MONITOR: Vijesti ove sedmice proslavljaju 15 godina postojanja. Bila je to decenija i po različitih pritisaka na kritički nastrojene medije, a čini se da je situacija sa medijskim slobodama u Crnoj Gori sve gora. Je li bilo teže na početku ili sada? IVANOVIĆ: Sve zavisi od ugla iz koga posmatrate problem. Bilo je teško na početku, jer je bilo neizvjesno i zbog toga što se radilo o projektu u koji je malo ko vjerovao. Na tako malom tržištu i u siromašnoj zemlji pokrenuti dnevni list djelovalo je kao nemoguća misija, projekat osuđen na neuspjeh. Imali smo novca za prvih par mjeseci, ne više od tri, i sve je zavisilo od rezultata. Morali smo prodavati od prvog broja više od 6.000 primjeraka da bismo preživjeli. Mi smo od prvog broja dostigli cifru od skoro 8.000 prodatih primjeraka i odmah smo znali – uspjeli smo. Ali taj uspjeh je razlog što danas plaćamo visoku cijenu i što je i danas, nakon 15 godina, teško praviti slobodan medij u Crnoj Gori.
To će uvijek biti teško, jer je Crna Gora zatvoren sistem, konzervativna sredina, provincijalna i licemjerna i zato će uvijek biti problema za rad medija. Ali ono što smo prošli u posljednjih skoro 10-ak godina, rezultat je ili posljedica politike jednog autoritarnog režima koji ne može da zamisli da postoji pojedinac a kamoli institucija koju taj režim ne može da kupi, zastraši, slomi, ucijeni.
MONITOR: U večeri nakon proslave deset godina Vijesti fizički ste napadnuti. Uslijedili su napadi na Oliveru Jakić, Mihaila Jovovića, Borisa Pejovića, Tufika Softića, tu je i paljenje dva automobila. Većina tih napada nije rasvijetljena. Vjerujete li da će se otkriti najodgovorniji za te napade?
IVANOVIĆ: Naravno. Nema tog zločina koji se ne može rasvijetliti ako postoji volja vlasti i institucija da to učine. S druge strane, svjesni smo da bi bilo naivno očekivati da će neki ozbiljan pomak biti učinjen na tom planu dok se ne promijeni vlast koja je odgovorna za sve te napade, jer je kreirala ambijent u kome su takvi napadi legitimni, čak poželjni i nekažnjivi. Kada dođe do promjene vlasti, onda će doći i do ozbiljnih istraga, do svjedoka saradnika, što će vrlo brzo i vrlo lako rasvijetliti pozadinu svih napada koje pominjete.
Prije nekoliko mjeseci imao sam kontakte i sa novim šefom policije Božidarom Vuksanovićem i sa državnom tužiteljicom Rankom Čarapić oko zahtjeva za ponovnom istragom mog slučaja i rasvjetljavanja njegove pozadine. Htio sam, dakle, samo da provjerim njihovu reakciju i raspoloženje da nešto ozbiljno učine jer su u javnim nastupima, a posebno Vuksanović, najavljivali beskompromisan i profesionalan rad i istrage svih slučajeva. Bio sam, mađutim, tužan nakon tih razgovora jer sam i na jednoj i na drugoj adresi primijetio strah da uzmu taj predmet u ruke, krijući se iza nekih proceduralnih i formalno-pravnih izgovora. Očito je dakle da kod svih institucija i njihovih čelnika i dalje postoji zazor, ako ne i strah da se dotaknu bilo čega za šta sumnjaju da bi moglo odvesti do velikog vođe i prve familije. I tako će biti dok ne dobijemo demokratsku vlast i profesionalce u institucijama sistema.
MONITOR: Jedan od rijetkih napada koji je rasvijetljen je onaj kada je gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša fizički napao urednika Vijesti Mihaila Jovovića i fotoreportera Borisa Pejovića. Nakon tri godine presuda je donešena u korist Vijesti. Da li je pravda u tom slučaju zadovoljena?
IVANOVIĆ: Kako se može govoriti o zadovoljenju pravde ako je potpuno nevin čovjek tri godine držan na optuženičkoj klupi? Presuda Osnovnog suda nije ni pravosnažna, pa se i ne zna šta će se dešavati na višim instancama. A ni sama ta presuda koja je u dijelu Mihaila Jovovića korektna nije dovoljna da bi mi, kao premijer Lukšić, klicali da je pravda eto spora ali dostižna! Ništa ne može kompenzirati sramotu brojnih crnogorskih institucija koje su učestvovale u montiranju ovog procesa, bilo kroz zataškavanje odgovornosti podgoričkog vezira i njegovog sina, bilo kroz izmišljanje i fabrikovanje navodne odgovornosti I nasilja glavnog urednika Vijesti. Pravda bi donekle mogla da bude zadovoljena kada bi sada Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv Mugoše, sina i vozača zbog lažnog svjedočenja, kada bi sud uvažio takav zahtjev i procesuirao pomenute, kada bi nadležni u Kliničkom centru i policiji bili smijenjeni i otpušteni s posla zbog kršenja profesionalnih normi i etičkih standarda. Onda bi premijer mogao da govori o zadovoljenju pravde. Ovako je licemjerno tako nešto i pomisliti a kamoli kazati.
MONITOR: Koliko zarobljene institucije obesmišljavaju posao koji rade mediji koje ne kontroliše vlast? Nijedna od afera koje su ti mediji objavili nije rasvijetljena do kraja pred ovdašnjim sudovima.
IVANOVIĆ: To je, naravno, veliki problem. Institucije nadležne za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, umjesto da budu zahvalne medijima i nevladinim organizacijama koji otkrivaju detalje vezane za brojne sumnjive poslove u Crnoj Gori, doživljavaju nas kao elementarnu nepogodu i čak javno pozivaju da ih ne zatrpavamo obiljem materijala! Ali, opet je to priča o vlasti i kontroli svih institucija u Crnoj Gori, o čemu govore i izvještaji stranih medija kao i EU zvaničnika. Ako smo mi lični i ako sve ovo radimo zbog političkih ambicija, valjda Brisel i Vašington nemaju takvih nazadnih namjera, pa se postavlja pitanje kako oni mogu pisati, ponekad i kritičnije nego slobodni mediji u Crnoj Gori, o ovdašnjim problemima slabih institucija i o partijskom pravosuđu.
MONITOR: Nerijetko se pokušavaju napraviti paralele između situacije u Crnoj Gori u i u regionu. Koliko Crna Gora, pa i kada su u pitanju mediji i medijske slobode, prati trendove u regionu?
IVANOVIĆ: Neću reći ništa novo i spektakularno ako kažem da je medijska situacija u Crnoj Gori najgora u regionu. To je uostalom i logično jer jedino ovdje još uvijek imamo na vlasti garnituru rođenu u ratu, ratnim zločinima i ratnom kriminalu, koja je glavni uzrok te neslobode i napada na medije. I tako će sve biti dok se ta vlast konačno ne pošalje u ropotarnicu istorije. Za posljednjih desetak godina naši novinari su fizički napadani, vođen je psihološki rat protiv zaposlenih, sudski smo kažnjavani i finansijski reketirani, ekonomski iscrpljivani, javno linčovani. Računica pokazuje da nam je režim oteo blizu tri miliona eura za ovih 10 godina, tako da se i mi sami pitamo kako smo još uvijek na nogama i u dobroj kondiciji. Postoji, međutim, i jedna dobra strana u toj opštoj nepogodi – diktatura rađa pravo novinarstvo, zato su Vijesti najbolji dnevnik u regionu, što nije samo moja subjektivna ocjena, već mišljenje brojnih regionalnih medijskih organizacija i nekih poznatih pojedinaca koji prate prilike kod nas i u susjedstvu.
Đukanovićeva posluga štiti gazdu
MONITOR: Državna novina je još jedan od oblika pritiska na Vijesti, ali i na druge medije koje ne kontroliše vlast. Nerijetko se, međutim, čuje da se radi o medijskom ratu. Mislite li da je to po srijedi?
IVANOVIĆ: Za rat su potrebne dvije strane, a ja ih u konkretnom slučaju ne vidim. Režimski plaćenici i propagandisti se bave nama, ili ako im to bolje zvuči – pucaju na nas zato što se mi bavimo njihovim poslodavcima i šefovima. Mi pokušavamo da ispunimo osnovnu ulogu medija kao zaštitnika javnog interesa od mogućih zloupotreba moćnika, dok se Đukanovićeva posluga bavi našim privatnim životima i zaštitom svog gazde od našeg profesionalnog rada. Jednostavno se radi o zamjeni teza kojom se, tipično za autoritrane i mafijaške strukture, pokušava sve uvući u brlog korupcije i kriminala. Oni javno priznaju kako su grešni, ne pokušavaju ni da se brane, jedino što onda plasiraju je da nasilno žele nametnuti tezu kako smo i mi slični njima. Nema nevinih, nema pristojnih, nema profesionalnih, nema principijelnih – to je njihova glavna porpagandna teza u koju vjeruju samo članovi Prve familije i od njih zavisni krugovi. Nama ne pada na pamet da se bavimo njima, jer su potpuno nevažni i marginalni – mi ćemo nastaviti da se bavimo svojim poslom a to je pisanje o problemima ovog društva, o onima koji kreiraju te probleme, a sve to da bi Crna Gora bila sigurnije i sretnije mjesto za život.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ