Povežite se sa nama

INTERVJU

DR BRANISLAV KOVAČIĆ, UNIVERZITET HARTFORD, SAD: Priče za gluve uši

Objavljeno prije

na

Profesionalni novinari suočeni su s propadanjem istraživačkog novinarstva, gubeći bitku s lokalnim tajkunsko-političkim savezima. Šta o tome misli i koliko je u demokratskoj tradiciji važna uloga istraživačkog novinarstva razgovarali smo s Branislavom Kovačićem, profesorom na Fakultetu za komunikacije Univerziteta Hartford, Konektikat, SAD. Dr Kovačić je i sam bio novinar u nekoliko jugoslovenskih nedjeljnika, prije nego što je otišao u SAD. Objavio je nekoliko knjiga na engleskom jeziku iz oblasti komunikologije, a sada radi na novoj – poređenju dometa istraživačkog novinarstva u Srbiji i Hrvatskoj. MONITOR: Radite na knjizi o istraživačkom novinarstvu u zemljama regiona bivše Jugoslavije. Kakve su vaše ocjene o dometima i kvalitetu tog izuzetno zahtjevnog i rizičnog novinarskog posla?
KOVAČIĆ: Za sada radim na uporednoj analizi istraživačkog novinarstva u Srbiji i Hrvatskoj u poslednje dve decenije. Na osnovu dosadašnjeg istraživanja mogu da zaključim da su dosadašnji dometi neujednačeni. Za to postoji nekoliko razloga.

Pitanje vlasništva medija i kako vlasnici utiču na uređivačku politiku za javnost je u obe države još uvek, iako ne u svakom pojedinačnom slučaju, pod velom tajnosti. Tržište je posle raspada SFRJ smanjeno i rasparčano pa je medijima više nego teško da se samofinansiraju. Istrazivačko novinarstvo zahteva dugoročni vremenski okvir, znatna finansijska sredstva, veliku i zainteresovanu javnost, iskusne i veoma obrazovane novinare i raznolike izvore informacija – ljude, dokumenta, i bilo koji drugi dokazni materijal.

Pitanje novinarske forme takođe je vrlo bitno. Tekstovi u dnevnim listovima, nedeljnicima, dnevnim i nedeljnim informativnim emisijama, bilo u tradicionalnim ili internet verzijama, veoma su važni. Međutim, knjige i dokumentarne emisije još su prikladnije forme priča koje istraživaćki novinari nude publici.

Moj je utisak da su istraživački novinari u Hrvatskoj napravili veće pomake nego njihove kolege u Srbiji. Ako uzmem u obzir samo teme organizovanog kriminala i ratnih zločina, dve bitne teme, hrvatski istrazivački novinari objavili su više knjiga, koristili izvore koji nisu anonimni i uglavnom vrlo desledno poštovali pravila profesije. I to u državi koja je ostvarila mnoge svoje ratne i političke ciljeve. Zabrinjavajuće je da istrazivački novinari u Srbiji, državi koja nije uspela ni u jednom ratu devedesetih, nisu objavili ni jednu knjigu o ratnim zločinima svoje strane.

MONITOR: Interesantno je da je u posljednjih desetak godina, od prestanka ratova i odlaska režima Slobodana Miloševića, sve manje medija i novinara ostalo posvećeno profesiji i njenoj ulozi kakva je razvijana u demokratskim društvima. Kako je to moguće i šta nam to govori?
KOVAČIĆ: Razlozi su višestruki. Na Srbiju utiču globalni trendovi. U Sjedinjenim Američkim Državama istraživačko novinarstvo ima dosta teškoća. Štampa je u velikoj finansijskoj, kulturnoj, i tehnološkoj krizi. Mladi uglavnom ne čitaju novine. Mali oglasi su se preselili na Craig's list a reklame se polako sele na internet. Na primer, Google zarađuje ogroman profit od reklama na Internetu. Taj profit je bio 4,2 milijarde dolara 2008. godine; prošle godine je skočio na 8,5 milijardi dolara, a ove godine će biti između 10 i 11 milijardi dolara.

Američko društvo je multikulturalno i višejezičko. Broj medija i kanala je ogroman, a uloga Interneta u istraživačkom novinarstvu daleko je značajnija nego u Srbiji i Hrvatskoj. Međutim, znalci tvrde da novinari koji rade za američku štampu proizvode skoro 80 posto vesti, a da ostali mediji – najviše Internet – samo ubrzavaju cirkulaciju vesti. A američka štampa je u ozbiljnoj krizi.

Ono što je specifično za Srbiju je da su mediji finansijski nejaki, da nije lako utvrditi prave vlasnike, da ima malo obrazovanih istraživačkih novinara, da je publika mala i izgleda nezainteresovana za ,,teške” teme, i da jedan značajan deo te male publike istraživačko novinarstvo tretira kao nepatriotsko obznanjivanje mana srpskog društva.

Vitalnost istraživačkog novinarstva jedno je od najpouzdanijih merila demokratije, tolerantnosti i odgovornosti u jednom društvu.

MONITOR: Američko istraživačko novinarstvo bilo je na visokoj cijeni, naročito poslije Afere Votergejt kada je, praktički, rad dvojice novinara iz Vašington posta natjerao Ričarda Niksona da podnese ostavku nakon osvajanja drugog predsjedničkog mandata. Šta je taj slučaj značio za SAD?
KOVAČIĆ: Po mom mišljenju, Afera Votergejt proizvela je i povoljne i nepovoljne trendove. Ono sto je dobro – ostavka Ričarda Niksona je potvrdila da se moraju poštovati legitimna pravila političkog ponašanja. Niksonova ostavka je potvrdila da je funkcija predsednika SAD-a mnogo, mnogo važnija od bilo koje osobe koja tu funkciju trenutno obavlja. Niksonova ostavka je odbranila i ojačala legitimitet funkcije predsednika SAD-a. I Vašington post, jedan od najuglednijih američkih dnevnih listova, ojačao je ulogu psa čuvara (watchdog) štampe i svih drugih medija.

Ono što je nepovoljno – Niksonova ostavka verovatno je oslabila želju da se ozbiljno razmatraju slabosti celovitog političkog sistema SAD-a. Mnogo je zanimljivija priča o Niksonovom nezakonitom i kompromitujućem ponašanju, nego o ozbiljnoj analizi uloge izvršne vlasti (funkcije predsednika i njegovog kabineta) i mogućeg narušavanja ravnoteže između zakonodavne, sudske i izvršne vlasti u korist izvršne vlasti u domaćoj i spoljnoj politici.

Bob Woodward je postao i ostao novinarska zvezda, ali je pitanje da li je zadržao profesionalnu nezavisnost. Takođe, Bob Woodward je verovatno i nehotično doprineo mitologizaciji neimenovanih izvora (,,duboko grlo”).

MONITOR: Novinari Vašington posta decenijama su čuvali identitet svog „dubokog grla” u slučaju Votergejt, da bi se on pred kraj života, sam predstavio javnosti. Kod nas je, međutim, problem što objelodanjene stvari, sa sve javnim i tajnim izvorima, ostaju bez odjeka. Koliko je uloga artikulisanog dijela građanstva – javnosti a ne javnog mnjenja, važna kao podrška istraživačkom novinarstvu?
KOVAČIĆ: Uloga javnosti je kritična. Bez uzajamne podrške nema ni istraživačkog novinarstva ni javnosti. Važno je shvatiti da javno mnjenje – definisano kao prosečni stavovi građana o bilo kojoj temi – nije isto što i javnost. Cinizam javnog mnjenja, a u stvari osećaj bespomoćnosti i bezbrojne teorije zavere po kojima je Srbija uvek žrtva, samo upozoravaju da je javnost u Srbiji nejaka. Udruženja građana, nevladine organizacije i profesionalna udruženja koja pokreću rasprave o bitnim temama društva, konstituišu javnost koja sugeriše teme vredne pažnje istraživačkih novinara, političkih i zakonodavnih tela i građana. Kad priče istraživačkih novinara padnu na gluvo uvo svih onih koji bi trebalo da dobro čuju, onda smo suočeni s novim vidom političke i ekonomske samovolje. Moćnici su shvatili da mogu ostati moćnici i bez cenzure. Pošto se javnost ne buni i ne zahteva odgovornost, moćnici izgleda veruju da su priče istraživačkih novinara samo priče koje smiruju živce a ne dovode do pobuna.

Sudstvo

MONITOR: Ako u nekoj državi, kao u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, ima neprocesuiranih ili neadekvatno procesuiranih slučajeva ubistava novinara, bez da se pokaže interesovanje za naručioce ubistava i tzv. političku pozadinu, o čemu nam to govori?
KOVAČIĆ: Da živimo u društvima u kojima ne postoji nezavisno sudstvo, u kojima ne postoji ni politička volja ni politička kultura da se organizovani kriminal razdvoji od ekonomske i političke vlasti, i da smo suočeni sa vrlo efikasnom metodom zastrašivanja i novinara i građana. Novinari ne mogu sami promeniti i poboljšati društvo u kojem žive. Nezavisno sudstvo u SAD je jedan od glavnih izvora informacija koji hrani istraživačko novinarstvo. Sve to izgleda još uvek ne postoji u tri gore spomenute države.

Zastupničko novinarstvo

MONITOR: Što je danas s američkim istraživačkim novinarstvom, da li su 11. septembar i mjere koje je preduzela Bušova administracija nanijele štetu i na tom planu? Zašto je Majkl Mur u filmu Farenhajt 9/11 bio radikalniji i bolji u istraživačkom poslu od američkih medija?
KOVAČIĆ: Iako poštujem rad Majkla Mura, nisam bas siguran da je Farenhajt 9/11 najbolji primer istraživačkog posla. Ja bih pre rekao da je to primer ,,zastupničkog” novinarstva (advocacy journalism) koje promoviše jednu orijentaciju i selektivno je potkrepljuje sa mnogo ubedljivih primera, a prećutkuje dokazni materijal koji dovodi u pitanje tu orijentaciju.

Istraživački novinari u Americi jedno su vreme bili i previše rodoljubivo nastrojeni. Na svu sreću, mediji su počeli preispitivati svoju (prećutnu) navijačku poziciju. Ono što se, međutim, može zameriti američkim istraživačkim novinarima je da i u najpovoljnijim uslovima, i u pričama koje najviše uznemiravaju i upozoravaju, polaze od pretpostavke da su američke institucije dobre. Funkcioneri greše, prave gluposti, bave se kriminalom, primaju mito. Kroz svoje priče istraživački novinari u Americi dižu veo tajni i tako sramote ,,prestupnike”. Ali vrlo retko dovode u pitanje pozornicu i tako izbegavaju pitanje o potrebi transformacije samog sistema.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo