Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JELICA MINIĆ, ZAMJENICA GENERALNOG SEKRETARA SAVJETA ZA REGIONALNU SARADNJU, SARAJEVO: Nade uvijek ima

Objavljeno prije

na

U neizvjesnosti koja još traje u Evropskoj uniji u vezi s njenim osnovnim monetarnim, fiskalnim, ekonomskim ali i političkim problemima, naše političke elite nalaze svoj toliko željeni tajmaut. Spavanje na nezasluženim lovorikama kod nas se više puta pretvaralo u buđenje na buretu baruta, pa je stalno preispitivanje i samokritičnost uslov za upotrebu zdravog razuma i građana i za opšte dobro zainteresovanih političara. Dokle smo u praktikovanju onoga što je dobro u razvijenim demokratijama mi stigli, ali i kada je potrebno razmisliti o složenosti interesa drugih da bismo svoje najbolje izrazili i ispunili, razgovarali smo sa dr Jelicom Minić, koja je godinama radila na Ekonomskom institutu u Beogradu, bila generalna sekretarka Evropskog pokreta u Srbiji i građanska aktivistkinja, pomoćnica ministra spoljnih poslova Srbije i Crne Gore, a danas je zamjenica generalnog sekretara Savjeta za regionalnu saradnju, koji se nalazi u Sarajevu. MONITOR: Kako Vi, s uvidima koje imate nakon četiri godine rada u Savjetu za regionalnu saradnju, procjenjujete rizike za održivost mira i prosperiteta u jugoistočnoj Evropi, imajući u vidu Kosovo, BIH, Makedoniju?
MINIĆ: Jugoistočna Evropa, s izuzetkom Turske, kada se radi o ekonomskom rastu, prošla je poslednje dve decenije kroz izazove od kojih će se još dugo oporavljati: oružani sukobi, političke tenzije, razaranje svih oblasti realne ekonomije, deindustrijalizacija, loše privatizacije, visoka nezaposlenost, visoka zaduženost, erozija svih socijalnih i obrazovnih institucija, loša uprava, korupcija, organizovani kriminal, fragilne demoratije, pa na sve to svetska kriza, suše, požari, nezapamćeni snegovi, a tu i tamo poplave i zemljotresi – bez kuge, kolere i cunamija, zasada.

A, ipak, život ide dalje, nade uvek ima, a obnovile su se i napredovale mnoge zemlje u svetu koje su imale slične sudbine. Treba znati šta je realno, kojim putem ići, koja partnerstva graditi, kako pokrenuti resurse koje region ima, a koji nikako nisu zanemarljivi – od ljudskih, do prirodnih, pa sve do političke rente, koju vešti državnici i u našem regionu uspevaju da iskoriste u nekim od ovih objektivno unesrećenih država i društava. Veoma je važno da se poslednjih desetak godina ubrzano grade raznovrsne regionalne strukture, uključujući i Savet za regionalnu saradnju, koje treba da pomognu i već pomažu u konsolidaciji i realizaciji nemalih potencijala čitavog regiona, tzv. zapadnog Balkana posebno. Region se, korak po korak, integriše u EU i NATO, a to je ipak okosnica bezbednosti i prosperiteta za region, uprkos svim aktuelnim krizama u tim strukturama.

Nema čarobnog štapića koji bi preko noći rešio sve. Rešenje je svaki dan orati brazdu i sejati seme saradnje i rasta, a ne seme razdora. U ovom regionu ima svega dovoljno za one koji u njemu žive ukoliko se kolač društvenog bogatstva stalno uvećava, a rentijerske „elite” ne ulažu svu energiju samo u to kako da prigrabe što veće parče za sebe (jedna od prvih lekcija iz osnova ekonomije).

Najzad, u društvenim i političkim odnosima nema nerešivih pitanja, ako se prihvati da ima više rešenja i da ne mogu svi biti podjednako dobitnici u isto vreme, na istom mestu i na isti način. Za mene je pitanje svih pitanja: da li svojoj deci ostavljamo u amanet nove ratove u nekom mračnom vilajetu, ili slobodu delanja, kretanja, obrazovanja, umrežavanja na što većem prostoru?

MONITOR: Nedavno je Vladimir Gligorov rekao da je SFRJ dvaput bankrotirala tokom osamdesetih godina. Koliko je danas upravo ekonomska kriza, i svetska i naša, faktor bezbjednosnog rizika?
MINIĆ: Ekonomske krize su uvek faktor bezbednosnog rizika. Egzistencijalna kriza obara sve kriterije i to danas gledamo svuda oko sebe, u Evropskoj uniji ka kojoj težimo, u SAD koja je neupitna ekonomska sila današnjice. Kada političke strukture izgube kontrolu nad finansijskim sektorom, kada energetski lobiji po svetu prekoračuju oslabele političke kočnice, kada se pojavi kritična masa nezaposlenih, gladnih, beskućnika, kada vojne strukture traže garancije za sopstveni opstanak i ekspanziju, mnogo veće države nego što su to naše imaju ozbiljne probleme da pomire sve te uskomešane interese. A najlakše je probleme eksternalizovati – izvesti ih negde napolje.

MONITOR: Koliko je, s druge strane, opasna ova politička „stabilnost” koju garantuju partokratske i autoritarne vlasti? Da li EU i SAD griješe povlađujući problematičnim režimima izraslim na vrlo primitivnom razumijevanju demokratije?
MINIĆ: Kao što je nekada govorio Čerčil, pa oni ne žive ovde s nama. Oni traže partnera za dobar aranžman, koji vodi dugoročnom cilju. Akteri se menjaju – svi su privremeni. Treba operisati sa skupom složenih problema i osmisliti prioritete u njihovom rešavanju. S te tačke gledišta, važan je onaj koji ima rezultat. Političke simpatije ne postoje – isključivo deluju interesi. Danas prijatelj i štićenik, sutra neprijatelj i prognanik. Ko to razume ima duži rok trajanja. Najduže traju oni koji se dokažu kao dugoročno potrebni.

Druga ciljna grupa je biznis. Stvaranje dobre političke klime pogoduje poslovnim vezama i to je iskustvo koje se više puta potvrdilo, ne samo u ovom regionu.

MONITOR: Kolika je, po vašim uvidima, zainteresovanost SAD za budućnost Balkana? Koliko se tu politički interesi prepliću s poslovnim, jer se često pojavljuju indicije, ali i dokazi, da bezrezervnu političku podršku prate poslovne pogodnosti, za uzvrat. Ovih dana se dosta pisalo o navodnim vezama firmi bivših američkih političara i vojnih komandanata i vlasti na Kosovu…
MINIĆ: Svaki rat je bitka za resurse, ili za kontrolu puteva koji vode ka resursima. To važi i za savezništva u ratovima i za principe podele plena. Od antičkih vremena, krstaških ratova, pa sve do danas. A mogu se nositi razne zastave i različiti amblemi, zastupati sveti ciljevi, koji se vremenom menjaju. Problem je kada neposredni učesnici ne razumeju kontekst, pa od svetih ciljeva ne vide ono od čega se živi. Utoliko je Balkan interesantan, odnosno neinteresantan – šta ima i do koga vodi. Politička nadogradnja se čini kao primarna, jer novinari – oni koji nas informišu preko medija, nemaju iskustvo geologa, geometara, putara i železničara i ne gledaju zemlju iz satelita.

MONITOR: U Srbiji se vlast promijenila. Sada dominiraju stranke i lideri koji su bili poraženi 5. oktobra. Ali tu su i oni koji su bili među pobjednicima. Primetan je oprez susjeda Srbije, izuzev Crne Gore, prema novim srpskim vlastima. Da li će to biti dugotrajnije ignorisanje, uz očekivanje izvinjenja kao u slučaju Josipovića, jer još ima pitanja koja je potrebno zajednički rješavati?
MINIĆ: Svi učimo. Izabrana vlast možda nije idealna, ali je njen izbor bio eksplicitna kazna birača za onu prethodnu. Ako su to svi shvatili i iz toga nešto naučili, onda je to dobro i za Srbiju i za njene susede.

Najslabije karike Crne Gore

MONITOR: Crna Gora je otpočela pregovore s EU otvaranjem poglavlja 23 i 24, koja se odnose na vladavinu prava i demokratiju, koja se neće zatvarati do kraja procesa pregovaranja. To bi trebalo da znači da bez njihovog usklađivanja i uređivanja neće moći da ide dalje i da su to „najslabije karike” crnogorske države?
MINIĆ: Poglavlja o kojima je reč biće osnov za početak pregovora i za ostale kandidate, uključujući Srbiju. Ništa ekskluzivno u slučaju Crne Gore, ali je i Vaša konstatacija o „najslabijim karikama” na mestu, sudeći po izveštajima o napretku u približavanju EU zemalja zapadnog Balkana, koje svake jeseni objavljuje Evropska komisija. To je, takođe, rezultat iskustva u pregovorima s Hrvatskom – ne ostavljati najteže za kraj. Generalno, radi se o percepciji regiona – vladavina prava nije na osobito visokom nivou, pa se to pitanje odmah otvara. Mada, zemlje su mnogo učinile da se unaprede zakonski i institucionalni okviri, ali primena usvojenog je i dalje nezadovoljavajuća.

Pomirenje

MONITOR: Kako su građani, a kako političari shvatili procese pomirenja među državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije? Da li izvinjenja šefova država mogu da zamijene očekivanja onih građana koje su raspad države i ratovi oštetili?
MINIĆ: Izvinjenja su uvek važna, makar kao simbol pokajanja. Ona utiču na opštu klimu između traumatizovanih društava. Izvinjenja su jedno, oproštaj drugo, a zaborav treće. Zločini se ne smeju i ne mogu zaboraviti. Njihovo potiskivanje vodi novim sukobima. Zato nedavna prošlost mora neizbežno biti deo svakodnevnog napora da se rane i traume zacele, ali ne sme onemogućiti novim generacijama da sarađuju, uzajamno se podržavaju i grade mehanizme koji mogu da spreče neke nove konflikte. Novim generacijama treba pokloniti vrednosti pomirenja, pokajanja i oproštaja – tako je izgrađena savremena Evropa u kojoj želimo da budemo ravnopravni akteri.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo