Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ĐOKICA JOVANOVIĆ, SOCIOLOG: Neizvjesne perspektive

Objavljeno prije

na

jovanovic

„Svijet je u stalnoj dinamici”, to opšte mjesto neće nam uvijek pomoći, niti dati odgovor na neizvjesne perspektive društvenih procesa čiji smo i sami dio. Izgleda da za sada nema pouzdanijih odgovora, ali ima dobrih analiza i objašnjenja za ovu neizvjesnost. Vidi se to i po intervjuu koji je Monitoru dao jedan od najaktivnijih srpskih sociologa Đokica Jovanović sa beogradskog Filozofskog fakulteta, autor skoro objavljene i nagrađivane knjige Prilagođavanje: Srbija i moderna, od strepnje do sumnje

MONITOR: Smatrate da je retradicionalizacija termin bez sadržaja. Da se radi o propagandnim trikovima zbog legitimizacije nacionalizma. Šta je onda „prava” tradicija, kako se kreativno odnositi prema njoj?
JOVANOVIĆ: Tradiciju ne razumevam kao kakav indeks nepokretne, okamenjene, baštine. Tradiciju svaka generacija iznova tumači i razumeva. To čine svaka grupa i svaki pojedinac. Neke činjenice ili interpretacije izvlače se na svetlo dana, druge se sklanjaju u senku. U tradiciju se, neretko, uključuje i ono što se nikada nije desilo, a iz nje se izbacuje, opet neretko, ono što se desilo. „Izmišljanje tradicije” – heurističan Hobsbaumov pojam od velike je pomoći u razumevanju ove pojave. Tradicija nije istorija, ali jeste prošlost koja živi danas. Ona jeste i budućnost koja se desila: uvek se iznova javlja u neograničenom broju oblika, likova, značenja…, već prema raznim potrebama, interesima…

Upotreba (naročito ideološka) tradicije (i tu je nevolja) ne zasniva se toliko na lažima koliko na konstruisanim anahronizmima. Anahronizam se konstruiše tako da bude u saglasju sa aktuelnim ideološkim ili (jednostavnije) interesnim predstavama. Na taj način se „pokazuje” da postoji „neprekinuta nit” između prošlog i sadašnjeg – konstruiše se „viševekovna duhovna vertikala”. „Duhovna vertikala” se uzima ne kao povezanost, pa i uzročni sled u kulturi, već se ta konstruisana prošlost uzima kao neumitni i neupitni normativ. Sadašnjost je predestinirana, tj. moguća je samo kao produžetak mitske praslike. Upravo tako se kida stvarno postojeća veza u istorijskom kulturnom tkanju. Konačno, tako „tradicionalisti” u „ime tradicije” dokidaju tradiciju sâmu. Konstruišući sebi podobnu „tradiciju”, „tradicionalisti” stvarne, delatne, diskontinuitete zamenjuju konstruisanim kontinuitetom. To je pokušaj retradicionalizacije. Pošto su restauracije (kao verne kopije) nemoguće, onda je na delu pseudoretradicionalizacija.

Potpuno se isključuje činjenica da je svaka tradicionalna tvorevina u vreme svog nastajanja bila novum, da je nastajala na plećima neke prethodne tradicije, i da je, neretko, rušila tradicije. Isključuje se, takođe, činjenica da je sva istorija sazdana u kolopletu sukoba i saradnje tradicije i novuma, modernizacijâ i pokušaja restauracijâ. Na pitanje: koja tradicija se prihvata kao nesumnjivi monolitni temelj jedne kulture – nema odgovora. Nema ga jer ne postoji.

MONITOR: Kažete i to da je pogrešno tražiti uporište u jeziku za temelj moderne nacije. Kako vam izgledaju potrage za nacionalnim uporištima na kojima političke elite grade države na prostoru nekadašnje SFRJ?
JOVANOVIĆ: Priroda nacionalizma se ogleda i u teritorijalnim pretenzijama. Pošto se jednim jezikom često govori izvan određenih državnih ili etničkih granica onda se celo, „jezički pripadajuće”, područje određuje kao područje na koje polaže pravo odnosna nacija. Zato će srpski nacionalist reći da su oni koji žive u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori… poglavito Srbi. Ali će se, sa druge strane, jedan jezik imenovati kao hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski. Pri tom će jezičke varijante biti proglašene zasebnim jezicima. I u jednom i u drugom slučaju radi se o pukim nacionalističkim igrama. Na jednom lepom sajtu (stripzona.com) devojke i momci s jugoslovenskog prostora postavljaju i sa njega „skidaju” stripove (i ja sam čest gost). Vrlo brzo i lako su se dogovorili kako da nazovu ovaj četvoroimeni jezik. Zovu ga naš jezik. Snježana Kordić, u izvrsnoj studiji Jezik i nacionalizam, naglašava: „…Zapadnoevropske nacije – npr. francuska, njemačka, austrijska, švicarska, nizozemska, španjolska, britanska – nisu formirane na osnovi podudaranja jezičnih, religijskih, etničkih i državnih granica. S obzirom da ni danas u zapadnoevropskim nacionalnim državama ta podudarnost ne postoji, ona očito nije uvjet za nacionalnu državu…”.

MONITOR: S najnovijim iskustvima širokih protesta u arapskom i šire u islamskom svijetu, suočili smo se sa drugačijim razumijevanjem demokratije nego što je zapadni model koji i mi podražavamo.
JOVANOVIĆ: Pad socijalizma objašnjen je kao posledica „sudara” dvaju poredaka: „demokratskog” i „nedemokratskog”. „Demokratski” je, dakako, zapadni poredak zasnovan na „poštovanju ljudskih prava”. A, ljudska prava imaju „univerzalni” karakter jer ona nisu ništa drugo do socijalni izraz ljudske prirode. Dakle, svaki drugi poredak stvari nije u saglasju sa „ljudskom prirodom”. To je šablon. Sada, sudeći po ovom šablonu, izgleda da ljudi, primerice, u islamskom svetu ne znaju kakva je njihova ljudska priroda i da, pride, ne znaju koje su njihove socijalne potrebe. Očigledno je da sadašnji, zapadni model, nije ni po volji mnogih običnih Grka, Skandinavaca, Engleza, Francuza… Eno ih na demonstracijama protiv odluka vlasti koje su izabrane „demokratskom procedurom”.

MONITOR: Gdje je mjesto lijevih ideja u protestima u sadašnjem svijetu, od Vol strita, preko Grčke i mediteranskih zemalja, do Slovenije i Turske?
JOVANOVIĆ: Nekakva alternativa ovoj razobručenoj desnici, opijenoj od poklonjene pobede, nužna je. Nije bitno kako se će se zvati, baš zato što su od negdašnje levice ostali neoprani i neopeglani restlovi. Danas se levica nalazi pred dva velika pitanja na koja se još ne usuđuje da odgovori. Prvo je: kako se emancipovati od turobnog i strašnog boljševičkog i staljinističkog nasleđa? A, drugo, kome levica treba da se obraća? To je klasično pitanje o socijalnom subjektu. Po mom mišljenju, kardinalni problemi su sledeći: levica mora da se obrati svima (pojedincima ili kolektivima) čije je neko legitimno svojstvo ugroženo (osim onih svojstava kojima se ugrožavaju nečija druga legitimna svojstva). Uspostavljanje i razvijanje socijalnih funkcija države permanetni je posao levice. Potom, levica nužno mora da vodi politiku pune zaposlenosti. Nasuprot kapitalističkom poretku koji permanetno i sistemski proizvodi nezaposlenost u vidu rezervne armije rada. Rezervna armija rada, zbog sopstvene nevolje, predstavlja snažan ucenjivački mehanizam za smanjivanje nadnica i za radikalno redukovanje socijalnih funkcija države. Prema tome, ako desnica izbacuje ljude sa posla, levica mora da ih vraća na posao. To je eminentno političko i ideološko pitanje. Mantre o ekonomskoj racionalnosti padaju pred iracionalno raskošnim stilovima života kapitalističke, klerikalne i političke klase. Provalija između sve bogatijih i sve siromašnijih je nepremostivo duboka. Je li to rezultat tzv. tržišne racionalnosti? Jeste. Dakle, potrebna je drugačija racionalnost. To je veliki zadatak pred levicom. Levica će, ukoliko krene ovim putem, biti posmatrana kroz puščani nišan. Sa tim mora da računa. I, na kraju Krleža: „Čovjek bi zapravo trebao biti čovjeku čovjek, a ne poslodavac”. Dodajem: poslodavac nije čovek u punom ljudskom smislu.

Drugi oblici demokratije

MONITOR: Kapitalizam smo navikli da vidimo kao neodvojivi dio zapadnog demokratskog modela. Da li bi njegovim nestankom otišao i model demokratije, ustavno-parlamentarne, dakle predstavničke, koji se gotovo paralelno s njim razvijao na Zapadu?
JOVANOVIĆ: Parlamentarna demokratija nije nastala s kapitalizmom. Uzmimo, primera radi, žensko pravo glasa, kao jedno od konstitutivnih mesta parlamentarne demokratije. Evo kada je uvedeno žensko pravo glasa u nekim zemljama koje se diče svojom demokratskom tradicijom: Skandinavske zemlje 1905-1016; Kanada 1916; Holandija 1919; Velika Britanija 1928; Španija 1931; Francuska 1945; Belgija i Italija 1946; Grčka 1952; Švajcarska 1971… Postojeći model reprezentativne demokratije izraz je potrebe javnosti za kontrolom vitalnih funkcija države. Ali, izabrani predstavnici, po pravilu, izneveravaju naloge biračke javnosti. Mogućnost nepoštovanja naloga birača (kao poslodavaca) ukazuje na to da je parlamentarna demokratija sve manje delatan model. U slučaju doglednog gašenja liberalnog kapitalizma (u šta nisam siguran) na dnevni red bila bi postavljena pitanja o novim modelima društvenog organizovanja: od diktatorskih do demokratskih. Danas se vodi ozbiljna debata u naučnim i stručnim krugovima o drugim vidovima demokratije: o deliberativnoj i participativnoj demokratiji, o teoriji društvenog izbora… Jer, praktikovanje parlamentarne demokratije, pokazuje se, nije i praktikovanje demokratske kulture otvorene za građanske inicijative i za njihovu realizaciju.

Kineski model

MONITOR: Teško da će Kina kopirati zapadni model demokratizacije, zbog svjetski konkurentnog državnog kapitalizma koji „sprovodi”. Može li ovaj kineski amalgam da potraje i opstane i koliko je on uopšte nov?
JOVANOVIĆ: Kako sada stvari izgledaju, čini se da su kreatori i praktičari kineskog modela pronašli ključ njegove konkurentnosti, trajnosti i elastičnosti. Ne poznajem dovoljno kineske prilike, ali čini se da je galopirajući ekonomski rast omogućen rastućom i nekontrolisanom eksploatacijom ljudi i prirodnih resursa. Nisu svetla i šarene reklame Pekinga, Šangaja, Hong Konga Kina. Da li znamo i da li nas interesuje šta se dešava u ogromnim prostranstvima, nama nepoznatih, kineskih provincija i u njihovim selima i gradovima? Setimo se kako je Staljin načinio Sovjetski Savez svetskom silom. Između ostalog, surovom mobilizacijom besplatnog rada miliona kažnjenika i nesmiljenom eksploatacijom prirodnih resursa. Verovatno u savremenoj Kini nije na delu staljinska industrijalizacija, ali, bojim se da bi nas slike iz te Kine duboko sneveselile.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo