Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ĐOKICA JOVANOVIĆ, SOCIOLOG: Neizvjesne perspektive

Objavljeno prije

na

„Svijet je u stalnoj dinamici”, to opšte mjesto neće nam uvijek pomoći, niti dati odgovor na neizvjesne perspektive društvenih procesa čiji smo i sami dio. Izgleda da za sada nema pouzdanijih odgovora, ali ima dobrih analiza i objašnjenja za ovu neizvjesnost. Vidi se to i po intervjuu koji je Monitoru dao jedan od najaktivnijih srpskih sociologa Đokica Jovanović sa beogradskog Filozofskog fakulteta, autor skoro objavljene i nagrađivane knjige Prilagođavanje: Srbija i moderna, od strepnje do sumnje

MONITOR: Smatrate da je retradicionalizacija termin bez sadržaja. Da se radi o propagandnim trikovima zbog legitimizacije nacionalizma. Šta je onda „prava” tradicija, kako se kreativno odnositi prema njoj?
JOVANOVIĆ: Tradiciju ne razumevam kao kakav indeks nepokretne, okamenjene, baštine. Tradiciju svaka generacija iznova tumači i razumeva. To čine svaka grupa i svaki pojedinac. Neke činjenice ili interpretacije izvlače se na svetlo dana, druge se sklanjaju u senku. U tradiciju se, neretko, uključuje i ono što se nikada nije desilo, a iz nje se izbacuje, opet neretko, ono što se desilo. „Izmišljanje tradicije” – heurističan Hobsbaumov pojam od velike je pomoći u razumevanju ove pojave. Tradicija nije istorija, ali jeste prošlost koja živi danas. Ona jeste i budućnost koja se desila: uvek se iznova javlja u neograničenom broju oblika, likova, značenja…, već prema raznim potrebama, interesima…

Upotreba (naročito ideološka) tradicije (i tu je nevolja) ne zasniva se toliko na lažima koliko na konstruisanim anahronizmima. Anahronizam se konstruiše tako da bude u saglasju sa aktuelnim ideološkim ili (jednostavnije) interesnim predstavama. Na taj način se „pokazuje” da postoji „neprekinuta nit” između prošlog i sadašnjeg – konstruiše se „viševekovna duhovna vertikala”. „Duhovna vertikala” se uzima ne kao povezanost, pa i uzročni sled u kulturi, već se ta konstruisana prošlost uzima kao neumitni i neupitni normativ. Sadašnjost je predestinirana, tj. moguća je samo kao produžetak mitske praslike. Upravo tako se kida stvarno postojeća veza u istorijskom kulturnom tkanju. Konačno, tako „tradicionalisti” u „ime tradicije” dokidaju tradiciju sâmu. Konstruišući sebi podobnu „tradiciju”, „tradicionalisti” stvarne, delatne, diskontinuitete zamenjuju konstruisanim kontinuitetom. To je pokušaj retradicionalizacije. Pošto su restauracije (kao verne kopije) nemoguće, onda je na delu pseudoretradicionalizacija.

Potpuno se isključuje činjenica da je svaka tradicionalna tvorevina u vreme svog nastajanja bila novum, da je nastajala na plećima neke prethodne tradicije, i da je, neretko, rušila tradicije. Isključuje se, takođe, činjenica da je sva istorija sazdana u kolopletu sukoba i saradnje tradicije i novuma, modernizacijâ i pokušaja restauracijâ. Na pitanje: koja tradicija se prihvata kao nesumnjivi monolitni temelj jedne kulture – nema odgovora. Nema ga jer ne postoji.

MONITOR: Kažete i to da je pogrešno tražiti uporište u jeziku za temelj moderne nacije. Kako vam izgledaju potrage za nacionalnim uporištima na kojima političke elite grade države na prostoru nekadašnje SFRJ?
JOVANOVIĆ: Priroda nacionalizma se ogleda i u teritorijalnim pretenzijama. Pošto se jednim jezikom često govori izvan određenih državnih ili etničkih granica onda se celo, „jezički pripadajuće”, područje određuje kao područje na koje polaže pravo odnosna nacija. Zato će srpski nacionalist reći da su oni koji žive u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori… poglavito Srbi. Ali će se, sa druge strane, jedan jezik imenovati kao hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski. Pri tom će jezičke varijante biti proglašene zasebnim jezicima. I u jednom i u drugom slučaju radi se o pukim nacionalističkim igrama. Na jednom lepom sajtu (stripzona.com) devojke i momci s jugoslovenskog prostora postavljaju i sa njega „skidaju” stripove (i ja sam čest gost). Vrlo brzo i lako su se dogovorili kako da nazovu ovaj četvoroimeni jezik. Zovu ga naš jezik. Snježana Kordić, u izvrsnoj studiji Jezik i nacionalizam, naglašava: „…Zapadnoevropske nacije – npr. francuska, njemačka, austrijska, švicarska, nizozemska, španjolska, britanska – nisu formirane na osnovi podudaranja jezičnih, religijskih, etničkih i državnih granica. S obzirom da ni danas u zapadnoevropskim nacionalnim državama ta podudarnost ne postoji, ona očito nije uvjet za nacionalnu državu…”.

MONITOR: S najnovijim iskustvima širokih protesta u arapskom i šire u islamskom svijetu, suočili smo se sa drugačijim razumijevanjem demokratije nego što je zapadni model koji i mi podražavamo.
JOVANOVIĆ: Pad socijalizma objašnjen je kao posledica „sudara” dvaju poredaka: „demokratskog” i „nedemokratskog”. „Demokratski” je, dakako, zapadni poredak zasnovan na „poštovanju ljudskih prava”. A, ljudska prava imaju „univerzalni” karakter jer ona nisu ništa drugo do socijalni izraz ljudske prirode. Dakle, svaki drugi poredak stvari nije u saglasju sa „ljudskom prirodom”. To je šablon. Sada, sudeći po ovom šablonu, izgleda da ljudi, primerice, u islamskom svetu ne znaju kakva je njihova ljudska priroda i da, pride, ne znaju koje su njihove socijalne potrebe. Očigledno je da sadašnji, zapadni model, nije ni po volji mnogih običnih Grka, Skandinavaca, Engleza, Francuza… Eno ih na demonstracijama protiv odluka vlasti koje su izabrane „demokratskom procedurom”.

MONITOR: Gdje je mjesto lijevih ideja u protestima u sadašnjem svijetu, od Vol strita, preko Grčke i mediteranskih zemalja, do Slovenije i Turske?
JOVANOVIĆ: Nekakva alternativa ovoj razobručenoj desnici, opijenoj od poklonjene pobede, nužna je. Nije bitno kako se će se zvati, baš zato što su od negdašnje levice ostali neoprani i neopeglani restlovi. Danas se levica nalazi pred dva velika pitanja na koja se još ne usuđuje da odgovori. Prvo je: kako se emancipovati od turobnog i strašnog boljševičkog i staljinističkog nasleđa? A, drugo, kome levica treba da se obraća? To je klasično pitanje o socijalnom subjektu. Po mom mišljenju, kardinalni problemi su sledeći: levica mora da se obrati svima (pojedincima ili kolektivima) čije je neko legitimno svojstvo ugroženo (osim onih svojstava kojima se ugrožavaju nečija druga legitimna svojstva). Uspostavljanje i razvijanje socijalnih funkcija države permanetni je posao levice. Potom, levica nužno mora da vodi politiku pune zaposlenosti. Nasuprot kapitalističkom poretku koji permanetno i sistemski proizvodi nezaposlenost u vidu rezervne armije rada. Rezervna armija rada, zbog sopstvene nevolje, predstavlja snažan ucenjivački mehanizam za smanjivanje nadnica i za radikalno redukovanje socijalnih funkcija države. Prema tome, ako desnica izbacuje ljude sa posla, levica mora da ih vraća na posao. To je eminentno političko i ideološko pitanje. Mantre o ekonomskoj racionalnosti padaju pred iracionalno raskošnim stilovima života kapitalističke, klerikalne i političke klase. Provalija između sve bogatijih i sve siromašnijih je nepremostivo duboka. Je li to rezultat tzv. tržišne racionalnosti? Jeste. Dakle, potrebna je drugačija racionalnost. To je veliki zadatak pred levicom. Levica će, ukoliko krene ovim putem, biti posmatrana kroz puščani nišan. Sa tim mora da računa. I, na kraju Krleža: „Čovjek bi zapravo trebao biti čovjeku čovjek, a ne poslodavac”. Dodajem: poslodavac nije čovek u punom ljudskom smislu.

Drugi oblici demokratije

MONITOR: Kapitalizam smo navikli da vidimo kao neodvojivi dio zapadnog demokratskog modela. Da li bi njegovim nestankom otišao i model demokratije, ustavno-parlamentarne, dakle predstavničke, koji se gotovo paralelno s njim razvijao na Zapadu?
JOVANOVIĆ: Parlamentarna demokratija nije nastala s kapitalizmom. Uzmimo, primera radi, žensko pravo glasa, kao jedno od konstitutivnih mesta parlamentarne demokratije. Evo kada je uvedeno žensko pravo glasa u nekim zemljama koje se diče svojom demokratskom tradicijom: Skandinavske zemlje 1905-1016; Kanada 1916; Holandija 1919; Velika Britanija 1928; Španija 1931; Francuska 1945; Belgija i Italija 1946; Grčka 1952; Švajcarska 1971… Postojeći model reprezentativne demokratije izraz je potrebe javnosti za kontrolom vitalnih funkcija države. Ali, izabrani predstavnici, po pravilu, izneveravaju naloge biračke javnosti. Mogućnost nepoštovanja naloga birača (kao poslodavaca) ukazuje na to da je parlamentarna demokratija sve manje delatan model. U slučaju doglednog gašenja liberalnog kapitalizma (u šta nisam siguran) na dnevni red bila bi postavljena pitanja o novim modelima društvenog organizovanja: od diktatorskih do demokratskih. Danas se vodi ozbiljna debata u naučnim i stručnim krugovima o drugim vidovima demokratije: o deliberativnoj i participativnoj demokratiji, o teoriji društvenog izbora… Jer, praktikovanje parlamentarne demokratije, pokazuje se, nije i praktikovanje demokratske kulture otvorene za građanske inicijative i za njihovu realizaciju.

Kineski model

MONITOR: Teško da će Kina kopirati zapadni model demokratizacije, zbog svjetski konkurentnog državnog kapitalizma koji „sprovodi”. Može li ovaj kineski amalgam da potraje i opstane i koliko je on uopšte nov?
JOVANOVIĆ: Kako sada stvari izgledaju, čini se da su kreatori i praktičari kineskog modela pronašli ključ njegove konkurentnosti, trajnosti i elastičnosti. Ne poznajem dovoljno kineske prilike, ali čini se da je galopirajući ekonomski rast omogućen rastućom i nekontrolisanom eksploatacijom ljudi i prirodnih resursa. Nisu svetla i šarene reklame Pekinga, Šangaja, Hong Konga Kina. Da li znamo i da li nas interesuje šta se dešava u ogromnim prostranstvima, nama nepoznatih, kineskih provincija i u njihovim selima i gradovima? Setimo se kako je Staljin načinio Sovjetski Savez svetskom silom. Između ostalog, surovom mobilizacijom besplatnog rada miliona kažnjenika i nesmiljenom eksploatacijom prirodnih resursa. Verovatno u savremenoj Kini nije na delu staljinska industrijalizacija, ali, bojim se da bi nas slike iz te Kine duboko sneveselile.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Patrijarhat ubija na svakom mjestu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osionost patrijarhalne politike  je osnovna karakteristika svega viđenog u Crnoj Gori, od rata u kojem smo učestvovali, do vlasti koja nema ograničenja niti odgovornosti. Opasnost je sve veća i proklizavanje u fašizam i mržnju sve češća

 

 

MONITOR: “Uključenost žena u politički život i dalje je niska i potkopana nedovoljnim naporima države i javnosti da se prevaziđu rodni stereotipi”, ocjenjuje se u ovogodišnjem Izvještaju EK za Crnu Goru. Potkopava li vlast rodnu ravnopravnost?

DABIŽINOVIĆ: Postoji mnogo načina da se ne prihvati suočavanje sa problemom kakav je opresija žena u društvu. Najčešći povici ovih tridest godina su da se imaju važnije teme riješavatod pitanja koje se tiču žena i društva. Pitanje politike ima veze sa ženama, pitanje siromaštva ima veze sa ženam, pitanje rata i mira ima veze sa ženama.  Međutim, navedeno se koristi kao paravan da se ignoriše i učini nevidljivom opresija žena. Odgovor tada a i danas je isti: ovo je najvažniji problem sa kojim je sve povezano. Odgovornost političke elite za nesprovođenje izostaje. Da, vlast odbija od početka suštinski da implementira politike rodne ravnopravnosti, sem formalno zbog međunarodnih faktora.

Danas je tema žena skinuta sa dnevenog reda jer se od identitetskih pitanja  u političkom polju ne može doći na red. Iako su identitetska pitanja u vezi sa pozicijom  žena. Poznati su svi ti saboteri i razbijači. Godinama sam ih susretala od skupštinske sale do skupova na koji su pozivani. Mali broj poslanica je u svim sazivima razumio suštinu primjene ovih politika.Što nije teško razumjeti, jer su žene internalizovale slike koju je o njima stvorio patrijarhat a koje nas odvajaju od nas samih. Često podsmjeh ili bilo koja druga metoda  delegitimizacija žene koja govori o problemima žena u političkom polju,  tjera ih da se ne suočavaju i ne suprostave. Od crkve do skupštine.

Zalaganjem ženskog dijela civilnog društva, velikim trudom i radom, stvoren je mali prostor kojeg poslanice ne umiju da zadrže, podrže i povećaju jer ne razumiju koliko je to u javnom interesu svih. Sva nastojanja da se u političkom životu nađe što više žena u kontinuitutu su sabotirana, različitim strategijama a današnji nejednak odnos snaga i moći nije ni na mapi za razmatranje. Poslanice se žele afirmisati preko drugih tema koje više konveniraju političarima i pukoj lojalnosti, što pokazuje da se ne razumiju osnove politika rodne ravnopravnosti koje ne govore samo o polnoj kasti nego o političkim, socijalnim, rasnim, klasnim odnosima i klasama. To naravno pogoduje političarima  da kad god mogu žene isključe potpuno iz političkog polja.Na pregovorima o sudbini zemlje nije bilo u poslednjim godinama niti jedne žene. Kao da to nije njihovo pitanje.

MONITOR: Izvještaji EK kontinuirano ukazuju da domaći zakonodavni okvir ima ograničen uticaj zbog nedovoljne političke volje da se ovo pitanje stavi u političke prioritete. Zašto kontinuirano nema političke volje?

DABIŽINOVIĆ: Prije izvještaja EU, moramo pogledati izvještaje koje pišu ženske organizacije u kontinuitetu, a odnose se na ključni razlog- izostanak političke volje.Izostanak političke volje svoju podršku ima u  kulturnim i društvenim pritiscima (obeshrabrivanje žena da se bave politikom); nevidljivosti u obrazovanju uzora i kontinuiteta borbe žena; pomenuti strah od odbacivanja i kritizerstva. Međutim, suštinski razlog je taj da političke elite neće da se stanje mjenja niti žele da dijele patrijarhalnu moć. Čitljivi pokazatelji opresije su glasni povici o apsolutnim brojevima političke većine. Apsolutne brojke su im najvažnije ne bi li mogli bez kontrole donositi odluke.  Apsolutni brojevi su karakteristika autokratskih režima i politika kojom patrijarhalci osmišljavaju vlastitu sigurnost i bezbjednost u političkom i ekonomskom smislu-od korupcije do sprege sa kriminalnim strukturama. Žene tu dođu samo kao saučesnice. Dijeljenja kolača nema, jer se moć vladanja nad potrebama onih nad kojima se vlada ne dovodi u pitanje.

Osionost patrijarhalne politike (čitaj političke moći) je osnovna karakteristika svega viđenog u Crnoj Gori od rata u kojem smo učestvovali do vlasti koja nema ograničenja niti odgovornosti. Opasnost je sve veća i proklizavanje u fašizam i mržnju sve češća. Izostanak političke volje često rezultira isključivanjem, ostajemo neprijetelji jedni drugima. Nagomilanu nepravdu imržnju ne riješava mržnja.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DAMIR SULJEVIĆ, KOORDINATOR PROGRAMA LJUDSKA PRAVA CGO I ČLAN DIK-A: Kotorski scenario, između Podgorice i Šavnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji mogućnost da Ustavni sud, u slučaju ustavne žalbe DPS-a povodom lokalnih izbora u Kotoru, ponovo ima situaciju sa izjednačenim brojem glasova i ne donese odluku. U tom slučaju, ako DPS ostane pri žalbi, smatraće se da postupak nije okončan

 

 

MONITOR: Kao član Državne izborne komisije (DIK), recite nam da li su lokalni izbori u Kotoru završeni?

SULJEVIĆ:  Lokalni izbori u Kotoru nisu i teško mogu biti završeni dok traju žalbeni postupci. Državna izborna komisija (DIK) je, prije neki dan, donijela posljednju u nizu odluka oko ovih izbora, odbijajući prigovor DPS-a, ali oni sada imaju pravo žalbe Ustavnom sudu koji je nadležan da o tome donose konačnu odluku. Dok se Ustavni sud ne odredi o toj eventualnoj žalbi, neizvjesno je da li će izbori na dva mjesta u Kotoru biti ponovljeni ili ne, a samim tim i kada će konačni rezultati biti utvrđeni.

MONITOR: Pojasnite nam odnose na relaciji DIK-OIK Kotor i prošlonedjeljnu odluku OIK da se ne ponavlja glasanje na dva „sporna“ izborna mjesta?

SULJEVIĆ: To je vrlo složena pravna situacija, a pogrešne interpretacije od strane političara i medija dodatno su zbunile crnogorsku javnost. Ali da pokušam.

Opštinska izborna komisija (OIK) u Kotoru napravila je propust u odnosu na prigovore DPS-a na dva biračka mjesta, pošto ih je usvojila bez potrebne većine i, kako se to kaže, stavila u pravni promet. Nakon toga je OIK morala donijeti odluke o ponavljanju izbora za šta, takođe, nije bilo potrebne većine. Zato se DPS žalio DIK-u, koji je  OIK-u naložio donošenje tih odluka.

Međutim, razmatrajući prigovore Demokrata, DIK je naknadno poništio rješenja koja su osnov za donošenje takvih odluka. Ovdje treba dodati i da se istekom propisanih rokova smatra da su prigovori usvojeni, kao i da je DPS propustio da u prigovoru traži poništenje glasanja, praveći propust u prigovoru DIK-u, koji je DIK kasnije prenio u rješenje jer je vezan okvirima prigovora.

Konačno, podsjećam da DIK ima ograničene nadležnosti, a ne pomaže ni faktička nefunkcionalnost Ustavnog suda koji se, sa izjednačenim brojem glasova, makar za sada, nije odredio o tom pitanju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE, ZAGREB: Razumno je plašiti se Trampa u EU, jer je on smatra neprirodnom tvorevinom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tramp je još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“. Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Jedino dobro što Tramp, možda, donosi je smanjivanje američki sponzoriranoga „killing rate“ po svijetu

 

MONITOR: Donald Tramp je 47. predsjednik SAD. Kamala Haris, je u posljednjim nedjeljama, dobila podršku i nekih poznatih republikanaca, čak i Dika Čejnija-koji je važio za republikanskog „jastreba“. Zašto je Donald Tramp toliko „stabilan“ ?

PUHOVSKI: Desetljećima u najrazvijenijim državama svijeta (posebice u SAD i Francuskoj) jača ogorčenje protiv „establishmenta“. Dugo ga je kultivirala i politički koristila ljevica (u novije doba uz knjižuljak „Pobunite se“, Stéphanea Hessela, ili pokret „Me too“), no posljednjih desetak godina i desni je svjetonazorski spektar pokazao pripravnost da koristi ovu društvenu silu. Tramp je, još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“ (političkih i intelektualnih). Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Jer, latentna je pobuna dobrim dijelom usmjerena i protiv „woke“ sindroma koji se nameće kao „službouljudni“ (kako bi to davno, u drugome kontekstu, rekao Krleža), dakle – nužno neiskreni govor. To je  komunikacijska osnova populizma. Taktički i strategijski, kampanja demokrata je izgubila – doslovce zbog zamjenica – leksički, ali i zato što su Kamalu Harris i dalje doživljavali kao zamjenicu/namjesnicu.

MONITOR: Od početka godine odnosi u regionu su turbulentni, održano je i nekoliko skupova (Brdo-brioni, Berlinski proces…) koji se tiču EU integracija Zapadnog Balkana. Vi ste ranije bili skeptični u vezi sa iskrenim namjerama EU za proširenjem. Može li promjena u SAD i prilična neizvjesnost u vezi sa Trampovom spoljnom politikom, uticati na ovo pitanje?

PUHOVSKI: Bude li Tramp i približno radikalan kakav je već bio (i opet to obećao), EU će se naći u opasnoj šansi. Opasnost je u tomu što prekooceanski (prije svega vojni) kišobran neće više biti neupitno dan na raspolaganje i što bi se novi  predsjednik mogao razmjerno brzo sporazumjeti s Putinom – taktički, za sada. To pak znači da EU treba poraditi na svojem učvršćivanju, kako bi mogla igrati ulogu u novim okolnostima. Istovremeno, Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Već i srednjoročno, nosivi interes preživljavanja u sadašnjoj situaciji najvjerojatnije pobjeđuje onaj ideologijski. No, u pitanju je baš kratkoročno, krizno razdobolje narednih godinu-dvije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo