Povežite se sa nama

INTERVJU

INTERVJU: DR HRVOJE JURIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET, ZAGREB: Globalna apatija

Objavljeno prije

na

U protekle dvije nedjelje akcija započeta na Menhetnu, Okupiraj Voslstrit, proširila se po čitavoj planeti sve do Filipina i Australije. Postala je „zarazna”, iako ne svuda masovna. Na Balkanu jedva da se nešto slično događa, pa smo i zbog toga razgovarali o tome sa dr Hrvojem Jurićem, docentom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta, teoretičarem i građanskim aktivistom. MONITOR: Bili ste nedavno na konferenciji o Korčulanskoj ljetnjoj školi i časopisu Praksis, na kojoj ste govorili i bili jedan od najmlađih učesnika. Koliko je za vas inspirativno ono što se između 1963. i 1974 događalo u okviru djelovanja ove škole?
JURIĆ: Ja sam se, jednako kao i mnogi drugi učesnici ovogodišnje korčulanske konferencije, rodio kad su časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola već bili ugašeni, ali ipak svima nama to praksisovsko nasljeđe nešto znači, a pogotovo onima koji se filozofijskim, društvenim i političkim pitanjima bave u kritičko-emancipatorskom registru. Ne radi se o pukom historiografskom ili povijesno-filozofijskom interesu. Praxis-filozofiji pristupamo bez udivljenja i suvišnih obaveza, dakle, ne kao modi ili kanonu, što je šezdesetih i sedamdesetih godina kod mnogih vjerojatno bio slučaj, nego zato što nam praxis-filozofija i danas još nešto govori. Marksistička i praksisovska kritika kapitalizma i tehnoznanstvene civilizacije, ali i kvazi-marksističkog i svakog drugog dogmatizma i totalitarizma, skupa s problemima eksploatacije, otuđenja i dehumanizacije, te humanizma, emancipacije i revolucije – sve to smatram i danas vrlo poticajnim. U suštini se nije mnogo toga promijenilo od onog vremena do danas, nego uglavnom svjedočimo novim formama starih anti-humanizama. Zato nam praksisovci mogu biti saveznici, odnosno oslonac, jer su dali sjajne smjernice za teorijsko promišljanje i praktičko djelovanje s obzirom na tu problematiku. Naravno, ,,praksisovština” mora biti demistificirana i aktualizirana, što znači da treba gajiti temeljno uvažavanje te tradicije, ali i iznova postavljati pitanje ima li praxis-filozofija danas još ikakve važnosti. U osnovi, ja smatram da itekako ima.

MONITOR: Dok se na Korčuli razgovaralo, 15. oktobra u stotinama gradova širom svijeta ljudi su protestovali protiv onih koji su izazvali globalnu ekonomsku krizu. U našim krajevima, osim možda u Zagrebu, ti su protesti bili malo podržani. Kako to objašnjavate?
JURIĆ: Činjenica je da ne samo u našim krajevima nego i na globalnoj razini vlada velika apatija. S jedne strane, to je razočaranost obećanjima liberalne demokracije i kapitalizma o svijetloj budućnosti, a s druge strane rezigniranost koja je rezultat toga što nas je vladajući sistem uvjerio da živimo u post-utopijskom dobu, u dobu bez alternativa, kad nikakve radikalne promjene navodno više nisu moguće. Ljudi su, na žalost, uspješno anestezirani, u čemu glavnu ulogu igraju masovni mediji koji su instrumentalizirani od globalnih i lokalnih ekonomskih i političkih oligarhija. To znači da se građanima permanentno skreće pažnja sa bitnih problema na marginalne i banalne stvari, da ih se plaši s moći kapitala i političkih institucija i da im se govori ,,preživjet ćete samo ako budete poslušni glasači i poslušni potrošači”. Kad ljudi ipak shvate da im nije dobro, trebaju uložiti još mnogo vremena i energije da sve lične priče objedine, da artikuliraju to opće nezadovoljstvo i da organiziraju otpor. Tamo gdje se ljudi moraju baviti svakodnevnim preživljavanjem i gdje je tzv. politička kultura na nižoj razini, a tzv. aktivno građanstvo nerazvijenije, ovi su protesti manjeg intenziteta. Balkan je takvo jedno mjesto, ali ja ne bih potcijenio ni najmanji znak protesta i otpora. Ipak, možda nam treba biti još malo gore da bismo se počeli jače boriti za nešto bolje.

MONITOR: Interesantno je da protesti za koje se kaže da se dešavaju u 78 zemalja, počinju od akcije „Okupiraj Volstrit”. Prevladava, međutim, mišljenje da to još nije pokret već tek pobuna i da je ljevičarska revolucija u SAD nemoguća?
JURIĆ: Revolucija, pokret, protest – nije važno kako ćemo nazvati ovo što se upravo događa, a o čemu mejnstrim-mediji informiraju selektivno, uglavnom umanjujući opseg pobune i iskrivljavajući njen smisao. Važno je da se to učestalo događa, što je signal da se već akumulirala određena energija usmjerena protiv vladajućeg ekonomsko-političkog sistema i da se polako artikulira, tako da sada treba raditi na organiziranju i borbi. Bitno je to što je širokim narodnim masama sve jasnije da problemi privatizacije, korupcije, legaliziranih krađa, nezaposlenosti, bankovnih kredita itd. nisu samo slučajne devijacije kapitalističkog sistema, nego baš sistemski problemi, problemi kapitalizma kao takvog, pa se ljudi sve manje ustručavaju da se deklariraju kao anti-kapitalisti. Ono što kapitalisti, političari i mediji proturaju, kad govore da oni koji protestiraju ne nude alternativu ili, pak, da je alternativa nekakav crni ili crveni totalitarizam, šuplja je priča i zapravo panična reakcija sistema. Sistem se uzdrmao i nadam se da će se i srušiti, a ne vjerujem da može biti gore nego što danas jest. Uglavnom, još uvijek nije na djelu jedna svjetska revolucija, ali mislim da se nalazimo u pred-revolucionarnoj situaciji.

MONITOR: Istaknut je i slogan „Revolucija počinje kod kuće”, ali se uveliko spekuliše, a to tvrde i neki kao Dejvid Ajk, da je „Okupiraj Volstrit” stvorila CIA da bi se demokrate suprotstavile republikanskoj desnici u pokretu Čajanka. Da li vam je to vjerovatno, u početku je i Obama izrazio razumijevanje za pobunu na Menhetnu?
JURIĆ: Iako su mi intelektualne provokacije Dejvida Ajka zabavne, ne bih ih koristio kao referencu u raspravi o ovoj problematici. Ako baš hoćete, mogao bih, slijedeći Ajka, reći da je sve što se zbiva rezultat jedne globalne i kozmičke zavjere, ali onda bih došao do zaključka da je svaki angažman protiv te zavjere besmislen jer je ona tako sveobuhvatna. Osim toga, kako da znam da i sam Ajk nije dio te zavjere? Možda je baš on agent CIA-e, koji želi demotivirati ljude da se bune protiv vladajućeg sistema?

MONITOR: Deklarišete se i kao anarhista. Gdje vi danas vidite mogućnosti „direktne demokratije”?
JURIĆ: Što se tiče mog deklariranja, rekao bih da jesam vrlo sklon anarhizmu, ali previše je naslaga u toj sklonosti da bih sebe jednoznačno ideološki odredio kao anarhista. Radije bih rekao da sam blizak anarhizmu i svim drugim slobodarskim pogledima koji na socijalno-političkom planu zagovaraju direktnu demokraciju. Direktna demokracija nije samo jedna od alternativa vladajućem sistemu predstavničke demokracije, koji se i kod nas i drugdje izvrgnuo u partitokraciju, vladavinu partija koje se bore za svoje partikularne interese, a u pravilu su to i interesi krupnog kapitala. Direktna demokracija je zapravo jedina prava demokracija, ako demokracija znači vladavinu naroda. Ona polazi od toga da građani trebaju imati mogućnost da odlučuju o stvarima koje se njih tiču, da se o stvarima o kojima se može odlučivati na nižim razinama ne odlučuje na onim višim, te da bilo koja institucija, uključujući državu, ne postoji zbog same sebe nego treba biti servis građana. Mogućnosti direktne demokracije vidim, dakle, ponajprije u osvještavanju i samoorganiziranju građana, kao i u težnji da se čitava sfera politike preokrene na taj način da se javno dobro i opći interes definiraju odozdo, a ne odozgo, kako je to danas slučaj. Za početak, sasvim praktično, u postojećim državnim okvirima treba češće provoditi referendume o pitanjima koja se tiču cijele te zajednice, a ono što se može rješavati na nivou jedne mjesne zajednice, grada ili općine ne treba blagoslov državnog aparata.

Etika i politika

MONITOR: Bavite se etikom i zastupate među javnim mnjenjem odbačeno uvjerenje da su etika i politika međuzavisne i da se pozitivno uslovljavaju. Van sistemskih filozofija, šta bi to značilo u političkoj praksi?
JURIĆ: Kao prvo, ne bih rekao da je apsolutno odbačeno uvjerenje da su etika i politika međuzavisne. Među takozvanim običnim ljudima, kao i kod mnogih kritički orijentiranih intelektualaca i građanskih aktivista, još uvijek je živa predodžba da bi politika trebala biti nešto drugačije od onoga što danas jest, a to prvenstveno znači da bi političko djelovanje trebalo biti vođeno etičkim principima kao što su razboritost, istinoljubivost, jednakopravnost, pravednost, solidarnost i tako dalje, te da bi politički akteri trebali biti obavezani moralnim kriterijima, a prije toga bi te kriterije trebali osvijestiti. U tom smislu, jedinstvo etike i politike znači i etičko sagledavanje političkih problema i politiziranje etičkih problema koji se pojavljuju u nekoj zajednici. No, mi svakodnevno gledamo sasvim izokrenutu situaciju: političari su postali sinonim za nemoralno djelovanje i za etičku i političku neodgovornost, tako da mi se čini da u ovom pervertiranom modelu politike koji danas vlada nije moguće ostvariti nikakve značajnije promjene, nego se traži promjena cijele političke paradigme i novi model politike, koji bi krenuo odozdo, od pitanja što je potrebno napraviti i kako je potrebno djelovati da bi se ostvarivale općeljudske vrijednosti, interesi građana i javno dobro, a to su sve etički konotirani pojmovi, pa nužno spajaju politiku s etikom.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo