Povežite se sa nama

SUSRETI

TAFILJ MARKOVIĆ, GENERALNI DIREKTOR SCHOTCH WISKY INTERNATIONAL MONTENEGRO: Viski kao eksluzivna investicija

Objavljeno prije

na

U vlasništvu kompanije ,,SWI” nalazi se više od trećine svjetskih rezervi viskija starijeg od 25 godina. Ovu privilegiju zahvaljuju činjenici da imaju mogućnost kupovine direktno u škotskim destilerijama. Samo u holandskom trezoru, danas, kompanija skladišti viski u vrijednosti od 140 miliona eura

 

Nakon trideset godina Tafilj Tale Marković vratio se u Crnu Goru. Otišao je  ratne 93′,  Ilegalnim putevima, planinama i kozjim stazama. Do Albanije vodio ga je čovjek koji je tim putem  i Jevrema Brkovića proveo, kaže. Jer, oficijelnim putem nije mogao. Imao je  26 godina, ženu i dvoje djece. Na granici, saznao je od prijatelja, izdat je nalog za njegovo hapšenje ukoliko proba da napusti zemlju.

Komunističku partiju napustio je u vrijeme kad su ,,njegovi komunisti počeli da daju podršku Miloševićevom režimu”. Ponosno ističe da je ,,svim srcem” postao član Liberalnog saveza. Sa članskim brojem 104. Čitao je Monitor i krišom ga unosio u Vojni odsjek gdje je radio, da bi ga onda  kolege krišom čitale. ,,Čak i oni koji se nisu slagali sa onim kako Monitor piše”. Nerado su i on i kolege slale pozive za mobilizaciju tih devedesetih, tvrdi Marković. Kad god su mogli sakrili bi ih,  ili upozorili roditelje da ne prime poziv za sina. ,,Nismo to smjeli javno, ali svakog ko nam se obratio sakrili bismo. Ni tadašnje crnogorsko rukovodstvo“, sjeća se Marković, ,,nije moglo da spriječi mobilizaciju. Nalozi su dolazili iz Generalštaba Vojske Republike Jugoslavije…“

Porodica Marković stigla je  u Holandiju. Napustio je rodnu Crnu Goru, i radno mjesto. Sin je imao tri, a ćerka devet mjeseci. Integracija u novo društvo najbrže je išla kroz sportske aktivnosti. Učio je holandski jezik i polako sticao prijatelje. Pet godina kasnije dobili su i ,,status”, mogućnost boravka u Holandiji. Ostali su u gradiću Hoofdorp u blizini Šipola.

Prve poslove radio je sa prijateljem 1999. g. u bosanskom gradiću Zavidovići. Holandska Vlada, nakon pada Srebrenice, pomagala je investiranje u bosansku privredu. U fabrici  Krivaja, u kojoj su se prije rata proizvodile montažne kuće, Tafiljov prijatelj počeo je proizvodnju kamina. Ovaj prijatelj postaće prvi klijent u Markovićevom novom biznisu…

Sreli smo se,  u onoj  izdvojenoj zajednici bogatih i moćnih,  prepoznatoj kao Luštica bay. Pored renomiranog Hotela Chedi prostorije su  predstavništva  Schotch Wisky International Montenegro, a Tafilj Tale Marković njihov je generalni direktor. Sa stilom uređen  prostor, opremljen vrijednim cheresterfield namještajem i policama od tikovine. Svaki otvor na polici popunjen  flašama rijetkog škotskog Single Malt viskija, različitih boja,  godišta, kvaliteta i cijene… U ovim prostorijama upoznaće vas sa postupkom proizvodnje i ,,sazrijevanja” viskija, saznaćete da je viski ,,najbrži rastući investicioni proizvod”, piti najkvalitetniji viski… Naravno, ukoliko ste  prepoznati kao potencijalni investitor. Ako, škotski Single Malt viski vidite kao kvalitetnu, sigurnu i realnu investicionu priliku, i imate novac. ,,Sa određenom sumom novca možeš da kupiš određene boce viskija, čuvaš ih, a  njihova cijena raste…”, pojednostavljuje Marković. Eksluzivna destinacija Luštica nije izabrana slučajno, nastavlja on: ,,Kada smo se detaljno upoznali sa vizijom projekta Luštica By Orascom grupe, zaključili smo da nam se vizije podudaraju i odlučili da upravo ovdje otvorimo Investicioni klub i svoje predstavništvo“.

U vlasništvu kompanije ,,SWI” nalazi se više od trećine svjetskih rezervi viskija starijeg od 25 godina, saznajemo od direktora Markovića. Ovu privilegiju zahvaljuju činjenici da imaju mogućnost kupovine direktno u škotskim destilerijama. Samo u holandskom trezoru, danas, kompanija skladišti viski u vrijednosti od 140 miliona eura. Osiguranje ovolike vrijednosti, bilo je preveliki rizik za jedno, pa se uključilo  šest osiguravajućih društava. Predstavništva ,,SWI” kompanije nalaze se i u Hong Kongu, Belgiji, Kurosau, Kipru, Majamiju, a u planu su i predstavništva na još 8 lokacija.

Na Sajmu Master export, najvećem sajmu eksluzivnih stvari na svijetu, predstavili su najstariji viski, koji je 80 godina odležao u buretu. Boca ovog viskija procijenjena je na 166.000 eura. Za 10 godina njena vrijednost preći će pola miliona. „Kompanija posjeduje samo 150 boca, pa kupac ovog viskija može biti samo onaj ko je u ,,SWI” uložio minimum milion eura”, govori naš sagovornik.

Iznos od  25.000 eura donja je granica investiranja u  Schotch Wisky International  u Crnoj Gori,  a najkraći rok oročavanja tri godine. Eventualni profit, nakon tog vremena, podijeliće se, prvih pet odsto investitoru, plus još polovina ukupnog profita. Druga polovina pripada kompaniji  ,,SWI Montenegro”.  ,,Veće investicije i na duži rok oročena ulaganja, sigurno je da su mnogo atraktivnije i da se može zaraditi više”, kaže Marković. U  Holandiji, sjedištu  kompanije ,,SWI“, 100.000 je  najmanji mogući ulog,  a ugovor se potpisuje na tri, pet, odnosno deset godina. Trenutno, najveći investitor ,,SWI- a“  je Holanđanin sa ulogom od 33 miliona eura. Par klijenata investiralo je po pet miliona eura, ali najviše je  članova ,,kluba”, koji to postaju sa ulogom od 250.000 eura. Njih  oko 200.

Ko su zainteresovani i koliko se u viski biznis investira u regionu, podaci su koji ostaju dio poslovne tajne. Saznajemo samo, da je najviše klijenata iz Beograda, ali da imaju klijente i u  Albaniji, Hrvatskoj,  Češkoj, Slovačkoj, Švajcarskoj, Mađarskoj i  Crnoj Gori. Za sada, među zainteresovanim inevestitorima nema političara, otkriva nam naš sagovornik Marković i dodaje da imaju  strogu selekciju potencijalnih klijenata:

„Ako je klijent u biznisu, a većina naših ulagača jeste,  pregledamo bilanse i registre firmi. Ukoliko je ulagač privatno lice, neophodno je da pokaže porijeklo novca. Mi ne trčimo za klijentima, nemamo reklame osim u  eksluzivnim časopisima,  jer nam previše reklame i  ne treba“,  tvrdi Marković.

A, sve je krenulo  slučajno. Ideju investiranja u viski prepoznao je Holanđanin Mišel Kappen. Radeći u holandskoj Rabbo banci imao je priliku da prati konvencionalne i alternativne investicije. Vremenom shvatio  je da cijene kvalitetnog viskija variraju u odnosu na starost i prepoznao viski kao „ekluzivnu investiciju”. I tadašnji holandski ministar finansija Gerit Zalm, koji je, kaže nam Marković,  došao da otvori njihovu platformu. Jer, uvijek govorimo, da se viski star 25 godina ne može napraviti brže od toga.

Planovi i ambicije kompanije veliki su, ali  ,,sve što smo do sada planirali ostvarili smo”, naglašava Marković. Za sada najveća su kompanija na svijetu koja se bavi investicijama u viski. Ostvariće, ubijeđen je  i do 2015. planirani veliki projekat nazvan Zamak viskija. Ovdje  će se moći  skladištiti oko 250.000 buradi.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

RUŽICA IVANOVIĆ REBRONJA, SLIKA, CRTA, VAJA I VEZE NA METALU: Umjetnost je  jezik kojim najbolje komunicira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rodom je iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica

 

 

Dočekala nas je u kotorskoj Dobroti, u stanu u kojem živi i stvara.Novinare ne prima tako često, objašnjava vedrim i prijatnim osmjehom.   Rodjena je u Kotoru. ” Privilegovana  sam da živim i stvaram u jednom od najljepših gradova Mediterana”. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica.

Ružica je rodom iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte.Sačekao nas je i isprintani tekst autora dr Miloša Miloševića, admirala Bokeljske mornarice. Oda slavi i hrabrosti njenih predaka i detaljan opis bitke kod Lepetana davne 1571.godine, kada su braća Ivanović, sa svega 40 ljudi posade na jedrenjaku, uspjeli da potuku veliki turski brod čuvenog pirata Hađži Ibrahima, na kojem je bilo  360 ljudi  i 40 topova. Mletačka republika je dodijelila je tada familiji Ivanović grofovsku titulu, sa naslednim pravom nošenja.

Ponosna je Ružica na svoje porijeklo. Pamti priče koje je slušala od oca o prošlosti familije. Pamti i  mudre savjete koje je dobijala od don Gracija Ivanovića, brata njenog oca, do kojeg je rado, od Starog grada pa do Sv. Stasija, kilometre kao djevojčica prelazila.” Mnogo mi je značilo da me pomiluje, da se pomoli Bogu za mene…”  Sjeća se Ružica da je Graciju Ivanoviću ponudjena titula biskupa, ali i da je on predao kolegi na Prčnju jer je ovaj bio stariji od njega…

Imanja i vila Ivanovića odavno su nacionalizovana. Palac, devastiran i nikad obnovljen, stoji kao podsjećanje na neko drugo doba. Baš kao i ploča postavljena 1951.godine na kojoj je napisano, da je u ovoj kući više puta boravio Petar Petrović Njegoš. Pred odlazak u Rusiju na rukopoloženje za arhijereja  1833.godine. napisao je spjev, objavljen u  Glasu Crnogoraca. Time se vladika zahvalio za gostoprimstvo porodicama Lombardić i Ivanović.Njegoševa poema,  naslovljena  ” Srbin Srbima na čast zahvaljuje”, posveta katoličkim porodicama domaćina, mnogo puta korištena je u, dnevne, političke svrhe.

Ružica zrači nevjerovatnom energijom. Njena kreativnost  prisutna je u svakom dijelu njenog doma. Brojni akvareli po krevetu u spavaćoj sobi, mnogo naslikanog cvijeća, aktovi, mrtve prirode…Na podu, uz zid naslonjena dva platna koja se još suše.U debelim fasciklama fotografije su njenih radova. Svi su prodati. A radila je i uljem na platnu, pastelom, akvarelom, tušem …

” Furešti su najviše voljeli motive barki, talase ili uskovitlano burom more, kamene primorske kućice na obali…”

Gospodja Ivanović Rebronja završila je Višu školu za dizajnera u Splitu i jedno vrijeme radila kao dizajner u kotorskoj fabrici  Rivijera. Posao je napustila kad se udala, rodila ćerku i sina. Dok je muž kao kapetan plovio, ona je u kući slikala i brinula o djeci.”

Iz oka i iz duše, nazvala je jednu od svojih izložbi održanoj u Novom Sadu. A tako i slika. Jedanaest puta samostalno je izlagala i mnogo puta grupno. ” Za mene je umjetnost uvijek bila istraživački proces, koji mi je postavljao pitanja ali nije uvijek davao odgovore. Do njih je trebalo doći isrpljujućim radom.” Rezultat tog rada bila je i nagrada za najbolji vizuelni rad nastao u Kotoru, 2019. godine, kojom je Ružica nagradjena.

Slikala je godinama, neprestano. Nije imala učitelja slikanja, ni  išla na kurseve. Posmatrala je stare majstore, posebno Rembranta i od njih učila…

U šestoj deceniji života, kad su njena djeca već porasla i dobila svoju dječicu, Ružica upisuje Akademiju likovnih umjetnosti na Cetinju, odsjek vajarstva. Maske u gipsu, koje je u to vrijeme radila za kotorski maskenbal, probudile su želju da savlada i tehniku trodimenzionalnog rada. Mapa sa radovima koje je spremila za prijemni ispit,  omogućila joj je lak upis na Akademiju. U roku i sa  prosječnom ocjenom 9,91, diplomirala je u klasi profesora Milivoja Babovića.Ponekad, sjeća se, osjećala je bol u zglobovima, ili šakama, dok je satima oblikovala glinu ili udarala u kamen. Ali,  disciplinovano je radila, od osam ujutro do u osam uveče. I danas Ružica  rado naglasi, da je profesor Dado Djuranović govorio da je dobar crtač i ” davao joj vjetar u ledja.”

Otkrila je skulpturu, ili kako kaže:   ” Skluptura je jednostavno mene  našla.” Inspiraciju je našla u radovima nastalim još u vrijeme renesanse, a usavršenim u toku baroka.U dobrotskoj čipki, dugotrajanom, preciznom  i zahtjevnom vezu.Radile su ga žene koncem i po šemama koje su moreplovci donosili iz  nekih stranih država.Umijeće veza prenosilo se s koljena na koljeno. Njen stric, don Gracija Ivanović u vrijeme zemljotresa, pobrinuo se da se ta dragocjena kulturna dobrotska baština sačuva. Krov na crkvi bio je oštećen i don Gracija je čipku preselio u podrum crkve Sv Stasije.

Ružica nastavlja posao svog đjede. Želi sačuvati čipku od zaborava. Koristeći  originalne motive sa dobrotske čipke,  prenosi ih na metalne cinkane ploče.A onda dugotrajnim procesom, urezuje, buši, turpija…

” Svaki put se ispočetka začudim kako moje ruke bez velikog promišljanja znaju kako treba i navode me suštini. Ja se pustim, a one mi pokažu put, mekano i nježno navodjene  od sebe …sebi.Tada se um šutke prepušta impulsu  s one strane’‘.Sklupture je predstavila na izložbi u Gradskoj galeriji Kotor . Tragovi prošlosti kao kod za trajanje nazvala je izložbu.” Možda će se ovako, tradicija dobrotske čipke, pamtiti   bar još narednih 500 godina…”

Dvije godine kasnije u istoj Galeriji, pred publikom su crteži  Without order and rules.Ružica je naučila pravila i mogla sebi dopustiti da ih poruši. ” Crteži podsjećaju na dječije radove, ali su veoma ozbiljni. Postavka je koncipirana u pravcu neponovljivosti linija, dogadjaja, mentalnih slika i crteža. U opisu fragmenata dostignuta je dinamičnost površine. Izlomljene kompozicije se mogu posmatrati kao svakodnevni vidljivi i nevidljivi dogadjaj i osjećanja. Ponekad je i sama  reakcija burna na potisnuto, skriveno i pod pritiskom ovih užasnih vjetrova stvarnosti…” opisuje Ružica svoj rad.

Prijatno druženje sa ovom posebnom ženom završeno je. Par sati je prošlo, ali vjerujemo joj kad kaže, ” da je vrijeme dovoljno  dovoljno dugo za one koji su spremni da ga iskoriste”.

A povjerovali smo joj i da joj je važnije, od svog njenog rada i porijekla, to što je, ne samo odškolovala svoju djecu do fakultetskih diploma, već to što su postali dobri ljudi. I podarili joj presretne trenutke da uživa u svoja tri unuka.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NJEMAČKA UMJETNICA U POSJETI KOTORU: Umjetnici ne poznaju granice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na dan otvaranja izložbe u Kotoru, mladić iz Rusije koji sada ovdje živi,  gledajući slike Gabriele Schaffartzik, pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja.Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo

Srele smo se u prostorijama Gradske galerije Kotor. Njena izložba upravo se završavala.Velika ulja na platnu, portreti žene blagog izraza i prozračno plavih očiju, još su na zidu.Ovo  bi mogao  biti  lik naše bake, majke, sestre… misao je koja se nameće.Upravo to je njemačka umjetnica Gabriele Schaffartzik i željela  svojim radom.” Sve ovo sa jedne strane su lična, a u stvari  kolektivna osjećanja.Svi ljudi koji su vidjeli moje slike sjete se priča koje su živjeli u svojim porodicama…”

Na dan otvaranja izložbe, mladić iz Rusije, koji sada ovdje živi,  gledajući njene slike pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja. Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo.

Gabrielina ”priča”, koju je svojim  slikama  predstavila kotorskoj publici, inspirisana je ,kako ga ona naziva ”  arhivom”, starim pismima, dokumentima i fotografijama. Nasljedje, koje je dobila od svoje bake Mete Schnakenberg i čiju je životnu priču oživjela kroz svoj kreativni opus.

Uz kafu, na terasi kafea u Starom gradu, Gabriele  se sjeća: ” Moja baka  rodjena je nekoliko nedelja prije početka Prvog svjetskog rata, a u vrijeme kad je počeo Drugi svjetski rat imala je troje djece i muža na frontu. Ja znam sve o tome, ali, recimo ,moji sinovi ne znaju.Zato su meni ove slike bile prilika da opet oživim sve te priče.Slike kao memorija i arhiv, odabrane, ponovo sortirane i sačuvane”.

Gabriele Schaffartzik rodjena je 1964. godine  u Bremenu, kako sama kaže, u toplom porodičnom gnijezdu. .Pogled na njene slike upravo taj osjećaj i ilustruje.” Svaki od njenih radova na poseban način odiše nekim njenim sjećanjem na djetinjstvo, od onih višanja u slatkom, preko nekih tapeta, životinja koje se pojavljuju kao figure koje su ucrtane u memoriji autora…”, tvrdi Abaz Dizdarević, akademski slikar.

A kroz ta sjećanja osjeća se i divljenje i poštovanje prema ženi, njenoj baki, ženi sa sela, koja je dugih osam godina sama podizala troje djece, puno i vrijedno radila pokušavajući da ih prehrani.Ona kao i mnoge druge žene  oko nje. Mužu , koji je bio na ratištu, a potom u radnom logoru u Francuskoj kao vojni zarobljenik, pisala je o djetetu koje je rodila, a koje on nije ni vidio.O Margi, koja će postati Gabrielina majka.” Ona raste, a ti je ni ne poznaješ.Uskoro će Uskrs i bilo bi lijepo da si sa nama…”

Njena priča, baš kao i prepiska koju posjeduje, iako lična, ” univerzalan je zapis i kolektivno sjećanje na godine koje su obilježile njemačku istoriju”, tvrdi naša sagovornica. I objašnjava: „U kući se govorilo o teškim vremenima i godinama. O politici djeda i baka nikad govorili nisu. Ali, tema njemačke krivice  bila je neprestano prisutna. Sa tom mišlju smo  odrastali i sazrijevali. Sjećam se, a bilo je to prije petnaestak godina,  da sam prvi put tokom utakmice u kojoj je učestvovala njemačka nogometna ekipa, vidjela moje sinove kako mašu njemačkom zastavom.I pomislila, zašto da ne.Pa normalno je navijati za svoju zemlju. Moja generacija nije ustajala da pozdravi njemačku himnu i opterećeni krivicom stišavali smo svaki nacionalni osjećaj u sebi“. –  priča Gabriele Schaffartzik.

Studirala je na Geogrg August Univerzitetu u Gottingenu gdje i danas živi i radi. Studije na Akademiji likovnih umjetnosti  Jan Metejko, završila je u poljskom gradu Krakovu. ” Naš” jezik, kako ga ona naziva, tečno govori. Slavenski jezici i slavenska kultura oduvijek su joj je bili privlačni. Još kao djevojčica odlazila je u  Šleziju, oblast na tromeđi Poljske, Češke i Slovačke, koja nakon Drugog svjetskog rata više nije pripadala Njemačkoj, nego Poljskoj. Odavde je njen otac, Njemac po nacionalnosti, preselio u Zapadnu Njemačku, ali dosta njegove familije ostalo je da živi na području šlezijske oblasti. ” Bilo je dosta teško dobiti vizu, jer bilo je to vijeme hladnog rata i gvozdene zavjese, ali nije nas to sprječavalo da posjetimo rodbinu.”

Nije lako bilo doći ni do Univerziteta u Krakovu.Putovala je prvo u Istočnu Njemačku, a odatle dalje vozom do Poljske.Granice su bile zatvorene, svuda je trebala viza.Bila je to 1987.godina  kada je Gabriele počela studije na Likovnoj akademiji.Prvo iznenadjenje, studenski dom.Sobu je dijelila sa jednom cimerkom, Poljakinjom, što je u odnosu na studentske smještaje u Zapadnoj Njemačkoj bilo nezamislivo. U Poljskoj, opet, gdje je po sobama zajedno živjelo pet šest djevojaka, velika privilegija. Brzo je navikla da se koncentriše na učenje, čak i kad je u sobi bilo više posjetilaca.

Došla je iz Zapadne Evrope, iz kapitalizma, u Poljsku u kojoj, priča Gabriele,  ničega nije bilo. „Hranu, meso ili šečer kupovali smo na kartice koje smo dobijali”. Telefonirati kući značilo je nekad čekati na red po par sati, jer su se razgovori morali najavljivati. ” A onda, nakon toliko čekanja, mama ne bude kući” kroz osmijeh se sjeća.Priča, dalje,  da se riječ ” kupiti”, nije izgovarala. Jer, jednostavno, nije se imalo šta kupiti.” Češće se čulo, ja ću to nekakako organizovati”.

U  Jugoslaviju je prvi put došla 1988.  Prizori na putu od Herceg Novog, Svetog Stefana do Ulcinja, oduševili su nju i prijatelje sa kojima je putovala. ” Nakon Krakova, velikog i često pod smogom, ovdje je izgledalo kao u raju.Palme, olijanderi, boje, sunce…”

Poslednjih trinaest godina često je na Balkanu jer rado učestvuje u slikarskim kolonijama. Ovaj oblik druženja i slikanja sa kolegama u njenoj rodnoj Njemačkoj nepoznat je. Za kolonije je saznala od poljskih kolega, potražila adrese preko interneta i prvi put na koloniju otišla na sjever Makedonije.Gostovala je i  u Egiptu, Turskoj, Kipru… Na poziv kolega koje je tamo upoznala došla je u Bijelo Polje.Tako je počela saradnja i druženje i sa crnogorskim umjetnicima.Nastavljena je do danas.” Družeći se sa kolegama iz različitih zemalja osjećam koliko smo isti i koliko ne postoje razlike medju nama, koje su odredjene granicama ili nacijom.’

‘Rado bih uzvratila gostoprimstvo i organizovala slične kolonije i u rodnoj Njemačkoj, ali za to nadležne institucije nemaju razumijevanja. Baš, kao ni za podršku umjetnicima.” Život umjetnika kod nas , kao skoro svuda, nije  ni malo lak.  Trebaš imati neki dodatni posao jer malo je onih koji mogu živjeti od prodaje svojih umjetničkih djela”.

U vrijeme kada je manje slika prodavala, Gabrijel je organizovala tečajeve slikarastva i davala lekcije njemačkog jezika ljudima koji dolaze iz drugih država. Prije sedamnaest godina,  sa koleginicom je osnovala, i predsjednik je umjetničke organizacije  KulturRad, koja godišnje organizuje  Otvoreni atelje i godišnje grupne izložbe umjetnika u regionu Gottingena. ” Svake godine, dva vikenda u septembru šezdesetak umjetnika otvori svoje ateljee.Interes je veliki.Ljudi  vole da vide kreativni rad u precesu. Kroz moj atelje prodje najmanje 200 ljudi. Ali, nažalost, generalno se manje prodaje, posebno posljednjih godina”. I to zvuči poznato, domaće.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

GORDANA SARIĆ, PROFESORICA, PJESNIKINJA, HUMANISTA…: Žena koje ima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Autorka je 24 knjiga ljubavne, dječije poezije, kao  i proze.Trideset Gordaninih pjesama o slovima koje su komponovane,  izdate su u  Zavodu za izdavanje udžbenika i uče se u drugom razredu crnogorskih osnovnih škola. Preko 1050 bibliografskih jedinica  zabilježeno je, uz Gordanino ime,  u Bibliografskom časopisu Nacionalne biblioteke sa Cetinja. Njena biografija uvrštena je i u antologiju biografija  svjetskih pjesnika u Indiji

 

Gordana  Sarić, prepoznatljiva pojavom i energijom koju raskošno širi oko sebe… Jedinstvena i svoja, i stavom i stilom i riječju i stihom. Elegantna..Voljena, jer  stihovima velikodušno rasipa riječ ljubav. Nasmijana i srdačna. Priznata u Crnoj Gori, regionu ali i svijetu. Pero Zubac, bilježi o njenoj poeziji : ” Toliko nežnosti, i blagosti, osećaja za opis unutrašnjeg vidjenja sveta, otmenosti i smirenosti, poetske gospodstvenosti strofa, odavno nisam sreo u jednim koricama …” A,  dr Rade Vučičević, književnik i književni kritičar, u pogovoru jedne od Gordaninih knjiga piše:  ” …Razudjen, lelujav, šarmantan, nadmoćno dominantan i neverovatno pitak, eto to je u najkraćim crtama stil Gordane Sarić.Ima ona, osim te lucidne metamorfoze, još nesto opojno u stilskom i pojmovnom izrazu svoje lirike.Onu ugladjenost i doteranost, ima se utisak, lako i vešto nasledjuje od Dučića, ljubaznost i osećajnost od Desanke, a sve planetarno treba tražiti na adresi Majakovskog. Dok je njen  lirski kontekst nekada bila osobina Milana Rakića…”

U njenom nikšičkom domu dočekala nas je kao stare znance. Časti nas sokom od koprive koji je sama napravila, dodala  malo limuna i kisele vode i tortom. Ručak je spreman, stvari spakovovane za put na koji se sprema tog popodneva,  sjedi opušteno, dok razgovor o njenom bogatom i zanimljivom životu, teče. Natašina i Goranova majka, Slavicina svekrva, Lanina, Dušanova i Marijina baka i udovica doktora Moma Sarića,  sve stiže.” Juče ujutro napravila sam ručak, posle gostovala u jednoj školi, u podne snimala za Radio, a u pola pet gostovala u  televizijskoj emisiji…”

Pisati o Gordani Sarić znači pobrojati i činjenice, da je penzionisana kao profesorica francuskog i latinskog jezika,  da je radila kao prevoditeljica, organizatorka i voditeljka  brojnih kulturnih manifestacija. Autorka je 24 knjige ljubavne, dječije poezije kao  i proze.Trideset Gordaninih pjesama o slovima koje su komponovane,  izdate su u  Zavodu za izdavanje udžbenika i uče se u drugom razredu crnogorskih osnovnih škola. Preko 1050 bibliografskih jedinica,  zabilježeno je, uz Gordanino ime,  u Bibliografskom časopisu Nacionalne biblioteke sa Cetinja.Njena biografija uvrštena je i u antologiju biografija  svjetskih pjesnika u Indiji.

Gostovala je na brojinim festivalima poezije i osvajala nagrade, u Budimpešti, Ekvadoru, Madjarskoj, Kanadi, Belgiji, Italiji, Rumuniji, Tunisu, Maroku… Učestvovala na dva svjetska kongresa pjesnika u Budimpešti i na kruzeru, na kojem je organizovan festival poezije, a vozio je od Rima do Grčke. Na poziv Evropskog parlamenta  u Briselu učestvovala je u debati o mnogojezičju. Brojne nagrade teško je pobrojati…Pomenimo tek da je dobila  nagradu internacionalnog udruđenja za izuzetan doprinos u poeziji i svrstana medju 50 izuzetno talentovanih pisaca koji su doprinijeli razvoju svjetske književnosti.

Dobitnica je i najvećeg priznanja za kulturu u Nikšiću,  Nagrade oslobodjenja grada 18. septembar, dobitnica nagrade  Iskra specijalnog priznanja za opšte dobro iz filantropije, kao i da je bila volonter godine. Društvo  Mil mentes por Mexico, svrstalo je Gordanu medju 50 nezaboravnih žena  Evrope.Nekoliko nagrada primila je u Rimu od društva Verbumlandi Art, nagradjenog zlatnom medaljom predsjednika Italije. Nedavno, u rimskom Senatu primila je nagradu Divinamente donna, (Božanstvena žena)  za doprinos svjetskoj kulturi i prvu nagradu za esej. Proglašena je najomiljenijom ženom 21. vijeka uz nagradu za najbolji pjesnički rukopis, na osnovu glasova čitalaca časopisa Društva privrednika Srbije. Ambasadorka je kulture, mira, ljudskih prava u nekoliko zemalja. Njene pjesme objavljene su u mnogim svjetskim antologijama.Prva je spikerka Radio Nikšića.  

U Nikšić je, iz rodnog Konjica , sedamdesetih došla  sa ” svojim Momom”, sa svojom velikom pričom, čovjekom kome je  sve knjige, sve pjesme, sve što je uradila posvetila. Kome je, kad je napustio ovaj svijet, pisala:  ” Nigdje ti otišao nisi.Sa mnom si kao što si bio, samo si se iz prostora oka, u grudi čežnjive preselio…”

Priča tiho teče. Sjeća se  Moma, studenta četvrte godine medicine i sebe brucoškinje Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Jedna filmska projekcija i jedna stolica na kojoj su odgledali predstavu, ostala je simbol pola vijeka ljubavi.  „ Uvijek ruka u ruci, uvijek zajedno.Bio je to bajkovit brak”.U Sarajevu je decenijama kasnije u  Kući sevdaha i ispred  Vječne vatre, govorila svoju poeziju. Kao gost Festivala koji je organizovala Kultura snova  Zdravka Odorčića.

Nikšić je, priča Gordana, odmah zavoljela. Družila se sa pjesnikom Draganom Radulovićem, recitovali su po školama, u Pivari, u bolnici Brezovik...Gordanini su   stihovi univerzalni, baš kao i njena humanost i entuzijazam kojim nesebično promoviše sve one za koje misli da vrijede da budu predstavljeni. .” U gradu u kojem živim znali su govoriti, ‘ ona i njena ljubav’, ili se pitati ‘ šta joj to znači biti ambasador mira’, ali vremenom su i ovdje  moj rad počeli cijeniti”.

Odrastala je sa majkom i bakom. Oca ne pamti, ali je, bar joj je mama tako pričala,  od njega naslijedila muzički i spisateljski talenat.” Tata je svirao violinu i divno je pisao”.Od oca  Vilijama naslijedila je  i prezime Losonci, o kojem, sa neskrivenim ponosom priča, da je pripadalo grofovskoj lozi njenih madjarskih predaka. ” Svirala sam klavir i imam izvanredan sluh, a ne krijem i da volim glamurozne i sjajne stvari…”.

Majka modni majstor, učila je Gordanu otmenosti i ljepoti, i pothranjivala čerkinu sklonost umjetnosti. Gordana je pohadjala literarnu i dramsku sekciju, pjevala u horu, pratila časove u muzickoj školi…Željela je studirati glumu .I danas se sjeća uloge  Laure iz Krležine drame  U agoniji  koju je spremala za prijemni. Ali, strogi očuh se protivio glumačkoj profesiji. Strast prema glumi  Gordana je zadovoljavala u Akademskom kulturnom centru  Seljo, tokom studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Igrala je brojne naslovne uloge, ali i glumu, i posao novinarke na Radio Sarajevu napustila je povratkom u rodni Konjic.

Iz roditeljskog doma ponijela je i misao da je ljubav mjera svih stvari. Ljubav i tolerancija bili su i ostali njen način života. I onda, kada je njena rodna Bosna pucala po nacionalnim šavovima i pretvorila se u krvavo poprište, Gordana Sarić je pisala o miru i ljubavi. Otud ne čudi da je ambasadorka organizacije za svjetski mir i ljudska  prava Catena ona u Italiji…

Gordanom Sarić.Otmena i gospodstvena. Vanvremenska.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo