Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Slova da mi se predaju… čekam

Objavljeno prije

na

Ovih dana neću da budem, a svako neću, ima i svojih posljedica. Puno je tu lomljave i krckanja i raspetljavanja jednog neću, al’ kada izniknem sve čvorove, moći ću da budem

 

U snu sam upala u šaht i posle par dana razgledanja dopala mi se mreža podzemlja, i znam da se ne bih ja vraćala u svoj svet, da me nisu oterali oni sami. I krtica i neke čudne živuljke, kažu: „Navući ćeš nam ljudski rod na vrat, a oskudna je letina“. Sreda je ujutru, šta se čuje: cvrkut ptica – ljuti lavež nekog malog psića, crkvena zvona, motorna testera, sekire iz više pravaca, šuštanje lišća pod nogama, ali, nekako, uklopljena u jesenju tonsku kartu: kao kreštanje svraka i dodir kontejnera i kamiona za odnošenje smeća. Ne smeta. U rukama vetra svaki se ćošak pretvara u grlo i sviralu. Moguće je da su ptice o pevanju više od vetrova učile, nego od potoka. Zvizne pa se sakrije. Ptica gleda, ne vidi. Ma ko li to, zaboga, tamo peva?! Ovih dana neću da budem, a svako neću ima i svojih posledica. Puno je tu lomljave i krckanja i raspetljavanja jednog neću, al’ kada izniknem sve čvorove, moći ću da budem.

Čitam nešto o globalizaciji, svađam se s autorom ko da mi sedi u dnevnoj sobi. (Čitanje s uživljavanjem). Dominik Mojsi, GEOPOLITIKA EMOCIJA. „Po mišljenju Zapada, dojučerašnji nezapadnjaci mogu da uspeju samo ako slede zapadni model; ako se drže sopstvene tradicije, propašće. Kada danas, mi zapadnjaci, gledamo ka istoku, s nelagodom postajemo svesni da možda vidimo sopstvenu budućnost koja nam izmiče kontroli.“ Duboka kriza Evrope ili, bolje, EU, je u tome što zahvaljujući svojoj staroj nadobudnosti i interesima koje natura kao principe, nije u stanju da razume ništa i nikoga ko nije ona. Morate, katkad, dozvoliti svojim predubeđenjima da se raspadnu, tako što ćete malo pažljivije slušati nekoga o kome imate predubeđenja. Ali, za to je potrebna hrabrost. Svi imamo neslućenu rezervu unutrašnje snage, koja se pojavljuje kada nas život stavi na iskušenje. Pravi opis slovenske autodestrukcije nalazi se u romanu Azazel od B. Akunjina. Dva mlada, prebogata Rusa umesto dvoboja odlučili se za ruski rulet. Bacaju kocku, slabiji puca prvi sebi u glavu. Jedan metak u burencetu. Na javnom mestu. Idu tako kroz grad i dokazuju se jedan drugom. „Otvorim oči – živ! A jedan jurodivi mi kaže: Duša te svrbi – Bog će oprostiti.“

Trebalo je da budem muško, fino uzmem pušku, konja, lulu, podbodem zekana i kažem: „'Ajmo, majkane, put luga, otpuhnem koji kolut dima iz lule, i Bog te veselio.’ A ovako, klinac ću.

Kada se razmišlja (i govori) o bilo čemu, jako se potcenjuje dostizanje ličnog mira. A radi se o najvećoj zamislivoj dobiti.

Idem na spavanje govoreći neospornu istinu: sveže je.

P.S. Vaspitanje nije ne prosuti sos po stolnjaku, nego ne primetiti kad to uradi neko drugi, reče Čehov i uzdahnu, a mi ga pitamo – do koje veličine fleke pričamo?

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Slom prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Držati jezik za zubima… U mom slučaju bukvalno. Zbog toga stežem zube kao da je jezik neman koja se svaki čas može oteti kontroli (što nije daleko od istine)

 

A noćas, kroz tišinu i muk… Opomena. A onda… Tupi udarac o tlo. Nešto se među nama bespovratno slomilo. Dobro vam ovo sivo jutro, nacrtajte nekom osmeh, svakom će biti potreban danas… I uvek.

Ima ljudi koje zbuni spoznaja da bi mogli da imaju svoje mišljenje, dok se, ispunjeni nelagodom, češkaju iza uveta. Ima i onih koji ne shvataju da se mišljenje zasniva na znanju, pa nepotkovani istim, ulaze u konflikte, ne birajući reči, vreme i sredstva. Oni se uglavnom češkaju naknadno. Žao mi je što su neke životne istine došle prekasno i što je silno vreme protraćeno. Sad se trudim da to pretvorim u papreno skup nauk za ubuduće. Biti odrasla osoba podrazumeva da vrlo često moraš da radiš stvari koje ti se ne sviđaju, kada ne želiš. I to je jednostavno tako. Stav ”ja ne želim”, kada su u pitanju obaveze, pripada uzrastu deteta koje ide u vrtić. Držati jezik za zubima… U mom slučaju bukvalno. Zbog toga stežem zube kao da je jezik neman koja se svaki čas može oteti kontroli (što nije daleko od istine). Biti zrela i odgovorna osoba koja je sačuvala dete u sebi i biti omatorelo derište van kontrole, nisu iste stvari. Prvo je divno, retko i vredno poštovanja. Drugo je sve rasprostranjenija pojava koja se opravdava, pazi sad, ljubavlju prema sebi. Kad shvatiš da ti neko konstantno traži mane, pokaži mu ih, u svoj svojoj raskoši, dodaj i one koje nemaš… Volela bih da nije tako. Ali, najneraskidivije veze među ljudima prave zajednički doživljene i preživljene teške nesreće. Sreća je ponekad sebična; srce koje je doživelo teške udarce, uvek raširi svoje ruke za ljubav i zagrljaj. Smisao povezanosti je nit koja se nikada ne sme prekinuti. Ne spaja se. Već razvlači, iznova, jedva. Sporo.

U neko dogledno vreme neće biti ni mene, ni vas. Na neki čudan način, to stavlja stvari na svoje mesto. I, možda je ovo i puno taštine, možda sebično, ne znam. Ali, uz to otkrovenje, uvek lakše preguram dan. I spoznaju Konačnosti, koja nam je data i kao kazna i kao nagrada. Ako moram logične i očigledne stvari da objašnjavam, odmah odustanem od dva vrlo verovatna monologa. Ne čekam da prođe, prođem ja.

„Neću ništa više ni da čitam, ni da gledam, ni da slušam. Hoću da mi sve bude jasno i lepo, kao nekad.“ – Duško Radović. Ono što vidimo zavisi od toga kako gledamo, s obzirom da posmatranje nije samo opažanje i otkrivanje, nego i stvaralački čin.

P.S. Samo što češće pofajtatiti misli Totalom. Suzbiti u korenu.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Pamtim samo sretne rane

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komad bašte, komad srca, komad zemlje i neba. Ništa više, a ni manje, ne treba ti da bi ostao miran i sretan. I kada svi odu, i kada ostaneš sa sobom, svjestan da si komad po komad izgradio sebe za sebe

 

 

Jutro nakon malo spavanja, vreme kada ti život pokazuje svoj, nervozom izgrickani, srednji prst. Ali zato u nedelju ujutru, u sedam sam iskočila iz kreveta (razlog nebitan, ali uznemirujuć) i zbog toga sam do deset završila sav posao koji je mogao da se razvuče na ceo dan i, evo, smišljam šta bih još mogla da radim. Pametan svet spava bar do deset. Onda pije kafu natenane, pa polako u dan. Svratila mi je suština života u pet ujutru, kaže: „Ne moraš više da spavaš, sad pričamo o meni“. Osećaji na “ničijoj zemlji“, između jave i sna, su najintenzivniji, jer nema ničega što bi ih zaustavilo, filtriralo i izmenilo. Tu su stvari baš onakve kakve jesu.

Suptilno pitanje – Kako si?, ispuni prisutnost. Ne kada se provlači kao beživotna fraza. Postoje ona kako si, koja vidljivo dišu. I neprimetno neguju. Godinama pričaš i objašnjavaš da je džaba zadovoljavanje forme ako se suština omaši. Trpiš coktanje i prevrtanja očima. I kad sve dođe na naplatu na kraju, možeš samo, kad ostaneš nasamo, da odmahuješ glavom i žališ što si ikad tupio zube. A šta ako promenim pravila ove igrice? Biram bitke, a ne golim grudima na ceo bataljon u svakoj situaciji? Odložim reakcije? Prećutim kad znam da ću badava govoriti? Šta košta da probam. Gledajući i slušajući tatu, ne mogu, a da ne pomislim kako je samoobmana monstruozno moćna stvar. Umem da se ozarim. Lepo je.

Kaže: „Svaku brigu koju imaš, loše sećanje, neprimerenu misao, nešto što tišti, brine, zatvoriš u po jedan zamišljeni lila balon i pustiš da leti prema nebu.“ Ima tako dana kada sva zadovoljna gledam u lila nebo. Komad bašte, komad srca, komad zemlje i neba. Ništa više, a ni manje, ne treba ti da bi ostao miran i sretan. I kada svi odu, i kada ostaneš sa sobom, svestan da si komad po komad izgradio sebe za sebe.

Između sna i jave linija je toliko tanka, da ni ne postoji, ali nam kaže da je tu da se ne bismo zaneli i počeli da živimo snove sve odjednom. Tada bi snova nestalo, i čemu bi se onda običan čovek nadao na javi. Možda je upravo to jedina stvar koja čovečanstvo drži živim.

Izolovati iz srca trenutna osećanja. Staviti u teglu i dobro zatvoriti, da ne iščeznu. Otvoriti samo u slučaju da osetimo makar i mrvu bahatosti prema životu. A hoćemo.

P.S. Napolju je decembar, a juče je bio avgust.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Kolateralna seta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Staviš nekog u svom životu na isto mjesto na koje je on stavio tebe u svom, i gledaš kako može da se desi da to uopšte nije mjesto koje bi želio za sebe…

 

Preturam po programu tražeći undo dugme za jedan san, dobijam error 404 poruku, reinstaliram ceo sistem. Centralni nervni. Popila kafu, pročitala vesti, posvađala se sa psima, polomila nokat i to sve još pre sedam sati ujutru, ovaj utorak obećava. Da li je danas uopšte utorak? Pojela sam malo Milke, i sada samo razmišljam o tom semantičkom kanibalizmu. Ščepam neke prideve za gušu i odvučem ih sa vrha jezika, da slučajno ne izlete.

Dugo sam pripremala neke reči za nekoga, i kada sam ih izgovorila, shvatila sam da su samo prosto strujanje vazduha. Davno, maltene u nekom drugom životu, sam prvi put rekla: „Ovo nije moja igra. Ni moj teren. Ni moja pravila. Idem ja odavde.“ Tad je bilo najteže. Sad je svaki put sve lakše. I spasava ovo malo mozga, srca i živaca što je preteklo.

Omaške u govoru i komentari kojima naizgled nije mesto u razgovoru otkrivaju mnogo više nego što bismo hteli. Ipak, naučila sam da poneke prečujem i gurnem u neki ćošak mozga, jer je prečesto bilo “poterala zeca, isterala lisicu“. Šta mi treba da se sekiram? Staviš nekog u svom životu na isto mesto na koje je on stavio tebe u svom, i gledaš kako može da se desi da to uopšte nije mesto koje bi želeo za sebe… Od pojava koje crpe energiju, izdvojila bih još i ljude koji ti ispravljaju subjektivni doživljaj nečega. Jer, zaboga, ne može nešto da ti bude najlepše i najbolje kad njima nije. Potreban mi je jedan sprat tolerancije. Pragove sam sve preskočila. Kad vam  pobegne autobus, krenete u laganu šetnjicu, e tako i u životu. Najlakše je stići, ma gde, petkom, dan pun nade, hedonističke želje i lakogazivosti.

Veče miriše na neku post punk, Blade Runner scenografiju, u kojoj PJ Harvey svira tešku melodiju, dok se kapi kiše slivaju niz masno čelo starog konobara koji mi dodaje konjak i smešnim glasom, kao u lošim filmovima, govori: „Sve će biti u redu, osim ako ne bude“. Šteta što svi nemamo šarenilo mašte i razboritost trogodišnjeg deteta, koje ulazi u crkvu, trči prema svećama i urla:  „Srećan rođendan!“ Ono kad Rundek kaže “teške se kiše spremaju” i to dvadeset i pet godina ranije, e to je prorok sa potencijalom za osnivanje verske zajednice.

Na kraju, kad se osvrneš unatrag, shvatiš da te nebo sačuvalo od svega što te nije smelo i umelo.

P.S. Život je divan… Nađite sebi jedan.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo