Bože, kako je lako izmudrovati na brzinu, samo podigneš značajno obrvu i napraviš pauzu, svi gledaju pomno, niko ne čuje ni riječ
Slon lepotan Dondolan i slonica Micaaa… dok se pet malih umova lepo i zdravo razvije, moj se pretvorio u kašicu… Dečija pesmica me je jutros prepala, odjednom je iznikla kao da je nešto novo, kao da je neću prepoznati; smeši mi se nejasno kroz maglu, a ja… Zagubih proverene putokaze. I ovaj će dan, znam, biti još jedno lutanje. Spustim loptu tako što je probušim i bacim. Ne znam kada je Beznad postao ovako nepatvoreno surov, nikada ga nisam videla ovakvog, a opet on ide na ta putovanja i sada, kako smo sve stariji, vidim da ide kako bi se menjao, jer ostajanje uz mene za njega je prezimljavanje, miran san hibernacije. Bože, kako je lako izmudrovati na brzinu, samo podigneš značajno obrvu i napraviš pauzu, svi gledaju pomno, niko ne čuje ni reč. I danas smo se smejali i pevali, to je sva naša ušteđevina.
Pokazujem da mi nešto treba tek kad postane radikalno neizbežno. I imam sve veću toleranciju na to šta je, zapravo, neophodno. „Mogu i bez toga“, obuhvata sve više toga. Kad mi kažu da stavim tačku na to, zamislim kako uzimam događaj, stavljam mu kapu i šal oko vrata, poljubim ga u čelo i pošaljem u Sibir. Kad me obuzmu strahovi setim se da moja baba, s nekog oblaka, i dalje kruni kukuruze i hrani me iz ruke.
Podseti me nešto na emisiju „Moja dedovina“, sve lepo, ali ovo: Zlatar, selo u planini, voditelj naleteo na neku bakicu. Ima sedamdeset i kusur godina, vitalna, kao zmaj. Raspričali se, a ona oštroumna, otresita, iako je selo napustila samo jednom kada je išla sinu na polaganje zakletve u vojsci. Nismo mi svesni kakve gene nosimo. Pitao je da li je nekad srela medveda. „Jesam“, kaže. „I?“ „Pa ništa, prođem dalje, za mene je sve to domaće: medved, krava, vuk…“
Kad danju maštaš, ljudi pomisle da si šarlatan, onda moraš krišom, u tajnosti, i ne smeš nikom o tome kazivati jer će klobuci lepote pobeći kroz odžak, i dalje, dalje… čak iza nevidljivog meseca. Ima onih povrataka koji nas ne vrate sebi, nego nas još više udalje od nas samih. Nekad ih biramo, nekad nas zateknu ili nemamo izbora, a nekad nas odvedu putevima koje ne možemo ni da sagledamo. Potražimo reči nade da nas prate u vremenima ispred nas. Poklonimo se radosti i darujmo je drugima. Ne mora misao da bude sažvakana i jasno prezentovana. Ponekad je dovoljna jedna reč da te povuče magija i nadograđivanje ide prirodno i spontano.
Prošao je još jedan dan, hirovit i neodlučan. Malo hteo da bude jesen, malo zima. Do samog kraja, nije se odlučio. Jesenji mrak moraš da osetiš, on je najtamnija dubina vode koja te gustinom tera iz sebe.
P.S. Prema zakonu očuvanja energije, svaku tugu treba pretvoriti u snagu.
Nataša ANDRIĆ