delegirao po političkoj osnovi predstavnika koji će slijediti političke direktive rektora odnosno Mandića i Kneževića, Crnogorsko narodno pozorište je dalo podršku za ponovno imenovanje Naoda Zorića za člana savjeta iako je dva puta učestvovao u nezakonitom imenovanju Raonića i direktni je eksponent DNP-a Milana Kneževića u Savjetu. Da bi se RTCG oslobdila uticaja partija, moraju se oni koji delegiraju predstavnike u Savjet osloboditi uticaja partija.

MONITOR: Hoće li novi medijski zakoni nešto promijeniti?

ĐUROVIĆ: Medijski zakoni neće zaustaviti plasiranje netačnih informacija, neobjektivnost, neizbalansiranost u izvještavanju, jer je ukinuta regulatorna funkcije Agencije za audiovizuelne medijske usluge pa će mnogi mediji nastaviti ili započeti da djeluju kao puka propaganda političkih ili ekonomskih centara moći. Nadam se da će proces usaglašavaja sa regulativom EU doprinijeti da se ojača i vrati regulatorna funkcija Agenciji koja će u perspektivi morati da se bavi ne samo medijima veći društvenim mrežama i zabranjenim sadržajima na društvenim mrežama.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NEMANJA VOJINOVIĆ, REDITELJ: Slika svijeta u nestajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film nije komercijalna umjetnost, ali ima tu moć da otvori prozor u neke nove svjetove i postavi pitanja za koja komercijalna umjetnost nema vremena ili strpljenja

 

 

Dugometražni dokumentarni film „Flašaroši“ Nemanje Vojinovića prikazan je u Podgorici, na Underhillfestu – međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Gosti su bili reditelj filma Nemanja Vojinović i producentkinja Marija Stojnić. Film je na Sarajevo film festivalu osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i nagrade na Slobodnoj zoni i na Martovskom festivalu…

MONITOR: Na samom početku filma gledaoci su upoznati da se u blizini Beograda, u nekada moćnog središta neolitske, vinčanske kulture, donedavno nalazila jedna od najvećih deponija u svijetu. Kada ste počeli da se interesujete za ovu priču i kad ste došli na ideju da snimite ovo ostvarenje?

VOJINOVIĆ: Prva inspiracija za film došla je nakon što sam video foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na hiljade galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna tačka razmišljanja o filmu – kako je moguće da je na mestu najstarije evropske kulture sada jedna od najvećih deponija na svetu. Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-istorijskom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim vizuelno snažan esejistički film o konzumerizmu i istorijskoj vertikali vinčanskog prostora u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, savremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, sa pitanjem šta će buduće generacije za nekih hiljadu godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Onda sam otišao na deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletale su na hiljade galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mlela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svet. Na stotine radnika, manuelnih reciklera koji sa džakovima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih džakova plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svet, haotičan sistem u kome deluje da svako ima svoje mesto. Ljudi su me „osvojili“ i poželeo sam da prikažem neistraženi univerzum flašaroša.

MONITOR: U Vašem filmu u fokusu su ljudi? Kako ste upoznali Janija? Je li bilo teško zadobiti njegovo i povjerenje ostalih junaka ovog filma?

VOJINOVIĆ: Ukoliko želiš da uđeš u neku zatvorenu zajednicu, poput flašaroša, to stvarno iziskuje puno vremena i posvećenosti. Veliki deo snimanja ovog filma je i nesnimanje, već samo druženje sa ljudima, razgovori, istraživanje i uspustavljanje iskrenog, otvorenog odnosa sa svojim likovima. Na početku snimanja nisam još uvek znao da ću se fokusirati samo na flašaroše. Prva ideja je bila dosta šira i ambicioznija, da deponija bude glavni lik, sa svim svojim aspektima, što uključuje i sve radnike deponije. Tako da sam ja snimao razne ljude, uključujući i Janija dok još uvek nije bio grupovođa. Posle pola godine ili više Jani je dobio da vodi svoju grupu, napredovao je od običnog flašaroša do grupovođe, dobio je svoj kombi i mesto na placu istovara. A tad sam ga već poznavao i snimao, tako da sam kroz Janija imao priliku da prikažem kako izgleda plastični biznis na deponiji kroz vizuru grupovođe flašaroša. Nisu svi ljudi iz njegove grupe ušli u film, neko nije želeo da učestvuje i da se snima, to smo poštovali i fokusirali smo se na odnose u ostatku grupe koji je želeo da bude deo filma. Njima je sve to bilo interesantno, bili su i na neki način ponosni zašto sam izabrao njih, a ne neku drugu grupu. Shvatili su da će filmom ostati zauvek „besmrtni“, znam da je to bio jedan od razloga zašto me je Jani pustio u svoj život i dozvolio da snimam film o njemu i njegovoj grupi.

MONITOR: Kakav je bio put od ideje do završetka filma. Koliko je trajala njegova realizacija?

VOJINOVIĆ: Ceo proces rada na filmu trajao je skoro sedam godina. Prvi put sam sa snimateljem, Igorom Marovićem, stajao na istovaru deponije u decembru 2016., a svetsku premijeru „Flašaroši“ su imali na festivalu u Sarajevu 2023. godine. Sama montaža je priča za sebe, sa montažerom Draganom von Petrovićem proveo sam skoro dve godine uklapajući priču i to je bila velika filmska škola. S obzirom na tolike godine snimanja, imali smo puno materijala u montaži i veliki posao bio je proći kroz ceo materijal, izdvojiti odlične stvari, korisne scene, pomoćne scene i sve to dramaturški uobličiti i artikulisati u narativnu celinu. Ideja je bila da imamo dramaturšku liniju koja bi pratila glavnog junaka Janija, koji ima poteškoća da održi svoju flašarošku grupu na okupu – počinjemo od njega kao grupovođe, kasnije se grupa okreće protiv njega, odvaja se, a Jani ostaje da radi sam, sve do zatvaranja deponije. Trebalo je vešto uvezati njegovu priču sa pričom deponije, sa slikama savremenog načina života i konzumerizma, priču o društvu na ivici ekološke katastrofe. To je bio jedan od većih izazova u montaži, ali mislim da smo na kraju postigli dobar balans između ljudske priče i ekološke koja je sve vreme prisutna, ali nije „prst u oko“. Dosta vremena smo uložili u prezentovanje projekta i u potrazi za finansiranjem i adekvatnim partnerima. Bilo je momenata kad smo producentkinja Marija Stojnić i ja stvarno pomislili da će biti teško „izgurati“ ovaj film, pogotovo zbog konstantnog odlaganja zatvaranja deponije, koji je zamišljen kao prirodan kraj filma. Kad se na to umeša i dve godine epidemije kovida koji je svaki plan koji smo imali okrenuo naglavačke, može se reći da smo prošli kroz veoma izazovan proces.

MONITOR: Zanimljivo je da je film okarakterisan kao dokumentarni vestern.

VOJINOVIĆ: Film predstavljamo kao dokumentarnu vestern dramu o poslednjim danima fascinante grupe sakupljača plastičnih flaša – flašaroša, na jednoj od najvećih deponija na svetu. Obožavam vesterne Serđa Leonea, kao i Sema Pekinpoa i Džona Forda i voleo bih da svaki film koji radim ima vestern komponentu. U „Flašarošima“ imamo omaže na neke vestern filmove, poput Leonovog „Bilo jednom na Divljem zapadu“, i scene čekanja voza, s tim što naši flašaroši spavaju i iščekaju dolazak kamiona za smeće. Postoji i referenca na kratki film pokojnog Uroša Stojanovića – „Vešala za dvoje“. Glavna stvar koju „Flašaroše“ čini vesternom je ideja vesterna žanra iz kasnije faze, gde nadolazeća modernizacija uništava svet, univerzum, civilizaciju naših filmskih junaka i oni odlaze u zaborav. Kod Leonea pruga i dolazak voza obeležavaju kraj jedne epohe, dok kod Pekimpoa u „Divljoj hordi“ automatska puška je taj simbol modernizacije koji uništava svet glavnih junaka, odmetnika. U „Flašarošima“ modernizacija deponije je ta koja dolazi i briše civilizaciju flašaroša, čineći je samo još jednim slojem vinčanske vertikale.

MONITOR: Iako dokumentarni filmovi osvajaju nagrade i za najbolji film na prestižnim festivalima kao što su Venecija, Kan, Berlin, djeluje da su u nepovoljnom položaju u odnosu na igrane. Iako i u Crnoj Gori itekako ima publike za dokumentarni film – što mislite kakva je sudbina dokumentarnih ostvarenja?

VOJINOVIĆ: Prednost dokumentarnog filma je definitivno u svojoj autentičnosti i spoznaji da to što gledate na platnu ili ekranu jesu odistinske, životne priče, a junaci filmova nisu glumci, već pravi ljudi. Dokumentarni film nije komercijalna umetnost, ali ima tu moć da da otvori prozor u neke nove svetove i postavi pitanja za koja komercijalna umetnost nema vremena ili strpljenja. Dokumentarni filmovi u poslednjih par godina postali su dosta kreativniji u formi i narativu, osvajaju nagrade na prestižnim svetskim festivalima, ali ono što je najvažnije je da sve veći broj ljudi prati i gleda dokumentarni film. Pogotovo drugačiju vrstu filma koja nije televizijskog formata sa naratorima i intervjuima, već imaju sinematičan kvalitet i uspevaju da zarone u nove univerzume i prikažu do tad nešto nepoznato, nevidljivo ili zaboravljeno. Tokom mog boravka na UnderhillFestu bio sam prijatno iznenađen brojem ljudi koji prati projekcije – velike pohvale za podgoričku publiku, za žar kojim prati filmove i za istrajnost da ostanu do kraja uprkos kiši.

Miroslav MINIĆ
Foto: Privatna arhiva

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo