Povežite se sa nama

INTERVJU

INTERVJU: DR HRVOJE JURIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET, ZAGREB: Globalna apatija

Objavljeno prije

na

U protekle dvije nedjelje akcija započeta na Menhetnu, Okupiraj Voslstrit, proširila se po čitavoj planeti sve do Filipina i Australije. Postala je „zarazna”, iako ne svuda masovna. Na Balkanu jedva da se nešto slično događa, pa smo i zbog toga razgovarali o tome sa dr Hrvojem Jurićem, docentom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta, teoretičarem i građanskim aktivistom. MONITOR: Bili ste nedavno na konferenciji o Korčulanskoj ljetnjoj školi i časopisu Praksis, na kojoj ste govorili i bili jedan od najmlađih učesnika. Koliko je za vas inspirativno ono što se između 1963. i 1974 događalo u okviru djelovanja ove škole?
JURIĆ: Ja sam se, jednako kao i mnogi drugi učesnici ovogodišnje korčulanske konferencije, rodio kad su časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola već bili ugašeni, ali ipak svima nama to praksisovsko nasljeđe nešto znači, a pogotovo onima koji se filozofijskim, društvenim i političkim pitanjima bave u kritičko-emancipatorskom registru. Ne radi se o pukom historiografskom ili povijesno-filozofijskom interesu. Praxis-filozofiji pristupamo bez udivljenja i suvišnih obaveza, dakle, ne kao modi ili kanonu, što je šezdesetih i sedamdesetih godina kod mnogih vjerojatno bio slučaj, nego zato što nam praxis-filozofija i danas još nešto govori. Marksistička i praksisovska kritika kapitalizma i tehnoznanstvene civilizacije, ali i kvazi-marksističkog i svakog drugog dogmatizma i totalitarizma, skupa s problemima eksploatacije, otuđenja i dehumanizacije, te humanizma, emancipacije i revolucije – sve to smatram i danas vrlo poticajnim. U suštini se nije mnogo toga promijenilo od onog vremena do danas, nego uglavnom svjedočimo novim formama starih anti-humanizama. Zato nam praksisovci mogu biti saveznici, odnosno oslonac, jer su dali sjajne smjernice za teorijsko promišljanje i praktičko djelovanje s obzirom na tu problematiku. Naravno, ,,praksisovština” mora biti demistificirana i aktualizirana, što znači da treba gajiti temeljno uvažavanje te tradicije, ali i iznova postavljati pitanje ima li praxis-filozofija danas još ikakve važnosti. U osnovi, ja smatram da itekako ima.

MONITOR: Dok se na Korčuli razgovaralo, 15. oktobra u stotinama gradova širom svijeta ljudi su protestovali protiv onih koji su izazvali globalnu ekonomsku krizu. U našim krajevima, osim možda u Zagrebu, ti su protesti bili malo podržani. Kako to objašnjavate?
JURIĆ: Činjenica je da ne samo u našim krajevima nego i na globalnoj razini vlada velika apatija. S jedne strane, to je razočaranost obećanjima liberalne demokracije i kapitalizma o svijetloj budućnosti, a s druge strane rezigniranost koja je rezultat toga što nas je vladajući sistem uvjerio da živimo u post-utopijskom dobu, u dobu bez alternativa, kad nikakve radikalne promjene navodno više nisu moguće. Ljudi su, na žalost, uspješno anestezirani, u čemu glavnu ulogu igraju masovni mediji koji su instrumentalizirani od globalnih i lokalnih ekonomskih i političkih oligarhija. To znači da se građanima permanentno skreće pažnja sa bitnih problema na marginalne i banalne stvari, da ih se plaši s moći kapitala i političkih institucija i da im se govori ,,preživjet ćete samo ako budete poslušni glasači i poslušni potrošači”. Kad ljudi ipak shvate da im nije dobro, trebaju uložiti još mnogo vremena i energije da sve lične priče objedine, da artikuliraju to opće nezadovoljstvo i da organiziraju otpor. Tamo gdje se ljudi moraju baviti svakodnevnim preživljavanjem i gdje je tzv. politička kultura na nižoj razini, a tzv. aktivno građanstvo nerazvijenije, ovi su protesti manjeg intenziteta. Balkan je takvo jedno mjesto, ali ja ne bih potcijenio ni najmanji znak protesta i otpora. Ipak, možda nam treba biti još malo gore da bismo se počeli jače boriti za nešto bolje.

MONITOR: Interesantno je da protesti za koje se kaže da se dešavaju u 78 zemalja, počinju od akcije „Okupiraj Volstrit”. Prevladava, međutim, mišljenje da to još nije pokret već tek pobuna i da je ljevičarska revolucija u SAD nemoguća?
JURIĆ: Revolucija, pokret, protest – nije važno kako ćemo nazvati ovo što se upravo događa, a o čemu mejnstrim-mediji informiraju selektivno, uglavnom umanjujući opseg pobune i iskrivljavajući njen smisao. Važno je da se to učestalo događa, što je signal da se već akumulirala određena energija usmjerena protiv vladajućeg ekonomsko-političkog sistema i da se polako artikulira, tako da sada treba raditi na organiziranju i borbi. Bitno je to što je širokim narodnim masama sve jasnije da problemi privatizacije, korupcije, legaliziranih krađa, nezaposlenosti, bankovnih kredita itd. nisu samo slučajne devijacije kapitalističkog sistema, nego baš sistemski problemi, problemi kapitalizma kao takvog, pa se ljudi sve manje ustručavaju da se deklariraju kao anti-kapitalisti. Ono što kapitalisti, političari i mediji proturaju, kad govore da oni koji protestiraju ne nude alternativu ili, pak, da je alternativa nekakav crni ili crveni totalitarizam, šuplja je priča i zapravo panična reakcija sistema. Sistem se uzdrmao i nadam se da će se i srušiti, a ne vjerujem da može biti gore nego što danas jest. Uglavnom, još uvijek nije na djelu jedna svjetska revolucija, ali mislim da se nalazimo u pred-revolucionarnoj situaciji.

MONITOR: Istaknut je i slogan „Revolucija počinje kod kuće”, ali se uveliko spekuliše, a to tvrde i neki kao Dejvid Ajk, da je „Okupiraj Volstrit” stvorila CIA da bi se demokrate suprotstavile republikanskoj desnici u pokretu Čajanka. Da li vam je to vjerovatno, u početku je i Obama izrazio razumijevanje za pobunu na Menhetnu?
JURIĆ: Iako su mi intelektualne provokacije Dejvida Ajka zabavne, ne bih ih koristio kao referencu u raspravi o ovoj problematici. Ako baš hoćete, mogao bih, slijedeći Ajka, reći da je sve što se zbiva rezultat jedne globalne i kozmičke zavjere, ali onda bih došao do zaključka da je svaki angažman protiv te zavjere besmislen jer je ona tako sveobuhvatna. Osim toga, kako da znam da i sam Ajk nije dio te zavjere? Možda je baš on agent CIA-e, koji želi demotivirati ljude da se bune protiv vladajućeg sistema?

MONITOR: Deklarišete se i kao anarhista. Gdje vi danas vidite mogućnosti „direktne demokratije”?
JURIĆ: Što se tiče mog deklariranja, rekao bih da jesam vrlo sklon anarhizmu, ali previše je naslaga u toj sklonosti da bih sebe jednoznačno ideološki odredio kao anarhista. Radije bih rekao da sam blizak anarhizmu i svim drugim slobodarskim pogledima koji na socijalno-političkom planu zagovaraju direktnu demokraciju. Direktna demokracija nije samo jedna od alternativa vladajućem sistemu predstavničke demokracije, koji se i kod nas i drugdje izvrgnuo u partitokraciju, vladavinu partija koje se bore za svoje partikularne interese, a u pravilu su to i interesi krupnog kapitala. Direktna demokracija je zapravo jedina prava demokracija, ako demokracija znači vladavinu naroda. Ona polazi od toga da građani trebaju imati mogućnost da odlučuju o stvarima koje se njih tiču, da se o stvarima o kojima se može odlučivati na nižim razinama ne odlučuje na onim višim, te da bilo koja institucija, uključujući državu, ne postoji zbog same sebe nego treba biti servis građana. Mogućnosti direktne demokracije vidim, dakle, ponajprije u osvještavanju i samoorganiziranju građana, kao i u težnji da se čitava sfera politike preokrene na taj način da se javno dobro i opći interes definiraju odozdo, a ne odozgo, kako je to danas slučaj. Za početak, sasvim praktično, u postojećim državnim okvirima treba češće provoditi referendume o pitanjima koja se tiču cijele te zajednice, a ono što se može rješavati na nivou jedne mjesne zajednice, grada ili općine ne treba blagoslov državnog aparata.

Etika i politika

MONITOR: Bavite se etikom i zastupate među javnim mnjenjem odbačeno uvjerenje da su etika i politika međuzavisne i da se pozitivno uslovljavaju. Van sistemskih filozofija, šta bi to značilo u političkoj praksi?
JURIĆ: Kao prvo, ne bih rekao da je apsolutno odbačeno uvjerenje da su etika i politika međuzavisne. Među takozvanim običnim ljudima, kao i kod mnogih kritički orijentiranih intelektualaca i građanskih aktivista, još uvijek je živa predodžba da bi politika trebala biti nešto drugačije od onoga što danas jest, a to prvenstveno znači da bi političko djelovanje trebalo biti vođeno etičkim principima kao što su razboritost, istinoljubivost, jednakopravnost, pravednost, solidarnost i tako dalje, te da bi politički akteri trebali biti obavezani moralnim kriterijima, a prije toga bi te kriterije trebali osvijestiti. U tom smislu, jedinstvo etike i politike znači i etičko sagledavanje političkih problema i politiziranje etičkih problema koji se pojavljuju u nekoj zajednici. No, mi svakodnevno gledamo sasvim izokrenutu situaciju: političari su postali sinonim za nemoralno djelovanje i za etičku i političku neodgovornost, tako da mi se čini da u ovom pervertiranom modelu politike koji danas vlada nije moguće ostvariti nikakve značajnije promjene, nego se traži promjena cijele političke paradigme i novi model politike, koji bi krenuo odozdo, od pitanja što je potrebno napraviti i kako je potrebno djelovati da bi se ostvarivale općeljudske vrijednosti, interesi građana i javno dobro, a to su sve etički konotirani pojmovi, pa nužno spajaju politiku s etikom.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo