INTERVJU
DR BRANISLAV KOVAČIĆ, UNIVERZITET HARTFORD, SAD: Priče za gluve uši

Profesionalni novinari suočeni su s propadanjem istraživačkog novinarstva, gubeći bitku s lokalnim tajkunsko-političkim savezima. Šta o tome misli i koliko je u demokratskoj tradiciji važna uloga istraživačkog novinarstva razgovarali smo s Branislavom Kovačićem, profesorom na Fakultetu za komunikacije Univerziteta Hartford, Konektikat, SAD. Dr Kovačić je i sam bio novinar u nekoliko jugoslovenskih nedjeljnika, prije nego što je otišao u SAD. Objavio je nekoliko knjiga na engleskom jeziku iz oblasti komunikologije, a sada radi na novoj – poređenju dometa istraživačkog novinarstva u Srbiji i Hrvatskoj. MONITOR: Radite na knjizi o istraživačkom novinarstvu u zemljama regiona bivše Jugoslavije. Kakve su vaše ocjene o dometima i kvalitetu tog izuzetno zahtjevnog i rizičnog novinarskog posla?
KOVAČIĆ: Za sada radim na uporednoj analizi istraživačkog novinarstva u Srbiji i Hrvatskoj u poslednje dve decenije. Na osnovu dosadašnjeg istraživanja mogu da zaključim da su dosadašnji dometi neujednačeni. Za to postoji nekoliko razloga.
Pitanje vlasništva medija i kako vlasnici utiču na uređivačku politiku za javnost je u obe države još uvek, iako ne u svakom pojedinačnom slučaju, pod velom tajnosti. Tržište je posle raspada SFRJ smanjeno i rasparčano pa je medijima više nego teško da se samofinansiraju. Istrazivačko novinarstvo zahteva dugoročni vremenski okvir, znatna finansijska sredstva, veliku i zainteresovanu javnost, iskusne i veoma obrazovane novinare i raznolike izvore informacija – ljude, dokumenta, i bilo koji drugi dokazni materijal.
Pitanje novinarske forme takođe je vrlo bitno. Tekstovi u dnevnim listovima, nedeljnicima, dnevnim i nedeljnim informativnim emisijama, bilo u tradicionalnim ili internet verzijama, veoma su važni. Međutim, knjige i dokumentarne emisije još su prikladnije forme priča koje istraživaćki novinari nude publici.
Moj je utisak da su istraživački novinari u Hrvatskoj napravili veće pomake nego njihove kolege u Srbiji. Ako uzmem u obzir samo teme organizovanog kriminala i ratnih zločina, dve bitne teme, hrvatski istrazivački novinari objavili su više knjiga, koristili izvore koji nisu anonimni i uglavnom vrlo desledno poštovali pravila profesije. I to u državi koja je ostvarila mnoge svoje ratne i političke ciljeve. Zabrinjavajuće je da istrazivački novinari u Srbiji, državi koja nije uspela ni u jednom ratu devedesetih, nisu objavili ni jednu knjigu o ratnim zločinima svoje strane.
MONITOR: Interesantno je da je u posljednjih desetak godina, od prestanka ratova i odlaska režima Slobodana Miloševića, sve manje medija i novinara ostalo posvećeno profesiji i njenoj ulozi kakva je razvijana u demokratskim društvima. Kako je to moguće i šta nam to govori?
KOVAČIĆ: Razlozi su višestruki. Na Srbiju utiču globalni trendovi. U Sjedinjenim Američkim Državama istraživačko novinarstvo ima dosta teškoća. Štampa je u velikoj finansijskoj, kulturnoj, i tehnološkoj krizi. Mladi uglavnom ne čitaju novine. Mali oglasi su se preselili na Craig's list a reklame se polako sele na internet. Na primer, Google zarađuje ogroman profit od reklama na Internetu. Taj profit je bio 4,2 milijarde dolara 2008. godine; prošle godine je skočio na 8,5 milijardi dolara, a ove godine će biti između 10 i 11 milijardi dolara.
Američko društvo je multikulturalno i višejezičko. Broj medija i kanala je ogroman, a uloga Interneta u istraživačkom novinarstvu daleko je značajnija nego u Srbiji i Hrvatskoj. Međutim, znalci tvrde da novinari koji rade za američku štampu proizvode skoro 80 posto vesti, a da ostali mediji – najviše Internet – samo ubrzavaju cirkulaciju vesti. A američka štampa je u ozbiljnoj krizi.
Ono što je specifično za Srbiju je da su mediji finansijski nejaki, da nije lako utvrditi prave vlasnike, da ima malo obrazovanih istraživačkih novinara, da je publika mala i izgleda nezainteresovana za ,,teške” teme, i da jedan značajan deo te male publike istraživačko novinarstvo tretira kao nepatriotsko obznanjivanje mana srpskog društva.
Vitalnost istraživačkog novinarstva jedno je od najpouzdanijih merila demokratije, tolerantnosti i odgovornosti u jednom društvu.
MONITOR: Američko istraživačko novinarstvo bilo je na visokoj cijeni, naročito poslije Afere Votergejt kada je, praktički, rad dvojice novinara iz Vašington posta natjerao Ričarda Niksona da podnese ostavku nakon osvajanja drugog predsjedničkog mandata. Šta je taj slučaj značio za SAD?
KOVAČIĆ: Po mom mišljenju, Afera Votergejt proizvela je i povoljne i nepovoljne trendove. Ono sto je dobro – ostavka Ričarda Niksona je potvrdila da se moraju poštovati legitimna pravila političkog ponašanja. Niksonova ostavka je potvrdila da je funkcija predsednika SAD-a mnogo, mnogo važnija od bilo koje osobe koja tu funkciju trenutno obavlja. Niksonova ostavka je odbranila i ojačala legitimitet funkcije predsednika SAD-a. I Vašington post, jedan od najuglednijih američkih dnevnih listova, ojačao je ulogu psa čuvara (watchdog) štampe i svih drugih medija.
Ono što je nepovoljno – Niksonova ostavka verovatno je oslabila želju da se ozbiljno razmatraju slabosti celovitog političkog sistema SAD-a. Mnogo je zanimljivija priča o Niksonovom nezakonitom i kompromitujućem ponašanju, nego o ozbiljnoj analizi uloge izvršne vlasti (funkcije predsednika i njegovog kabineta) i mogućeg narušavanja ravnoteže između zakonodavne, sudske i izvršne vlasti u korist izvršne vlasti u domaćoj i spoljnoj politici.
Bob Woodward je postao i ostao novinarska zvezda, ali je pitanje da li je zadržao profesionalnu nezavisnost. Takođe, Bob Woodward je verovatno i nehotično doprineo mitologizaciji neimenovanih izvora (,,duboko grlo”).
MONITOR: Novinari Vašington posta decenijama su čuvali identitet svog „dubokog grla” u slučaju Votergejt, da bi se on pred kraj života, sam predstavio javnosti. Kod nas je, međutim, problem što objelodanjene stvari, sa sve javnim i tajnim izvorima, ostaju bez odjeka. Koliko je uloga artikulisanog dijela građanstva – javnosti a ne javnog mnjenja, važna kao podrška istraživačkom novinarstvu?
KOVAČIĆ: Uloga javnosti je kritična. Bez uzajamne podrške nema ni istraživačkog novinarstva ni javnosti. Važno je shvatiti da javno mnjenje – definisano kao prosečni stavovi građana o bilo kojoj temi – nije isto što i javnost. Cinizam javnog mnjenja, a u stvari osećaj bespomoćnosti i bezbrojne teorije zavere po kojima je Srbija uvek žrtva, samo upozoravaju da je javnost u Srbiji nejaka. Udruženja građana, nevladine organizacije i profesionalna udruženja koja pokreću rasprave o bitnim temama društva, konstituišu javnost koja sugeriše teme vredne pažnje istraživačkih novinara, političkih i zakonodavnih tela i građana. Kad priče istraživačkih novinara padnu na gluvo uvo svih onih koji bi trebalo da dobro čuju, onda smo suočeni s novim vidom političke i ekonomske samovolje. Moćnici su shvatili da mogu ostati moćnici i bez cenzure. Pošto se javnost ne buni i ne zahteva odgovornost, moćnici izgleda veruju da su priče istraživačkih novinara samo priče koje smiruju živce a ne dovode do pobuna.
Sudstvo
MONITOR: Ako u nekoj državi, kao u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, ima neprocesuiranih ili neadekvatno procesuiranih slučajeva ubistava novinara, bez da se pokaže interesovanje za naručioce ubistava i tzv. političku pozadinu, o čemu nam to govori?
KOVAČIĆ: Da živimo u društvima u kojima ne postoji nezavisno sudstvo, u kojima ne postoji ni politička volja ni politička kultura da se organizovani kriminal razdvoji od ekonomske i političke vlasti, i da smo suočeni sa vrlo efikasnom metodom zastrašivanja i novinara i građana. Novinari ne mogu sami promeniti i poboljšati društvo u kojem žive. Nezavisno sudstvo u SAD je jedan od glavnih izvora informacija koji hrani istraživačko novinarstvo. Sve to izgleda još uvek ne postoji u tri gore spomenute države.
Zastupničko novinarstvo
MONITOR: Što je danas s američkim istraživačkim novinarstvom, da li su 11. septembar i mjere koje je preduzela Bušova administracija nanijele štetu i na tom planu? Zašto je Majkl Mur u filmu Farenhajt 9/11 bio radikalniji i bolji u istraživačkom poslu od američkih medija?
KOVAČIĆ: Iako poštujem rad Majkla Mura, nisam bas siguran da je Farenhajt 9/11 najbolji primer istraživačkog posla. Ja bih pre rekao da je to primer ,,zastupničkog” novinarstva (advocacy journalism) koje promoviše jednu orijentaciju i selektivno je potkrepljuje sa mnogo ubedljivih primera, a prećutkuje dokazni materijal koji dovodi u pitanje tu orijentaciju.
Istraživački novinari u Americi jedno su vreme bili i previše rodoljubivo nastrojeni. Na svu sreću, mediji su počeli preispitivati svoju (prećutnu) navijačku poziciju. Ono što se, međutim, može zameriti američkim istraživačkim novinarima je da i u najpovoljnijim uslovima, i u pričama koje najviše uznemiravaju i upozoravaju, polaze od pretpostavke da su američke institucije dobre. Funkcioneri greše, prave gluposti, bave se kriminalom, primaju mito. Kroz svoje priče istraživački novinari u Americi dižu veo tajni i tako sramote ,,prestupnike”. Ali vrlo retko dovode u pitanje pozornicu i tako izbegavaju pitanje o potrebi transformacije samog sistema.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Teret nasljeđa i nasljednika

Pravosuđe je još prilično zarobljeno nasljeđem Đukanovića i Medenice. Na žalost, oni koji su umjesto Đukanovića došli na vlast nijesu pokazali želju da to promijene. Većina od njih želi da pravosuđem upravlja neko ko će za njih biti ono što je Medenica bila za prethodnu vlast
MONITOR: Kako komentarišete objavljene transkripte, odnosno prepiske između Petra Lazovića i Ljuba Milovića vezano za crnogorsko pravosuđe i slučaj državni udar?
RADULOVIĆ: Objavljeni transkripti sa sky aplikacije između Petra Lazovića i Ljuba Milovića potvrđuju višegodišnje sumnje da je crnogorsko pravosuđe u značajnom dijelu bilo pod nedozvoljenim uticajem kriminalnih grupa. Na žalost, pravosuđe još uvijek nije oslobođeno od uticaja kriminala, ali ni od uticaja politike koju je često veoma teško razlikovati od kriminala. Sky prepiska je dodatno pokazala kakvi su ti uticaji i bilo bi veoma korisno ako tužilaštvo adekvatno iskoristi materijal dobijen od strane Europola. Simptomatična je bila i reakcija g-dina Mandića i g-dina Kneževića sa populističkim izjavama o „pravosudnom zemljotresu“ koji je izazvala sky prepiska u ovom slučaju. Međutim, ne tako davno nijesu imali takav stav o sky prepisci u predmetu koji se vodi protiv Mila Božovića. Zato je veoma važno da tužilaštvo profesionalno radi svoj posao u svakom predmetu i da pokaže da među kriminalcima nije bilo, niti ih sada ima, ideoloških, političkih, religijskih ili bilo kojih drugih razlika na kojima i političari i kriminalci godinama profitiraju.
MONITOR: Kako vidite ocjenu sutkinje Mugoše da je drugostepena presuda u slučaju “državni udar” kupljena i šta su institucionalni koraci nakon takve ocjene?
RADULOVIĆ: Veoma je važno što je Specijalno tužilaštvo saopštilo da je ovim povodom ranije pokrenulo postupak. Od izuzetnog je značaja da se sve činjenice potpuno i nesporno utvrde i da, u slučaju da je bilo koja presuda “kupljena”, sva odgovorna lica budu krivično procesuirana i kažnjena. U tom kontekstu moram reći da je, najblaže rečeno, neprimjerena izjava g-dina Mandića da je uvjeren da je kupljena presuda u prvostepenom postupku iako dodaje da nema dokaze za to, isto kao što je neprimjerena i reakcija sutkinje Suzane Mugoše da je kupljena drugostepena presuda. Očekujem da Specijalno tužilaštvo utvrdi da li je neko, i ako jeste ko i na koji način, kupio bilo koju presudu. Presude se ne smiju kupovati, ali se ni sudije ne smiju javno optuživati bez dokaza na osnovu ličnog uvjerenja.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
IVAN MARINOVIĆ, REDITELJ: Pet dobrih filmova može da promijeni život

Moj prvi film Igla ispod praga je imao skroman, ali sasvim lijep uspjeh za jedan debitantski crnogorski film. Živi i zdravi imaju veću snagu, veće znanje i veću dramsku napetost u sebi. Mislim da je intenzivniji i zabavniji film i da će biti mnogo popularniji od prvog
Film Živi i zdravi crnogorskog sineaste Ivana Marinovića premijerno je prikazan pred punom salom u okviru takmičarskog programa prestižnog 27. međunarodnog Filmskog festivala Black Nights u Talinu.
Većinski crnogorski film, Živi i zdravi je kopodukcija sa još pet zemalja. Partneri su Adriatic Western iz Crne Gore, Sense Production iz Srbije, Analog Vision iz Češke, Kinorama iz Hrvatske, Krug Film iz Sjevrne Makedonije i Spok Film iz Slovenije, kao i Radio Televizija Crne Gore. Film su podržali Filmski centar Crne Gore, RTCG, Opština Herceg Novi, Portonovi rizort, Turistička organizacija Herceg Novi, Filmski centar Srbije, Češki filmski fond, Hrvatski audiovizuelni centar, Filmska agencija Severne Makedonije, Slovenski filmski centar, Eurimages, Kreativna Evropa MEDIA i See Cinema Network.
Već u toku faze razvoja projekta, film Živi i zdravi osvojio je dvije nagrade: Krzysztof Kieslowski za najbolji scenario na Kanskom festivalu i Excelence Award u okviru Sarajevskog Filmskog festivala. Domaća premijera filma se očekuje početkom 2024. godine.
MONITOR: Selektor festivala u Talinu Edvinas Pukšta opisao je film „Živi i zdravi“ kao dirljivu i eksplozivnu komediju. Mediji su izvještavali da su karte za projekcije bile rasprodate. Za početak razgovora, volio bih da nam prenesete utiske, kako je publika reagovala, stručna javnost, filmska ekipa?
MARINOVIĆ: Selektor Edvinas Pukšta se izborio za to da jedna punokrvna komedija sa ovih prostora uđe u zvanični takmičarski program, što zaista nije tipično. Naš film je samom selekcijom dobio i priznanje da u njemu ima i dubljih slojeva i kvaliteta, iako cilja na najširu moguću publiku. Sale su bile rasprodate, što ni u Talinu, ni na većim festivalima često i nije slučaj, pa smo mogli da imamo pravi test kako jedna publika koja je mnogo hladnija i zatvorenija od balkanske, reaguje na naš humor i na film koji je utemeljen u vrlo specifičnom mentalitetu. Komedije inače teško putuju upravo jer zavise od elastičnosti jezika i humora prostora gdje se priča dešava. Po svim reakcijama mi se čini da smo uspjeli u namjeri da sve te prepreke prevaziđemo i da istopimo inače veoma hladna i suzdržana baltička srca.
MONITOR: Već tokom razvoja projekat je osvojio značajna priznanja, ali snimanje je bilo otežano – pandemija, globalna finansijska kriza. Kako danas gledate na taj proces stvaranja filma?
MARINOVIĆ: Gledam unatrag sa velikim osjećajem zahvalnosti prema svima koji su gradili ovaj film. Iznad svega prema producentkinji Mariji Stojanović, jer smo nas dvoje mnogo i lično rizikovali radeći Žive i zdrave u svim turbulencijama koje su se tokom godina dešavale. Potom prema pomoćniku režije Bojanu Pivašu – pomoćnici su inače tihi i skriveni heroji svakog filma, a mene je Bojan sve vrijeme održavao na površini i spašavao od brojnih grešaka. A dabome i čitavom ansamblu koji je spektakularan.
I to nije samo moja procjena – komentar montažera iz Češke – Mihala Reicha je da se ovako dobar ansambl kod njih ne bi mogao sklopiti. Montažerima treba vjerovati, jer dok prostudiraju materijal i sve snimljene tejkove, jasno vide i kvalitet procesa i rediteljskog i glumačkog. A od čitavog ansambla teško je ne uvidjeti kakvi su glumci Tihana Lazović i Goran Slavić. Njihova igra, odnos, instinkt, posvećenost i disciplina su dar za svakog reditelja. Zaista je bila privilegija raditi ovaj film, i tu mislim na svakog glumca ponaosob.
Od predivnih naturščika poput Sejda Alijaja i Zora Martinetija, preko efektnih malih epizoda Miloša Pejovića, Tamare Dragičević, Lare Dragović, Stefana Vukovića i Omara Bajramspahića, pa do uzbudljivih, atipičnih uloga Nikole Ristanovskog, Dejana Đonovića, Dragane Dabović, Gorana Bogdana, Snježane Sinovčić i šampiona crnogorskog filma Moma Pićurića koji je zablistao kao nikad do sad. Radili su svi uz zaista mnogo iskrene ljubavi i prema projektu i prema saradnicima i veoma sam ponosan na to šta smo skupa postigli.
Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR I DIPLOMATA: Da bi Palestinci dobili državu – unutar Izraela mora sazrijeti odluka

Ekstremni cionisti nikada nisu krili da im je glavni i bezmalo jedini cilj protjerati i posljednjeg Palestinca iz Palestine, a ne od njih praviti služinčad. I to se prepoznaje evo decenijama. Diskriminacija je najmanje zlo u lepezi legalizovanog obespravljivanja sa ciljem zatiranja i same uspomene na Palestinu i Palestince
MONITOR: Uz zagovaranje prava Izraela na odbranu, SAD i EU sada više insistiraju na „humanitarnim pauzama“ da bi se olakšao položaj palestinskih civila u Gazi. Da li je situacija sa IDF (Izraelskim odbrambenim snagama) izmakla kontroli Zapada?
DIZDAREVIĆ: Ne mislim da je išta u vezi sa IDF-om “izmaklo kontroli Zapada“. To “izmicanje kontroli” traje decenijama. Neupitno je da su, za početak, neophodni urgentni potezi da bi se “olakšao položaj palestinskih civila” ali, suština cijelog problema nije u aktuelnom položaju civila. Taj je položaj samo nastavak, de facto, suštinskog problema kojeg svijet evo sedam i po decenija naziva “palestinskim problemom”. A riječ je, za svo to vrijeme, o “izraelskom problemu”, a čak i prije toga o “problemu” kompletne međunarodne zajednice, svjetske organizacuije i politike, sprdnje sa proklamovanim vrijednostima, institucijama, odlukama, rezolucijama itd.
Igubljen je elementarni digniteta UN, EU, o činjenici, recimo, da je Izrael do sada prekršio blizu šezdeset rezolucija formalnio najrelevantnije svjetske organizacije…a odgovor na sve to je – So What? Irak je, recimo, prekršio dvije pa su mu namjestili lažnu optužbu za hemijsko oružje a rezultat je milion mrtvih! Danas se u ovakvom svijetu ne može evo postići ni minimum sa prekidom vatre, a kamo li početi od onoga što je zapravo suština storije: Svijet se raspada na razne načine, a nema snage za otvaranje tog problema. To ne dozvoljavaju interesi u proizvodnji smrti ,jer je ta proizvodnja –monstruozni biznis sa oružjem, pa ratovi sa tim ciljem, pa proizvodnja neprijatelja da bi se ratovalo, pa ulaganje u mržnju. Eto zašto. Propaganda, mitovi – sve je postalo ciljano važno i uspješno.
MONITOR: Ovih dana je Jozep Borelj bio u petodnevnoj posjeti Bliskom istoku. Izgleda, međutim, da EU nije bila uključena u dogovore o primirju. EU se i nije zalagala za to već za „humanitarne pauze“ – kako je i Olaf Šolc ponovio Redžepu Erdoganu u Berlinu. Da li bi za oklijevanje razlog trebalo tražiti u „kompleksu Holokausta“ ili u nečem drugom?
DIZDAREVIĆ: Kompleks Holokausta u određenoj mjeri postoji, ali ne mislim da je on dominantan. Na čelu Njemačke bio je i Vili Brant koji je vremenski bio “bliži” tome, ali je uradio što veliki, hrabri i moralni lider može da uradi –kleknuo je i stekao pravo da nastavi sa politikom na neupitnim principima uz znanje, dignitet i karakter. Naravno, i rezultate. Njemačka je i sa Merkelovom bila mnogo jača i principijelnija na svjetskoj sceni nego što su to Šolc i društvo oko njega danas. Problem je što ni EU pa ni Njemačka, nisu ni sjena onoga što su bili nekad. U EU je puno pa i temeljno različitih linija. Glasa se različito, ujedinjuje se različito, navija se različito…Pa eno imamo i zemlju sa naših prostora, Hrvatsku, koja je glasala u UN-u protiv “humanitarnog prekida vatre”, BiH i Hrvatska svojevremeno nisu htjele da daju glas ni traženju Palestine da pređe u status “države posmatrača”, Mađarska se svrstava među rijetke koji prije neki dan nisu htjeli da glasaju u UN-u, za ukidanje okupiranih teritorija na Zapadnoj obali, itd.
MONITOR: Po ko zna koji put kao rješenje sukoba pominju se „dvije države“. Taj prijedlog je ponovila Usrula fon der Lajen u Kairu, a Džozef Bajden u autorskom tekstu u Vašington postu. Oni se slažu da bi i Gazom trebalo da upravlja Palestinska uprava. Netanjahu to ne prihvata. Da li bi on bio ne samo politički već i „istorijski“ poražen ako bi odmah prihvatio staro-novo rješenje?
DIZDAREVIĆ: Prvo, prijedlozi Ursule fon der Lajen u Kairu (lijepo mjesto za podizanje popularnosti ovakvim izjavama – zašto prijedlog nije dat u ovakvoj Evropi, kod kuće), stižu sada kada su rezultati katastrofe strašni. A sve je što se politike tiče bilo isto kao kroz minulih 75 godina. Osim novog upaljača i do sada neviđenog stepena genocidnog odgovora protiv “životinja” u Gazi, kako reče ministar vojske u Tel Avivu.
Drugo, opet isti redoslijed stvari: prijedloge dijele, bezmalo kao nešto novo spram one ‘47-e i Nakbe ‘48-e, moćnici u svijetu čije su “kuće” – SAD i EU – o tome šutile decenijama. Sluti, dakle, da motiv nije rješenje za Palestinu, već uspjeh dvoje pomenutih na njihovom, domaćem terenu. Kako to da se Bajden prosvijetlio nakon prvih nekoliko sedmica katastrofe ? I naivac vidi da su izbori u SAD ključ te priče, i procjena da dizanje svijeta na noge nije baš naivna storija nebitna u tim izborima.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
DRUŠTVO4 sedmice
UNIVERZITET CG-FAKULTET LIKOVNIH UMJETNOSTI TUŽENI ZA MOBING: Kazna zbog iznošenja mišljenja
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS2 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
Izdvojeno4 sedmice
MONITOROVA ANKETA: Test tek slijedi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
FOKUS4 sedmice
PROGRAM NOVE VLADE: Nepročitana bajka
-
Izdvojeno4 sedmice
SLUČAJ ANDRIJE MANDIĆA: Pragmatični vojvoda
-
Izdvojeno4 sedmice
MIJEŠANJE VLASTI SRBIJE U CRNOGORSKI POPIS STANOVNIŠTVA: Studenti i Dodik na istom zadatku są crkvom