SUSRETI
TAFILJ MARKOVIĆ, GENERALNI DIREKTOR SCHOTCH WISKY INTERNATIONAL MONTENEGRO: Viski kao eksluzivna investicija
U vlasništvu kompanije ,,SWI” nalazi se više od trećine svjetskih rezervi viskija starijeg od 25 godina. Ovu privilegiju zahvaljuju činjenici da imaju mogućnost kupovine direktno u škotskim destilerijama. Samo u holandskom trezoru, danas, kompanija skladišti viski u vrijednosti od 140 miliona eura
Nakon trideset godina Tafilj Tale Marković vratio se u Crnu Goru. Otišao je ratne 93’, Ilegalnim putevima, planinama i kozjim stazama. Do Albanije vodio ga je čovjek koji je tim putem i Jevrema Brkovića proveo, kaže. Jer, oficijelnim putem nije mogao. Imao je 26 godina, ženu i dvoje djece. Na granici, saznao je od prijatelja, izdat je nalog za njegovo hapšenje ukoliko proba da napusti zemlju.
Komunističku partiju napustio je u vrijeme kad su ,,njegovi komunisti počeli da daju podršku Miloševićevom režimu”. Ponosno ističe da je ,,svim srcem” postao član Liberalnog saveza. Sa članskim brojem 104. Čitao je Monitor i krišom ga unosio u Vojni odsjek gdje je radio, da bi ga onda kolege krišom čitale. ,,Čak i oni koji se nisu slagali sa onim kako Monitor piše”. Nerado su i on i kolege slale pozive za mobilizaciju tih devedesetih, tvrdi Marković. Kad god su mogli sakrili bi ih, ili upozorili roditelje da ne prime poziv za sina. ,,Nismo to smjeli javno, ali svakog ko nam se obratio sakrili bismo. Ni tadašnje crnogorsko rukovodstvo“, sjeća se Marković, ,,nije moglo da spriječi mobilizaciju. Nalozi su dolazili iz Generalštaba Vojske Republike Jugoslavije…“
Porodica Marković stigla je u Holandiju. Napustio je rodnu Crnu Goru, i radno mjesto. Sin je imao tri, a ćerka devet mjeseci. Integracija u novo društvo najbrže je išla kroz sportske aktivnosti. Učio je holandski jezik i polako sticao prijatelje. Pet godina kasnije dobili su i ,,status”, mogućnost boravka u Holandiji. Ostali su u gradiću Hoofdorp u blizini Šipola.
Prve poslove radio je sa prijateljem 1999. g. u bosanskom gradiću Zavidovići. Holandska Vlada, nakon pada Srebrenice, pomagala je investiranje u bosansku privredu. U fabrici Krivaja, u kojoj su se prije rata proizvodile montažne kuće, Tafiljov prijatelj počeo je proizvodnju kamina. Ovaj prijatelj postaće prvi klijent u Markovićevom novom biznisu…
Sreli smo se, u onoj izdvojenoj zajednici bogatih i moćnih, prepoznatoj kao Luštica bay. Pored renomiranog Hotela Chedi prostorije su predstavništva Schotch Wisky International Montenegro, a Tafilj Tale Marković njihov je generalni direktor. Sa stilom uređen prostor, opremljen vrijednim cheresterfield namještajem i policama od tikovine. Svaki otvor na polici popunjen flašama rijetkog škotskog Single Malt viskija, različitih boja, godišta, kvaliteta i cijene… U ovim prostorijama upoznaće vas sa postupkom proizvodnje i ,,sazrijevanja” viskija, saznaćete da je viski ,,najbrži rastući investicioni proizvod”, piti najkvalitetniji viski… Naravno, ukoliko ste prepoznati kao potencijalni investitor. Ako, škotski Single Malt viski vidite kao kvalitetnu, sigurnu i realnu investicionu priliku, i imate novac. ,,Sa određenom sumom novca možeš da kupiš određene boce viskija, čuvaš ih, a njihova cijena raste…”, pojednostavljuje Marković. Eksluzivna destinacija Luštica nije izabrana slučajno, nastavlja on: ,,Kada smo se detaljno upoznali sa vizijom projekta Luštica By Orascom grupe, zaključili smo da nam se vizije podudaraju i odlučili da upravo ovdje otvorimo Investicioni klub i svoje predstavništvo“.
U vlasništvu kompanije ,,SWI” nalazi se više od trećine svjetskih rezervi viskija starijeg od 25 godina, saznajemo od direktora Markovića. Ovu privilegiju zahvaljuju činjenici da imaju mogućnost kupovine direktno u škotskim destilerijama. Samo u holandskom trezoru, danas, kompanija skladišti viski u vrijednosti od 140 miliona eura. Osiguranje ovolike vrijednosti, bilo je preveliki rizik za jedno, pa se uključilo šest osiguravajućih društava. Predstavništva ,,SWI” kompanije nalaze se i u Hong Kongu, Belgiji, Kurosau, Kipru, Majamiju, a u planu su i predstavništva na još 8 lokacija.
Na Sajmu Master export, najvećem sajmu eksluzivnih stvari na svijetu, predstavili su najstariji viski, koji je 80 godina odležao u buretu. Boca ovog viskija procijenjena je na 166.000 eura. Za 10 godina njena vrijednost preći će pola miliona. „Kompanija posjeduje samo 150 boca, pa kupac ovog viskija može biti samo onaj ko je u ,,SWI” uložio minimum milion eura”, govori naš sagovornik.
Iznos od 25.000 eura donja je granica investiranja u Schotch Wisky International u Crnoj Gori, a najkraći rok oročavanja tri godine. Eventualni profit, nakon tog vremena, podijeliće se, prvih pet odsto investitoru, plus još polovina ukupnog profita. Druga polovina pripada kompaniji ,,SWI Montenegro”. ,,Veće investicije i na duži rok oročena ulaganja, sigurno je da su mnogo atraktivnije i da se može zaraditi više”, kaže Marković. U Holandiji, sjedištu kompanije ,,SWI“, 100.000 je najmanji mogući ulog, a ugovor se potpisuje na tri, pet, odnosno deset godina. Trenutno, najveći investitor ,,SWI- a“ je Holanđanin sa ulogom od 33 miliona eura. Par klijenata investiralo je po pet miliona eura, ali najviše je članova ,,kluba”, koji to postaju sa ulogom od 250.000 eura. Njih oko 200.
Ko su zainteresovani i koliko se u viski biznis investira u regionu, podaci su koji ostaju dio poslovne tajne. Saznajemo samo, da je najviše klijenata iz Beograda, ali da imaju klijente i u Albaniji, Hrvatskoj, Češkoj, Slovačkoj, Švajcarskoj, Mađarskoj i Crnoj Gori. Za sada, među zainteresovanim inevestitorima nema političara, otkriva nam naš sagovornik Marković i dodaje da imaju strogu selekciju potencijalnih klijenata:
„Ako je klijent u biznisu, a većina naših ulagača jeste, pregledamo bilanse i registre firmi. Ukoliko je ulagač privatno lice, neophodno je da pokaže porijeklo novca. Mi ne trčimo za klijentima, nemamo reklame osim u eksluzivnim časopisima, jer nam previše reklame i ne treba“, tvrdi Marković.
A, sve je krenulo slučajno. Ideju investiranja u viski prepoznao je Holanđanin Mišel Kappen. Radeći u holandskoj Rabbo banci imao je priliku da prati konvencionalne i alternativne investicije. Vremenom shvatio je da cijene kvalitetnog viskija variraju u odnosu na starost i prepoznao viski kao „ekluzivnu investiciju”. I tadašnji holandski ministar finansija Gerit Zalm, koji je, kaže nam Marković, došao da otvori njihovu platformu. Jer, uvijek govorimo, da se viski star 25 godina ne može napraviti brže od toga.
Planovi i ambicije kompanije veliki su, ali ,,sve što smo do sada planirali ostvarili smo”, naglašava Marković. Za sada najveća su kompanija na svijetu koja se bavi investicijama u viski. Ostvariće, ubijeđen je i do 2015. planirani veliki projekat nazvan Zamak viskija. Ovdje će se moći skladištiti oko 250.000 buradi.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
Izdvojeno
MILEVA MARUNOVIĆ AMANOVIĆ VAJARKA, ARHITEKTICA, SUPRUGA, MAJKA: Vojo stanić je vjerovao u njen talenat
Vajarstvu je, iako je studije počela na grafici, privukao rad vajara Draga Djurovića, Spomen kosturnica na Lazinama. ”Moj otac poginuo je kao partizan 1943.godine tako da je ovaj spomenik imao za mene izuzetan značaj.” Oca nije ni zapamtila. Sa majkom je bio tek dvije godine u braku i već ‘41 pridružio se partizanskom pokretu. Poginuo je na Sutjesci. Kao jedan od onih heroja Četvrte crnogorske čija se poruka Vrhovnom komandantu da će se boriti „ do zadnjeg vojnika, a da će zadnji odnijeti poruku Titu…” , i danas pamti
Mileva Marunović Amanović bila je jedna od učenica one slavne Umjetničke škole u Herceg Novom. Čuvene, zahvaljujući profesorima i njenim učenicima, kao mitsko mjesto jugoslovenske, ali i evropske umjetničke istorije. Dado Djurić, Vojo Stanić, Luka Tomanović, Bato Pravilović, Boris Veriga, Anđelko Arnautović, Luka Berberović neki su od njih. Umjetnički talenat, mlade Mileve, prvi je prepoznao njen ujak, profesor srpskohrvatskog jezika i nagovorio je da ”krene putem koji niti hrani niti brani onog ko mu se oda…”, kako je Ivo Andrić pisao o umjetnosti.
Tek svršene osnovke, drugarice Nada Pavićević i Mileva Marunović polaze iz Danilovgrada u Novi. Crteži koje su radile na prijemnom ispitu, zadovoljile su kriterije. Mileva i Nada, sa još tri djevojke i petnaest dječaka, upisale su se, te školske 55./56. godine na Umjetničku školu u Novom.
Rodni Danilovgrad Milena je zamijenila gradom punom mediteranske svjetlosti i vegetacije, palmama i plodovima citrusa… Rodni dom, internatom u kome se, u prizemlju održavala nastava, a na spratu spavalo. Zgradom koja je ostala tek na rijetkim fotografijama i još rjeđim crtežima. Smještena tamo, pored hercegnovske ulice Sava Kovačević i strmog puta koji vodi prema hotelu Plaža… Blizu stanice na Škveru gdje su usporavali vozovi na putu ka Zelenici.
I danas, decenijama kasnije, rado i dobro se sjeća upravnika Krsta Mitrovića i njegove žene Danice. Ljude koji su, njih učenike, prihvatili ”kao da su njihova rođena djeca”. Danica, ”divno stvorenje i divna žena”, sjeća se Mileva, bila je bivša učenica ove Škole i sestra Danila Kiša. ”Danilo je imao samo nju i često je dolazio da je posjeti. Bio je već poznat. Čitali smo ga… Svi smo bili oduševljeni kad on dođe u posjetu, željeli smo da ga upoznamo i da se družimo sa njim. Svaka njegova riječ bila nam je interesantna…”
Jutra su počinjala doručkom u đačkoj menzi na Belavisti. Tamo gdje je danas galerija J.B. Benković. Prepričavane su anegdote o skromnim obrocima koji su đaci imali, komadu mesa za koji se Dado Djurić jurio sa mačkom, da bi ga, nakon što ga je uspješno oteo, ispekao u peći za grnčariju. O kukuruznim kašama, praziluku i gladnim đacima koji su se prihranjivali po novskim đardinima ”Za mene je hrane bilo dovoljno…’ ‘, tvrdi Mileva.
Radilo se cio dan, prije podne praktična, popodne teoretska nastava. Nije to Milevi Marunović teško padalo. Šta je to bilo tako čudesno u toj školi pitamo je? „Drugarstvo i poštovanje“, spremno odgovara. Godine su prošle, mnogo toga se zaboravilo, ali onaj osjećaj bliskosti sa drugovima i dalje je živ. ”Neponovljivo vrijeme. Nikad i nigdje nisam se tako dobro osjećala kao tih godina. Drugovima sam bila kao sestra. ”
Profesori, neki tek neznatno stariji od učenika, sjajni umjetnici i sjajni ljudi. Nekima je, poput Luke Berberovića, bio tek prvi posao. Na pauzi predavanja umio je da uz gitaru zapjeva. Bato Pravilović, vrhunski slikar i divni čovjek… ”Svi su imali nešto posebno. Ali, pečat svemu davao je duhoviti Vojo Stanić”, priča dalje Mileva . ” Sjećam se jednom, svi su otišli na odmor, a ja sam ostala da radim. Radila sam skulpturu Bogorodice i Hrista. Vojo pita zašto nisam na odmoru, a ja mu odgovaram da je ovaj rad za mene odmor…” Skromno dodaje da je Vojo Stanić smatrao izuzetno nadarenom umjetnicom. ”Tako mi je govorio”, kaže. Pomagala mu je i tokom rada na poslednjem vajarskom radu koji je Vojo Stanić uradio, prije nego se okrenuo slikarstvu. Statuu Jovana Tomaševića u Podgorici.
Nije Mileva zaboravila ni onu veliku tugu koja se nad školom nadvila. Njena najbolja drugarica, Beba Ivanović, nesretno zaljubljena, skočila je pod voz, neposredno isred internata. Cijela škola je tugovala.
Vajarstvu je, iako je studije počela na grafici, privukao rad vajara Draga Djurovića, Spomen kosturnica na Lazinama. ”Moj otac poginuo je kao partizan 1943.godine tako da je ovaj spomenik imao za mene izuzetan značaj.” Oca nije ni zapamtila. Sa majkom je bio tek dvije godine u braku i već ‘41 pridružio se partizanskom pokretu. Poginuo je na Sutjesci. Kao jedan od onih heroja Četvrte crnogorske čija se poruka Vrhovnom komandantu da će se boriti „ do zadnjeg vojnika, a da će zadnji odnijeti poruku Titu…” , i danas pamti.
Najdraže joj je bilo, sjeća se Mileva, kad je 1968., sa sestrom otišla da posjeti mjesto borbi na Sutjesci. Kada su se preživjeli borci, Četvrte i Pete crnogorske brigade, Dalmatinske, Krajiške… postrojili… Kad se predstavila da je ćerka Rada Marunovića, Stana Tomašević, koja je takođe bila, plakala je. ”Jesi li to zaista ti”, pitala je. Bio je tu i jedan general Branko Grajović, pa jedan Filipović iz Danilovgrada. I čula je Mileva tada, riječi koje ponosno ponavlja: ‘ Da nije bilo Rada niko od nas ne bi preživio. Tako su mi rekli”.
Nakon Umjetničke škole u Novom radila je jedno vrijeme kao nastavnik tehničkog i likovnog obrazovanja. Želja da nastavi studije na Likovnoj akademiji u Beogradu nije prestajala. U međuvremenu, figura koju je napravila, Žena koja prede, obezbijedila joj je članstvo u Udruženje primijenjenih umjetnika Crne Gore. Praktični dio na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu Mileva je položila. Manje sreće imala je na usmenom. Na pitanje da li joj se kao vajar više dopada Meštrović ili Roksandić, odgovorila je: Roksandić, što nije zadovoljilo prijemnu komisiju. ”Ne znam da li je to bilo odlučujuće, ali kad sam sve ispričala Voju, koji je u to vrijeme imao izložbu u Beogradu, samo je rekao: „Pa zar nisi znala koga imaš. Da si mi rekla ja bih ti pomogao oko upisa…”
Tada se i poslednji put srela sa profesorom Stanićem. Nastavila je studij arhitekture i završila u roku, za pet godina. Brak sa geologom, stipendistom timočkih rudnika odveo je u Knjaževac. Dok su djeca bila mala radila je kao profesorica stručnih predmeta u srednjoj školi, posle kao arhitekta u Zavodu za urbanizam… Ali, potreba za kreacijom nije prestajala. ”Želja da zabilježim, da ostavim trag… Crtala sam, najčešće portrete svetaca, pejzaže Knjaževca ili Danilovgrada ili slikala Bele anđele i poklanjala rođacima…” Ali, izlagati nije željela. Ni onda kda su joj predlagali i otvarali joj galerije. ”Možda da sam radila skulpture, sigurno bi ih izlagala, jer u tom radu osjećala sam sigurnost i znala sam da je dobro to što radim i da za to imam smisla.”
Godine su prošle. Djeca pronašla svoje puteve. Sin Rade nakon studija muzike u Americi, vratio se u Crnu Goru, dva druga sina završila su mašinstvo i DIF. Mileva tihuje svoje penzionerske dane. I kao da sumira, kaže: ”Kad bi sve mogla ponoviti ipak bi još jednom probala upisati Akademiju.“
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
SUSRETI
MARKO ORŠOLIĆ, FRANJEVAC, TEOLOG, PUBLICIST, POLITOLOG : Iznad svega – ljubav
U sarajevskom domu fra Marka Oršolića, franjevca sa diplomama najprestižnijih evropskih katoličkih univerzita, profesora i publiciste, te aprilske ramazanske večeri obavljen je iftar. Čitane su molitve iz Tore, Biblije, Kur'ana. Rumijevi stihovi… Družilo se, i zapjevalo.” Susret dobrih insana” opisala je ovo veče Zilka Spahić Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija
Bili su dani Ramazana. U Sarajevu, na obali Miljacke, u blizini Vijećnice, te aprilske noći obavljen je iftar u domu fra Marka Oršolića. Franjevca sa diplomama najprestižnijih evropskih katoličkih univerziteta, profesora i publicistu…
Čovjeka, koji do danas, iako na bolesničkoj postelji, živi svoju ulogu , ” rodoljuba i domoljuba, a nadasve čovjekoljubca, ” kako ga nazva Gradimir Gojer. Čitale su se molitve iz Tore, Biblije, Kur'ana, ali i Rumijevi stihovi… Družilo se, i zapjevalo.” Susret dobrih insana” opisala je ovo veče , Zilka Spahić Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija.
Gospodja Spahić Šiljak članica je i Direktorija IMIC-a Zajedno’. Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra, osnovanog na inicijativu fra Marka Oršolića, one predratne 1991. .Osnivačkoj skupštini IMIC-a, prisustvovao je i tadašnji gradonačelnik Sarajeva, Muhamed Kreševljaković. ” Znao sam šta će biti ako se ne ujedinimo. Da će djavo iskoristiti priliku. Osnivanjem Centra željeli smo pokazati, da se nikome ne smije dozvoliti da ljude dijeli po vjeri. Ko ljude po vjeri dijeli, on nesvjesno priziva naše medjusobno istrebljenje…” sjeća se bosanski franjevac. Nažalost, njegov glas, i glas onih koji su razmišljali kao on, nije se čuo. Nacionalni zov bio je glasniji.
Pored fra Markovog bolesničkog kreveta smo .Domaćica Gordana iznosi kolače i kafu, dok se on , uz vidan napor, trudi , da zadovolji novinarsku znatiželju.
” Rat se mogao zaustaviti, da je bilo malo više pameti. Ali, nacionalni lideri su samo razdor raspirivali… Poznavao sam dobro i Radovana i Aliju. Pred sam početak rata, u martu, večerao sam sa Karadžićem.Grafče na tavče i Karadjordjeva šnicla na stolu , a on mi kaže da prenesem Aliji kako oko njega ima nekih četrdesetak četnika, ali da će on uspjeti da ih ‘obuzda’. Ispričao sam ovaj razgovor Aliji Izetbegoviću. Nenada Kecmanovića, mog prijatelja, nagovorao sam da, kao srpski predstavnik udje u Predsjedništvo BiH…”
Vjerovao je, fra Marko, ta dobra i pitoma ljudina, da je Karadžić ” pravi prostodušni i otvoreni Crnogorac”. Dosledan sintagmi postojanja franjevačkog reda ” mir i dobro”, fra Marko,je tražio dobro u svakom čovjeku . Pričao mu je, veli, Kecmanović da je, kad je izašao iz Sarajeva i došao na Pale, cijelu noć pričao sa Karadžićem i da mu je ovaj citirao Sveto pismo. ” Dobar je on bio čovjek, ali….” I Izetbegović je bio dobar čovjek, ali… Obojica su se izgubila, djavolja su vremena bila.”, kaže. I dodaje: ” Uvijek ima dva puta, pa jednim preko Vijećnice završiš na Palama, a drugim malo lijevo, preko Zenice za Evropu…”
Rat je proveo pomažući ugroženim Sarajlijama. Preko 2000 ugroženih porodica, zahvaljujući angažmanu ovog dobrog čovjeka, smješteno je po četrdesetak evropskih gradova.Podsjeća nas na to da je poštovao ljude iz mješovitih brakova.” Jer njima je ljubav važnija i od nacije i religije”.
Prijateljstvo sa suprugom Karla Bilta, omogućilo je fra Marku propusnicu za ulazak i izlazak iz Sarajeva. Privilegiju, koju su tada, tek rijetki imali. U svom malom marutiju, majke i dječicu vozio je na teritorije van ratnih dejstava. Do Minhena, gdje je u prostorijama protestantske crkve, zajedno sa Brankom Bačanovićem i Simom Mrdjom, organizovao prihvat bosansko hercegovačkih izbjeglica.
” Dok sam ja živ neće biti nijedno dijete bez čaše mlijeka i bez krova nad glavom”, govorio je. I uspjelo je fra Marku da ovu misao i u djelo sprovodi. Ali, i da u prostorijama crkve, svakog prvog i trećeg petka u mjesecu, okupi izbjeglu raju, na muziku i pjesmu.“’ Uz Gorana Gerina, nekad Čolinog saradnika, sarajevska raja znala je da ‘poludi'…” sjeća se fra Marko Oršolić.
Pomogao je i Svetlani Broz, unuci Josipa Broza Tita kad je došla u Sarajevo, na razne načine.
Rodio se 1943. godine u bosanskoj Posavini, dvadesetak kilometara od Šamca, grada u kome su rodjeni Alija Izetbegović i Zoran Djindjić. U familiji pobožnih, prema drugim vjerama, tolerantnim katolicima. Razlog prvog i jedinog šamara, kojeg je od oca dobio, bila je posprdna pjesmica koju je, nagovoren od starijih, dobacivao pravoslavnom popu. U roditeljskom domu naučio je i cio život ponavljao da je ” prvo čovjek, a tek zatim postaje Bošnjak, Hrvat, Srbin, Jevrej ili Rom. Ili ostaje samo čovjek”.
Prijateljevao je i družio se sa ljudima, bez razlike koje vjere ili nacije su. Na zidu njegove sobe fotografija pravoslavnog popa Krstana Bjeljaca.” Uvijek bi posle molitve iz Stare pravoslavne crkve dolazio do mene. Kao otac mi je bio” glas fra Marka podrhtava, dok govori.
„ Vjera mora ljude zbližavati.Možete li zamisliti da je u 14. stoljeću jedan franjevac, fra Vito iz Kotora, gradio zadužbinu cara Dušana, Dečane. U 21. stoljeću to bi bio problem, ali nije bio u četrnaestom. Zato treba izvući, iz judeo- kršćanske- islamske duhovnosti, ono što je pozitivno i što pomaže čovjeku da se okane uskogrudnosti”, pisao je harizmatični fra Marko.
Pisao je i ovo: ” Sve crkve i vjerske zajednice ne mogu se okriviti za strahote nacizma, pa ni Katolička crkva u Hrvatskoj, ali one jesu odgovorne. Mi, franjevci bosanski, jasno smo donijeli odluku da nijedan franjevac ne može biti član ustaškog pokreta. A ponekad je teško voditi dijalog kada, recimo, još imate katoličkih velikodostojnika koji ne znaju ko je bio Pavelić…”
Maja 2012. godine fra Marko je otvorio Beogradski multireligijski i interkulturni centar. „ Izabrali smo Beograd da u njemu otvorimo Centar, jer je to grad u kojem je patrijaško središte, a sve vjerske zajednice imaju ovdje svoje vodje…”
Bez obzira na otpore i zamjerke, koje su stizale često i iz njegove redovničke zajednice, i opise poput, crveni fratar, aludirajući na njegovo ljevičarstvo , nije odustajao od svojih stavova. Objašnjavao je da samo želi da pomiri revoluciju i religiju, a da se užasava desnih nacinalista. Na sebe je skrenuo pažnju i kada je 1995.godine odbio da udje u zagrebačku Katedralu, izjavivši da se izmedju njega i Boga ispriječio kardinal Stepinac, osudjen za saradnju sa pronacističkim ustaškim režimom. Njegov život i njegovu zemaljsku misiju, obilježili su pomiriteljski tonovi i borba protiv nacinalizma, koji je potkopavao njegovu rodnu Bosnu.
”Katolicizam i pravoslavlje su jedna vjera, a samo dvije crkve.Čak i Ivo Andrić je govorio o četiri vjere u BiH, a ima ih samo tri: judeizam, kršćanstvo i islam…”
Ispričao nam je i da je, zbog teksta Marka Vešovića, objavljenog u časopisu Svjetlo riječi koje izdaju bosanski franjevci, i u kojem je Vešović, mitropolita Amfilohija Radovića nazvao ” Risto sotona”, definitorij Bosne Srebrne smijenio uredjivačku redakciju.
Razgovor ga je zamorio. Gasimo diktafon i polako napuštamo sobu. Fra Markova knjiga Suvremena suočavanja. i posveta na njoj, poklon je sa kojim nas prati. Misao, da su u pravu oni koji za njega kažu da je vizionarski čitao znakove vremena, dugo nas ne napušta.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
Izdvojeno
MOMIR KNEŽEVIĆ, OD PETROVIĆA, PREKO NIKŠIĆA I PRIŠTINE, DO EVROPSKIH METROPOLA: Slika ono što želi da vidi
Počelo je slučajno. U manastiru Kosijerevo, u neposrednoj blizini Kneževićevih Petrovića, sreo se sa Naumom Andrićem.Fresko slikarom i velikim poznavaocem fresko tehnike…. Preporuku za rad u manastiru dobio je od Milana Kašanina, prvog srpskog istoričara umjetnosti, studenta Sorbone… „Freske su najbolje što ova zemlja ima iz likovne umjetnosti i što ima mjesto medju najvećim svjetskim djelima”, tvrdi Momir Knežević
Crnogorsko selo Petrovići, smješteno na pola puta izmedju Nikšića i Trebinja, u kojem se 1949.godine rodio, odavno je ostavio. Ali, onu plodnu dolinu ugnijezdenu izmedju brda Planike i Stražišta, čistu Trebišnjicu i svjetski poznat arheološki lokalitet Crvena stijena u blizini njegovog doma , akademski slikar Momir Knežević, nikad zaboravio nije. „ U rodnom tlu svoje zemlje, u sebi, u precima, u iskonskoj ljepoti, surovosti, drami i tragizmu zavičaja iz kojeg je potekao, nalazi snagu za opstanak najsuptilnijih slojeva u stvaralaštvu.To je nešto, što mu je po prirodi, genetskim kodom dato i što je čekalo da se, vremenom, uobliči i izbije na belinu njegovih platana” piše Srdjan Marković, istoričar umjetnosti i autor monografije Momir Knežević.
Nije zaboravio Knežević ni one dane siromaštva i nepravde koji su obilježili njegove dječačke dane „’ U kući nismo imali struju, ni zdrastveno osiguranje…Nastavnici su, sjećam se, bili surovi prema meni”, .Na tarasi smo nikšičkog hotela Onogošt. Profesor i slikar priča tiho. Bilježimo godine i važne datume jedne, bez sumnje, velike karijere.
A počelo je slučajno. U manastiru Kosijerevo, u neposrednoj blizini Kneževićevih Petrovića, sreo se sa Naumom Andrićem.Fresko slikarom i velikim poznavaocem fresko tehnike , ikonopisa i ikonografskih pravila. Preporuku za rad u manastiru dobio je od Milana Kašanina, prvog srpskog istoričara umjetnosti, studenta Sorbone, direktora Muzeja kneza Pavla, a pedesetih prošlog vijeka i prvog direktora Galerija fresaka „ Freske su najbolje što ova zemlja ima iz likovne umjetnosti i što ima mjesto medju najvećim svjetskim djelima”, tvrdi Momir Knežević.
Naum Andrić, prepoznao je Kneževićev interes i uveo ga u slikarski svijet. Saradnja je trajala skoro sedam godina.
” Godinu i po dana radili smo i živjeli u Donjem manastiru Ostrog, par godina u Pivskom manastiru, radili smo i u manastiru Gorioč, pa jednu malu seosku crkvu u Markovu kod Svilajnca, manastir Rukumiju kod Požarevca.Crkvu Aleksandra Nevskog slikali smo tri godine. ..” sjeća Knežević.
Naum Andrić umro je 1972. Rad na Crkvi Aleksandra Nevskog, Knežević će sam zavšiti. Sa velikim poštovanjem, sjeća se, dragog učitelja. Radio je sa njim i učio od njega. Tehnike srednjovjekovnog sakralnog slikarstva, tehnološke finese u seko i fresko tehnici, ikonopis i što je veoma važno, radnu disciplinu. ” Shvatio sam da samo uporan rad, do potpune iscrpljenosti, stvara slikara.”
Po završetku radova u manastiru Praskvica, iznad Sv Stefana, Knežević upisuje studij slikarstva, na Odsjeku za likovno vaspitanje Nastavničkog fakulteta u Nikšiću. Kod čuvenog profesora Nikole Gvozdenovića, poznatog po svojim slikarskim i pedagoškim kvalitetetima. Diplomirao 1981. i naučio da je crtež osnova konstrukcije slike i da slika počiva na njemu. „ Ali , kako sam kasnije učio i svoje studente, cio život je učenje, do poslednjeg daha. Profesor ne može nekoga da nauči da bude umjetnik, ali ga može voditi kroz proces rada…”
Studije Knežević nastavlja u Pragu, na Odsjeku za restauraciju. Kao jedan od mnogih koji se svake godine javljaju na konkurs česke Akademije za likovnu umjetnost. Tehnološko znanje i iskustvo koje je imao radeći po manastirima, pomoglo mu je da bude primljen. Ovdje se sreo sa velikom tradicijom i kulturom. Učeći principe restauracije i konzervacije slika starih majstotra, upoznavao je njihov način rada i usavršavao svoj.” Naučio sam tamo i ono što se ovdje naučiti ne može.Disciplinu.Ne možete doći u osam i pet, ako nastava počinje u osam.Dva puta sam zakasnio, oba puta bio kritikovan i znao sam da se posle trećeg puta mogu vratiti kući”.
Iz Praga u Prištinu, na Akademiju umjetnosti i odsjek slikarstva. Primili su ga na treću godinu studija.Ovdje je, kod profesora Muslima Mulićija, diplomirao 1986. ” Kod Mulićija mi je bilo bolje nego u Pragu. Odgovarao mi je i svojom pojavom i načinom rada.Glavni predmet, slikanje, imao sam sa njim.Svaki dan od osam ujutro do podne. Ali, nije bilo rijetko da sjednemo i na piće. Sasvim sam se u Prištini dobro osjećao. Znao sam da sam privilegovan jer profesorovom stolu mogao je prići samo onaj kome on dopusti, a mnogima to nije dopuštao…”, sjeća se Knežević
Nemirni duh Momira Kneževića i želja za novim znanjima vodi ga u Zagreb. Ovdje, dvije godine provodi u majstorskim radionicama, kod dva velika jugoslovenska i hrvatska umjetnika, skluptora Stevana Luketića i slikara Eda Murtića.
„ Tokom boravka u Zagrebu družio sam se i upoznavao svijet drugačiji od ovog našeg. Akademike i umjetnike , Ferdinanda Kulmera , Branka Ružića, Dušana Džamonju, Stipu Sikiricu…I nikad, družeći se sa njima, nisam osjetio ni na tren, da me gledaju drugačije jer sam došao iz Crne Gore”
”U atelje Eda Murtića, u Martićevoj ulici u Zagrebu, dolazilo se kao na hodočašće“, priča Knežević, ”Bio je izuzetan gospodin. Svima koji dodju u njegov atelje, a dolazili su i obični ljudi, prijatelji , umjetnici ili političari tog doba, Edo je sam kuvao kafu, sipao viski ili pivo. za goste iz Dalmacije i Crne Gore čuvao je lozu.Bio je najveći umjetnik tog vremena.Ime koje je u Hrvatskoj značilo što i Lubarda kod nas”.
Naučio je i zapamtio riječi Eda Murtića, da slika ne ono što drugi rade, nego ono što će ga kao autora veseliti. „ To što neko drugi radi je njegov rad i njegov način.Ti moraš pronaći svoj”, govorio je veliki majstor .Knežević ga je pronašao. Poznavaoci njegovog rada tvrde da je od Murtića naučio nešto što će mu biti od velike koristi u daljem stvaralaštvu. „Da je vidljivi svijet ogromno djelo slika i znakova, ali je bitno da im u procesu vizualizacije stvaraočeva mašta da odgovarajuće mjesto i vrijednosti, koristeći osoben slikarski rukopis.”
Kao stipendista španske vlade iz Zagreba odlazi u Madrid, te 1988. ” Uživao sam u Akedemiji lijepih umjetnosti. Na predavanja nije bilo obavezno dolaziti, pa je vremena za obilaske muzeja i upoznavanje radova starih majstora, bilo dovoljno. A u muzejskim restoranima moglo se dobro i jeftino hraniti”, šaljivo dodaje Knežević.
Zvanje docenta i radno mjesto dobio je na Fakuletu umjetnosti u Prištini 1990. na tehnologiji slikarstva. Potom, 2001.godine je biran je za vanrednog profesora, a od 2012. imao je zvanje redovnog profesora na ovom prištinskom fakultetu.
” U Prištini sam radio skoro 25 godina. Supruga je radila i živjela u Kragujevcu pa sam često putovao izmedju ova dva grada.Istovremeno, radio sam i kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, na predmetu zidno slikarstvo…”
Danas je Momir Knežević u penziji, ali u ateljeu je svakodnevno.I dalje ga rad veseli i dalje na bjelinu platna prenosi ono što voli i što želi da vidi.O plodnom radu ovog slikara govori činjenica da je imao 12 samostalnih izložbi fresaka, više od 60 puta samostalno izlagao i učestvovao na više od 300 kolektivnih izložbi. U zemlji i inostranstvu.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
-
DRUŠTVO6 dana
AKO JE VESNA BRATIĆ IZABRANA U ZVANJE REDOVNE PROFESORICE UCG: Komisija po resavskom modelu
-
INTERVJU4 sedmice
PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema
-
FOKUS3 sedmice
FAMILIJA ĐUKANOVIĆ NAKON GUBITKA VLASTI: Manje moći, manje profita, ali poslovi traju
-
FOKUS6 dana
HAPŠENJE ZORANA LAZOVIĆA I MILIVOJA KATNIĆA: Odoše drugovi, samo njega nema
-
DRUŠTVO4 sedmice
HAPŠENJE IGORA KRSTOVIĆA: Jedna lasta ne čini proljeće
-
DRUŠTVO2 sedmice
EUROPOL IDENTIFIKOVAO NAJOPASNIJE KRIMINALNE MREŽE NA KONTINENTU: Mapa evropskog podzemlja
-
Izdvojeno4 sedmice
KRIZE VLASTI OD LOKALA DO VRHA: Puca po dubini
-
DRUŠTVO4 sedmice
KONTROLA DRŽAVNIH PREDUZEĆA: Prepuštena sama sebi i partijama