Povežite se sa nama

INTERVJU

ROMAN ĐURANOVIĆ, SLIKAR: Trenuci radosti i obamrlosti

Objavljeno prije

na

Nakon veoma uspješne prošlogodišnje izložbe u njemačkom gradu Švalmtalu, crnogorski slikar Roman Đuranović nastavlja da izlaže u inostranstvu, pa će 1. novembra radove predstaviti u Cermodernu – Muzeju moderne umjetnosti u Ankari. Roman Đuranović je rođen 1969. godine. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, a diplomirao na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, u klasi profesora Mila Grozdanića. Od 1995. godine član je ULUCG. Izlagao je na više samostalnih i brojnim kolektivnim izložbama. MONITOR: Slike ćete predstaviti u poznatom ,,Cermodernu” u Ankari. Kako je došlo do saradnje i koje slike ćete izložiti?
ĐURANOVIĆ: Izložba mojih slika, koja je ugovorena prije nekoliko mjeseci, organizovana je na poziv Umjetničkog savjeta Cermoderna, Muzeja moderne umjetnosti u Ankari. Kurator izložbe je Regina de Dominicis. Predstaviću se slikama novije produkcije, koje su nastale ove i prošle godine. Takođe će biti i par slika iz ranijeg perioda jer prvi put izlažem u Turskoj, pa sam želio da tamošnja publika bude upoznata sa mojim radom. Izložbu čini 43 slike, a većina njih je velikog formata.

MONITOR: Našoj publici ste odavno poznati slikama na kojima se konstantno bavite definisanjem savremenog čovjeka, nekim na prvi pogled nevažnim trenucima njegovog života. Umjesto onih grandioznih tema karakterističnih za klasično slikarstvo, vi predstavljate teme i motive iz svakodnevice.
ĐURANOVIĆ: Na mojim slikama se vide odjeci pop-arta i to je jedna od stvari koja je kustosu izložbe u Ankari bila jako zanimljiva. Za moje slikarstvo osnovno polazište, ali i ishodište je sam čovjek. Interesuje me njegova psihologija, sve njegove mane i vrline. Mada se možda to na prvu ruku i ne primjećuje, ne čita se ta slojevitost i psihološko stanje. Ja prosto reagujem na razne situacije u društvu, pa se na radovima reflektuje ono što se događa oko nas, a to je otuđenost i obamrlost među ljudima. Kao neka svojevrsna anestezija. Mada, na slikama se osjeća i radost života. Kompozicija slike je jednostavna i one su svedene u tim kolorističkim odnosima, jer mene prvenstveno interesuje da slike posjeduju unutrašnju dramatiku. Na oko je sve jednostavno i nevino, ali u stvari slika ima jaku energiju. Nešto se dešava mimo tog samog prizora koji vidite.

MONITOR: Motiv koji je prisutan od vašeg prvog predstavljanja je pit bul terijer. Koja je njegova uloga i simbolika?
ĐURANOVIĆ: Pit ima više uloga. On je tu kao nevoljni posmatrač, a negdje je inicijator događaja. U nekim situacijama, pogotovo u ranijem period, on je predstavljao moj ironijski odnos prema nekakvim vrijednostima, opšteprihvaćenim u društvu, a koje ipak nemaju nikakvo utemeljenje. Na mojim radovima je prisutna slobodna figuracija. Slika ili crtež ima svojevrsni karakter, rukopis… iako u seciranju anatomskog crteža on nije tačan. Upravo sa tim elementima sa kojima ja baratam, trudim se da kroz tu atmosfera napravim ubjedljivu scenu, da dam tu neophodnu unutrašnju energiju slici. Pit bul je genetski modifikovan pas, koji je na mojim radovima prenaglašeno velike glave, kratkih nogu i on upravo takav predstavlja sve one nesavršenosti društva.

MONITOR: Čini se da je taj vaš ironijski odnos prisutan i na slikama na kojima je ispisano ime naše države, ali modifikovano kao logotip ,,Koka – kole?
ĐURANOVIĆ: Slike sa tim natpisima nastale su u vrlo turbulentnom periodu na ovim prostorima. I negdje je to bilo moje igranje sa našim identitetom, sa potrošačkim društvom, sa svim našim anomalijama. Meni je uvijek interesantan taj neki kritički, angažovan stav u umjetnosti. Negdje je on nižeg intenziteta, negdje višeg, ali volim da odreagujem. To me jednostavno vuče. Slika mora da ima neku dublju poruku, koja je nekad univerzalna. Možda će nekom to biti teže čitljivo, nekom lakše. Na njima su često predstavljene mane našeg lokalnog miljea, ali isto tako sve su one vrlo univerzalne teme.

MONITOR: Sve vrijeme ste ostali dosljedni slikarstvu i svojoj već uveliko prepoznatljivoj likovnoj interpretaciji. Koliko je to bilo izazovno i negdje teško?
ĐURANOVIĆ: Nije bilo teško, jer volim da slikam. Slikarstvo je jedini okvir i izraz kojim se ja krećem u likovnoj umjetnosti. Svaki medij u umjetnosti prihvatam, ako je dobar, ozbiljan i utemeljen. Svakako nije pitanje načina na koji ćete se izraziti, bitno je šta hoćete da kažete. Ali, ja sam u slikarstvu odavno i čini mi se da bih mogao opet da radim neke ranije teme koje nisam iscrpio. Toliko toga ima u slikarstvu što ću još da radim, tako da me neki drugi mediji zasad ne interesuju.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo