Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JELICA MINIĆ, ZAMJENICA GENERALNOG SEKRETARA SAVJETA ZA REGIONALNU SARADNJU, SARAJEVO: Nade uvijek ima

Objavljeno prije

na

U neizvjesnosti koja još traje u Evropskoj uniji u vezi s njenim osnovnim monetarnim, fiskalnim, ekonomskim ali i političkim problemima, naše političke elite nalaze svoj toliko željeni tajmaut. Spavanje na nezasluženim lovorikama kod nas se više puta pretvaralo u buđenje na buretu baruta, pa je stalno preispitivanje i samokritičnost uslov za upotrebu zdravog razuma i građana i za opšte dobro zainteresovanih političara. Dokle smo u praktikovanju onoga što je dobro u razvijenim demokratijama mi stigli, ali i kada je potrebno razmisliti o složenosti interesa drugih da bismo svoje najbolje izrazili i ispunili, razgovarali smo sa dr Jelicom Minić, koja je godinama radila na Ekonomskom institutu u Beogradu, bila generalna sekretarka Evropskog pokreta u Srbiji i građanska aktivistkinja, pomoćnica ministra spoljnih poslova Srbije i Crne Gore, a danas je zamjenica generalnog sekretara Savjeta za regionalnu saradnju, koji se nalazi u Sarajevu. MONITOR: Kako Vi, s uvidima koje imate nakon četiri godine rada u Savjetu za regionalnu saradnju, procjenjujete rizike za održivost mira i prosperiteta u jugoistočnoj Evropi, imajući u vidu Kosovo, BIH, Makedoniju?
MINIĆ: Jugoistočna Evropa, s izuzetkom Turske, kada se radi o ekonomskom rastu, prošla je poslednje dve decenije kroz izazove od kojih će se još dugo oporavljati: oružani sukobi, političke tenzije, razaranje svih oblasti realne ekonomije, deindustrijalizacija, loše privatizacije, visoka nezaposlenost, visoka zaduženost, erozija svih socijalnih i obrazovnih institucija, loša uprava, korupcija, organizovani kriminal, fragilne demoratije, pa na sve to svetska kriza, suše, požari, nezapamćeni snegovi, a tu i tamo poplave i zemljotresi – bez kuge, kolere i cunamija, zasada.

A, ipak, život ide dalje, nade uvek ima, a obnovile su se i napredovale mnoge zemlje u svetu koje su imale slične sudbine. Treba znati šta je realno, kojim putem ići, koja partnerstva graditi, kako pokrenuti resurse koje region ima, a koji nikako nisu zanemarljivi – od ljudskih, do prirodnih, pa sve do političke rente, koju vešti državnici i u našem regionu uspevaju da iskoriste u nekim od ovih objektivno unesrećenih država i društava. Veoma je važno da se poslednjih desetak godina ubrzano grade raznovrsne regionalne strukture, uključujući i Savet za regionalnu saradnju, koje treba da pomognu i već pomažu u konsolidaciji i realizaciji nemalih potencijala čitavog regiona, tzv. zapadnog Balkana posebno. Region se, korak po korak, integriše u EU i NATO, a to je ipak okosnica bezbednosti i prosperiteta za region, uprkos svim aktuelnim krizama u tim strukturama.

Nema čarobnog štapića koji bi preko noći rešio sve. Rešenje je svaki dan orati brazdu i sejati seme saradnje i rasta, a ne seme razdora. U ovom regionu ima svega dovoljno za one koji u njemu žive ukoliko se kolač društvenog bogatstva stalno uvećava, a rentijerske „elite” ne ulažu svu energiju samo u to kako da prigrabe što veće parče za sebe (jedna od prvih lekcija iz osnova ekonomije).

Najzad, u društvenim i političkim odnosima nema nerešivih pitanja, ako se prihvati da ima više rešenja i da ne mogu svi biti podjednako dobitnici u isto vreme, na istom mestu i na isti način. Za mene je pitanje svih pitanja: da li svojoj deci ostavljamo u amanet nove ratove u nekom mračnom vilajetu, ili slobodu delanja, kretanja, obrazovanja, umrežavanja na što većem prostoru?

MONITOR: Nedavno je Vladimir Gligorov rekao da je SFRJ dvaput bankrotirala tokom osamdesetih godina. Koliko je danas upravo ekonomska kriza, i svetska i naša, faktor bezbjednosnog rizika?
MINIĆ: Ekonomske krize su uvek faktor bezbednosnog rizika. Egzistencijalna kriza obara sve kriterije i to danas gledamo svuda oko sebe, u Evropskoj uniji ka kojoj težimo, u SAD koja je neupitna ekonomska sila današnjice. Kada političke strukture izgube kontrolu nad finansijskim sektorom, kada energetski lobiji po svetu prekoračuju oslabele političke kočnice, kada se pojavi kritična masa nezaposlenih, gladnih, beskućnika, kada vojne strukture traže garancije za sopstveni opstanak i ekspanziju, mnogo veće države nego što su to naše imaju ozbiljne probleme da pomire sve te uskomešane interese. A najlakše je probleme eksternalizovati – izvesti ih negde napolje.

MONITOR: Koliko je, s druge strane, opasna ova politička „stabilnost” koju garantuju partokratske i autoritarne vlasti? Da li EU i SAD griješe povlađujući problematičnim režimima izraslim na vrlo primitivnom razumijevanju demokratije?
MINIĆ: Kao što je nekada govorio Čerčil, pa oni ne žive ovde s nama. Oni traže partnera za dobar aranžman, koji vodi dugoročnom cilju. Akteri se menjaju – svi su privremeni. Treba operisati sa skupom složenih problema i osmisliti prioritete u njihovom rešavanju. S te tačke gledišta, važan je onaj koji ima rezultat. Političke simpatije ne postoje – isključivo deluju interesi. Danas prijatelj i štićenik, sutra neprijatelj i prognanik. Ko to razume ima duži rok trajanja. Najduže traju oni koji se dokažu kao dugoročno potrebni.

Druga ciljna grupa je biznis. Stvaranje dobre političke klime pogoduje poslovnim vezama i to je iskustvo koje se više puta potvrdilo, ne samo u ovom regionu.

MONITOR: Kolika je, po vašim uvidima, zainteresovanost SAD za budućnost Balkana? Koliko se tu politički interesi prepliću s poslovnim, jer se često pojavljuju indicije, ali i dokazi, da bezrezervnu političku podršku prate poslovne pogodnosti, za uzvrat. Ovih dana se dosta pisalo o navodnim vezama firmi bivših američkih političara i vojnih komandanata i vlasti na Kosovu…
MINIĆ: Svaki rat je bitka za resurse, ili za kontrolu puteva koji vode ka resursima. To važi i za savezništva u ratovima i za principe podele plena. Od antičkih vremena, krstaških ratova, pa sve do danas. A mogu se nositi razne zastave i različiti amblemi, zastupati sveti ciljevi, koji se vremenom menjaju. Problem je kada neposredni učesnici ne razumeju kontekst, pa od svetih ciljeva ne vide ono od čega se živi. Utoliko je Balkan interesantan, odnosno neinteresantan – šta ima i do koga vodi. Politička nadogradnja se čini kao primarna, jer novinari – oni koji nas informišu preko medija, nemaju iskustvo geologa, geometara, putara i železničara i ne gledaju zemlju iz satelita.

MONITOR: U Srbiji se vlast promijenila. Sada dominiraju stranke i lideri koji su bili poraženi 5. oktobra. Ali tu su i oni koji su bili među pobjednicima. Primetan je oprez susjeda Srbije, izuzev Crne Gore, prema novim srpskim vlastima. Da li će to biti dugotrajnije ignorisanje, uz očekivanje izvinjenja kao u slučaju Josipovića, jer još ima pitanja koja je potrebno zajednički rješavati?
MINIĆ: Svi učimo. Izabrana vlast možda nije idealna, ali je njen izbor bio eksplicitna kazna birača za onu prethodnu. Ako su to svi shvatili i iz toga nešto naučili, onda je to dobro i za Srbiju i za njene susede.

Najslabije karike Crne Gore

MONITOR: Crna Gora je otpočela pregovore s EU otvaranjem poglavlja 23 i 24, koja se odnose na vladavinu prava i demokratiju, koja se neće zatvarati do kraja procesa pregovaranja. To bi trebalo da znači da bez njihovog usklađivanja i uređivanja neće moći da ide dalje i da su to „najslabije karike” crnogorske države?
MINIĆ: Poglavlja o kojima je reč biće osnov za početak pregovora i za ostale kandidate, uključujući Srbiju. Ništa ekskluzivno u slučaju Crne Gore, ali je i Vaša konstatacija o „najslabijim karikama” na mestu, sudeći po izveštajima o napretku u približavanju EU zemalja zapadnog Balkana, koje svake jeseni objavljuje Evropska komisija. To je, takođe, rezultat iskustva u pregovorima s Hrvatskom – ne ostavljati najteže za kraj. Generalno, radi se o percepciji regiona – vladavina prava nije na osobito visokom nivou, pa se to pitanje odmah otvara. Mada, zemlje su mnogo učinile da se unaprede zakonski i institucionalni okviri, ali primena usvojenog je i dalje nezadovoljavajuća.

Pomirenje

MONITOR: Kako su građani, a kako političari shvatili procese pomirenja među državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije? Da li izvinjenja šefova država mogu da zamijene očekivanja onih građana koje su raspad države i ratovi oštetili?
MINIĆ: Izvinjenja su uvek važna, makar kao simbol pokajanja. Ona utiču na opštu klimu između traumatizovanih društava. Izvinjenja su jedno, oproštaj drugo, a zaborav treće. Zločini se ne smeju i ne mogu zaboraviti. Njihovo potiskivanje vodi novim sukobima. Zato nedavna prošlost mora neizbežno biti deo svakodnevnog napora da se rane i traume zacele, ali ne sme onemogućiti novim generacijama da sarađuju, uzajamno se podržavaju i grade mehanizme koji mogu da spreče neke nove konflikte. Novim generacijama treba pokloniti vrednosti pomirenja, pokajanja i oproštaja – tako je izgrađena savremena Evropa u kojoj želimo da budemo ravnopravni akteri.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo