Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MAJA HERMAN-SEKULIĆ, KNJIŽEVNICA: Sajberbalkanizam u sajbergalaksiji

Objavljeno prije

na

Svakodnevno se suočavamo sa složenošću svijeta i njegovim, istovremenim unificiranjem kroz globalizaciju. U ovom drugom, jedna od najvažnijih komponenti je sajber globalizacija, internet i digitalne tehnologije. Na Sajmu knjiga u Beogradu, pojavila se veoma zanimljiva knjiga eseja i refleksija na tu temu, Digitalna galaksija, dr Maje Herman-Sekulić, književnice, prevoditeljice, esejistkinje. S njom smo razgovarali ne samo o dobrim i lošim efektima ovih pojava, već i o konkretnijim događajima kao što je Volstrit revolucija, koje ima u Njujorku a slabo u čitavom našem regionu. Zašto je to tako?

MONITOR: Sajber prostor vam je donio razne dileme i iznenađenja. Vi govorite i o tome da je internet povezao milione ljudi koji nijesu čuli jedni za druge, ali da je i otuđio mnoge koji su bili u klasičnoj socijalnoj vezi?
HERMAN-SEKULIĆ: Došla sam do podatka, naučno evidentiranog, da svake godine „gubimo osam odsto humanosti”. Pa je pitanje šta bi od humanosti ostalo u nama za desetak godina.

MONITOR: Druga stvar je uzdizanje sveopšteg amaterizma kroz sajber prostor. Tako se u doktoratu kao ključni, citira termin objašnjen iz Vikipedije?
HERMAN-SEKULIĆ: Sada svako može da nađe neku svoju nišu gde će prikazivati šta misli o svemu i svačemu.

MONITOR: Tako se pojavio i veliki programski tekst masovnog norveškog ubice, ali ga izgleda nije otkrila nijedna svjetska tajna služba iako im je bio pred nosom, svima dostupan.
HERMAN-SEKULIĆ: Ono što mene najviše zabrinjava, baš lično, pored tog opšteg amaterizma koji je uvek postojao je ovo oko Vikipedije. Kada sam radila doktorat, morala sam za jedan svoj stav da pročitam tridesetak knjiga da nađem tri rečenice koje na to referiraju, koje se podudaraju, podržavaju moju tezu. Nekad sam dolazila do toga da moja teza ne stoji, da je neprimerena, nije dovoljno jaka. Danas, ako hoćeš da to uradiš koristeći Gugl i druge pretraživače, izađu ti izvori i sve se poklapa s onim što si hteo da kažeš. Nigde nisi izazvan. Tako je to postavljeno na internetu. Nisi izazvan, niti je dovedeno u pitanje to što tvrdiš.

MONITOR: Što je loše za istraživački i naučni posao?
HERMAN-SEKULIĆ: To je strahovito, to je ono što je pogubno. O tome nemam ni prilike da govorim. To je ono što me plaši jer sam nekada morala da pregledam i pročitam stotine tomova, da bih potvrdila nešto što želim da zaključim, a danas je sve to lako, sve se poklapa, ako odgovor tražiš na internetu. Nije potrebno više da čitaš te silne knjige.

MONITOR: Neke informacije na kojima se mnogo insistira, u stvari su pogrešne jer ne odgovaraju činjenicama. Pominjete primjer s dominirajućom tvrdnjom da je Obama „prvi obojeni američki predsjednik”.
HERMAN-SEKULIĆ: Jeste, bio je jedan pre njega – Džon Harison, Mavar, krajem 18. veka. Njegov dan se i danas slavi u državi Merilend.

MONITOR: Sada je kod nas velika rasprava čiji je Andrić. Uočljivo je da se ljudima velike i potvrđene kreativnosti ne dopušta da se identifikuju preko kulture već isključivo u etničko-genetičkom kodu?
HERMAN-SEKULIĆ: Pa to je jasno: arbitri su oni, posebno u književnosti, koji imaju neke osnovne probleme: nedovoljno su obrazovani, ne govore strane jezike, ne poznaju svet. Mada tvrde da su otvoreni prema njemu i pokušavaju da se tako ponašaju. Ali duh palanke im ne da mira.

MONITOR: Mislite li da je ovdje ipak postojao nekakav kulturni koncept,makar i tradicionalistički, ili je kada se radi o davanju sredstava pa i nagrada, uvijek bila stvar političkih kuhinja i književnih kuloara, tzv. centara moći?
HERMAN-SEKULIĆ: Ma kakav kulturni tradicionalistički ili modernistički koncept, pa to je bilo u Rusiji u 19. veku. Maknimo se od toga. To je prevaziđeno. Ti su sporovi postojali u vreme Vaska Pope i drugih, pedesetih. To je bio napad na Kiša, ali to više ne postoji. Postoje struje, kao tradicionalnija ili modernija, postoje grupe koje su u postmodernoj ili transmodernoj misli. Ali to ne znači da to ne može da se menja. A i zašto sukobi, čemu to? Šta fali, i ranije je istovremeno postojala Mir jam i Crnjanski. Nije ovde, reč o nekim sukobima oko koncepcija i načela, već o pohlepi. Ja sam članica srpskog i američkog PEN-a. U jednom momentu tražila sam zaštitu srpskog, u vezi sa zaštitom mojih prava kao pisca, čemu PEN i služi, i nikada nisam dobila odgovor. PEN ovde služi nečem drugom, da se dovode pisci koji će onda kod sebe pozvati neke naše pisce. To je kao neka agencija za putovanja.

MONITOR: Istakli ste „četiri T” 21.vijeka: terorizam, trivijalnost, transparentnost, tviter revolucije. U imperativu za transparentnošću, intima ljudi je ugrožena kao nikada do sada?
HERMAN-SEKULIĆ: Nema više mogućnosti da pobegneš, detalji tvog ličnog života dostupni su svima, a istovremeno si otuđen. Ali i ta transpatrenost opet ima i svoju pozitivnu stranu, to je što je sajber svet dostupan svima, i to je dovelo do toga da se pokrenu neki najzabitiji delovi sveta, neke najkonzervativnije zemlje kao arapske.

MONITOR: Ali, kod tviter revolucija, kažete „ishod još nije poznat”?
HERMAN-SEKULIĆ: Kad sam pisala tu knjigu još nije bilo počelo ovo što se sada događa na Volstritu…

MONITOR: Jedan od glavnih problema danas je oporezivanje siromašnijih građana koje je neproporcionalno veliko u odnosu na oporezivanje najbogatijih?
HERMAN-SEKULIĆ: Pa, evo, ovde ima toliko sličnih primera, za to ne moramo da idemo na Volstrit. Čitam sada u novinama da Mišković koji je prodao Maksi nije platio porez državi…

MONITOR: Velika je ovdje mentalna klaustrofobičnost. Svi su na Fejsbuku, ali ne vjeruju da se ono što se dešava na Zapadu tiče i njih.
HERMAN-SEKULIĆ: A svi idu u zapadne banke, vole da imaju kreditne kartice, gledaju TV program koji je 95 odsto američki…

MONITOR: Pominjete da je „Poncijeva shema” po kojoj je funkcionisalo bankarstvo Volstrita, kod nas već oprobano samo sa malim igračima kao što su Dafina i Jezda.
HERMAN-SEKULIĆ: To je jedna ista, stara šema, to je šema za pohlepu. Pohlepa je ljudska univerzalna osobina.

MONITOR: Pišući o sajberprostoru, otkrili ste termin „sajberbalkanizam”. Do sada je postojao samo politikološki termin „balkanizacija”.
HERMAN-SEKULIĆ:Sad je ovaj „sajberbalkanizam” apdejtid, to je novo.

MONITOR: Živite godinama u Njujorku, koliko se sada vaš život promijenio?
HERMAN-SEKULIĆ: To nije od juče. Sve je počelo sa deregulacijom banaka, sa davanjem kredita za kuće onima koji to nikako nisu mogli da vraćaju. To se toliko ne vidi u Njujorku, ali je strašno ono što se može videti po ostatku Amerike. Pretprošlog leta prošla sam Floridom, i to je strava. Čitava predgrađa, čitavi gradovi su polupusti, divne kuće s bazenima napuštene, zarasle u travu ili se nude na prodaju za nekoliko hiljada dolara, a vredele su po pola miliona. Niko neće da ih kupi jer je tamo velika kriza, otpuštanja, svi su u stalnoj napetosti. Sve je blizu velikoj depresiji iz 1929. Oni tvrde da se situacija poboljšava, ali se to ne vidi. Glavni problem je slab ili negativni bilans u porastu zapošljavanja. Dok nema velikih poslova nema napretka u privredi.

MONITOR: U SAD ste doktorirali i predavali na Prinstonu…
HERMAN-SEKULIĆ: Ja znam američki sistem s obe strane: i kao student i kao predavač. Američkih devet i po univerziteta IVY lige stvoreni su da prave vođe. Harvard, Prinston, Jejl su prvi. S tih univerziteta „vrbuju”se svi predsednici, svi ministri… Na Prinstonu je škola Vudro Vilson gde se direktno vrbuje za politku. Odatle su gotovo svi američki državni sekretari, osim Hilari Klinton. Ja sam to gledala svojim očima. To je sistemska stvar. Američki sistem je na neki način ustrojen po ugledu na stari Rim – postoji Senat, vladajuća klasa – elita i postoji narod koji se drži u prilično moronskom stanju. Ogromne su razlike između elitnog obrazovanja i drugog, i na nivou srednjih škola. Da bi došao iz naroda do nekog elitnog univerziteta, moraš da budeš zaista izuzetan. Ili da si bilioner, da možeš da daješ velike priloge. A treće je vrhunski sport. Đoković bi verovatno mogao da bira. Ja inače, ne verujem da vrhunski sportista može da bude glup. A onda počinje veliki posao, neprekidno, naročito ako dobiješ stipendiju.

Nama je super

MONITOR: Protesti vam se u Americi dešavaju, takoreći „pod prozorom”, samo se ovdje ništa ne dešava?
HERMAN-SEKULIĆ: Da, jedino se ovde kod nas ne dešava. Nama je super, šta će to nama? Ovde se kaže: pa to je zbog tog Volstrita, zbog bankara, šta mi imamo s tim? A ti bankari kroje sudbinu i nama. Oni diriguju, vama i meni. Oni koji to kažu ne razumeju svet, ne razumeju da je sve povezano. Svaka zemlja je našla svoj ugao iz kojeg gleda na Okupirajmo Volstrit. To je revolucija koja još nema jasan koncept, nema vođu, ali ljudi ipak znaju protiv čega se bore. Protiv velikih socijalnih nepravdi, tolikih da stvari ne izgledaju normalno. Bankari mogu da unište čitav svet i da nikome ne odgovaraju. Ta deregulacija banaka nije stvar od juče, počela je još s Reganom.

Mi naravno ne moramo da se borimo protiv bankara na Volstritu, ali valjda ima nešto i ovde što proizvodi ovo kod nas. To ne moraju biti bankari, možda su ministri preuzeli njihovu ulogu. Trebalo bi naći svoj ugao gledanja na opštu krizu, jer ovo jeste revolucija koja hoće da promeni ekonomski poredak ili bar da smanji socijalne razlike. Nije normalno da u SAD jedan bankar ima sto puta veću plata od njegovog službenika, a u Švedskoj je na primer ta da razlika deset puta.

Drama privikavanja

MONITOR: Pojava interneta jedan je od najvažnijih fenomena našeg vremena. O tome i vi govorite u novoj knjizi. Podsjećate nas da novo izaziva ne samo strah već i dramu privikavanja?
HERMAN-SEKULIĆ: To ste lepo primetili, jedan od ciljeva moje knjige bio je da to postavim u pravu perspektivu: da je svega toga bilo i ranije, tehničkih pronalazaka koji su zbunjivali svet. Eto, to je Gutenbergova galaksija za kojom i danas žalimo. I žalimo se kako se svakakvo đubre objavljuje u toj „sajber galaksiji”, a i onda se u najvećoj meri objavljivala popularna književnost, tračevi.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo