Iako je ova godina rekordna po rodu pečurke i šumskih plodova, ekonomska kriza izazvana ratom u Ukrajini, mogla bi se negativno odraziti na izvoz. Država ne pomaže
U domaćinstvu šezdesetogodišnjeg stanovnika beranskog sela Petnjik, Borovija Barjaktarovića, puši se dim iz malenog objekta pored kuće. Ovaj čovjek tu, na toplom vazduhu, na manuelan način, suši pečurke, i objašnjava da je ova godina najrodnija od kada pamti i bavi se u slobodno vrijeme tim poslom.
On priča da su zbog toga magacini na sjeveru puni i da otkupljivači sada uzimaju samo najkvalitetniju pečurku, prve klase.
„Ja se na ovaj način snalazim. Svježu, prvu klasu, prodam, a ostalu ovdje sušim, i tako osušenu mogu da čuvam koliko god hoću. Ljetos je sušena bila četrdeset eura za kilogram, dok je trenutno zbog velike ponude cijena znatno manja. Zašto bih je sada prodavao. Čim prođe svježa, počeće ponovo da raste cijena sušene“, kaže Borivoje.
Posao berača pečurke njemu predstavlja dodatni prihod, a može da se zaradi sasvim dobro tokom sezone.
„Čim pečurka krene s proljeća, supruga i ja svaki slobodni dan koristimo da idemo u branje. Najviše je zastupljen vrganj, ali ima i svih drugih vrsta. Taj posao, nije nikakva tajna, donosi nam dobre prihode“, dodaje ovaj čovjek.
Da dobar rod, međutim, može otkriti i neke probleme, pričaju otkupljivači, odnosno vlasnici nekih od najvećih firmi za otkup i preradu pečurke, šumskih plodova i ljekobilja, na sjeveru Crne Gore.
Oni kažu da bi se ekonomska kriza u zapadnoevropskim zemljama izazvana ratom u Ukrajini, mogla ove godine negativno odraziti i na izvoz pečurke i šumskih plodova, što je postala značajna privredna grana u ovom dijelu države.
„Naša roba se smatra luksuzom čak i na zapadoevropskom tržištu. Zbog globalne ekonomke krize, potražnja za njom je manja, pa je manji i izvoz. Najveći dio robe ćemo, možda, biti prinuđeni da lagerujemo i čuvamo do nekog povoljnijeg momenta za prodaju“, kaže za Monitor vlasnik bjelopoljske firme Eko promet Nebojša Nedović.
On ističe da to znači istovremeno da su otkupljivačima „zarobljena“ novčana sredstva koja su uložili, a da pri tome ne znaju sa sigurnoću kada će ih moći povratiti.
„Rod pečurke je dobar, ali se poklopilo ove godine da je dobar rod i u Bosni i Hecegovini, u Srbiji. Svi bi htjeli da izvezu. Sa druge strane solidan rod je bio i u Italiji i Francuskoj, koji ove godine imaju svoju robu, i njihovo interesovanje za uvoz je slabo, pa je slaba i cijena“, kaže Nedović.
Njegova firma, jedna od većih na sjeveru, svake godine izvozi po stotinu tona pečurke, ali je, tako, ove godine, to dovedeno u pitanje.
„Svi smo na izdisaju, što bi se reklo. Roba mora brzo da se preradi, inače propada. Država bi morala da pomogne da se ovaj problem riješi“, smatra Nedović.
On ukazuje da su se problemi na globalnom evropskom tržištu, osim sa pečurkama, odrazili i na plasman maline.
„Ja trenutno imam u hladnjači stotinu tona maline. Nekako smo u regionu postigli dogovor da otkupna cijena bude jedinstvena, 4,80 eura. Problem je u tome što u ovom trenutku mi ne možemo da je prodamo više od četiri eura, znači ni toliko koliko smo je otkupljivali“, kaže privrednik sa dugogodišnjim iskustvom u poslu sa otkupom šumskih plodova, malina i drugog voća.
Nedovića, kao i većinu drugih firmi iz ove djelatnosti, spašava donekle to što su izgradili značajnu infrastrukturu, prije svega magacine i hladnjače značajnih kapaciteta.
U Rožajama postoje makar tri registrovana preduzeća u oblasti otkupa i prerade pečurke, šumskih plodova i voća, i svi se suočavaju sa sličnim problemom. Posao sa otkupom pečurke je trenutno u punom jeku, i neki od njih, zauzeti poslom, nijesu imali vremana čak ni za kratak telefonski razgovor.
I vlasnik kompanije K.D. Sloga iz tog sjevernog grada, Feho Kalač, potvrđuje za Monitor da od kada se bavi ovim poslom, ne pamti bolji rod pečurke nego što je to ove godine.
On je već uspio da izveze oko pedeset tona u svježem stanju, ali je zato još pedeset tona zamrznuo, dvanaest osušio, a oko četrdeset tona salamurio i pripremio, odnosno sačuvao za naknadnu preradu.
„Ove godine je i rod i kvalitet pečurki najbolji od kada sam ja počeo da radim. Obično sam do sada otkupljivao oko 150 tona pečurke godišnje, i sve je to išlo u izvoz. Ove godine sam izvezao samo trećinu“, kaže Kalač.
Dobar rod donio je probleme i beračima, koji sada, uz slabiju otkupnu cijenu, nemaju kome da je prodaju, jer su svi magacini na sjeveru puni. Dok pojedini od njih tvrde da je otkup potpuno stao, iz najvećih preduzeća za otkup to demantuju, ali objašnjavaju da se kupuje samo najkvalitetnija roba, odnosno prva klasa pečurke, najčešće vrgnja.
Osim Borivoja Barjaktarovića iz Berana, i u ovom gradu, kao i na čitavom sjeveru Crne Gore, ima još veliki broj drugih individualnih domaćinstava, koja nijesu privredno registrovana, a bave se berbom i osnovnom preradom.
Svi oni, kao i Borivoje, toliko su razvili posao, da su počeli sami da prerađuju pečurku u kućnoj radinosti i manjim pogonima, i najčešće sušeći je, čuvaju do trenutka kada će biti bolja potražnja i cijena.
U jednom velikom domaćinstvu u Andrijevici, poznatom po otkupu pečurke za firmu u Rožajama, Monitoru su kazali da se čak i pri ovako trenutno niskim otkupnim cijenama, od svega 1,5 eura za prvu klasu, može dosta dobro zaraditi.
„Ko hoće, može da zaradi. Jedan berač može za samo dan da skupi trideset do četrdeset kilograma vrgnja i drugih pečurki prve klase. Kada se to pomnoži sa cijenom od euro i po, a bila je i skuplja, dobija se oko šezdeset eura za samo jedan dan. Ako je više berača u porodici, to je znači više novca. Tolike dnevnice nema nigdje“, kažu u tom domaćinstvu.
Zbog činjenice da je pečurka na sjeveru Crne Gore prerodila, i da su otkupljivači postali probirljivi u nedostatku skladišnih prostora i smanjene potražnje na tradicionalnom evropskom tršištu, u crnogorskim šumama na sjeveru države, vjerovatno će dosta ostati neubrano.
Sezona branja pečurke traje sve do prvih snjegova, a dobri i vješti berači, znaju je pronaći čak i ispod prvog snijega, na mjestima na kojima stalno rađa.
Zbog ranije privatizacije i propasti nekih velikih poljoprivrednih preduzeća, kakvo je, na primjer, bilo beransko Agropolimlje, sada se osjeća veliki nedostatak skladišnih prostora i hladnjača. Sagovornici Monitora slažu se da privatni preduzetnici, kojih nije malo, ipak nijesu nadomjestili bivše državne poljoprivredne kompanije.
Ova godina je pokazala da bi, kako ističu, država morala da se organizovanije uključi, i da pomogne privatne preduzetnike koji se bave poslom otkupa i prerade i zapošljavaju značajan broj radnika, ali i da spriječi da trunu neubrane pečurke i drugi šumski plodovi.
Najbolji način za to je, smatraju, razvijanje prerađivačkih, ali isto tako i skladišnih kapaciteta u Crnoj Gori, u kojima bi sirovina mogla da se čuva sve do trenutka kada je najpovoljnija situacija, najbolja potražnja i najbolja cijena na tržištu.
Tufik SOFTIĆ
HORIZONTI3 sedmice
DANAS, SJUTRA2 sedmice
INTERVJU2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice