Povežite se sa nama

INTERVJU

INTERVJU: DR HRVOJE JURIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET, ZAGREB: Globalna apatija

Objavljeno prije

na

U protekle dvije nedjelje akcija započeta na Menhetnu, Okupiraj Voslstrit, proširila se po čitavoj planeti sve do Filipina i Australije. Postala je „zarazna”, iako ne svuda masovna. Na Balkanu jedva da se nešto slično događa, pa smo i zbog toga razgovarali o tome sa dr Hrvojem Jurićem, docentom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta, teoretičarem i građanskim aktivistom. MONITOR: Bili ste nedavno na konferenciji o Korčulanskoj ljetnjoj školi i časopisu Praksis, na kojoj ste govorili i bili jedan od najmlađih učesnika. Koliko je za vas inspirativno ono što se između 1963. i 1974 događalo u okviru djelovanja ove škole?
JURIĆ: Ja sam se, jednako kao i mnogi drugi učesnici ovogodišnje korčulanske konferencije, rodio kad su časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola već bili ugašeni, ali ipak svima nama to praksisovsko nasljeđe nešto znači, a pogotovo onima koji se filozofijskim, društvenim i političkim pitanjima bave u kritičko-emancipatorskom registru. Ne radi se o pukom historiografskom ili povijesno-filozofijskom interesu. Praxis-filozofiji pristupamo bez udivljenja i suvišnih obaveza, dakle, ne kao modi ili kanonu, što je šezdesetih i sedamdesetih godina kod mnogih vjerojatno bio slučaj, nego zato što nam praxis-filozofija i danas još nešto govori. Marksistička i praksisovska kritika kapitalizma i tehnoznanstvene civilizacije, ali i kvazi-marksističkog i svakog drugog dogmatizma i totalitarizma, skupa s problemima eksploatacije, otuđenja i dehumanizacije, te humanizma, emancipacije i revolucije – sve to smatram i danas vrlo poticajnim. U suštini se nije mnogo toga promijenilo od onog vremena do danas, nego uglavnom svjedočimo novim formama starih anti-humanizama. Zato nam praksisovci mogu biti saveznici, odnosno oslonac, jer su dali sjajne smjernice za teorijsko promišljanje i praktičko djelovanje s obzirom na tu problematiku. Naravno, ,,praksisovština” mora biti demistificirana i aktualizirana, što znači da treba gajiti temeljno uvažavanje te tradicije, ali i iznova postavljati pitanje ima li praxis-filozofija danas još ikakve važnosti. U osnovi, ja smatram da itekako ima.

MONITOR: Dok se na Korčuli razgovaralo, 15. oktobra u stotinama gradova širom svijeta ljudi su protestovali protiv onih koji su izazvali globalnu ekonomsku krizu. U našim krajevima, osim možda u Zagrebu, ti su protesti bili malo podržani. Kako to objašnjavate?
JURIĆ: Činjenica je da ne samo u našim krajevima nego i na globalnoj razini vlada velika apatija. S jedne strane, to je razočaranost obećanjima liberalne demokracije i kapitalizma o svijetloj budućnosti, a s druge strane rezigniranost koja je rezultat toga što nas je vladajući sistem uvjerio da živimo u post-utopijskom dobu, u dobu bez alternativa, kad nikakve radikalne promjene navodno više nisu moguće. Ljudi su, na žalost, uspješno anestezirani, u čemu glavnu ulogu igraju masovni mediji koji su instrumentalizirani od globalnih i lokalnih ekonomskih i političkih oligarhija. To znači da se građanima permanentno skreće pažnja sa bitnih problema na marginalne i banalne stvari, da ih se plaši s moći kapitala i političkih institucija i da im se govori ,,preživjet ćete samo ako budete poslušni glasači i poslušni potrošači”. Kad ljudi ipak shvate da im nije dobro, trebaju uložiti još mnogo vremena i energije da sve lične priče objedine, da artikuliraju to opće nezadovoljstvo i da organiziraju otpor. Tamo gdje se ljudi moraju baviti svakodnevnim preživljavanjem i gdje je tzv. politička kultura na nižoj razini, a tzv. aktivno građanstvo nerazvijenije, ovi su protesti manjeg intenziteta. Balkan je takvo jedno mjesto, ali ja ne bih potcijenio ni najmanji znak protesta i otpora. Ipak, možda nam treba biti još malo gore da bismo se počeli jače boriti za nešto bolje.

MONITOR: Interesantno je da protesti za koje se kaže da se dešavaju u 78 zemalja, počinju od akcije „Okupiraj Volstrit”. Prevladava, međutim, mišljenje da to još nije pokret već tek pobuna i da je ljevičarska revolucija u SAD nemoguća?
JURIĆ: Revolucija, pokret, protest – nije važno kako ćemo nazvati ovo što se upravo događa, a o čemu mejnstrim-mediji informiraju selektivno, uglavnom umanjujući opseg pobune i iskrivljavajući njen smisao. Važno je da se to učestalo događa, što je signal da se već akumulirala određena energija usmjerena protiv vladajućeg ekonomsko-političkog sistema i da se polako artikulira, tako da sada treba raditi na organiziranju i borbi. Bitno je to što je širokim narodnim masama sve jasnije da problemi privatizacije, korupcije, legaliziranih krađa, nezaposlenosti, bankovnih kredita itd. nisu samo slučajne devijacije kapitalističkog sistema, nego baš sistemski problemi, problemi kapitalizma kao takvog, pa se ljudi sve manje ustručavaju da se deklariraju kao anti-kapitalisti. Ono što kapitalisti, političari i mediji proturaju, kad govore da oni koji protestiraju ne nude alternativu ili, pak, da je alternativa nekakav crni ili crveni totalitarizam, šuplja je priča i zapravo panična reakcija sistema. Sistem se uzdrmao i nadam se da će se i srušiti, a ne vjerujem da može biti gore nego što danas jest. Uglavnom, još uvijek nije na djelu jedna svjetska revolucija, ali mislim da se nalazimo u pred-revolucionarnoj situaciji.

MONITOR: Istaknut je i slogan „Revolucija počinje kod kuće”, ali se uveliko spekuliše, a to tvrde i neki kao Dejvid Ajk, da je „Okupiraj Volstrit” stvorila CIA da bi se demokrate suprotstavile republikanskoj desnici u pokretu Čajanka. Da li vam je to vjerovatno, u početku je i Obama izrazio razumijevanje za pobunu na Menhetnu?
JURIĆ: Iako su mi intelektualne provokacije Dejvida Ajka zabavne, ne bih ih koristio kao referencu u raspravi o ovoj problematici. Ako baš hoćete, mogao bih, slijedeći Ajka, reći da je sve što se zbiva rezultat jedne globalne i kozmičke zavjere, ali onda bih došao do zaključka da je svaki angažman protiv te zavjere besmislen jer je ona tako sveobuhvatna. Osim toga, kako da znam da i sam Ajk nije dio te zavjere? Možda je baš on agent CIA-e, koji želi demotivirati ljude da se bune protiv vladajućeg sistema?

MONITOR: Deklarišete se i kao anarhista. Gdje vi danas vidite mogućnosti „direktne demokratije”?
JURIĆ: Što se tiče mog deklariranja, rekao bih da jesam vrlo sklon anarhizmu, ali previše je naslaga u toj sklonosti da bih sebe jednoznačno ideološki odredio kao anarhista. Radije bih rekao da sam blizak anarhizmu i svim drugim slobodarskim pogledima koji na socijalno-političkom planu zagovaraju direktnu demokraciju. Direktna demokracija nije samo jedna od alternativa vladajućem sistemu predstavničke demokracije, koji se i kod nas i drugdje izvrgnuo u partitokraciju, vladavinu partija koje se bore za svoje partikularne interese, a u pravilu su to i interesi krupnog kapitala. Direktna demokracija je zapravo jedina prava demokracija, ako demokracija znači vladavinu naroda. Ona polazi od toga da građani trebaju imati mogućnost da odlučuju o stvarima koje se njih tiču, da se o stvarima o kojima se može odlučivati na nižim razinama ne odlučuje na onim višim, te da bilo koja institucija, uključujući državu, ne postoji zbog same sebe nego treba biti servis građana. Mogućnosti direktne demokracije vidim, dakle, ponajprije u osvještavanju i samoorganiziranju građana, kao i u težnji da se čitava sfera politike preokrene na taj način da se javno dobro i opći interes definiraju odozdo, a ne odozgo, kako je to danas slučaj. Za početak, sasvim praktično, u postojećim državnim okvirima treba češće provoditi referendume o pitanjima koja se tiču cijele te zajednice, a ono što se može rješavati na nivou jedne mjesne zajednice, grada ili općine ne treba blagoslov državnog aparata.

Etika i politika

MONITOR: Bavite se etikom i zastupate među javnim mnjenjem odbačeno uvjerenje da su etika i politika međuzavisne i da se pozitivno uslovljavaju. Van sistemskih filozofija, šta bi to značilo u političkoj praksi?
JURIĆ: Kao prvo, ne bih rekao da je apsolutno odbačeno uvjerenje da su etika i politika međuzavisne. Među takozvanim običnim ljudima, kao i kod mnogih kritički orijentiranih intelektualaca i građanskih aktivista, još uvijek je živa predodžba da bi politika trebala biti nešto drugačije od onoga što danas jest, a to prvenstveno znači da bi političko djelovanje trebalo biti vođeno etičkim principima kao što su razboritost, istinoljubivost, jednakopravnost, pravednost, solidarnost i tako dalje, te da bi politički akteri trebali biti obavezani moralnim kriterijima, a prije toga bi te kriterije trebali osvijestiti. U tom smislu, jedinstvo etike i politike znači i etičko sagledavanje političkih problema i politiziranje etičkih problema koji se pojavljuju u nekoj zajednici. No, mi svakodnevno gledamo sasvim izokrenutu situaciju: političari su postali sinonim za nemoralno djelovanje i za etičku i političku neodgovornost, tako da mi se čini da u ovom pervertiranom modelu politike koji danas vlada nije moguće ostvariti nikakve značajnije promjene, nego se traži promjena cijele političke paradigme i novi model politike, koji bi krenuo odozdo, od pitanja što je potrebno napraviti i kako je potrebno djelovati da bi se ostvarivale općeljudske vrijednosti, interesi građana i javno dobro, a to su sve etički konotirani pojmovi, pa nužno spajaju politiku s etikom.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

INES MRDOVIĆ, AKCIJA ZA SOCIJALNU PRAVDU: Opet hljeba i igara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ništa manjinsku Vladu nije sprječavalo da joj standard građana bude prioritet, naročito zbog rata u Ukrajini i energetske krize, koje su uticale da cijene životnih troškova polete ka nebu. Dvocifrena inflacija u zemlji zahtijevala je propratnu zaštitu najugroženijih građana. U zemlji je maltene petina građanstva na margini

 

MONITOR: Kakav je Vaš stav po pitanju odluke Vlade da na ovakav način i sada riješi pitanje ugovora sa SPC-om?

MRDOVIĆ: Očito je ovaj tajming bio rezultat direktnog pritiska pojedinih političkih struktura u parlamentu da će podržati pravosudne reforme, ako se potpiše Temeljni ugovor, a to je bio i zahtjev jednog od konstituenata u  Vladi. Manjinski premijer je bio između dvije vatre, a potpisivanjem je pokušao da političke aktere u zemlji izgura na čistac uoči sjednice 16. avgusta, kada treba da se raspravlja o izboru članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika.

U politički iznuđenom potezu, a suočen sa padom povjerenja i sopstvene popularnosti kod građana, manjinski premijer je odlučio da presiječe.  Vrijeme će brzo pokazati da li će i koliko mu se ovaj potez ,,politički obiti o glavu” i da li će obezbijediti većinu za izbor nosilaca pravosudnih funkcija.

Način potpisivanja Temeljnog ugovora, bez obavještavanja javnosti i medija, implicira da je pokušao da izbjegne moguće incidente i podmetanja. On je potpisivanje tog ugovora sakrio ni manje ni više nego od onih koji su podrška njegovoj Vladi (a koji su u međuvremenu pokrenuli izglasavanje nepovjerenja Vladi) što dovoljno govori koliko je ta politička saradnja bila čvrsta. Neki će u javnosti reći da je imao kičmu da potpiše Temeljni ugovor. Ako pretpostavimo da je jeste imao, prosto se ne možete oteti utisku da je ta kičma, figurativno rečeno, ipak bila nešto savijena, a imajući u vidu tajnost potpisivanja Temeljnog ugovora.

Vidjeli smo i opšteprisutno licemjerstvo nakon tog čina – SDP ministri koji napadaju Vladu, ali neće da podnesu ostavke; DPS koji pokreće pitanje nepovjerenja Vladi, ali mu ne pada na pamet da povuče imenovanja i postavljenja svojih funkcionera ,,po dubini”, Demokrata koji tek treba da razmisle kakav će stav zauzeti u parlamentu oko izglasavanja nepovjerenja, a već sedmicama javnu scenu zasipaju porukama da su neophodni vanredni parlamentarni izbori.

Posebno naglasiti licemjerstvo DPS-a. Mislim da je za DPS Temeljni ugovor biti ili ne biti samo radi njihove političke propagande i pokušaja da se predstavljaju kao nekakvi zaštitnici nacionalnih interesa, odnosno da u predizbornoj kampanji drže i dalje fokus na vještačkim podjelama. Oni osim podjela nemaju šta drugo da ponude građanima,  nakon tri decenije u kojima je zemlja poharana i postala prepoznatljiva kao korumpirana, nepotistička i gdje nema vladavine prava. Da su željeli demokratiju i državu blagostanja imali su tri decenije da to postignu. Mislim da DPS ne ,,žulja” toliko Temeljni ugovor, koliko buduća postavljenja nosilaca pravosudnih funkcija. To je suština priče – da li će DPS uspjeti da utiče da se ponovo instaliraju neki od njihovih poslušnih kadrova, kako bi mnogi visoki funkcioneri te partije bili zaštićeni od nekih potencijalnih budućih sudskih procesa. U suštini,  manje se radi o Temeljnom ugovoru, već se iza brda valjaju bitnije stvari. Na Temeljni ugovor svakako treba staviti tačku, a vidjećemo da li će neki subjekti, koji javno iskazuju nezadovoljstvo njegovim sadržajem, iskoristiti pravne mehanizme koji stoje na raspolaganju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR BELJANSKI, PREDSJEDNIK ADVOKATSKE KOMORE VOJVODINE, PREDSTAVNIK SRBIJE U MEĐUNARODNOJ UNIJI ADVOKATA: Sudstvo u Srbiji nije treća grana vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti

 

MONITOR: Predsjednik Aleksandar Vučić je na TV Pink rekao je da se u Vojvodini radi o agresivnim građanski orijentisanim pojedincima i grupama. „Neću da kažem antisrpski orijentisanim“, rekao je pridajući  učesnicima protesta i niz „namera“ (uvođenje sankcija Rusiji, uništavanje Republike Srpske, podršku priznavanju nezavisnosti Kosova). Šta ovakva izjava govori?

BELJANSKI: Vučićeva izjava nije iznenađenje. Usmerena je na dodatnu diskreditaciju učesnika protesta i na opravdanje primene sile od strane policije i privatnog obezbeđenja. Vučić je veoma vešt političar i inteligentan čovek, ali čovek jedne dimenzije posvećen usmeravanju mišljenja građana. On se ovom izjavim ne obraća učesnicima protesta niti onima koji bi mogli da ih podrže, već onima koji imaju pojednostavljen način razmišljanja, a na čemu se u Srbiji vredno radi više od 30 godina. Batine su, dakle, dobili antisrbi, neprijatelji Rusije, srpskog Kosova i Republike Srpske. I tačka. Jednostavno, prihvatljivo, a da li je tačno je nešto do čega se uglavnom ni ne dolazi. Negovanje nekritičkog prihvatanja svega sto se ponudi sa pozicije autoriteta je preovlađujući način formiranja mišljenja većine. Odanost kao najveća vrlina je postala paradigma. Slepa vernost vođi, partiji, tuđim vrednosnim sudovima je postao skoro jedini način da se lagodno živi. To podrazumeva odricanje od značajnog dela slobode kojom bi trebalo da raspolažemo.

MONITOR: Svojevremeno ste se javno „pobunili“ zbog odbacivanja krivične prijave protiv dvojice policajaca koji su 2020. prebili mladića sa posebnim potrebama. Ovih dana svjedočimo i da moćnici preko tužilaštva pokušavaju da kriminalizuju poteze načelnika Odeljenja za borbu protiv trgovine narkoticima. Postoji li otpor prema pritiscima organizovanog kriminala i korumpiranog dijela policije?

BELJANSKI: Od policije se na opskuran način očekuje da se manje bavi svojim poslom, a više da štiti nezakonite aktivnosti pojedinih grupa. Načelnik Milenković je samo jedan od primera kakva je sudbina onih koji svoj posao pokušaju da rade nezavisno. Što se tiče premlaćivanja mladića sa posebnim potrebama u julu 2020-e, on nije bio učesnik demonstracija i tu je krivični postupak obustavljen nakon pogrešnih i deplasiranih istražnih radnji, jer bi inače mogao da bude osuđen policajac koji je podoban i potreban određenim grupama povezanim sa vlašću. Slično funkcionišu razne kriminalne organizacije. Sektor unutrašnje kontrole policije može da bude rešenje za ove probleme, ali se on mora izmestiti iz okvira MUP-a i mora postati vrsta nezavisne agencije. Nisam optimista  da će se to dogoditi, a ni da bi čak i tada takva agencija mogla da bude van domašaja vrha vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Partije u borbi protiv struke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa

 

MONITOR: U ovu godinu smo ušli sa idejom da ekonomija, uz evropske integracije, bude u centru naše pažnje. Da li je Abazovićeva vlada na tom kursu?

VUJOVIĆ: Teško je davati utemeljeniju ocjenu o radu Vlade a da ona nije završila ni svojih prvih sto dana. Ipak, može se vidjeti da je ona pokazala brojne nedosljednosti i protivrječnosti. Ne ulazeći u motive rasporeda koraka, počelo se sa temama koje nemaju direktne veze ni sa EU integracijama ni sa ekonomijom. Obrazloženje je bilo da se mora ostvariti pomirenje a dobili smo nove tenzije. Novi sastav Vlade očigledno još nije sasvim razumio da su oni najodgovorniji za stanje u državi – pocrtavam ne neko drugi, već oni.

MONITOR: Zašto ekonomske teme nemaju prioritet kod naših političara?

VUJOVIĆ: Lakše je ne baviti se konkretnim problemima već stalno indukovati krize. Ustaljuje se tako stil vladanja u kome ćemo biti obasipani ogromnim brojem informacija koje običan građanin ne može da obradi, dok se prividom izmjene političkih odnosa daje dovoljno materijala za „kupovinu vremena” za „velike teme”.

Ekonomija je mjerljiva, jasno je nakon relativno kratkog perioda da li neke ideje funkcionišu, da li se indikatori ispunjuju i da li mijenjate ekonomski krajolik. No, to podrazumijeva pun fokus i nerijetko situacije u kojima ćete objašanjavati zašto nijeste nešto ispunili, jer je ekonomija takva – dinamična i sa puno „dnevnih problema”. Mnogo je lakše stalno govoriti u apstrakntim kategorijama i ulaziti u političke rasprave bez kraja i smisla. Političari tu najbolje „plivaju” i ne žele da mijenjaju matricu koju su trasirale vlade i političari prije njih.

MONITOR: Talas poskupljenja je evidentan, a prema podacima Monstata već imamo dvocifrenu inflaciju na godišnjem nivou. Koliko je krivica naša, a koliko smo žrtve globalnih dešavanja i gdje nas to može odvesti?

VUJOVIĆ: Situacija nastala zbog stradanja Ukrajine se reflektuje i na našu ekonomiju. Inflacija postoji i u najrazvijenijim zapadnim ekonomijama. Sukob ovolikih razmjera koji prate sankcije nužno se održava na ekonomiju. Kod nas se nastavlja trend da kada imamo dobre vijesti iz regiona, one se ne prelivaju kod nas. Na primjer, mi nismo iskoristili godine velikog ekonomskog prosperiteta devedesetih već smo bili pod sankcijama i bavili smo se užasnim temama rata i njegovih posljedica.

Ali kada dođe negativni talas, čini se da on ne dolazi umanjen – već uvećan. Na to ukazuju i statistički podaci o rastu cijena iz maja 2022. godine u odnosu na isti mjesec prethodne. Inflacija u Crnoj Gori je 11,7 procenata, veća nego u Eurozoni gdje je izmjerena na 8,1 procenata.  Značajan dio uvećanja zarada koji se desio kroz Evropu sad su „pojela” poskupljenja. Litar ulja je u januaru koštao 1,04€, sada košta 2,04€. Mliječni proizvodi su u julu ove godine 25 procenata skuplji u odnosu na isti period prethodne godine.

Ako su prosječne neto zarade programom Evropa sad porasle za oko 26 procenata, a namirnice navedene kao primjer iznad poskupile između 25 i čak skoro 100 procenata, onda je jasno da su se oni građani koji koriste dosta ovih namirnica, koji ne žive u luskuzu, približili standradu iz decembra prošle godine, sa trendom daljeg opadanja.

MONITOR: Zvaničnici i turistički radnici sa primorja različito ocjenjuju tok glavne turističke sezone. Odoka se vidi da ne ide dobro. Zašto?

VUJOVIĆ: Priprema turističke sezone nije obavljena kako treba i za nas je sasvim irelevantno ko je kriv, dok bivši i sadašnji ministri razmjenjuju optužbe, a cijenu njihovog prepucavanja na kraju plaćamo mi – građani. Nijesmo nadomjestili gubitak tržišta Rusije i Ukrajine – koji su činili preko četvrtinu noćenja stranih turista u 2019. godini i da je priča o tome da smo hit u Evropi bila populistička fraza bez utemeljenja u realnosti.

Mada je najavljivana rekordna sezona, s obzirom na dosadašnju statistiku teško će se doseći 2019. kada smo prihodovali preko 1,1 milijardi eura od turizma.

MONITOR: Iz EPCG stižu apeli za štednju struje. Možemo li izbjeći restrikcije i poskupljenja?

VUJOVIĆ: Očigledno je da se i ovdje želio frizirati veliki uspjeh energetske kompanije sa početka godine, bez ideje koje posljedice mogu biti takvog „natezanja” sistema. Dosta zavisi od hidrologije i od toga kakvo će biti ljeto. Olakšavajuća okolnost je to što mi ne koristimo gas u omjeru u kojem ga troše velike evropske ekonomije. Izvjesno je da bi uvozna struja bila skupa do nepodnošljivih razmjera i da bi na kraju ona mogla dovesti do ugrožavanja solventnosti državnog elektronergetskog sistema, jer on toliki rast cijena teško da bi mogao „preliti” građanima.

Moramo ubrzno poboljšati energetsku efikasnost. Ujedno mora se ići u optimizovanje sistema sa stanovišta uključivanja solarnih i vjetroleketrana a,  koliko god nam se to sviđalo ili ne, moraćemo pokazati i dozu štedljivosti. Ako bogata Evropa na to priprema svoje stanovništvo, šta je sporno i da mi preduzmemo korake u tom pravcu? Neodgovorne su izjave koje minimizuju ove rizike.

MONITOR: Kako Vi gledate na ideju priključenja projektu Otvoreni Balkan?

VUJOVIĆ: Prvo da vidimo što je to Open Balkan. Mada to nije vezano za tu inicijativu, ali premijer i ministri su nakon posjete Beogradu obećavali uvođenje platnog prometa između Crne Gore i Srbije – kada će to biti gotovo? Ovaj detalj je lakmus papir koliko je nešto ekonomska, a koliko politička priča. Ako budemo imali brzo ovo obećanje ispunjeno, onda možemo govoriti o nečem opipljivom, ako ne, onda imamo nastavak obećanja sa malo ili nimalo realizacije.  Mi smo malo i ranjivo tržište i moramo biti jako oprezni u svakoj vrsti sklapanja aranžmana koje našu malu ekonomiju može oslabiti jer ona nije u poziciji da se takmiči sa ostalima. Njoj su najčešće potrebne subvenije a ne utakmica. Mi smo ekonomski gledano onaj igrač koji je umoran, dehidrirao i koji je povrijeđen, i vi sada želite prije nego ga oporavite i osvježite da pošaljete u utakmicu koja je još zahtjevnija za njega.

Ukupna spoljnotrgovinska robna razmjena Crne Gore u prošloj godini je bila skoro 3 milijarde eura, od čega je izvoz bio 437 miliona, a uvoz 2.505 miliona eura. Pokrivenost uvoza izvozom je bila svega 17,4 procenta. Naš najvažniji spoljnotgovinski partner u uvozu i izvozu je bila Srbija, s tim što je uvoz skoro 5 puta veći od izvoza i postavlja se pitanje da li ćemo kao mala ekonomija imati više benefita ili izazova kada je ovaj odnos u pitanju ukoliko zaživi projekat Otvoreni Balkan, ali ponavljam ostaje prvo da vidimo stvarno značenje projekta Open Balkan.

MONITOR: Menadžerske funkcije u državnim preduzećima ostale su predmet političke trgovine. Vidite li alternativu?

VUJOVIĆ: Alternativa je nužna. Moraju se uvesti javni konkursi i moraju se postavljati indikatori uspješnosti. Samo tako biste mogli zaštiti i one uspješne upravljačke strukture. Najočigledniji primjer naopake prakse je bio u Crnogorskoj plovidbi kada je jedan od najboljih i najuspješnijih menadžmenata u državnim preduzećima smijenjen da bi bio postavljen novi partijski kadar. Moramo izlaziti iz tog naopakog modela svemoći partija u borbi protiv struke i dobrog menadžemnta.

MONITOR: Projekat Evropa sad, nakon mjeseci primjene?

VUJOVIĆ: Taj projekat je dobio i svoj politički iskaz, jer su ministri koji su ga ključno promovisali osnovali politički pokret pod tim nazivom. Sad se i zove drugačije „Nova poreska politika” – što je istina i bliže stvarnom karakteru ove poreske reforme. Dobra stvar je što je tema, makar nakratko, bila povećanje plata i što su građani osjetli neku korist i tako amortizovali poskupljenja o kojima smo govorili. Upitno je koliko će biti održiva. Tačno je da će porastom inflacije biti veći i poreski prihodi i da bi poreska disciplina mogla dati određene rezultate, ali sve to bez sistemske promjene u našoj ekonomiji će biti gola kalkualcija u kojoj će uvijek faliti par stotina miliona eura da bi se isplatila budžetska godišnja davanja – a koja bi se obezbjeđivala iz kredita. Mi moramo imati poreske prihode iz realnih izvora koji generišu nova radna mjesta, nove tehnologije, novi privredni sektori i revitalizacija onih koji su nekada postojali. Od poljoprivrede, do zanatstva, ali i drugih djelatnosti koje bi davale finalni proizvod, koji i više vrijedi na tržištu. Na primjer, šansa bi mogla biti drvoprerađivačka industrija.

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa.

MONITOR: Problem nedostatka radne snage svih nivoa kvalifikacije sve je izraženiji. Ima li rješenja?

VUJOVIĆ: Ima dugoročno, ali za to je potrebna strategija i predan rad. Prvo se mora promijeniti populaciona, potom obrazovna i na kraju poslovna politika.  Sve mimo takvog sistemskog rješenja će nas vrlo brzo dovesti da smo tržište niskokvalifikovane i niskoplaćene radne snage – ako već i nijesmo tamo. Od nas zavisi.

 

Ko će snositi odgovornost za Montenegro Works

MONITOR: Vlada je odlučila da ugasi Montenegro Works. Kako komentarišete tu odluku i dosadašnji učinak tog preduzeća?

VUJOVIĆ: Nije bilo zakonito postojanje tog preduzeća sa stanovišta djelokruga rada. Da bi nešto tako bilo moguće, bilo je potrebno donijeti čitav set zakona koji bi to omogućio. Radilo se očigledno o političkim momentima da jedan ministar tada ima kontrolu nad što više resursa. I tako to biva kada sistemska rješenja prilagođavate personalnim rješenjima. Preambiciozno je bilo očekivati da to preduzeće može ispratiti toliko raznorodne sisteme, od avio i željezničkog saobraćaja, pa sve do energetike i poštanske djelatnosti.

Odluka je donešena na progrešan način, bez zakonskog utemeljnja i podređena političkim ambicijima. Jasno je bilo da to ne može trajati. Ključno pitanje je ko će snositi odgovornost za to? Nova vlada, koja je bila dio stare, raniji ministri, niko? Čini mi se ovo posljednje, to je naša boljka od koje se teško liječimo. Dok neko ne podnese odgovornost za svoje poteze, teško ćemo imati bolje rezultate, posebno u privredi.

Sada jedino znamo da će ovaj eksperiment platiti građani novcem iz budžeta – za plate i moguće otrpemnine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo