Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Stranputicu pod noge

Objavljeno prije

na

Ovo je slobodna država. Niko vas ne može natjerati da mislite svojom glavom ako vi to ne želite

 

Došla je jesen… tmurna i hladna. Godišnje doba u boji vremena u kojem živimo. Lišće polako odustaje i predaje se pristiglom novembru. Magla simboliše nejasna granična stanja, onaj momenat dok čekate Harona da vas preveze na drugu stranu (možete ga zavrnuti za kartu ako ste u komediji). Kad je vidljivost smanjena, pojačajte druga čula, recimo čulo opreza pomaže na ulici, kad već nemamo ugrađen sonar. Velika reka, velika magluština. Još gore ako je ravno. U meni ključaju gorštački geni, baždarena sam za uzvišenje i pogled u daljinu.

Sreća da me je danas zabolela glava, i to posle duže vremena. Već sam se zabrinula da nema šta da me boli. Sanjala sam čudan san, čudniji od svih baljezgarija koje inače budna znam da izgovorim. Evo drveta, eto stvarno šume u meni, tu je bezdan i bunar i, nek oprosti svet što sam ga niz uže spuštala kao žrtvu, da izbegnem ni sama ne znam šta. Ne volim te čudne snove nikako, idu za tobom danima i samo te vuku za rukav. Kad umirujem sebe, tiho se ljuljuškam rečima. Ništa nije stvarno. Golgota nije tvoja. Sve si umislila. Nisi bila ti i nije ti se desilo. Ni kolanje krvi ni jauk. Ni gutanje vazduha. Izmislila si! Odmisli sada. Ljuljuškajući. Zakopajte svoje loše uspomene i nikada im ne donosite cveće.

Malodušnost nije za čoveka, ali ga u poslednje vreme sve češće viđamo u njenom zagrljaju. Nikad to ne traje dugo, uguraju se anđeli utehe, kao deca kad oca odvajaju od švalerke. Tako je bar nekad bilo. Dok se nije umešao ponos.

Što ne volim kad me zasvrbi taban, pa ne mogu da izdržim da se ne počešem, pa se onda ne dešava ništa, kao da češem tuđu nogu, pa se nerviram, a najviše zato jer me je moja baba naučila da kad te svrbi taban, to znači da ćeš negde putovati, a ja vrlo dobro znam da… neću ja niđe, baba! Premalo ja imam strpljenja za osobu koja je živela u vremenu kad si omiljenu pesmu mogao da čuješ jedino ako čitav bogovetni dan provedeš čekajući je na radiju. Život je jedno večito skupljanje kestenja po parkovima svake jeseni… prvo za vrtić, onda za školu, onda zbog jednog deteta kad krene u vrtić pa u školu, pa drugog, pa trećeg, četvrtog i petog… i onda umreš.

I da ne zaboravim najnovije vesti: „Jedinice Vojske Srbije su danas u popodnevnim časovima, nakon pravovremenog otkrivanja i praćenja, neutralisale komercijalni dron koji se kretao iz pravca Kopaonika ka Raški.“ Ovo je slobodna država. Niko vas ne može naterati da mislite svojom glavom ako vi to ne želite.

Kakvo je vreme došlo pitaš ljude: „Kad ćemo da se ubijemo?“, i niko ne misli na alkohol.

Kada će ova magla da se raziđe? Pitam za život.

P.S. Narodu je potrebno jedno kolektivno al’ kvalitetno salivanje strave.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Dolivanje strave

Objavljeno prije

na

Objavio:

Biva mi se vjeverica, neka mala, da letim preko krošnji i živim u šupljini debla, a ne da vučem ove ruke i noge za sobom kao da su silom zavarene

 

 

Kad rečenice počnu da mi liče na nešto što se može pročitati u kakvom saopštenju (uzdržane i bez jasnih emocija), zabrinem se. S razlogom. Izmaštani svetovi su zdrava ravnoteža ograničenjima svakodnevice. Zato knjige, filmovi, muzika, priče… Zato daydreaming… Tamo je sve moguće.

U silnom trudu da mi jednog dana ne bude žao što nisam pokušala sve što mislim da se uraditi može, ugnjetavam i sebe i one oko sebe. Jedna sam od  onih “sad i odmah“ osoba i to je veoma iritantno. Ubacim u ler i nogu držim lagano na kočnici, kad već ide nizbrdo.

Šta ćeš… Prestaneš da pretačeš sebe u nešto i, ako brzo izbledi, jasno ti je od čega je živelo.

Biva mi se veverica, neka mala, da letim preko krošnji i živim u šupljini debla, a ne da vučem ove ruke i noge za sobom kao da su silom zavarene. Jedna sreća inspiriše drugu, poziva je, ali najčešće se ne uvećava. Ostaje usamljena. Za zlo i naopako je malo drugačija priča. Kad krene nizbrdo pridruže joj se i spavači nesreće, ujedinjuju se, zlo podržava zlo, bezrezervno.  lz negativnog energetskog polja ne izlazi se neokrznutog razuma. Lako je zagaziti u ludilo, izlaz se posle traži kroz lavirint. Pa, ko nađe-nađe. Normalno je, ponekad, imati taj “optužujem te“ scenario. Gde si sam sudija, svedok i optuženi. Gde podjednako napadaš i braniš, argumentima. Nenormalno je ne napuštati tu sudnicu, ostavi danak sebi.

Od strahova imam dve vrste: one što direktnim krošeom udaraju pravo u želudac, pa u kolena, takozvani prepad-strahovi, akutni i kratkoročni. A imam i one spore, mileće strahove koji puze uz kičmu i ostavljaju dugoročni pritisak ispod rebara i, ponekad samo, kad se naljute, to su graške znoja iznad gornje usne i na čelu. To su oni hronični strahovi, sa njima živim, evo već godinama, kao sa dobrim i starim prijateljima.

„Opet sam sâm. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sâm. Učiniću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.“ (Derviš i smrt)

Svakome treba neki ćošak u kom će da mrmlja u svetome miru.

P.S. Praštajte, ali meni ova hladnoća odgovara.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Grlom u nelagode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad bi se trenutak misaone kadence mogao zapisati, zalediti, sačuvati… jer kad izda sjećanje nestaće i njena topla harmonija

 

 

Ovaj dan započinjem optimistično, uz kafu i sok od zove, dok na radiju peva Bilja Krstić i pita: „Gde ima drvo visoko, Radule, da idem da se obesim, Radule?“ Biljo, javi i meni, ako ti odgovori Radule, taman i ja da iskoristim informaciju.

Svakog prvog u mesecu okrenem novi list da bih već drugog videla da je sve isto kao i pre. Toliko toga zadržavam za sebe i premećem po glavi da mi jedan zlobni glasić u glavi kaže: „Dobro, bre, ženo, imaš li ti neke prijatelje? Idi davi nekog drugog!“ Izgleda da ljudi međusobno prepričavaju svakodnevne trice da bi stvorili paučinaste veze međusobno. Nit po nit. Svaka kaže: nisi bio/la tu, ali te pričom uključujem u svaki trenutak svog života. To je lepo. Ili naporno. Zavisi kako se gleda. I ko gleda. Kad bi se trenutak misaone kadence mogao zapisati, zalediti, sačuvati… jer kad izda sećanje nestaće i njena topla harmonija. Trenutak, jednom ubijen, više nikad ne oživi. A ljudi ko ljudi, žure da ubiju… Pa se osvrću, sa setom…

Sad razmišljam, Bože, koliko volim onu pesmu od Goblina – Negde pred zoru. Nisam je dugo slušala, ali sam je sanjala. U stvari, san mi je bio u toj pesmi. Ne pesma  u snu, ne! San u njoj. Istrčiš desetak kilometara, posle hodaš teško, kao da nosiš prošlost u nogama. Nekad mi je tegobno i fali mi neko usidrenje, ali i kad se usidrim imam osećaj da me put tera dalje. To je i prokletstvo i blagoslov.

Juče je nezapaženo prošla vest da je u parku na Konjarniku na opštini Zvezdara usred bela dana posle rasprave grupa nasilnika ubila čoveka. Društvo u kojem živimo je do srži zatrovano mržnjom i nasiljem, pa “obična nesuglasica“ u parku može dovesti do toga da vas izbodu na smrt. Uhapšen maloletnik (17). “Obična nesuglasica u parku”, Molim?

„Pogledaj!“, uzviknula je moja Raduša. „Zvezda koja pada!“ Pa mi je prstom pokazala i ja sam je videla, žućkastu tačkicu koja mili nebeskim mrakom. „Šta li nam donosi?“, zapitala se. Nisam mogla da znam. Niko nije mogao. Ta je zvezda padala i padaće, a kada konačno tresne na zemlju, mi ćemo biti matori i zaboravni, i verovatno za nju uopšte nećemo mariti. 

P.S. Ukoliko do sada niste, nemojte!

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Grešnici proljeća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stigli me svi ushićeni, sunčani koraci prethodnih dana

 

Pravim musaku, slušam neke pixies rifove i gledam oblacima prošarano nebo, eklektika radnim danom popodne.

Objašnjavam prijateljici, koja je imala tešku povredu, da će oporavak dugo trajati, da ima uspona i padova, da će najteže biti da ostane motivisana da radi svakog dana, ali da ima pravo i da se odmori, i da ne želi, i da treba sebi da da vremena… Zlobni glas u glavi: „Primeni to i sama“.

Znate da sam čuvar(ka) preživelih uspomena. Raspadam se kad se dočepam, što starih kutija, što kofera… I ja našla da pričam deci – ne osvrćite se unazad, samo napred… E, to vam je ta nedoslednost. Sad kad se zaletim i skočim skroz slobodno, bez sigurnosne mreže. Samo ja, osećanja i vera da će sve biti u redu i da će “sve to doći na svoje“. Prošlo je pravo vreme za mnoge stvari. Šta smeta da napravim pravo vreme za (pretekle) prave stvari ubuduće? Baba je pravila neko tradicionalno jelo sa mesom, krompirom, kiselim kupusom i ručno pravljenim testom, omač se zove to testo, tako nešto, sa puno bibera… to je bilo jelo koje te zagrli, uteši, kaže ti da će sve biti dobro… i kad nije.

Stotine bespotrebnih misli mi prođe glavom od momenta kada odlučim da odem negde, do momenta dok tamo i ne stignem. Najbitnije je da ne odustanem. Ako se jednog dana vratim tamo odakle sam krenula, u nekom trenutku koji nikada nije najbolje odabran… Ali, obećala sam sebi da je krajnji rok i da ću stići u proleće tog nekog grada, koji miriše na obećanja. Svetla i ustreptala… I dok su se isti dani taložili preko sećanja, zaboravljala sam i lica, i razloge za povratak. Sve do večeri uz reku, kada me je jak vetar okrenuo u suprotnom smeru. Sebi.

Već treći dan u ulici srećem jednu rodu. Pogleda me svojim krupnim očima u kojima se svet ogleda, nakrivi glavu, ali ne progovara. Sve očekujem neko pitanje da mi postavi. A ona raširi krila, mahne, pa odleti. I ja ostanem da u sebi čuvam reči. Stigli me svi ushićeni, sunčani koraci prethodnih dana.

Usvojila sam baba Leposavin pristup pomirenosti sa životom: „A šta’š, a šta mo’š“. Nije to letargija, već tako, ćutiš, dišeš i tečeš. „U svakom slučaju, bolest moje uznemirujuće različitosti, nikada me nije napuštala.“ – Danilo Kiš.

Zadržati normalnost čak i ako baš svi ostali polude. To je jedina obaveza i najteži zadatak u ovom vremenu.

P.S. Koliki mora da je šok kad “zdravo za gotovo“ stekne noge i ode?

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo