Povežite se sa nama

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VII): Vukadin Ćupić protiv Saveza Sindikata Crne Gore

Objavljeno prije

na

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužioca V.Ć. (Vukadin Ćupić) protiv Saveza Sindikata Crne Gore presudom Višeg suda u Podgorici preinačena je dvostruka prvostepena presuda na štetu tužioca i presuđen mobing 06. 06. 2017. godine. Nakon podnošenja tužbe u junu 2012. godine pred Osnovnim sudom u Podgorici, ovaj radni spor pred crnogorskim redovnim sudovima trajao je 5 godina.

U pitanju je, prema dostupnim podacima, prva pravosnažna sudska presuda za mobing u Crnoj Gori.

Generalni sekretar Saveza Sindikata Z.M. (Zoran Masoničić) i predsjednik opštinskog sindikalnog povjereništva G.D. (Goran Dragović), označeni kao izvršioci mobinga u slučaju V.Ć. protiv Saveza Sindikata Crne Gore, danas više nisu na radu kod tuženog. Nakon Kongresa Saveza Sindikata iz novembra 2013. godine Z.M. je napustio čelnu poziciju. G.Đ. je napustio poziciju predsjednika Sindikata Glavnog grada u avgustu 2019. Danas je zaposlen u jednom od javnih preduzeća Glavnog grada Podgorica.

Tužilac V.Ć. živi i radi u Podgorici. Zaposlen je u Savezu Sindikata Crne Gore od maja 2008, na radnom mjestu vozača u Sektoru za finansijske i opšte poslove, da bi u januaru 2010. bio preraspoređen na mjesto vozača-kurira u Opštinskom sindikalnom povjereništvu (OSP), a da pritom prethodno radno mjesto nije ukinuto. Kao uzrok spornih dešavanja navodi sopstvene sindikalne aktivnosti kod tuženog, aktivno učešće u štrajkačkim aktivnostima, uključujući više puta ponovljene štrajkove glađu, zbog ugrožavanja egzistencijalnih prava zaposlenih.

Tužilac svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je nad njim u periodu od 07. 09. 2012. do 30. 10. 2012, od strane generalnog sekretara Saveza Sindikata Z.M. i predsjednika Opštinskog sindikalnog povjereništva G.D. vršen mobing. Diskriminatorski odnos i mobing sadržani su u činjenicama da mu je oduzeto službeno vozilo koje predstavlja njegovo osnovno sredstvo rada čime mu je onemogućeno da radi, upućivanje na rad u OSP u Podgorici, i pored činjenice da je u konfliktu sa predsjednikom OSP G.D, te činjenice da mu nijesu obezbijeđeni uslovi za rad − radni prostor, da je oslobođen od radnih dužnosti, jer nema radnih zadataka, kao i da su o njemu na sastancima u kabinetu generalnog sekretara tužene iznošene negativne tvrdnje i kao takve iznošene i u sredstvima javnog informisanja – dnevnim novinama Dan i Vijesti. Prema navodima tužbe pretpostavljeni G.D. je javno saopštavao da mu tužilac nije potreban kao radnik, da ne mora dolaziti na posao, da za njega nema ni stolice, ni kancelarije, da mu je mjesto u hodniku itd.

Zaštitu zbog mobinga u navedenom periodu zatražio je jer je bio faktički lišen rada – iako je bio raspoređen na radno mjesto, nije bio zadužen konkretnim poslovima tog radnog mjesta.

Postupanje crnogorskog pravosuđa u slučaju V.Ć. protiv Saveza Sindikata : Tužilac V.Ć. je tužbu protiv Saveza Sindikata Crne Gore podnio pred Osnovnim sudom u Podgorici 2012.

Osnovni sud u Podgorici je prvostepenom presudom iz decembra 2014. presudio na štetu tužioca, pozivajući se na odredbe Zakona o diskriminaciji, umjesto na odredbe Zakona o zabrani zlostavljanja na radu. Viši sud u Podgorici je Rješenjem iz novembra 2015. ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu u Podgorici na ponovno suđenje.

Osnovni sud u Podgorici je u julu 2016. ponovo odlučio na štetu tužioca.

Viši sud u Podgorici je, kao drugostepeni, odlučujući o žalbi tužioca iz juna 2017, donio je presudu kojom se ukida presuda Osnovnog suda u Podgorici iz jula 2016. i: a) utvrđuje da je tuženi u periodu od 07. 09. 2012. do 31. 10. 2012. vršio mobing prema tužiocu, pa mu se zabranjuje ponašanje koje predstavlja mobing na radu, što je tuženi dužan priznati i ubuduće se uzdržati od takvog ponašanja; b) obavezuje tuženi da tužiocu zbog povrede dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta isplati iznos od 700 eura; c) odbija kao neosnovan zahtjev tužioca za naknadu nematerijalne štete u preostalom traženom iznosu od 4.300 eura; d) odbija kao neosnovan zahtjev kojim je traženo da se tuženi obaveže na objavljivanje presude u javnim glasilima i dnevnim listovima Vijesti i Dan o trošku tuženog; e) sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Sud je cijenio, da se „po osnovu svih izvedenih dokaza, jasno može izvesti zaključak da je tužiocu onemogućeno vršenje redovnih radnih obaveza oduzimanjem vozila i onemogućavanjem da obavlja poslove svog radnog mjesta, prenošenjem netačnih informacija i kvalifikacija u sredstvima javnog informisanja, u kontaktima na javnom mjestu, u okviru profesionalne djelatnosti, iznošenjem negativnih sudova o tužiocu, zbog čega je trpio duševne bolove i strah uz povredu ugleda i dostojanstva, čime su kumulativno ispunjeni svi uslovi za postojanje mobinga”.

Nakon što je prvostepeni sud tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, uz zaključak da tužilac nije učinio vjerovatnim da je nad njim vršen mobing, Viši sud ovakav zaključak prvostepenog suda nije prihvatio. Polazeći od navedenog zakonskog utvrđenja pojma mobinga i sadržine izvedenih dokaza, nasuprot zaključku prvostepenog suda, „po ocjeni ovog suda tužilac je ne samo učinio vjerovatnim, već dokazao da je nad njim vršen mobing u periodu od 07. 09. 2012. do 31. 10. 2012, na način što mu je na nezakonit način oduzeto sredstvo za rad − službeno vozilo koje predstavlja njegovo osnovno sredstvo rada, čime mu je onemogućeno da radi”.

Kako je tuženi oduzeo tužiocu službeno vozilo kao osnovno sredstvo rada, jer je tužilac kao vozač shodno navedenoj odredbi Pravilnika imao obaveze i ovlašćenja koje se odnose na službeno vozilo, time nije mogao da faktički obavlja posao radnog mjesta na kojem je raspoređen. Znači, tužilac faktički nije obavljao poslove svog radnog mjesta, već je nesporno samo formalno dolazio na posao, a kako mu je službeno vozilo oduzeto, to nije imao ovlašćenja koja su mu propisana Pravilnikom u vezi  sa obavljanjem posla vozača. Što se tiče poslova kurira, s obzirom na to da se pošta elektronski razmjenjuje, nije imao ni tih poslova, pa tužilac u navedenom periodu nije ništa radio, već je samo dolazio na posao. S tim u vezi, neprihvatljiv je zaključak prvostepenog suda da oduzimanje službenog vozila od tužioca nije bilo nezakonito i suprotno Zakonu o zabrani i zlostavljanju na radu.

U pitanju je, prema dostupnim podacima, prva pravosnažna presuda za mobing crnogorskog pravosuđa. Interesantno je da je u ovom slučaju mobing utvrđen za period od 07. 09. 2012. do 30. 10. 2012, dakle za period značajno kraći od šest mjeseci, suprotno tumačenju da „mobing konstituišu radnje psihičkog zlostavljanja na radu koje se vrše najmanje jednom sedmično, u periodu od najmanje šest mjeseci”, iako je na bazi upravo ovakvog tumačenja dominanatan broj tužbenih zahtjeva odbijen na štetu žrtava mobinga, tokom prve decenije implementacije Zakona o zabrani zlostavljanja na radu.

U prilog prethodnom, ide činjenica da je i Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) u slučaju Špadijer protiv Crne Gore potvrdio da države ne treba da nameću prestroge definicije zlostavljanja na radu i da ne treba da zahtijevaju dostavljanje dokaza o minimalnom broju ili učestalosti incidenata. Po mišljenju Suda, „pritužbe o zlostavljanju na radu treba detaljno ispitati od slučaja do slučaja, u svijetlu posebnih okolnosti svakog slučaja i uzimajući u obzir cjelokupni kontekst. Drugim riječima, mogu postojati okolnosti u kojima su takvi incidenti rjeđi od jednom sedmično u periodu od šest mjeseci i još uvijek predstavljaju maltretiranje, ili okolnosti u kojima su takvi incidenti češći, a ipak ne predstavljaju zlostavljanje na radu”.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Popis posjeda Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Druga grupa pitanja u dokumentu odnosi se na ličnu imovinu i posjede Đurđa Crnojevića.

Počinje sa trenutnim prihodima od soli. Navodi se da je Đurđev čovjek, crnogorski pisar Stojan (Istoyan) sin Ratkov iz sela Zagore, predstavio bilježnu knjigu po kojoj su trenutni prihodi od soli u iznosu od 22.400 akči. Po sudskoj naredbi iz dokumenta zatraženo je da se preko Firuz-bega knjiga crnogorskog pisara pošalje Sudu (Divan) u Istanbul.

Sljedeći su navedeni Đurđevi prihodi od posjeda i vodenica. Navodi se 16 mlinova u njegovom posjedu u raznim selima – Pestinic (Pestin-Grad?) Maine, Brajići, Vrela – Ugnji, Začir u Ljubotinju i sedam mlinova na početku mosta u selu Rijeka.

Dalje se spominju obradiva imanja u vlasništvu Đurđa. Zemlja na Cetinju od 300 akri, od koje je jedan dio kultivisan, a jedan livada u ničijem vlasništvu. Važno je napomenuti da je tokom inspekcijskog nadzora utvrđena i količina proizvoda na obradivim njivama koje pripadaju Đurđu. Na primjer, utvrđeno je da je u selu Dragosalići zasađeno 7,5 bušela pšenice, a utvrđeno je da su različite količine pšenice, ječma i raži zasađene u drugim selima i zaseocima, u Lješnjanima-Desićima, Goloza (Djedjeza?), na Cetinju, u Piranićima. Najviše zasada Đurađ Crnojević je posjedovao u Botunu, na stotine busela pšenice ječma i raži, za koji se kaže da je na samoj obali Morače, i od čijih prihoda je Crnojević uzimao 500 mukata zakupa.

U svesci se spominje da je Đurađ Crnojević „pošao na more“ odnosno – napustio zemlju. Skoro sva imanja, livade, mlinovi Crnojevića i onih koji su otišli sa njim vezuju se u državni

posjed, koji se preko posebnog pravnog sistema mukata daje u zakup, kako osmanskim velikašima, tako i nekim lokalnim lju- dima koji se spominju.

Treći dio dokumenta odnosi se na Đurđeve kuće, štale, objekte i podrume: Na Rijeci, u Piranićima, između Blata? (Blak) i Malonšića, u Jednosima i na Cetinju.

Inspekcijom je utvrđeno da Đurađ na Rijeci posjeduje 11 kuća. Dat je i opis tih kuća od kojih su neke od drveta, neke od kamena. Tu je takođe štala sa kamenim zidovima na obali Rijeke sa kapacitetom od 20 konja. Spomiju se 33 slamom prekrivena objekta koji su služili kao pazar i 7 kuća Đurđevih ljudi koji su pošli s njim. Pisar navodi da je Đurađ ovdje doveo i naselio ljude i učinio mjesto stalnom pijacom. Kada je pobjegao, ovo mjesto se raspršilo.

Ovaj zapis je dragocjen jer predstavlja prvorazredni istorijski dokaz da je Rijeka Crnojevića već za vrijeme Đurđa bila važan crnogorski pazar i trgovački centar. Uređenje varošice Rijeke, koja i dan danas nosi ime po Crnojevićima, kao pazara/pijace moglo se desiti već za vrijeme vladavine Ivana Crnojevića koji je vjerovatno već 1475. godine sa Žabljaka prenio svoj dvor na Riječki grad (Obod).

U jednom posebnom odjeljku spominju se malo vrijedne stvari nađene u Đurđevoj kući, koje je ovaj izgleda ostavio neposredno prije polaska iz Crne Gore. Stvari su do sitnina popisane i određena im je vrijednost. Osim raznih buradi, bačvi, brodskog užeta, spominje se i splav na vodi Rijeci. Važno je, dakle, istaći da je Đurađ Crnojević neposredno po odlasku stanovao na Rijeci Crnojevića. S obzirom na Đurđev odlazak u novembru/decembru 1496. godine, ovo bi moglo upućivati na to da je Rijeka, osim što je bila veliko selo i pijaca, bila i zimska rezidencija Crnojevića.

U svesci se spominje velika Đurđeva kuća u zetskom selu Piranići. To je građevina nalik palati okružena kamenim zidovima. Tu se nalazi i štala kapaciteta 30 konja, sa podrumom. Navodi se i jedan podrum u selu Jednosi.

Na Cetinju, navodi se, Đurađ je u posjedu imao 9 kuća, koje su povezane. Neke od drveta, neke od kamena, sa dva podruma. Navode se i tri štale kapaciteta 50 konja. Plus jedna kamena kuća izvan dvorišta prethodnih 9, sa 6 podruma. Tu je i radna prostorija sa radnim materijalima, sa tablama, „trapezom“ i kamenim mjernim instrumentom, što navodi turskog istoričara na sumnju da je ovo možda i trag od Crnojevića štamparije.

Zapisi su dragocjeni iz više razloga. Kroz Đurđeve i posjede njegove vlastele ukazuju na područja gdje su se nalazili centri crnogorske države. Cetinje je, sudeći po građevinama, bio privredni centar i stalna rezidencija. Rijeka je bila za uslove tadašnje države Crnojevića već veliko trgovačko mjesto. Važan centar bio je i selo Piranići, na desnoj obali Morače, sa velikom palatom i štalama za 30 konja. Piranići su mogli služiti kao osmatračnica prema turskoj granici koja je počinjala sa druge strane rijeke Morače. Preko puta Piranića, sa lijeve obale Morače, po bilježnoj knjizi i usjevi u Botunu bili su u posjedu Crnojevića, iako se jasno navodi da pripadaju teritoriji Podgorice u okviru Skadarskog sandžaka. Zetska i lješkopoljska ravnica korišćene su kao žitnice, a mnogi potoci i rijeke na čitavoj teritoriji su imale mlinove i vodenice.

Još jedan važan podatak odnosi se na ljude koji su prebjegli sa Đurđem.

To su Hamza od Mitakosa? (Mitakoz Hamza’sı,) Nikola Stjepanov (Stiljanov?), Kasan Dajkov, Đuro Dajkov, Stefan Nikolin (Nikola v. Iştelan., Kasan v. Dayko, Güro v. Dayko, Istefan v. Nikola’d).

Stefan je imao posjede u Komanima, Kasan i Đuro udjela u mlinovima na Rijeci, Nikola u selu Goričani.

Podaci u inspekcijskoj knjizi bili su osnova za popis stanovništva iz 1521. godine koji je izvršio Iskender-beg (Stanişa), koji je došao u zemlju svojih predaka kao Skadarski sandžakbeg, kao i za druge slične popise koji su uslijedili.

Popis obiluje još mnogim vrijednim podacima, imenima kako Crnogoraca, tako i turskih upravnika, imenima sela i zaselaka. Tek detaljnim prijevodom popisa na crnogorski jezik, te povezivanjem informacija sa dosada poznatim defterima, dokument će pružiti kompletan uvid o prilikama u Crnoj Gori po padu pod tursku vlast. Popis je takođe vrijedan spomenik uspostavljanja osmanskog pravnog sistema u novoosvojenim teritorijama. Sugestija crnogorskim i regionalnim orijentalistima je i konsultacija originalnog dokumenta u cilju razjašnjenja nekih ličnih imena koje turski autor nije bio u stanju dešifrovati.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Zijamet Đurđa Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Radi se o dokumentima izuzetne naučne vrijednosti za crnogorsku istoriju koji nude nove i nauci nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom/Crnom Gorom, te o njegovim i posjedima ljudi bliskih Crnojevićima, koji su zavedeni u pronađenoj knjižici (defteru), odmah nakon pada Crne Gore pod Osmansku vlast, krajem 1496. godine.

Prvi Dokument nosi naziv: „Zijamet Đurđa Crnojevića“ (Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı) iz turskog arhiva i donosi informacije o posjedima Đurđa Crnojevića u Anadoliji.

Drugi dokument pod nazivom „Çırnioğlu nun Teftiş Defteri“ (Teftis Defter Crnojevića), je inspekcijska knjiga iz 1496–1497. godine, nađena u Turskom arhivu i sadrži sedam stranica koje su priložene uz rad u faksimilu originala iz turskog arhiva.


Zijamet Đurđa Crnojevića
(Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı)

Nakon turske okupacije Crne Gore/ Zete, 1496. Đurađ Crnojević je novembra/decembra iste godine prebjegao u Veneciju (M. Sanudo). Tri godine kasnije, juna 1499. predlagao je Mlečanima dozvolu za Povratak u Crnu Goru radi dizanja ustanka. Venecija se oglušila na te pozive. U isto vrijeme Đurađ je održavao i veze sa skadarskim Sandžakbegom, u nadi da će povratiti domovinu. Početkom 1500. godine uplovio je brodom u zaliv Trašte kod Tivta. Nakon pregovora sa Skadarskim Sandžak begom – Firuz Begom, 17. marta 1500. godine stigao je u Istanbul. U istoriografiji je poznato da Bajazit II Đurđu nije dozvolio povratak u Crnu Goru. Naprotiv, Sultan mu je, kao što je to bila praksa sa vlastelom osvojenih zemalja, dao posjed u Anatoliji.

Autor u tekstu navodi dosada nepoznate informacije o tačnom mjestu posjeda i o uslovima pod kojima je zadržan Đurađ. Posjed koji je dodijeljen Đurđu nalazio se u regiji Mentese (Mugla), važnom obalskom Sandžaku u Zapadnoj Anadoliji.

Po dokumentu koji je pronasao turski istoričar, Đurađ Crnojević pominje se kao vlasnik zijameta sa prihodima od 25.000 akči godišnje.

Zapis nađen u arhivima nosi datum 6. Ramazan 905. (5. april 1500) pod nazivom „Yorgi veled-i Çirne“ (Đurađ sin Crnojev). Po datiranju napisa, Đurđu je posjed dodijeljen već nakon dvije nedjelje po dolasku u Istanbul. Posjed koji mu je dodijeljen je inače bio vlasništvo Vitezova sa Rodosa. Nalazio se u Teslica regiji današnjeg poluostrva Bozuburun, u obalskoj oblasti između Maramrisa i Bodruma.

Kako je ova obalska regija bila izložena trgovini i inostranom uticaju, Venecijanci su u jeku Mletačko-osmanskog rata (1499– 1503) pokušali sa otmicom Đurđa koja je bila spriječena intervencijom Feriz-bega, nakon čega je on prebačen u oblast Sivas u unutrašnjost Anadolije. Autor navodi da je zijamet Đurđa već 30. oktobra 1501. godine dodijeljen novom vlasniku. Dakle Đurađ je nakon godinu i pet mjeseci prebačen sa obalskog dijela u unutrašnjost Anadolije. Nakon toga, u turskim spisima ne postoje dalje informacije o Đurđevom životu.

 

Sadržaj Teftis Deftera Crnojevića iz 1496–1497. godine

Drugi, još važniji dokument pronađen od strane turskog istoričara, datira se, na osnovu ostalih dokumenata u arhivu, na period između avgusta 1496. i jula 1497. godine.

Radi se o dokumentu prvoklasne vrijednosti koji donosi dosada najranije poznate podatke o oblasti Stare Crne Gore u popisu turske administracije. Defter, iako kratak, na sedam stranica, daje nam opšti uvid o državi Crnojevića nekih 20-ak godina prije prvih objavljenih deftera Crne Gore iz 1521. i 1523. godine.

U pitanju je „inspekcijska knjiga“, sa sudskim odlukama, pod nazivom Çırnioğlu nun Teftiş Defteri (Teftis Defter Crnojevića) koja donosi informacije o pokretnoj imovini, zemljišnim posjedima i kućama Đurđa Crnojevića i nekih njegovih ljudi. Godina dokumenta poklapa se sa spomenima popisa države Crnojevića u defteru za Nahije Klimente, Kuče, Hote i Pipere iz marta 1497. godine koji je objavio Branislav Đurđev.

Dokument je prepisan u cjelosti na turski jezik sa priloženim faksimilima originala iz turskog arhiva na 7 stranica.

Početak sveske naslovljen je: „So i usjevi u provinciji Crnojevića, i filurija skupljena iz sela u nahiji Grbalj, Crnojevićeve kupovine u pokrajini, mlinovi za prodaju, kultivisani usjevi.“

Nakon toga, u prvoj grupi zapisa navodi se serija krupnijih pitanja vezanih za tek osvojenu državu Crnojevića. U pitanju su prihodi od soli i od carina prema mletačkim gradovima Kotoru, Budvi i Baru.

Najprije se spominju pitanja o prihodima od soli. Navodi se značajan Đurđev prihod (prihod od Zemlje Crnojevića) od 48.000 akči. Spominju se porezi na ulaznu i izlaznu robu sa dvije kapije grada Kotora nad kojima je Skadarski sandžakbeg Feriz-beg dao jednogodišnju mukatu (zakup) na kotorsku carinu Iskeleci Mahmutu sa prihodom od 5.000 akči.

Đurađ je takođe nametao poreze na robu koja je išla u grad Budvu. Navodi se da je Budva (Istarigrad) mletački grad, a dio carine od Tvrđave Budva koji pripada crnogorskoj državi je dat u mukatau (zakup) istom Mahmutu koji je držao kotorsku carinu, sa prihodom od 500 akči. Pominju se prihodi koji treba da budu prikupljeni od zakupa na carini u nahiji Crmnici u mjestu Karuči, na putu ka Baru, u iznosu od 400 akči, koje nisu date u zakup zbog odsustva interesenata.

Sljedeće je pitanje Đurđevih sela u Grblju koja nisu uspjela biti popisana, vjerovatno zbog spora sa Mlečanima i kotorskim knezom koji se pominje u dokumentu. Navodi se da se nahija Grbalj koja sadrži Donji i Gornji Grbalj sastoji od 34 sela i da je do sada svake godine placala 800 filurije. Dalje se navodi da je samo 19 sela popisano i spojeno crnogorskom defteru intervencijom Firuz-bega.

Iz zapisa se vidi da je osmanskim osvajanjem utvrđeno da se prihodi od poreza od pomenutih mjesta koja je držao Đurađ za- vedu u poseban oblik svojine, koji se daje pod zakup („mukata“), a od koga prihodi pripadaju sultanu. Navedene informacije vrlo su važne u pogledu razumijevanja granice između Crne Gore i mletačkih gradova Kotora i Budve i Bara, kao i o ekonomskoj koristi koju je Đurađ izvlačio iz južnih djelova svoje države. Jasno je da je ovaj popis bio osnova i za popise 1521. i 1523. godine. U njima se, 20-ak godina kasnije, spominju isti prihodi od zakupa carina u Kotoru, Karuču i Budvi koji ukupno iznose 5.900 akči.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Živ se čovjek na se navikne

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe

 

Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“  Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.

Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja  koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!

Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja.  Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.

Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.

Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.

P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo