Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ĐOKICA JOVANOVIĆ, SOCIOLOG: Neizvjesne perspektive

Objavljeno prije

na

„Svijet je u stalnoj dinamici”, to opšte mjesto neće nam uvijek pomoći, niti dati odgovor na neizvjesne perspektive društvenih procesa čiji smo i sami dio. Izgleda da za sada nema pouzdanijih odgovora, ali ima dobrih analiza i objašnjenja za ovu neizvjesnost. Vidi se to i po intervjuu koji je Monitoru dao jedan od najaktivnijih srpskih sociologa Đokica Jovanović sa beogradskog Filozofskog fakulteta, autor skoro objavljene i nagrađivane knjige Prilagođavanje: Srbija i moderna, od strepnje do sumnje

MONITOR: Smatrate da je retradicionalizacija termin bez sadržaja. Da se radi o propagandnim trikovima zbog legitimizacije nacionalizma. Šta je onda „prava” tradicija, kako se kreativno odnositi prema njoj?
JOVANOVIĆ: Tradiciju ne razumevam kao kakav indeks nepokretne, okamenjene, baštine. Tradiciju svaka generacija iznova tumači i razumeva. To čine svaka grupa i svaki pojedinac. Neke činjenice ili interpretacije izvlače se na svetlo dana, druge se sklanjaju u senku. U tradiciju se, neretko, uključuje i ono što se nikada nije desilo, a iz nje se izbacuje, opet neretko, ono što se desilo. „Izmišljanje tradicije” – heurističan Hobsbaumov pojam od velike je pomoći u razumevanju ove pojave. Tradicija nije istorija, ali jeste prošlost koja živi danas. Ona jeste i budućnost koja se desila: uvek se iznova javlja u neograničenom broju oblika, likova, značenja…, već prema raznim potrebama, interesima…

Upotreba (naročito ideološka) tradicije (i tu je nevolja) ne zasniva se toliko na lažima koliko na konstruisanim anahronizmima. Anahronizam se konstruiše tako da bude u saglasju sa aktuelnim ideološkim ili (jednostavnije) interesnim predstavama. Na taj način se „pokazuje” da postoji „neprekinuta nit” između prošlog i sadašnjeg – konstruiše se „viševekovna duhovna vertikala”. „Duhovna vertikala” se uzima ne kao povezanost, pa i uzročni sled u kulturi, već se ta konstruisana prošlost uzima kao neumitni i neupitni normativ. Sadašnjost je predestinirana, tj. moguća je samo kao produžetak mitske praslike. Upravo tako se kida stvarno postojeća veza u istorijskom kulturnom tkanju. Konačno, tako „tradicionalisti” u „ime tradicije” dokidaju tradiciju sâmu. Konstruišući sebi podobnu „tradiciju”, „tradicionalisti” stvarne, delatne, diskontinuitete zamenjuju konstruisanim kontinuitetom. To je pokušaj retradicionalizacije. Pošto su restauracije (kao verne kopije) nemoguće, onda je na delu pseudoretradicionalizacija.

Potpuno se isključuje činjenica da je svaka tradicionalna tvorevina u vreme svog nastajanja bila novum, da je nastajala na plećima neke prethodne tradicije, i da je, neretko, rušila tradicije. Isključuje se, takođe, činjenica da je sva istorija sazdana u kolopletu sukoba i saradnje tradicije i novuma, modernizacijâ i pokušaja restauracijâ. Na pitanje: koja tradicija se prihvata kao nesumnjivi monolitni temelj jedne kulture – nema odgovora. Nema ga jer ne postoji.

MONITOR: Kažete i to da je pogrešno tražiti uporište u jeziku za temelj moderne nacije. Kako vam izgledaju potrage za nacionalnim uporištima na kojima političke elite grade države na prostoru nekadašnje SFRJ?
JOVANOVIĆ: Priroda nacionalizma se ogleda i u teritorijalnim pretenzijama. Pošto se jednim jezikom često govori izvan određenih državnih ili etničkih granica onda se celo, „jezički pripadajuće”, područje određuje kao područje na koje polaže pravo odnosna nacija. Zato će srpski nacionalist reći da su oni koji žive u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori… poglavito Srbi. Ali će se, sa druge strane, jedan jezik imenovati kao hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski. Pri tom će jezičke varijante biti proglašene zasebnim jezicima. I u jednom i u drugom slučaju radi se o pukim nacionalističkim igrama. Na jednom lepom sajtu (stripzona.com) devojke i momci s jugoslovenskog prostora postavljaju i sa njega „skidaju” stripove (i ja sam čest gost). Vrlo brzo i lako su se dogovorili kako da nazovu ovaj četvoroimeni jezik. Zovu ga naš jezik. Snježana Kordić, u izvrsnoj studiji Jezik i nacionalizam, naglašava: „…Zapadnoevropske nacije – npr. francuska, njemačka, austrijska, švicarska, nizozemska, španjolska, britanska – nisu formirane na osnovi podudaranja jezičnih, religijskih, etničkih i državnih granica. S obzirom da ni danas u zapadnoevropskim nacionalnim državama ta podudarnost ne postoji, ona očito nije uvjet za nacionalnu državu…”.

MONITOR: S najnovijim iskustvima širokih protesta u arapskom i šire u islamskom svijetu, suočili smo se sa drugačijim razumijevanjem demokratije nego što je zapadni model koji i mi podražavamo.
JOVANOVIĆ: Pad socijalizma objašnjen je kao posledica „sudara” dvaju poredaka: „demokratskog” i „nedemokratskog”. „Demokratski” je, dakako, zapadni poredak zasnovan na „poštovanju ljudskih prava”. A, ljudska prava imaju „univerzalni” karakter jer ona nisu ništa drugo do socijalni izraz ljudske prirode. Dakle, svaki drugi poredak stvari nije u saglasju sa „ljudskom prirodom”. To je šablon. Sada, sudeći po ovom šablonu, izgleda da ljudi, primerice, u islamskom svetu ne znaju kakva je njihova ljudska priroda i da, pride, ne znaju koje su njihove socijalne potrebe. Očigledno je da sadašnji, zapadni model, nije ni po volji mnogih običnih Grka, Skandinavaca, Engleza, Francuza… Eno ih na demonstracijama protiv odluka vlasti koje su izabrane „demokratskom procedurom”.

MONITOR: Gdje je mjesto lijevih ideja u protestima u sadašnjem svijetu, od Vol strita, preko Grčke i mediteranskih zemalja, do Slovenije i Turske?
JOVANOVIĆ: Nekakva alternativa ovoj razobručenoj desnici, opijenoj od poklonjene pobede, nužna je. Nije bitno kako se će se zvati, baš zato što su od negdašnje levice ostali neoprani i neopeglani restlovi. Danas se levica nalazi pred dva velika pitanja na koja se još ne usuđuje da odgovori. Prvo je: kako se emancipovati od turobnog i strašnog boljševičkog i staljinističkog nasleđa? A, drugo, kome levica treba da se obraća? To je klasično pitanje o socijalnom subjektu. Po mom mišljenju, kardinalni problemi su sledeći: levica mora da se obrati svima (pojedincima ili kolektivima) čije je neko legitimno svojstvo ugroženo (osim onih svojstava kojima se ugrožavaju nečija druga legitimna svojstva). Uspostavljanje i razvijanje socijalnih funkcija države permanetni je posao levice. Potom, levica nužno mora da vodi politiku pune zaposlenosti. Nasuprot kapitalističkom poretku koji permanetno i sistemski proizvodi nezaposlenost u vidu rezervne armije rada. Rezervna armija rada, zbog sopstvene nevolje, predstavlja snažan ucenjivački mehanizam za smanjivanje nadnica i za radikalno redukovanje socijalnih funkcija države. Prema tome, ako desnica izbacuje ljude sa posla, levica mora da ih vraća na posao. To je eminentno političko i ideološko pitanje. Mantre o ekonomskoj racionalnosti padaju pred iracionalno raskošnim stilovima života kapitalističke, klerikalne i političke klase. Provalija između sve bogatijih i sve siromašnijih je nepremostivo duboka. Je li to rezultat tzv. tržišne racionalnosti? Jeste. Dakle, potrebna je drugačija racionalnost. To je veliki zadatak pred levicom. Levica će, ukoliko krene ovim putem, biti posmatrana kroz puščani nišan. Sa tim mora da računa. I, na kraju Krleža: „Čovjek bi zapravo trebao biti čovjeku čovjek, a ne poslodavac”. Dodajem: poslodavac nije čovek u punom ljudskom smislu.

Drugi oblici demokratije

MONITOR: Kapitalizam smo navikli da vidimo kao neodvojivi dio zapadnog demokratskog modela. Da li bi njegovim nestankom otišao i model demokratije, ustavno-parlamentarne, dakle predstavničke, koji se gotovo paralelno s njim razvijao na Zapadu?
JOVANOVIĆ: Parlamentarna demokratija nije nastala s kapitalizmom. Uzmimo, primera radi, žensko pravo glasa, kao jedno od konstitutivnih mesta parlamentarne demokratije. Evo kada je uvedeno žensko pravo glasa u nekim zemljama koje se diče svojom demokratskom tradicijom: Skandinavske zemlje 1905-1016; Kanada 1916; Holandija 1919; Velika Britanija 1928; Španija 1931; Francuska 1945; Belgija i Italija 1946; Grčka 1952; Švajcarska 1971… Postojeći model reprezentativne demokratije izraz je potrebe javnosti za kontrolom vitalnih funkcija države. Ali, izabrani predstavnici, po pravilu, izneveravaju naloge biračke javnosti. Mogućnost nepoštovanja naloga birača (kao poslodavaca) ukazuje na to da je parlamentarna demokratija sve manje delatan model. U slučaju doglednog gašenja liberalnog kapitalizma (u šta nisam siguran) na dnevni red bila bi postavljena pitanja o novim modelima društvenog organizovanja: od diktatorskih do demokratskih. Danas se vodi ozbiljna debata u naučnim i stručnim krugovima o drugim vidovima demokratije: o deliberativnoj i participativnoj demokratiji, o teoriji društvenog izbora… Jer, praktikovanje parlamentarne demokratije, pokazuje se, nije i praktikovanje demokratske kulture otvorene za građanske inicijative i za njihovu realizaciju.

Kineski model

MONITOR: Teško da će Kina kopirati zapadni model demokratizacije, zbog svjetski konkurentnog državnog kapitalizma koji „sprovodi”. Može li ovaj kineski amalgam da potraje i opstane i koliko je on uopšte nov?
JOVANOVIĆ: Kako sada stvari izgledaju, čini se da su kreatori i praktičari kineskog modela pronašli ključ njegove konkurentnosti, trajnosti i elastičnosti. Ne poznajem dovoljno kineske prilike, ali čini se da je galopirajući ekonomski rast omogućen rastućom i nekontrolisanom eksploatacijom ljudi i prirodnih resursa. Nisu svetla i šarene reklame Pekinga, Šangaja, Hong Konga Kina. Da li znamo i da li nas interesuje šta se dešava u ogromnim prostranstvima, nama nepoznatih, kineskih provincija i u njihovim selima i gradovima? Setimo se kako je Staljin načinio Sovjetski Savez svetskom silom. Između ostalog, surovom mobilizacijom besplatnog rada miliona kažnjenika i nesmiljenom eksploatacijom prirodnih resursa. Verovatno u savremenoj Kini nije na delu staljinska industrijalizacija, ali, bojim se da bi nas slike iz te Kine duboko sneveselile.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo