Povežite se sa nama

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Ratno rukovodstvo mora odgovarati

Objavljeno prije

na

MONITOR: Evropska komisija preporučila je Crnoj Gori da počne pregovore od 23. poglavlja koje se odnosi na vladavinu prava. Crna Gora će biti prva zemlja koja će početi pregovore na taj način – od najtežih tema. Šta to znači? ULJAREVIĆ: Evropske integracije su evolutivan proces koji donosi nova iskustva svojim učesnicima, a naučene lekcije iz prethodnih proširenja, svakako, oblikuju i dalji nastavak razvoja Unije. Odabir EU da Crnu Goru suoči sa njenim najtežim problemom je rezultat onog što su korisna prethodna iskustva iz posljednjih krugova proširenja, ali i procjene stanja u regionu i još uvijek nedostatnih demokratskih kapaciteta Crne Gore. To je, za poznavaoce trenutnih prilika u Uniji, bio logičan i očekivan pristup.

MONITOR: Pokret za promjene i NOVA tvrde da lider DPS Milo Đukanović i njemu lojalni klanovi žele prekid evropskih integracija Crne Gore kako bi izbjegli suočavanje sa pravnom državom uređenoj po standardima EU, odnosno da izbjegnu zahtjeve Brisela da se hapse i sude krupni kriminalci i korumpirani političari?
ULJAREVIĆ: Ovdje se radi o legitimnoj političkoj utakmici u kojoj naši političari u periodu do dobijanja datuma pregovora pokušavaju da zauzmu što bolju političku poziciju i naglase svoj individualni doprinos napretku Crne Gore u integracionim procesima. Lično mislim da je taj doprinos svih mogao biti mnogo veći.

Što se tiče pojave euroskeptika predvođenih bivšim premijerom, koji je nekoliko izbora dobio upravo na talasu ,,evropske Crne Gore”, ako se i dogodi u nekoj formi to će definitivno biti politički kraj osobe koja je obilježila posljednje dvije političke decenije u Crnoj Gori.

Proces evropskih integracija nije ništa drugo nego proces demokratizacije čitavog društva, podrazumijeva suštinske promjene odnosa i svijesti o pojedinim pitanjima i kao takav je nezaustavljiv.

Procesuiranje šefova organizovanog kriminala i korumpiranih političara neizbježno je u nastupajućem periodu i tu treba sistematski vršiti pritisak i ohrabrivati naše istražne i pravosudne organe da budu odlučni i profesionalni u borbi u kojoj će, vjerujem, izgraditi svoj sada nedostajući integritet i kredibilitet..

MONITOR: Da li evropski put Crne Gore može zaustaviti pritisak domaćih i stranih euroskeptika?
ULJAREVIĆ: Hod na tom putu može biti usporen iz niza razloga, ali ne i zaustavljen. Ovo prvo zahtijeva stalan oprez i konstruktivan kritički stav, a ovo drugo je ohrabrenje da se crnogorsko društvo mijenja i kreće u pravom smjeru. Eventualna borba u Crnoj Gori između euroskeptika i euroentuzijasta, bila bi borba između konzervativne i prosperitetne Crne Gore. Mi smo u značajnoj mjeri postali otvoreno društvo i nemoguće je stvari vratiti unazad. Nikakvi parcijalni interesi kriminalno-političko-poslovnih struktura nijesu u stanju da zaustave razvoj evropske priče, ali je za očekivati dosta pokušaja te vrste.

MONITOR: Šta bi za Crnu Goru značilo odgađanje davanja datuma početka pregovora o pristupanju Crne Gore Evropskoj uniji?
ULJAREVIĆ: To bi bilo loše za sve nas koji se zalažemo za demokratizaciju i evropeizaciju društva, jer bi usporilo i postojeće reforme, čiji je inicijalni impuls bio upravo proces pridruživanja EU. Mi još nemamo donosioce odluka koji pokazuju odgovornost prema sopstvenim građanima, i bez kontinuiranog pritiska koji nose evropske integracije ne možemo očekivati rješavanje brojnih problema koji opterećuju naše društvo. Ovaj nas proces tjera da budemo sistematičniji i da proizvodimo konkretne rezultate, a što više bude odmicao smanjivaće se i prostor za manipulacije već prezrelih političkih elita i otvarati za one snage koje imaju stručni kapacitet i kredibilitet da vode državu.

MONITOR: Koje su glavne slabosti Crne Gore prema Izvještaju Evropske komisije?
ULJAREVIĆ: Cijenim da Izvještaj o napretku koji je Komisija objavila 12. oktobra 2011. u mnogo čemu daje ružičastu sliku Crne Gore i da je to vid podrške same EK ubrzanju procesa kroz pridobijanje svih država članica da nam daju datum pregovora. No, i takav Izvještaj ukazuje na brojne izazove u oblasti vladavine prava, tako da je neophodno hitno početi sa učinkovitim reformama koje vode depolitizaciji pravosuđa, nezavisnosti rada tužilaštva, uspostavljanju efektivne kontrolne uloge Skupštine, odlučnoj borbi protiv korupcije, itd. I dalje se čita ozbiljna zabrinutost u primjeni antidiskriminacionih politika i slobode izražavanja, iako je tu vlast pokušala nekim svojim promotivnim aktivnostima prikriti pravo stanje stvari. Reforma državne uprave, decentralizacija i razvoj lokalnih zajednica moraju se značajno unaprijediti…

MONITOR: Za članstvo u EU nisu dovoljne samo promjene na političkom i institucionalnom nivou, nego treba mijenjati i svijest građana. Kako tu napreduje Crna Gora?
ULJAREVIĆ: Čitav proces je jako zahtijevan. Mora imati dobru zakonsku osnovu, strateške dokumente i akcione planove, ali i proizvesti promjenu svijesti o društvu i njegovom funkcionisanju. Ta promjena svijesti će biti najizazovnija. Građansko obrazovanje kao princip još nije snažno prostrujalo našim društvom. Važno je da prihvatimo evropske vrijednosti, ali da ne izgubimo sebe i najbolje od svoje autentičnosti. Taj balans tokom mijenjanja će biti težak za sve slojeve društva. Recimo, upravo afirmacija antidiskriminacionih politika mogla bi da ubrza razvoj svijesti na onom najvažnijem polju – polju ljudskih prava i sloboda. Susretanje sa dilemom o pravima i slobodama LGBT populacije je šansa da crnogorski građani procijene trenutnu mogućnost prihvatanja različitosti i drugosti, koje su u osnovi evropskih vrijednosti.

MONITOR: Da li Crna Gora prvo treba da dobije datum za početak pregovora sa Evropskom unijom, pa odredi sastav pregovaračkih timova?
ULJAREVIĆ: Crna Gora treba da odredi kompetentan tim koji je sposoban da odgovori izazovima pregovora. Konture tima nije rano praviti već sada, ali kompletno zaokružen tim treba konstituisati nakon dobijanja datuma.

MONITOR: Ko po Vašem mišljenju treba da bude u pregovaračkim timovima?
ULJAREVIĆ: Pregovarački tim treba da bude inkluzivan, da nađe balans između često konfrontirajućih koncepata ,,brzine integracije”, ,,demokratske kontrole” i ,,učešća zainteresovanih strana”. Predpristupne pregovore država vodi sa EU, pri čemu treba osluškivati i glasove država članica. No, istovremeno pregovori teku i na raznim nivoima u samoj kući, u Crnoj Gori. Stoga je najvažnije da tim ima kredibilitet kod svih nas, jer je to politički nivo, a kasnije on radi na tehničkom nivou usaglašavanja. Prednost treba da imaju ljudi iz struke, koji posjeduju znanje i oni koji će se kroz sam proces graditi da budu spremni da pravnu tekovinu EU djelotvorno primjenjuju.

MONITOR: Da li u pregovaračkim timovima treba da učestvuju i predstavnici NVO sektora i zašto?
ULJAREVIĆ: Da, naravno, ali u konsultativnoj ulozi. U EU ulazi čitava država i društvo, pa stoga čitav sistem mora biti pripremljen. Treba podsjetiti da se pregovara o tome kada će se prihvatiti acquis, standarde znamo, a kada ćemo biti u stanju da ih primijenimo možemo samo zajednički ocijeniti i to u onom dijapazonu u kojem država olako obećava brzinu a civilni sektor upozorava koliko smo još daleko od željene situacije. Uzmite, recimo, oblast zaštite životne sredine, koja je jako važna za EU, i kakvi su tu dijametralno suprotni stavovi predstavnika institucija i NVO sektora.

MONITOR: Kakva treba da bude uloga medija u ovim procesima
ULJAREVIĆ: Složena i ja se nadam da će naši mediji moći da odgovore tom zadatku, jer istovremeno treba da našu javnost informišu, obrazuju i upozoravaju na sve aspekte integracija znalački i objektivno.

Rezervisanost članica EU

MONITOR: Zašto nekoliko uticajnih članica EU imaju nedoumice oko tog datuma?
ULJAREVIĆ: Iz vrlo različitih razloga, ali treba imati u vidu da se radi o državama koje nijesu ni na koji način neprijatelji crnogorskog društva, već neke od njih, poput Njemačke, imaju ovdje i značajna ulaganja i pokazuju se kao istinski prijatelji. Činjenica je da gibanja u okviru same Unije utiču na njene članice, ali i da su mnoge posebno oprezne zbog problema koji se Crnoj Gori predugo spočitavaju, a čijem se rješavanju na institucionalnom nivou prilazi nevoljno. U nekim državama članicama smo mi, nažalost, prepoznatljiviji po priči o organizovanom kriminalu vezanom za centre političkog odlučivanja, nego po mnogim drugim stvarima koje bi nas prikazale u boljem svijetlu. Ovo će biti pitanje odabira strategije. Nadam se da će, ipak, sve članice EU biti na stanovištu da nam daju datum pregovora da bi se efikasno izborili sa svojim najvećim problemima i slabostima.

Manipulativno suočavanje sa prošlošću

MONITOR: Da li CG može u Evropu bez suočavanja sa nedavnom prošlošću – niko nije kažnjen, a posebno nijedan nalogodavac, za ratne zločine, ta se prošlost sada interpretira tako da svjedoci budu glavni krivci?
ULJAREVIĆ: Suočavanje sa prošlošću u Crnoj Gori je sporo, manipulativno, sa pravosuđem koje ne može da odgovori tom izazovu, sa optužnicama koje niti su obuhvatile najodgovornije, niti su izvedene u dijelu dokaza. Takav odnos bitno će otežavati poziciju Crne Gore u daljem procesu pregovaranja, jer ovaj dio pripada izgradnji sistema vladavine prava,odnosno poglavlju sa kojim počinjemo i završavamo pregovore.

Crnogorsko ratno rukovodstvo moraće se suočiti sa svojom odgovornošću za godine koje je obilježio ,,rat za mir”, a nezavisnost pravosuđa biće potvrđena upravo kada crnogorskom ratnom rukovodstvu bude omogućeno da pred sudom dokazuje svoju ,,nevinost”.

Razmatrajući primjer nacističke Njemačke, Karl Jaspers daje tipologiju moguće krivice ili odgovornosti građana za postupke tog režima koje dijeli na: krivičnu odgovornost, političku krivicu, moralnu krivicu i metafizičku krivicu. Suština je da ni jednog trenutka ne smijemo dozvoliti da se konkretni ljudi zaborave i izbjegnu pravdi. Za svakog se može utvrditi odgovarajući tip odgovornosti ili krivice, iako je to svakako jasnije kod krivične, a kako dalje idemo sve osjetljivije. Upravo građanska odgovornost svih nas treba da spriječi imputiranje lažnog centralnog narativa o neučešću Crne Gore u ratnim događajima i jednakoj (ne)krivici svih. Spremnost, na primjer, konkretno Slobodana Pejovića da progovori i da svoj iskaz vezano za dešavanja i deportacije bosanskih izbjeglica je od nemjerljivog značaja za ubrzanje procesa suočavanja sa prošlošću.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo