Povežite se sa nama

INTERVJU

INTERVJU: DR HRVOJE JURIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET, ZAGREB: Globalna apatija

Objavljeno prije

na

U protekle dvije nedjelje akcija započeta na Menhetnu, Okupiraj Voslstrit, proširila se po čitavoj planeti sve do Filipina i Australije. Postala je „zarazna”, iako ne svuda masovna. Na Balkanu jedva da se nešto slično događa, pa smo i zbog toga razgovarali o tome sa dr Hrvojem Jurićem, docentom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta, teoretičarem i građanskim aktivistom. MONITOR: Bili ste nedavno na konferenciji o Korčulanskoj ljetnjoj školi i časopisu Praksis, na kojoj ste govorili i bili jedan od najmlađih učesnika. Koliko je za vas inspirativno ono što se između 1963. i 1974 događalo u okviru djelovanja ove škole?
JURIĆ: Ja sam se, jednako kao i mnogi drugi učesnici ovogodišnje korčulanske konferencije, rodio kad su časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola već bili ugašeni, ali ipak svima nama to praksisovsko nasljeđe nešto znači, a pogotovo onima koji se filozofijskim, društvenim i političkim pitanjima bave u kritičko-emancipatorskom registru. Ne radi se o pukom historiografskom ili povijesno-filozofijskom interesu. Praxis-filozofiji pristupamo bez udivljenja i suvišnih obaveza, dakle, ne kao modi ili kanonu, što je šezdesetih i sedamdesetih godina kod mnogih vjerojatno bio slučaj, nego zato što nam praxis-filozofija i danas još nešto govori. Marksistička i praksisovska kritika kapitalizma i tehnoznanstvene civilizacije, ali i kvazi-marksističkog i svakog drugog dogmatizma i totalitarizma, skupa s problemima eksploatacije, otuđenja i dehumanizacije, te humanizma, emancipacije i revolucije – sve to smatram i danas vrlo poticajnim. U suštini se nije mnogo toga promijenilo od onog vremena do danas, nego uglavnom svjedočimo novim formama starih anti-humanizama. Zato nam praksisovci mogu biti saveznici, odnosno oslonac, jer su dali sjajne smjernice za teorijsko promišljanje i praktičko djelovanje s obzirom na tu problematiku. Naravno, ,,praksisovština” mora biti demistificirana i aktualizirana, što znači da treba gajiti temeljno uvažavanje te tradicije, ali i iznova postavljati pitanje ima li praxis-filozofija danas još ikakve važnosti. U osnovi, ja smatram da itekako ima.

MONITOR: Dok se na Korčuli razgovaralo, 15. oktobra u stotinama gradova širom svijeta ljudi su protestovali protiv onih koji su izazvali globalnu ekonomsku krizu. U našim krajevima, osim možda u Zagrebu, ti su protesti bili malo podržani. Kako to objašnjavate?
JURIĆ: Činjenica je da ne samo u našim krajevima nego i na globalnoj razini vlada velika apatija. S jedne strane, to je razočaranost obećanjima liberalne demokracije i kapitalizma o svijetloj budućnosti, a s druge strane rezigniranost koja je rezultat toga što nas je vladajući sistem uvjerio da živimo u post-utopijskom dobu, u dobu bez alternativa, kad nikakve radikalne promjene navodno više nisu moguće. Ljudi su, na žalost, uspješno anestezirani, u čemu glavnu ulogu igraju masovni mediji koji su instrumentalizirani od globalnih i lokalnih ekonomskih i političkih oligarhija. To znači da se građanima permanentno skreće pažnja sa bitnih problema na marginalne i banalne stvari, da ih se plaši s moći kapitala i političkih institucija i da im se govori ,,preživjet ćete samo ako budete poslušni glasači i poslušni potrošači”. Kad ljudi ipak shvate da im nije dobro, trebaju uložiti još mnogo vremena i energije da sve lične priče objedine, da artikuliraju to opće nezadovoljstvo i da organiziraju otpor. Tamo gdje se ljudi moraju baviti svakodnevnim preživljavanjem i gdje je tzv. politička kultura na nižoj razini, a tzv. aktivno građanstvo nerazvijenije, ovi su protesti manjeg intenziteta. Balkan je takvo jedno mjesto, ali ja ne bih potcijenio ni najmanji znak protesta i otpora. Ipak, možda nam treba biti još malo gore da bismo se počeli jače boriti za nešto bolje.

MONITOR: Interesantno je da protesti za koje se kaže da se dešavaju u 78 zemalja, počinju od akcije „Okupiraj Volstrit”. Prevladava, međutim, mišljenje da to još nije pokret već tek pobuna i da je ljevičarska revolucija u SAD nemoguća?
JURIĆ: Revolucija, pokret, protest – nije važno kako ćemo nazvati ovo što se upravo događa, a o čemu mejnstrim-mediji informiraju selektivno, uglavnom umanjujući opseg pobune i iskrivljavajući njen smisao. Važno je da se to učestalo događa, što je signal da se već akumulirala određena energija usmjerena protiv vladajućeg ekonomsko-političkog sistema i da se polako artikulira, tako da sada treba raditi na organiziranju i borbi. Bitno je to što je širokim narodnim masama sve jasnije da problemi privatizacije, korupcije, legaliziranih krađa, nezaposlenosti, bankovnih kredita itd. nisu samo slučajne devijacije kapitalističkog sistema, nego baš sistemski problemi, problemi kapitalizma kao takvog, pa se ljudi sve manje ustručavaju da se deklariraju kao anti-kapitalisti. Ono što kapitalisti, političari i mediji proturaju, kad govore da oni koji protestiraju ne nude alternativu ili, pak, da je alternativa nekakav crni ili crveni totalitarizam, šuplja je priča i zapravo panična reakcija sistema. Sistem se uzdrmao i nadam se da će se i srušiti, a ne vjerujem da može biti gore nego što danas jest. Uglavnom, još uvijek nije na djelu jedna svjetska revolucija, ali mislim da se nalazimo u pred-revolucionarnoj situaciji.

MONITOR: Istaknut je i slogan „Revolucija počinje kod kuće”, ali se uveliko spekuliše, a to tvrde i neki kao Dejvid Ajk, da je „Okupiraj Volstrit” stvorila CIA da bi se demokrate suprotstavile republikanskoj desnici u pokretu Čajanka. Da li vam je to vjerovatno, u početku je i Obama izrazio razumijevanje za pobunu na Menhetnu?
JURIĆ: Iako su mi intelektualne provokacije Dejvida Ajka zabavne, ne bih ih koristio kao referencu u raspravi o ovoj problematici. Ako baš hoćete, mogao bih, slijedeći Ajka, reći da je sve što se zbiva rezultat jedne globalne i kozmičke zavjere, ali onda bih došao do zaključka da je svaki angažman protiv te zavjere besmislen jer je ona tako sveobuhvatna. Osim toga, kako da znam da i sam Ajk nije dio te zavjere? Možda je baš on agent CIA-e, koji želi demotivirati ljude da se bune protiv vladajućeg sistema?

MONITOR: Deklarišete se i kao anarhista. Gdje vi danas vidite mogućnosti „direktne demokratije”?
JURIĆ: Što se tiče mog deklariranja, rekao bih da jesam vrlo sklon anarhizmu, ali previše je naslaga u toj sklonosti da bih sebe jednoznačno ideološki odredio kao anarhista. Radije bih rekao da sam blizak anarhizmu i svim drugim slobodarskim pogledima koji na socijalno-političkom planu zagovaraju direktnu demokraciju. Direktna demokracija nije samo jedna od alternativa vladajućem sistemu predstavničke demokracije, koji se i kod nas i drugdje izvrgnuo u partitokraciju, vladavinu partija koje se bore za svoje partikularne interese, a u pravilu su to i interesi krupnog kapitala. Direktna demokracija je zapravo jedina prava demokracija, ako demokracija znači vladavinu naroda. Ona polazi od toga da građani trebaju imati mogućnost da odlučuju o stvarima koje se njih tiču, da se o stvarima o kojima se može odlučivati na nižim razinama ne odlučuje na onim višim, te da bilo koja institucija, uključujući državu, ne postoji zbog same sebe nego treba biti servis građana. Mogućnosti direktne demokracije vidim, dakle, ponajprije u osvještavanju i samoorganiziranju građana, kao i u težnji da se čitava sfera politike preokrene na taj način da se javno dobro i opći interes definiraju odozdo, a ne odozgo, kako je to danas slučaj. Za početak, sasvim praktično, u postojećim državnim okvirima treba češće provoditi referendume o pitanjima koja se tiču cijele te zajednice, a ono što se može rješavati na nivou jedne mjesne zajednice, grada ili općine ne treba blagoslov državnog aparata.

Etika i politika

MONITOR: Bavite se etikom i zastupate među javnim mnjenjem odbačeno uvjerenje da su etika i politika međuzavisne i da se pozitivno uslovljavaju. Van sistemskih filozofija, šta bi to značilo u političkoj praksi?
JURIĆ: Kao prvo, ne bih rekao da je apsolutno odbačeno uvjerenje da su etika i politika međuzavisne. Među takozvanim običnim ljudima, kao i kod mnogih kritički orijentiranih intelektualaca i građanskih aktivista, još uvijek je živa predodžba da bi politika trebala biti nešto drugačije od onoga što danas jest, a to prvenstveno znači da bi političko djelovanje trebalo biti vođeno etičkim principima kao što su razboritost, istinoljubivost, jednakopravnost, pravednost, solidarnost i tako dalje, te da bi politički akteri trebali biti obavezani moralnim kriterijima, a prije toga bi te kriterije trebali osvijestiti. U tom smislu, jedinstvo etike i politike znači i etičko sagledavanje političkih problema i politiziranje etičkih problema koji se pojavljuju u nekoj zajednici. No, mi svakodnevno gledamo sasvim izokrenutu situaciju: političari su postali sinonim za nemoralno djelovanje i za etičku i političku neodgovornost, tako da mi se čini da u ovom pervertiranom modelu politike koji danas vlada nije moguće ostvariti nikakve značajnije promjene, nego se traži promjena cijele političke paradigme i novi model politike, koji bi krenuo odozdo, od pitanja što je potrebno napraviti i kako je potrebno djelovati da bi se ostvarivale općeljudske vrijednosti, interesi građana i javno dobro, a to su sve etički konotirani pojmovi, pa nužno spajaju politiku s etikom.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo