Povežite se sa nama

SUSRETI

TAFILJ MARKOVIĆ, GENERALNI DIREKTOR SCHOTCH WISKY INTERNATIONAL MONTENEGRO: Viski kao eksluzivna investicija

Objavljeno prije

na

U vlasništvu kompanije ,,SWI” nalazi se više od trećine svjetskih rezervi viskija starijeg od 25 godina. Ovu privilegiju zahvaljuju činjenici da imaju mogućnost kupovine direktno u škotskim destilerijama. Samo u holandskom trezoru, danas, kompanija skladišti viski u vrijednosti od 140 miliona eura

 

Nakon trideset godina Tafilj Tale Marković vratio se u Crnu Goru. Otišao je  ratne 93’,  Ilegalnim putevima, planinama i kozjim stazama. Do Albanije vodio ga je čovjek koji je tim putem  i Jevrema Brkovića proveo, kaže. Jer, oficijelnim putem nije mogao. Imao je  26 godina, ženu i dvoje djece. Na granici, saznao je od prijatelja, izdat je nalog za njegovo hapšenje ukoliko proba da napusti zemlju.

Komunističku partiju napustio je u vrijeme kad su ,,njegovi komunisti počeli da daju podršku Miloševićevom režimu”. Ponosno ističe da je ,,svim srcem” postao član Liberalnog saveza. Sa članskim brojem 104. Čitao je Monitor i krišom ga unosio u Vojni odsjek gdje je radio, da bi ga onda  kolege krišom čitale. ,,Čak i oni koji se nisu slagali sa onim kako Monitor piše”. Nerado su i on i kolege slale pozive za mobilizaciju tih devedesetih, tvrdi Marković. Kad god su mogli sakrili bi ih,  ili upozorili roditelje da ne prime poziv za sina. ,,Nismo to smjeli javno, ali svakog ko nam se obratio sakrili bismo. Ni tadašnje crnogorsko rukovodstvo“, sjeća se Marković, ,,nije moglo da spriječi mobilizaciju. Nalozi su dolazili iz Generalštaba Vojske Republike Jugoslavije…“

Porodica Marković stigla je  u Holandiju. Napustio je rodnu Crnu Goru, i radno mjesto. Sin je imao tri, a ćerka devet mjeseci. Integracija u novo društvo najbrže je išla kroz sportske aktivnosti. Učio je holandski jezik i polako sticao prijatelje. Pet godina kasnije dobili su i ,,status”, mogućnost boravka u Holandiji. Ostali su u gradiću Hoofdorp u blizini Šipola.

Prve poslove radio je sa prijateljem 1999. g. u bosanskom gradiću Zavidovići. Holandska Vlada, nakon pada Srebrenice, pomagala je investiranje u bosansku privredu. U fabrici  Krivaja, u kojoj su se prije rata proizvodile montažne kuće, Tafiljov prijatelj počeo je proizvodnju kamina. Ovaj prijatelj postaće prvi klijent u Markovićevom novom biznisu…

Sreli smo se,  u onoj  izdvojenoj zajednici bogatih i moćnih,  prepoznatoj kao Luštica bay. Pored renomiranog Hotela Chedi prostorije su  predstavništva  Schotch Wisky International Montenegro, a Tafilj Tale Marković njihov je generalni direktor. Sa stilom uređen  prostor, opremljen vrijednim cheresterfield namještajem i policama od tikovine. Svaki otvor na polici popunjen  flašama rijetkog škotskog Single Malt viskija, različitih boja,  godišta, kvaliteta i cijene… U ovim prostorijama upoznaće vas sa postupkom proizvodnje i ,,sazrijevanja” viskija, saznaćete da je viski ,,najbrži rastući investicioni proizvod”, piti najkvalitetniji viski… Naravno, ukoliko ste  prepoznati kao potencijalni investitor. Ako, škotski Single Malt viski vidite kao kvalitetnu, sigurnu i realnu investicionu priliku, i imate novac. ,,Sa određenom sumom novca možeš da kupiš određene boce viskija, čuvaš ih, a  njihova cijena raste…”, pojednostavljuje Marković. Eksluzivna destinacija Luštica nije izabrana slučajno, nastavlja on: ,,Kada smo se detaljno upoznali sa vizijom projekta Luštica By Orascom grupe, zaključili smo da nam se vizije podudaraju i odlučili da upravo ovdje otvorimo Investicioni klub i svoje predstavništvo“.

U vlasništvu kompanije ,,SWI” nalazi se više od trećine svjetskih rezervi viskija starijeg od 25 godina, saznajemo od direktora Markovića. Ovu privilegiju zahvaljuju činjenici da imaju mogućnost kupovine direktno u škotskim destilerijama. Samo u holandskom trezoru, danas, kompanija skladišti viski u vrijednosti od 140 miliona eura. Osiguranje ovolike vrijednosti, bilo je preveliki rizik za jedno, pa se uključilo  šest osiguravajućih društava. Predstavništva ,,SWI” kompanije nalaze se i u Hong Kongu, Belgiji, Kurosau, Kipru, Majamiju, a u planu su i predstavništva na još 8 lokacija.

Na Sajmu Master export, najvećem sajmu eksluzivnih stvari na svijetu, predstavili su najstariji viski, koji je 80 godina odležao u buretu. Boca ovog viskija procijenjena je na 166.000 eura. Za 10 godina njena vrijednost preći će pola miliona. „Kompanija posjeduje samo 150 boca, pa kupac ovog viskija može biti samo onaj ko je u ,,SWI” uložio minimum milion eura”, govori naš sagovornik.

Iznos od  25.000 eura donja je granica investiranja u  Schotch Wisky International  u Crnoj Gori,  a najkraći rok oročavanja tri godine. Eventualni profit, nakon tog vremena, podijeliće se, prvih pet odsto investitoru, plus još polovina ukupnog profita. Druga polovina pripada kompaniji  ,,SWI Montenegro”.  ,,Veće investicije i na duži rok oročena ulaganja, sigurno je da su mnogo atraktivnije i da se može zaraditi više”, kaže Marković. U  Holandiji, sjedištu  kompanije ,,SWI“, 100.000 je  najmanji mogući ulog,  a ugovor se potpisuje na tri, pet, odnosno deset godina. Trenutno, najveći investitor ,,SWI- a“  je Holanđanin sa ulogom od 33 miliona eura. Par klijenata investiralo je po pet miliona eura, ali najviše je  članova ,,kluba”, koji to postaju sa ulogom od 250.000 eura. Njih  oko 200.

Ko su zainteresovani i koliko se u viski biznis investira u regionu, podaci su koji ostaju dio poslovne tajne. Saznajemo samo, da je najviše klijenata iz Beograda, ali da imaju klijente i u  Albaniji, Hrvatskoj,  Češkoj, Slovačkoj, Švajcarskoj, Mađarskoj i  Crnoj Gori. Za sada, među zainteresovanim inevestitorima nema političara, otkriva nam naš sagovornik Marković i dodaje da imaju  strogu selekciju potencijalnih klijenata:

„Ako je klijent u biznisu, a većina naših ulagača jeste,  pregledamo bilanse i registre firmi. Ukoliko je ulagač privatno lice, neophodno je da pokaže porijeklo novca. Mi ne trčimo za klijentima, nemamo reklame osim u  eksluzivnim časopisima,  jer nam previše reklame i  ne treba“,  tvrdi Marković.

A, sve je krenulo  slučajno. Ideju investiranja u viski prepoznao je Holanđanin Mišel Kappen. Radeći u holandskoj Rabbo banci imao je priliku da prati konvencionalne i alternativne investicije. Vremenom shvatio  je da cijene kvalitetnog viskija variraju u odnosu na starost i prepoznao viski kao „ekluzivnu investiciju”. I tadašnji holandski ministar finansija Gerit Zalm, koji je, kaže nam Marković,  došao da otvori njihovu platformu. Jer, uvijek govorimo, da se viski star 25 godina ne može napraviti brže od toga.

Planovi i ambicije kompanije veliki su, ali  ,,sve što smo do sada planirali ostvarili smo”, naglašava Marković. Za sada najveća su kompanija na svijetu koja se bavi investicijama u viski. Ostvariće, ubijeđen je  i do 2015. planirani veliki projekat nazvan Zamak viskija. Ovdje  će se moći  skladištiti oko 250.000 buradi.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

SUSRETI

LJUBICA SUNA ČEHOVIN, OD ARHEOLOGIJE DO DIZAJNA: Naučnica u likovnom svijetu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ručnim radom, unikatnim i predmetima za kućnu upotrebu, baviće se tokom svog cijelog kreativnog života, ali vremenom oni će dobijati novi smisao i novi kontekst. Sunina osnovna, arheološka struka, odslikavaće se u svakoj njenoj kreaciji

 

Ljubica Suna Čehovin, čuvena dizajnerka iz doba SFRJ-a, rodila se 1957. godine u Beogradu, kao Ljubica Drašković. Ćerka erudite, partizana i diplomate, Branka Draškovića. Čovjeka kojeg rodna Crna Gora pamti kao jednog od osnivača i jednog od prvih urednika  Pobjede, a region, između ostalog,  kao glavnog urednika dnevnih listova Politika  i Borba, osnivača Narodne armije, dopisnika Tanjuga i ambasadora SFRJ-a u Holandiji.

„Pamtim ga kao avangardnog intelektualca više nego kao bivšeg ratnika”, kaže Suna u razgovoru za Monitor.  To je čovjek koji se družio sa Danilom Kišom, Borom Pekićem, Petrom Lubardom, Brankom Ćopićem, Milom Milunovićem, Zukom Džumhurom… Crnogorc koji je Sunu napojio ljubavlju prema ovoj zemlji, ali i poštovanjem arhetipskih vrijednosti.

Ona je i ćerka majke Mile, zahvaljujući kojoj će, slavni holandski pisac Den Dolard i njegova knjiga o Crnoj Gori, Zemlja iza božijih leđa prvi put biti prevedena, sa engleskog,  na srpsko-hrvatski jezik, početkom 60-ih. Majka je u Suninom životu najbliskiji prijatelj, ali i neko sa kojim je upoznala najvažnije pisce svjetske literature.

Prvi koraci Sune Čehovin napravljeni su po salonima  rezidencije  ambasade SFRJ u Hagu, gdje je njen otac bio na službi. Bilo je to ono vrijeme kada je Koča Popović određivao protokol i davao instrukcije diplomatama i njihovim suprugama. Kako i  kada se pije čaj, kako se igra bridž, kada se nosi cilinder, kada frak…

Dvije slike, tog  ,,bergmanovskog djetinstva”, u Holandiji, trajno su  urezene u sjećanju. Madurodam,  minijaturni zabavni park u blizini Ševeningena,  sa nizom replika modela istorijskih gradova i objekata, napravljen u razmjeri 1:25 i igre sa svojim odrazom u maminom ogledalu, jer djece sa kojima bi se igrala nije bilo. ,,Kao to su mi –  drugarice i ja. Nema igračaka, nema ničega, samo mi pričamo. Ja i ja. Tako sam se ja formirala”. Šetala je, sjeća se,  po tim velikim otmenim salonima vile u kojoj su  živjeli, okružena ljudima koji su izgledali kao ,,preseljeni iz Holivuda”, obučeni u otmene i elegantne  toalete…

Pred polazak u školu, Suna se sa roditeljima  vratila u Beograd. Nenaviknuta na društvo djece, plaši ih se. Zahvaljujući Erihu Košu,  piscu i vjenčanom kumu njenih  roditelja, pohađa jevrejsko obdanište i uči da se druži. Sa šest godina kreće u školu. „Ali čini mi se da sazrela nisam nikad“ priča kroz osmjeh. Godinama je željela da  izađe iz tog „kodiranog svijeta” i okruženja kojem su roditelji pripadali. Vremenom  shvata, da je odrastanje u toj i takvoj porodici bila privilegija. ,,Sa fenomenalnim, slobodomislećim  ljudima, koji su mi otvorili cio svijet i dozvolili da iz njega biram, da radim  šta hoću”.

Suna bira, traži i nalazi… Diplomirala je na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. U struci je bilo teško naći  posao, pa će se brzo i nezaustavljivo okrenuti  umjetničkom kreiranju. ,,Dijapazon njenih interesovanja i ostvarenih rezultata je impresivan: od arheologije do mode, tkanina, modnih detalja, akcesora i unikatnog umjetničkog nakita, pozorišnog kostima i ponekog scenografskog rješenja, do dizajniranja uniformi i radne odjeće, a zatim od grafičkog i industrijskog dizajna namijenjenog našoj svakidašnjici, u maloj i velikoj serijskoj proizvodnji , do izuzetnih protokolarnih poklona najvišeg ranga. Bila je pionir autorskog industrijskog dizajna sa grafičkim motivima preuzetim iz kulturne baštine …”, piše profesorica  Irina Subotić, istoričarka umjetnosti u monografiji  posvećenoj Ljubici Suni Čehovin,  a pod nazivom  Alisa u zemlji dizajna.

Počela je kao dizajner scenskog kostima 1984. za predstavu Milana Kundere, Smešne ljubavi. Godinu kasnije,  u saradnji sa slikarkom Milicom Golubović počinje da se bavi ručnim radom. Slikanjem na svili i ručnim pletenjem. Kolekcija je bila vunena,  šarena, a u pletivo su bile utkane niti svih vrsta, od kašmirske vune i svile, do niti kozjih kostreti sa Durmitora i signavih ovaca.

„Iz mene je kao iz gejzera kuljala boja za bojom, mustra za mustrom, tako autentično i čudno da to ne umijem opisati. Kao da sam tom kolekcijom i danonoćnim štrikanjem, upotrebljavajući sopstvene ruke kao veliki razboj, otvorila vrata neke nove sebe, koja će kasnije celog života nešto tražiti, stvarati, prčkati i nikad više neće sjedeti u naučnom kabinetu za koji sam se bila upravo životno spremila. Iz mene je tada probila na sve otvore moja prava priroda, koje do tada nisam bila svesna“, kaže Suna

Neko vrijeme ručni rad biće osnovni način njenog rada. Prva samostalna izložba rukotvorina pod nazivom  Vrtovi održana je 1988.  Raskošni modni detalji, ukrasi za kosu i enterijer, cvijeće i ruže zlatnih latica, sve dopunjeno recikliranim predmetima, mehanizmima za satove i drugim finim otpadom.  „Svaki Sunin buketić odisao je aristokratskom elegancijom, bujnom maštom i predstavljao predmet dostojan čuvanja u staklenoj vetrini ili svilenoj kutiji“, opisaće Irina Subotić.

Ručnim radom, unikatnim i predmetima za kućnu upotrebu, baviće se tokom cijelog kreativnog života, ali vremenom oni će dobijati novi smisao i novi kontekst. Sunina osnovna, arheološka struka, odslikavaće se u svakoj njenoj kreaciji. „Ja sam  naučnica u likovnom svijetu”,  kaže za sebe. Naglašava da je bitno čuvati baštinu ali  i osavremeniti je.

„Trudim se da natjeram ljude da pamte nešto o sebi. Naštampam recimo onog jelena iz Lipaca kod Risna, pećinski crtež na kuhinjsku krpu. Ja ga naštampam, pa ću te, drugarice,  naučiti šta taj crtež znači. Kad sledeći put ideš pored Risna, znaćeš da tamo ima neki pećinski crtež“, objašnjava.

Prefinjen ukus, elegencija  i smisao  za detalje prepoznatljivi su na svim njenim radovima. Na tapiseriji dekorisanoj nizovima ogrlica od zrnevlja boba, pasulja, sočiva, graška, obojenim bojama uzetih sa palete njoj, najdražih slikara,  Milunovića, Kazimira Maljevića, Stojana Ćelića, fra Andjelika… U Kolekciji unikatnog nakita,  Perle za ruski čaj  predstavljenoj  pri otvaranju prodavnice  Kokoška  u Ljubljani. Na  svilenoj marami, koju je radila za nikšićki  Monteks, poklon kraljevskoj porodici Nikole I Petrovića pri prenosu njegovih i kostiju kraljice Milene i njihovih ćerki iz Sanrema na Cetinje. U dizajnu suvenira namijenjenim turistima prefinjenog ukusa, rađenim po narudžbi tada velike kompanije Jugoexport...

Beograd će napustiti 1991. ,,Rat je počeo i to nije moglo da nas ne interesuje”, kaže Suna. Tog marta, svečano je njenim kreacijama autorskih suvenira otvorena prodavnica Kulturnog centra Beograd, poznati  Beoizlog. Tokom demonstracija izlog je demoliran, njeni radovi srećom sačuvani, a život porodice Čehovin nastavljen u Sloveniji.

Ovako presabira: „Čini mi se da mi je genetika one moje babe i djeda iz sela Gvozda kod Krnova, ona bespuća,  poput tibetanskih,  iz kojih je moj otac pošao u taj svoj život, pomogla u životu. Pomogla mi je da  taj moj izlazak iz salona i balona, preživim. I  rat i selidbu u Sloveniju. Da se snađem  u zemlji u koju sam došla,  čiji jezik nisam govorila …“

U Sloveniji, Jože Plečnik i radovi inspirisani ovim velikim arhitektom, postaće njeno životno delo.  „Sama sa djetetom, očajna jer nemam posla, radila sam da zaposlim misli. Razmišljala sam o suveniru Ljubljane i shvatila da to ne može bez Plečnika, a svaka njegova zgrada me ispunjavala nekakvom samoćom i tišinom. Sa otporom ušla sam u taj projekat, počela sa pijacom koju je on projektovao i zamislila kako bi bilo kad bih ga tamo srela dok pazarimo. Predmete sam izabrala u kuhinji i ateljeu, i na njih aplicirala fragmente sa Plečnikovih planova za tržnicu, otvorila ga i ostala s njim do danas, posvetivši mu mnoge godine…“

Ovakav pristup Plečnikovom stvaralaštvu, odsustvo straha pred veličinom ovog arhitekte, uz veliko poštovanje njegovog rada, donio je veliki uspjeh Sunionom radu i veliko poštovanje Slovenaca.  Njeni radovi dostupni su po slovenačkim muzejskim šopovima, Plećnikova hiša,  Mesni muzej, ili u Muzeju arhitekture i dizajna.

Sa ponosom priča da joj  je Likovna akademija u Ljubljani, a na osnovu dosadašnjih ostvarenja, dodijelila  doktorat iz vizuelnih komunikacija. Dobitnik je dvije nagrade za ,,dizajnersku izvrsnost”, slovenačkog Društva dizajnera, a  sa kolekcjom  Zajtrk sa Plečnikom  učestvovala je na brojnim izložbama, među kojima i na međunarodnom Bijenalu industrijskog oblikovanja, BIO 21. Velika čast ukazana joj je i samostalnom izložbom u  Cankarjevom domu. U formi velikog plakata, dugog šest metara i postavljenog u centarlanom holu,  u jarko crvenoj boji sa bijelim i crnim akcentima, dizajnirala je motive koji su je proslavili, siluetu Plečnika, praistorijske crteže, Kalemegdansku tvrđavu…

„Osjećala sam se kao da sam izmislila taj dan. Sve do ove izložbe nekako nisam osjećala da pripadam i slovenačkoj kulturi. A, zapravo pripadam joj i to u velikoj mjeri. „

Suna Čehovin članica  je Sekcije za dizajn Udruženja likovnih i primijenjenih umjetnika i dizajnera Srbije od 1991. i Grafičke sekcije Društva oblikovalcev Slovenije od 2006.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETAR VUČELJIĆ, ČOVJEK KOJI JE ODBIO PUCATI NA KOMŠIJE: Dezerter sa razlogom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Petrovo ratovanje trajalo je samo  par  dana. Onog osmog oktobra,  kada je Vlada  uputila Hrvatskom veleposlanstvu poruku da Crna Gora nije u ratu, Petar Vučelić i kotorski rezervisti bili su u Konavlama. ,,U mojim rukama puška sa municijom, gledam kako kuće gore, kako se pljačka, a čujem da nismo u ratu…” Nije bilo lako donijeti odluku, još teže napustiti ratište. „Moja savjest bila mi je  jedini saveznik i savjetnik“, prisjeća se

 

Uz kafu, blizu kotorskog lučkog pristaništa, Petar Vučeljić priča, do sada neispričanu priču. Ćutao je dugo, jer, tvrdi, za njegovu priču nije bilo interesa u crnogorskoj javnosti. U hrvatskoj štampi opisali su ga, ,,… kao čovjeka koji nije htio da ide po komšiluku i ubija komšije. To je njegov grijeh u očima njegovih sugrađana i prijatelja…” Trideset jednu godinu kasnije slike su žive, ali i Petrova potreba da se sjeti tog doba…

Imao je 30 godina kada je mobilisan u Treću kotorsku brigadu. Kamione kojima su ih odvozili prema Dubrovniku Kotorani su cvijećem ispratili. Režimski mediji ponavljali su ,,da se ustaše spremaju da napadnu Crnu Goru”. U jednom od kamiona Petar se povukao u ćošak. Stidio se.

„Pitaš se da li je moguće da Crna Gora ide na jedan ovakav osvajački pohod. U vazduhu osjeća se neko apokaliptično stanje. Ne razgovaramo međusobno. Mnogi među nama nerado su se odazvali, ali naglas se o tome ne može razgovarati. Strah dominira…“, priča Petar.

Vozili su ih prvo na brdo Vrmac iznad Kotora ,,na obuku”. Onda u Herceg Novi, a odatle do Kamenova odakle se vide cijeli Konavli. Brzo su se ,,ušančili” u Konavlsko polje, u kuću nekog Mate. Sjeća se Petar, da se govorilo da je taj Mate imao lanac mesara po Dubrovniku, ali i da je vojska ovu kuću zapalila kad su se povlačili.

Petrovo ratovanje trajalo je samo  par  dana. Onog osmog oktobra,  kada je Vlada  uputila Hrvatskom veleposlanstvu poruku da Crna Gora nije u ratu, Petar Vučelić i kotorski rezervisti bili su u Konavlama. ‘,,U mojim rukama puška sa municijom, gledam kako kuće gore, kako se pljačka, a čujem da nismo u ratu…”

Nije bilo lako donijeti odluku, još teže napustiti ratište. „Moja savjest bila mi je  jedini saveznik i savjetnik“, prisjeća se. Uspio je da dođe do Zelenike,  gdje se  nalazio Glavni štab. Ne želi da bježi. Njegovo dezerterstvo, razmišlja, mora da ima smisla. Hoće da pošalje jasnu poruku,  da u tom ludilu ne želi da učestvuje. Obavijestio je pretpostavljene da je za njega rat završen i vratio oružje. ,,Znali smo ti pokojnog oca, bio je dobar čovjek, a i ti si bio dobar omladinac…”, sjeća se Petar  riječi nadređenih oficira. Ponudili su mu i par dana bolovanja. Desetak sati kasnije vojna policija bila je na vratima njegove kuće. ,,Crna Gora je jedina domovina koju imam i braniću je ovdje. I ovu majku pred kojom me vučete u rat. Nikad izvan Crne Gore”. Odveli su ga u kasarnu u Kumboru,  u kojoj je tada bio improvizovani vojni zatvor. „Strpali su me  u  jednu od spavaonica na čijim prozorima su, ekserima prikucane one vojničke šuske”. Nisu ga fizički zlostavljali. Dvanaest sati trajalo je ispitivanje.

„Kapetan  neobrijan, u mornarskoj majici,  prao je noge, jeo slaninu, i sve vrijeme ponavljao samo jedno pitanje:  ‘Zašto nećeš da uzmeš pušku u ruke?’ Ja sam odgovarao: ‘Zato što neću’. On insistira da moram da se vratim na teren, a ja ponavljam, ‘nema šansi kapetane’. ‘Vodite ga’,  naredio je. Krenuli smo kroz one mračne hodnike. Negdje pred zoru vidim da su ekseri na prozorima razlabavljeni i uspijevam da otvorim jednu stranu. Tuda sam pobjegao. Sa strahom,  preko dvorišta garnizona, da me ne vide i ne pucaju u potiljak …“

Desetak dana  zet Ilija Bećir krije ga na Njegušima, a potom, Petar će preko Skadra doći do Slovenije i završiti u Americi. Vratio se godinu kasnije.Vladajući DPS  pravio je polako otklon od ratne prošlosti, ali sudbina Petra Vučeljića, zapečaćena je i do dan danas. „Ako bi moja djeca živjela sljedećih godina kao što je njihov otac živio posljednjih 30 godina, onda bi to bio moj najveći poraz kao roditelja, kao nekog ko im je dao život…”, kaže.

Milo Đukanović 2000. godine izviniće se u ime Crnogoraca hrvatskom narodu. Petar se glasno pobunio.Tvrdio je da u njegovo ime niko nema prava da se izvinjava . ,,On me poslao i ne može se u moje ime izvinjavati. Jer ja sam taj koji je proživio golgotu, ne bi li bruku sa Crne Gore skinuo. Sramotu koja je nezapamćena u istoriji ovog mog naroda. A šta će biti od izvinjanja poginulim mladim crnogorskim rezervistima, koji su tamo poslati? Mrtvi ostaju mrtvi“.

Tih devedesetih Petar Vučelić vlasnik je picerije  Cataro u Starom gradu, gradu u koji se sa roditeljima doselio iz rodne Andrijevice. ,,Trudio sam se”, kaže, ,,tada, u predvečerje rata,  ostati  dostojan i postojan“. Sa ponosom se sjeća prve antiratne tribine koju je organizovao  sa profesorom Ljubišom Stankovićem, na Njegušima, devedesete, pred vladikinom rodnom kućom. Političku aktivnost počeo je sa reformistima Ante Markovića, ali se, odmah  po formiranju Liberalnog saveza, pridružuje idejama Slavka Perovića. Sa članskom kartom u kojoj je broj 44, osjeća se kao jedan od osnivača Liberalnog saveza. Sastanci su se, sjeća se održavali gotovo u ilegali. Rado se sjeća istomišljenika iz tog vremena, Peka Burića, Vasa Kašćelana, Koka Vujovića, Bora Zorića, Sretena Zekovića…

„Crna Gora, umjesto da odabere put u Evropu i već otvorena vrata, ostaje vjerna idejama koje generišu rat i zločin. Crnogorci ne žele svoju kuću, žele biti podstanari u tuđoj. Đukanović i njegovi istomišljenici, udruženi sa srpskim zločincom, žele graditi budućnost na ruševinama arhetipskih moralnih okvira. No, bilo je nas koji u tome nismo željeli učestvovati…“, kaže Petar.

Ali, LSCG se cijepa.  Petar odlazi. ,,Nisam mogao gledati da mi se tu pred mojim očima ruši nešto što sam mnogo volio i čemu sam posvetio mladost“. Nebojša Medojević ga poziva  da naprave NVO Grupa za promjene. Kasnije NVO  postaje  stranka Pokret za promjene. „Prepisali smo skoro cio program LPCG i okupili vrijedne ljude, profesore Branka Radulovića i Şvetozara Jovovića, Maju Kostić, Branku Bošnjak, Rista Kilibardu,  dr Gorana Batrićevića, Zariju Pejovića,  pokojnog profesora Milenka Popovića …”, kaže.

„Osnivač sam PZP, član predsjednistva dva puta i neko ko je, što se rijetko dešava u parlamentarizmu, ustupio svoj mandat Milošu Bigoviću, tada najmlađem poslaniku. A, onda, 2008. dolazim u sukob sa partijom i Nebošom Medojevićem, jer ne želim podržati srpsku listu i Andiju Mandića. Po istom scenariju zbog kojeg nisam htio da podržim ‘živopisnog’ predsjednika Liberalne partije Miodraga Živkovića, dižem ruke shvatajući političku zbilju Crne Gore“, priča Vučeljić.

Sukob sa  Eurofondom i njegovim vlasnikom Veselinom Barovićem, rezultiraće svjedoči naš sagovornik, činjenicom da za njega, posla u društvenom sektoru u Crnoj Gori,  više nikad neće biti. Sve zbog uzaludnog pokušaja, da spriječi klan Veselina Barovića i Vuka Rajkovića, da firmu  Fjord otkupe sa 50.000 maraka osnivačkog kapitala. Kompaniju čija je vrijednost pred  rat procijenjena na 31 milion maraka.Vučeljić je ovdje  radio kao menadžer  u Hotelu Fjord. Na molbu radnika,  pristaje,  da ih tokom stečajnog postupka,  koji će završiti 2003. godine zastupa.

,,Uspio sam da od Barovića uzmem 1.900.000 maraka, po 16 plata, šesnaest  regresa i osam zimnica. Nisam mu dozvolio otimačinu akcija manjinskih akcionara. Bilo je pokušaja podmićivanja,  nuđenja poslovog prostora u Starom gradu, pod maskom da ja na to imam pravo jer kao radnik spadam u grupu povlašćenih povjerilaca. Sve sam to odbio.  Onda su uslijedile prijetnje. Obećano mi je da će se oni potruditi da  više nikad ne jedem hljeb od ove države. To je rečeno  pred radnicima.  Obećanje je ispunjeno“, tvrdi naš sagovornik.

Radio je, posle toga, u privatnim firmama. Kao šofer, pomoćni radnik, noćni recepcioner… Danas živi sa minimalnom penzijom, sa ženom i sinom koji su zaposleni. Drugi sin na studijama je u Americi. ,,Snalazimo se”, kaže. „Ali  najveća bol je što ne vidim da će se ideali moje mladosti ikad ostvariti u Crnoj Gori”.

Rezignirano primjećuje: „Ušančila se grupa ljudi, pozicija i opozicija i samo se ciklično mijenjaju. Kao, kritikuju jedan drugog, a Crna Gora sve dublje tone. Čini mi se da je danas još i gore nego devedesetih. Nastala je neka nova vrsta crnogorskih patriota, koje predstavlja čovjek koji je protiv tog patriotizma nekad bio, koji je mene kao Crnogorca proganjao. A, sad on angažuje  crnogorski nacionalni osjećaj, mobiliše i okuplja patriote oko sebe. Sve samo sa ciljem da zaštiti svoje interese. Patriotizam je postao vrsta trgovine. S druge strane, evo ni trideset godina kasnije, nismo se osvijestili, ni otrgli od srpskog hegemonizma… Crna Gora je danas težak bolesnik, a mi roditelji natjerani da učimo djecu da napuste domovinu. Kako bi upoznali svijet koji je drugačiji od onog koji ovdje živi“, zaključuje svoju ispovjest Vučeljić.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MILOVAN SEKULIĆ, SEKRETAR ANTIFAŠISTIČKOG UDRUŽENJA UBNORA TIVAT: Građansko društvo i antifašizam nemaju alternativu

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Malo je u cijeloj Crnoj Gori živih učesnika NOB-a i moguće je da ćemo vremenom promijeniti ime, pa umjesto Udruženje boraca…, zvaćemo se Udruženje antifašista… Mi znamo da je fašizam pobijeđen, ali i da nije uništen. On se i danas javlja u raznim oblicima i kod nas“, tvrdi Sekulić

 

Udruženje boraca NOR-a i antifašista Opštine Tivat je dobrovoljna, patriotska, nestrananačka  organizacija, registrovano kao nevladina organizacija. Članstvo, odlučno u ubjeđenju  da neće zaboraviti, ali i  da zaboravljeni ne smiju biti: Onih, blizu milion i sedamsto hiljada jugoslovenskih žrtava palih od 1941. do 1945. godine. Ni slavne ofanzive, ali ni hrabre pojedince. Poput onih koji su 1943. godine Vrhovnom štabu i Titu javljali: ,,Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucnje naših pušaka, Njemci neće proći…“. Čojstvo i junaštvo Milana Spasića  i Sergeja Mašere, jedine kraljevske oficire koje je ordenom narodnih heroja SFRJ, posthumno odlikovao Josip Broz Tito. Poručnike bojnog broda, koji su, žrtvujući živote, minirali i potopili razarač Zagreb i spriječili da dospije neprijatelju u ruke. Da neće zaboraviti ni onih 97 poginulih tivatskih partizana i 32 civilne žrtve fašističkog terora. Među njima i dvanaestogodišnju Savetu Jokić i njenog sedamnaestogodišnjeg brata Uroša, djecu poginulu od nagazne mine.

Na sve one brojne junake o kojima u ovoj organizaciji razmišljaju: ,,Nema ništa uzvišenije nego umirati za druge, a ništa tužnije nego kad drugi zaborave na one koji su umirali za njih, pozdravom koji se polako zaboravlja, smrt fašizmu, sloboda narodu” (Dragiša Ćosović, bivši predsjednik UBNORA Tivat.). Ali, i da obilježe značajne istorijske događaje Crne Gore: Trinaestojulski ustanak, Dan državnosti, ali i dan kada je Crna Gora na Berlinskom kongresu stekla nezavisnost…

Udruženje boraca NOR-a i antifašista Opštine Tivat broji preko 200 članova, ali i ogranke u gotovo svim gradovima Crne Gore saznajemo u razgovoru za Monitor od  Milovana  Sekulića, sekretara UBNORA Tivat. U Kotoru, Budvi, Cetinju, Nikšiću, Beranama, Bijelom Polju, Danilovgradu, Podgorici. Svi zajedno dio su SUBNORA Crne Gore. Danas, najmlađi član UBNORA ima samo petnaest, a najstariji 92 godine. Ali, sa ponosom podsjeća Sekulić da je, godinu unazad preminuli, admiral Branko Mamula, nekad načelnik Generalštaba JNA, savezni sekretar za Narodnu odbranu i admiral flote, takođe bio član tivatskog UBNORA. Sve do svoje 101. godine.

„Malo je, u cijeloj Crnoj Gori živih učesnika NOB-a i moguće je da ćemo vremenom promijeniti ime, pa umjesto Udruženje boraca…, zvaćemo se Udruženje antifašista, ali o tome će odluku donijeti Opštinski odbor udruženja. Naravno,  i dalje ćemo  baštiniti tekovine i vrijednosti NOB-a i socijalističke revolucije. Mi znamo da je fašizam pobijeđen, ali i da nije uništen. On se i danas javlja u raznim oblicima i kod nas“, tvrdi Sekulić.

Uslov za prijem u UBNORA isključivo je antifašističko opredjeljenje. ,,Lijepo je prepoznati da su naši članovi iz partizanskih familija, i jesu većinom, ali to nije preduslov za članstvo”, kaže sekretar ovog udruženja i dodaje da je i njega preporučila partizanska prošlost njegovih roditelja. Otac je iz sarajevske kasarne, kao ratni vojni zarobljenik odveden u Gernsheim, ,,njemački logor smrti” i tamo ostao zatočen četiri godine. Ujak poginuo u partizanima u sedamnaestoj godini. A, na posleratnoj radnoj akciji, na pruzi između Podgorice i Nikšića, počelo je i poznanstvo njegovih roditelja.

Milovan Sekulić je tokom radnog vijeka obavljao i funciju predsjednika i sekretara Kluba Jugoslovena u Njemačkoj, bio je i jedan od urednika biltena Bratstvo jedinstvo koji se štampao na srpsko-hrvatskom jeziku. U vrijeme raspada Jugoslavije izabran je za predsjednika Saveza komunista – pokret za Jugoslaviju za Opštinu Tivat.

Na čelu UBNORA, saznajemo od Sekulića, je  Darko Vuković, aktivni oficir Mornarice Vojske Crne Gore i kapetan bojnog broda. Vuković je  bivši komandant Mornarice Vojske Crne Gore, a  obavljao je i razne dužnosti u Generalštabu Vojske CG, Ministarstvu odbrane CG i vojno-diplomatskoj službi. Između ostalog, bio je oficir za vezu u NATO i vojni savjetnik pri misije CG u NATO štabu u Briselu, načelnik Direkcije za kontrolu naoružanja u Ministrastvu odbrane i izaslanik odbrane Crne Gore u Ujedinjenom kraljevstvu u Londonu. Trenutno je na dužnosti nerezidentnog izaslanika odbrane CG u Albaniji, Hrvatskoj, Grčkoj i Italiji. Kapetan Darko Vuković završio je komandno štabno usavršavanje u Školi nacionalne odbrane u Beogradu i Pomorski ratni koledž Ratne mornarice SAD-a.

Riječi  Darka Vukovića, kojima je UBNORA opisao kao ,,…patriotsko udruženje članova koji vole i poštuju prije svega svoju porodicu, svoju kuću, svoju ulicu, svoj grad i svoju državu, kao i antifašističko udrženje koje razumije i shvata ovu istorijsku tekovinu širokih svjetskih razmjera i osnovnog temelja savremene Evrope”, najbolje opisuju smisao postojanja udruženja.

Novoizabrane opštinsko rukovodstvo Tivat  obustavilo je praksu obezbjeđivanja finansijske pomoći, utvrđenu zakonom iz 1992. godine ovom i sličnim udruženjima. Sredstva se daju samo ako projekat, sa kojim UBNOR aplicira, bude odobren. Dobijena sredstva i skromni iznos članarine, od jednog eura mjesečno, donekle pokriju potrebe, priča Sekulić. Iako, dešava se da ih upravo nedostatak novca spriječi da prisustvuju ili organizuju događaje.Tako da ove godine nisu prisustvovali obilježavanju Igmanskog marša, ali su organizovali i prisustvovali brojnim drugim manifestacijama.

Poput komemorativnih skupova na godišnjicu tragedije koja se desila u vodama tivatskog zaliva, decembra 1944. UBNORA Tivat, zajedno sa Mornaricom,  organizovali su polaganje vijenaca na zajedničkoj grobnici u Donjoj Lastvi, a potom i bacanje cvijeća u more. Na mjesto na kojem je brod Cetinje naišao na podvodnu minu koju su postavili njemački fašisti. Poginulo je tada  240 putnika, uglavnom  lokalnog stanovništa Boke, a među njima 15 partizana italijanske brigade Garibaldi. Prijedlog UBNORA, da se podigne novi spomenik žrtvama ali i da se o ovoj tragediji piše u udžbenicima istorije,  do danas nije realizovan.

Zajedno sa predstavnicima boračkih organizacija sa prostora bivše Jugoslavije, predstavnici UBNORA Tivat sastaju se i na kompleksu muzeja Bitka za ranjenike na Neretvi u Jablanici. Godinama, tu se obilježava, događaj poznat kao ,,najhumanija bitka Drugog svjetskog rata“. Zavijore zastave sa crvenom petokrakom, položi se  cvijeće na spomen-obilježje, a  karanfili se bace u Neretvu. Zajedno sa brojnim građanima Bosne i Hercegovine, okupi se narod cijele regije, da sa  titovkama na glavi i majicama sa maršalovim likom, glasno pošalje poruku da građansko društvo i antifašizam nemaju alternativu.

Neizostavno, sa brojnim delegacijama iz bivše SFRJ, tivatski antifašisti ne zaboravljaju ni da obilježe godišnjicu epopeje na Sutjesci i poklone se sjenima 7.500 palih boraca. Više od trećine partizana  koji su bili u borbi, poginulo je. Najviše dalmatinskih i crnogorskih  boraca ali, što je slučaj nezabilježen  u istoriji ratovanja, i 597 žena. Da odaju čast onima koji su vođeni slobodarskim idejom,  spremno dali svoje živote. Okupe se u Dolini heroja,  polože cvijeće na spomenik na Tjentištu i zapjevaju: ,,Dok Sutjeska voda teče, poginuti Sava neće”.

,,Boračke organizacije registrovane su u svim bivšim jugoslovenskim republikama, uključujući Sloveniju i Hrvatsku. I gotovo kod svih je ista želja, da se ponovo, možda na jedan novi način, konstituiše ona Titova Jugoslavija“, tvrdi naš sagovornik.

Sekulić ne krije nezadovoljstvo činjenicom da je školskim programima premalo obuhvaćen period NOB-a. Upravo to je i motivisalo članove  UBNORA u 16 crnogorskih  gradova koji su, uz pomoć SUBNOR- a i  Ministarstva prosvjete, za srednjoškolce organizovali kvizove na temu NOB-a. ,,Takmičenje je organizovano i sa tivatskim srednjim školama nekoliko puta. Interes ali i znanje omladine prijatno su iznenađenje”, zaključuje Milovan Sekulić.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo