INTERVJU
DR ĐOKICA JOVANOVIĆ, SOCIOLOG: Neizvjesne perspektive

„Svijet je u stalnoj dinamici”, to opšte mjesto neće nam uvijek pomoći, niti dati odgovor na neizvjesne perspektive društvenih procesa čiji smo i sami dio. Izgleda da za sada nema pouzdanijih odgovora, ali ima dobrih analiza i objašnjenja za ovu neizvjesnost. Vidi se to i po intervjuu koji je Monitoru dao jedan od najaktivnijih srpskih sociologa Đokica Jovanović sa beogradskog Filozofskog fakulteta, autor skoro objavljene i nagrađivane knjige Prilagođavanje: Srbija i moderna, od strepnje do sumnje
MONITOR: Smatrate da je retradicionalizacija termin bez sadržaja. Da se radi o propagandnim trikovima zbog legitimizacije nacionalizma. Šta je onda „prava” tradicija, kako se kreativno odnositi prema njoj?
JOVANOVIĆ: Tradiciju ne razumevam kao kakav indeks nepokretne, okamenjene, baštine. Tradiciju svaka generacija iznova tumači i razumeva. To čine svaka grupa i svaki pojedinac. Neke činjenice ili interpretacije izvlače se na svetlo dana, druge se sklanjaju u senku. U tradiciju se, neretko, uključuje i ono što se nikada nije desilo, a iz nje se izbacuje, opet neretko, ono što se desilo. „Izmišljanje tradicije” – heurističan Hobsbaumov pojam od velike je pomoći u razumevanju ove pojave. Tradicija nije istorija, ali jeste prošlost koja živi danas. Ona jeste i budućnost koja se desila: uvek se iznova javlja u neograničenom broju oblika, likova, značenja…, već prema raznim potrebama, interesima…
Upotreba (naročito ideološka) tradicije (i tu je nevolja) ne zasniva se toliko na lažima koliko na konstruisanim anahronizmima. Anahronizam se konstruiše tako da bude u saglasju sa aktuelnim ideološkim ili (jednostavnije) interesnim predstavama. Na taj način se „pokazuje” da postoji „neprekinuta nit” između prošlog i sadašnjeg – konstruiše se „viševekovna duhovna vertikala”. „Duhovna vertikala” se uzima ne kao povezanost, pa i uzročni sled u kulturi, već se ta konstruisana prošlost uzima kao neumitni i neupitni normativ. Sadašnjost je predestinirana, tj. moguća je samo kao produžetak mitske praslike. Upravo tako se kida stvarno postojeća veza u istorijskom kulturnom tkanju. Konačno, tako „tradicionalisti” u „ime tradicije” dokidaju tradiciju sâmu. Konstruišući sebi podobnu „tradiciju”, „tradicionalisti” stvarne, delatne, diskontinuitete zamenjuju konstruisanim kontinuitetom. To je pokušaj retradicionalizacije. Pošto su restauracije (kao verne kopije) nemoguće, onda je na delu pseudoretradicionalizacija.
Potpuno se isključuje činjenica da je svaka tradicionalna tvorevina u vreme svog nastajanja bila novum, da je nastajala na plećima neke prethodne tradicije, i da je, neretko, rušila tradicije. Isključuje se, takođe, činjenica da je sva istorija sazdana u kolopletu sukoba i saradnje tradicije i novuma, modernizacijâ i pokušaja restauracijâ. Na pitanje: koja tradicija se prihvata kao nesumnjivi monolitni temelj jedne kulture – nema odgovora. Nema ga jer ne postoji.
MONITOR: Kažete i to da je pogrešno tražiti uporište u jeziku za temelj moderne nacije. Kako vam izgledaju potrage za nacionalnim uporištima na kojima političke elite grade države na prostoru nekadašnje SFRJ?
JOVANOVIĆ: Priroda nacionalizma se ogleda i u teritorijalnim pretenzijama. Pošto se jednim jezikom često govori izvan određenih državnih ili etničkih granica onda se celo, „jezički pripadajuće”, područje određuje kao područje na koje polaže pravo odnosna nacija. Zato će srpski nacionalist reći da su oni koji žive u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori… poglavito Srbi. Ali će se, sa druge strane, jedan jezik imenovati kao hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski. Pri tom će jezičke varijante biti proglašene zasebnim jezicima. I u jednom i u drugom slučaju radi se o pukim nacionalističkim igrama. Na jednom lepom sajtu (stripzona.com) devojke i momci s jugoslovenskog prostora postavljaju i sa njega „skidaju” stripove (i ja sam čest gost). Vrlo brzo i lako su se dogovorili kako da nazovu ovaj četvoroimeni jezik. Zovu ga naš jezik. Snježana Kordić, u izvrsnoj studiji Jezik i nacionalizam, naglašava: „…Zapadnoevropske nacije – npr. francuska, njemačka, austrijska, švicarska, nizozemska, španjolska, britanska – nisu formirane na osnovi podudaranja jezičnih, religijskih, etničkih i državnih granica. S obzirom da ni danas u zapadnoevropskim nacionalnim državama ta podudarnost ne postoji, ona očito nije uvjet za nacionalnu državu…”.
MONITOR: S najnovijim iskustvima širokih protesta u arapskom i šire u islamskom svijetu, suočili smo se sa drugačijim razumijevanjem demokratije nego što je zapadni model koji i mi podražavamo.
JOVANOVIĆ: Pad socijalizma objašnjen je kao posledica „sudara” dvaju poredaka: „demokratskog” i „nedemokratskog”. „Demokratski” je, dakako, zapadni poredak zasnovan na „poštovanju ljudskih prava”. A, ljudska prava imaju „univerzalni” karakter jer ona nisu ništa drugo do socijalni izraz ljudske prirode. Dakle, svaki drugi poredak stvari nije u saglasju sa „ljudskom prirodom”. To je šablon. Sada, sudeći po ovom šablonu, izgleda da ljudi, primerice, u islamskom svetu ne znaju kakva je njihova ljudska priroda i da, pride, ne znaju koje su njihove socijalne potrebe. Očigledno je da sadašnji, zapadni model, nije ni po volji mnogih običnih Grka, Skandinavaca, Engleza, Francuza… Eno ih na demonstracijama protiv odluka vlasti koje su izabrane „demokratskom procedurom”.
MONITOR: Gdje je mjesto lijevih ideja u protestima u sadašnjem svijetu, od Vol strita, preko Grčke i mediteranskih zemalja, do Slovenije i Turske?
JOVANOVIĆ: Nekakva alternativa ovoj razobručenoj desnici, opijenoj od poklonjene pobede, nužna je. Nije bitno kako se će se zvati, baš zato što su od negdašnje levice ostali neoprani i neopeglani restlovi. Danas se levica nalazi pred dva velika pitanja na koja se još ne usuđuje da odgovori. Prvo je: kako se emancipovati od turobnog i strašnog boljševičkog i staljinističkog nasleđa? A, drugo, kome levica treba da se obraća? To je klasično pitanje o socijalnom subjektu. Po mom mišljenju, kardinalni problemi su sledeći: levica mora da se obrati svima (pojedincima ili kolektivima) čije je neko legitimno svojstvo ugroženo (osim onih svojstava kojima se ugrožavaju nečija druga legitimna svojstva). Uspostavljanje i razvijanje socijalnih funkcija države permanetni je posao levice. Potom, levica nužno mora da vodi politiku pune zaposlenosti. Nasuprot kapitalističkom poretku koji permanetno i sistemski proizvodi nezaposlenost u vidu rezervne armije rada. Rezervna armija rada, zbog sopstvene nevolje, predstavlja snažan ucenjivački mehanizam za smanjivanje nadnica i za radikalno redukovanje socijalnih funkcija države. Prema tome, ako desnica izbacuje ljude sa posla, levica mora da ih vraća na posao. To je eminentno političko i ideološko pitanje. Mantre o ekonomskoj racionalnosti padaju pred iracionalno raskošnim stilovima života kapitalističke, klerikalne i političke klase. Provalija između sve bogatijih i sve siromašnijih je nepremostivo duboka. Je li to rezultat tzv. tržišne racionalnosti? Jeste. Dakle, potrebna je drugačija racionalnost. To je veliki zadatak pred levicom. Levica će, ukoliko krene ovim putem, biti posmatrana kroz puščani nišan. Sa tim mora da računa. I, na kraju Krleža: „Čovjek bi zapravo trebao biti čovjeku čovjek, a ne poslodavac”. Dodajem: poslodavac nije čovek u punom ljudskom smislu.
Drugi oblici demokratije
MONITOR: Kapitalizam smo navikli da vidimo kao neodvojivi dio zapadnog demokratskog modela. Da li bi njegovim nestankom otišao i model demokratije, ustavno-parlamentarne, dakle predstavničke, koji se gotovo paralelno s njim razvijao na Zapadu?
JOVANOVIĆ: Parlamentarna demokratija nije nastala s kapitalizmom. Uzmimo, primera radi, žensko pravo glasa, kao jedno od konstitutivnih mesta parlamentarne demokratije. Evo kada je uvedeno žensko pravo glasa u nekim zemljama koje se diče svojom demokratskom tradicijom: Skandinavske zemlje 1905-1016; Kanada 1916; Holandija 1919; Velika Britanija 1928; Španija 1931; Francuska 1945; Belgija i Italija 1946; Grčka 1952; Švajcarska 1971… Postojeći model reprezentativne demokratije izraz je potrebe javnosti za kontrolom vitalnih funkcija države. Ali, izabrani predstavnici, po pravilu, izneveravaju naloge biračke javnosti. Mogućnost nepoštovanja naloga birača (kao poslodavaca) ukazuje na to da je parlamentarna demokratija sve manje delatan model. U slučaju doglednog gašenja liberalnog kapitalizma (u šta nisam siguran) na dnevni red bila bi postavljena pitanja o novim modelima društvenog organizovanja: od diktatorskih do demokratskih. Danas se vodi ozbiljna debata u naučnim i stručnim krugovima o drugim vidovima demokratije: o deliberativnoj i participativnoj demokratiji, o teoriji društvenog izbora… Jer, praktikovanje parlamentarne demokratije, pokazuje se, nije i praktikovanje demokratske kulture otvorene za građanske inicijative i za njihovu realizaciju.
Kineski model
MONITOR: Teško da će Kina kopirati zapadni model demokratizacije, zbog svjetski konkurentnog državnog kapitalizma koji „sprovodi”. Može li ovaj kineski amalgam da potraje i opstane i koliko je on uopšte nov?
JOVANOVIĆ: Kako sada stvari izgledaju, čini se da su kreatori i praktičari kineskog modela pronašli ključ njegove konkurentnosti, trajnosti i elastičnosti. Ne poznajem dovoljno kineske prilike, ali čini se da je galopirajući ekonomski rast omogućen rastućom i nekontrolisanom eksploatacijom ljudi i prirodnih resursa. Nisu svetla i šarene reklame Pekinga, Šangaja, Hong Konga Kina. Da li znamo i da li nas interesuje šta se dešava u ogromnim prostranstvima, nama nepoznatih, kineskih provincija i u njihovim selima i gradovima? Setimo se kako je Staljin načinio Sovjetski Savez svetskom silom. Između ostalog, surovom mobilizacijom besplatnog rada miliona kažnjenika i nesmiljenom eksploatacijom prirodnih resursa. Verovatno u savremenoj Kini nije na delu staljinska industrijalizacija, ali, bojim se da bi nas slike iz te Kine duboko sneveselile.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju
MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?
PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.
U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.
Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.
MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?
PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.
Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.
MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?
PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.
Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.
Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
VUK VELEBIT, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: Vučić želi da kroz Narodni pokret za državu rebrendira sebe

Krajnji cilj ovog pokreta jeste i kontrola narativa „za državu“. Oni politički akteri koji ne budu dio ovog pokreta automatski će biti percipirani kao oni koji rade protiv interesa svoje države
MONITOR: Godinama se iznose podaci i svjedočenja o korišćenju resursa javnih preduzeća i budžetskog sektora uopšte, ne samo za netransparentne tendere, klijentelizam i kronizam, već i za razna „događanja naroda“. Djeluje predvidljivo da ćemo to gledati ponovo, samo kao „pokret“?
VELEBIT: Nažalost u političkoj stvarnosti Srbije, kao i celog našeg regiona, korišćenje javnih sredstava za partijske svrhe postalo je standard u političkom delovanju predstavnika vlasti. Građani bi trebalo više da budu svesni načina na koji se njihov novac troši u lične ili partijske svrhe nosilaca vlasti. Takav odnos vlasti prema novcu poreskih obveznika predstavlja čistu krađu. Ipak, građani Srbije više nego ranije vide da se novac troši u izgradnju puteva i ulaganje u druge infrastrukturne projekte što je bilo od velikog političkog značaja za Vučića.
MONITOR: Pored javnog djelovanja projekta Otvoreni Balkan, iz Beograda se promovisala i ideja srpskog sveta, politički maglovita i finansijski netransparentna. Kako će ovaj najnoviji Vučićev politički patent −„za državu“, uticati na organizovanje Srba van Srbije koja, formalno, ne priznaje ni faktičko stanje u vezi sa svojim granicama?
VELEBIT: Srbija nema nijedan interes da bude remetilački faktor u regionu. Od Srbije kao najveće države regiona zavisi i politička dinamika i stabilnost u celom regionu. Zato je Srbija danas prepoznata kao nezaobilazan partner kako EU tako i SAD-a u ovom regionu kog je neophodno imati na svojoj strani. Projekat Otvoreni Balkan treba da doprinese upravo regionalnom ekonomskom povezivanju koje će biti ključni faktor političke stabilnosti regiona i pripremanja regiona za ulazak u EU jednog dana. Čuo sam kritike da je Otvoreni Balkan velikosrpska ideja, ali ne vidim kako je to moguće ako je Srbija u manjini u odnosu na ostale države koje bi bile članice ove inicijative. Oni koji su protiv Otvorenog Balkana jer se plaše da bi srpska ekonomija dominirala u odnosu na ostale države onda ne razumem kako su istovremeno za ulazak tih država u EU gde bi konkurencija bila još veća.
MONITOR: Ove ideje o opštenarodnom pokretu da se sačuva država Srbija, tumače se, i kao „kontrola štete“ koja je za vlast nastala pristankom Vučića da u Briselu prihvati (ali ne i potpiše), tzv. Nemačko-francuski sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. O tom pokretu Vučić ne govori sada prvi put. Znači li to da je, ipak, imao nekakvu strategiju u vezi sa pitanjem Kosova i onoga: „Šta poslije?“
VELEBIT: Da se ta ideja o narodnom pokretu pojavila iznenada sada onda bismo mogli da kažemo da je reč o kontroli štete zbog pritiska koji dolazi sa desnice. Međutim, Vučić je još prošle godine najavio realizaciju te ideje ali mislim da je primarni cilj bio da se dugoročno suprostavi ekstremnoj desnici koja bi mogla da postane najozbiljniji politički izazivač. Nemačko-francuski predlog je verovatno samo ubrzao realizaciju ovog projekta, a najavljeni susret u Ohridu je podstakao predsednika Vučića da otpočne kampanju nedelju dana pre odlaska u Ohrid.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIKOLOG: Izbori, jedino rješenje

Nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje krize
MONITOR: Prema pisanju medija, parlamentarna većina pregovara o rekonstrukciji Vlade, koja je izgubila povjerenje. Kako to komentarišete?
ZENOVIĆ: Parlamentarna većina ima pravo da Vladi uskrati podršku, a da onda dio te iste većine u nekoj novoj konfiguraciji da podršku za rekonstrukciju te iste Vlade. Ustav to ne zabranjuje, ali postavlja se pitanje legitimnosti, opravdanosti i svrsishodnosti takve političke odluke.
Tu je i pitanje suštine parlamentarizma kao sistema saradnje i ravnoteže triju vlasti, ali i dostojanstva parlamenta koji, na neki način, prelazi preko svoje odluke. To je za jedan vulnerabilni parlamentarizam opasno i može postati praksa u kojoj egzekutivna (izvršna) vlast vrši pritisak i uslovljava zakonodavnu. Premijer u ostavci je u postavgustovskom vremenu pokazao izuzetnu političku vještinu i uspio da, uprkos ograničenom političkom dometu svoje partije, nametne agendu, uobliči put i prve i druge vlade i za kratko vrijeme ostavi svoj politički, pa i državnički pečat. Međutim, insistiranjem da se zadrži status-quo zarad kratkoročnih političih ciljeva i „one man show” liderstvom, Abazović može dovesti u pitanje budućnost ne samo izbornog bilansa građanskog pokreta URA nego i demokratije u Crnoj Gori. Političke odluke pred kojim se nalaze crnogorska država i društvo zahtijevaju širi konsenzus, zato je neophodno da imamo Vladu iza koje stoji parlamentarna većina, a da ta parlamentarna većina bude realna slika demokratskog raspoloženja građana Crne Gore.
MONITOR: Rekonstrukcija tehničke vlade je navodno jedna od opcija kako bi se izbjegla mogućnost da predsjednik države Milo Đukanović raspusti parlament. Koliko je realno da Miodrag Lekić sastavi Vladu, s obzirom na to da su ti pregovori već propali, i šta bi trebalo da bude izlaz iz ove političke krize?
ZENOVIĆ: Zakon o izmjenama Zakona o predsjedniku je, u formalno-pravnom i materijalnom smislu, upitan i o njemu se Ustavni sud u što skorijem roku treba odrediti, jednako kao i o onome što mu je prethodilo, a odnosi se na ustavna ovlašćenja predsjednika države. Ipak, taj se put čini legitimnijim od rekonstrukcije Vlade koja je izgubila povjerenje. Ovoj Vladi je trebalo dati šansu da zaokruži minimum reformskih i integracijskih procesa, ali nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje ove krize. Kako će do njih doći, ostaje da vidimo. Predsjednik države bi, postupanjem po izmjenama zakona, implicitno priznao sve elemente njegove valjanosti. Partije bi, opet, zavisno od ishoda predsjedničkih izbora i raspoloženja javnog mnjenja, mogle da se odluče na skraćivanje mandata skupštini što bi i bio optimalan način da se ide u nove izbore.
MONITOR: Zašto se izbjegavaju vanredni parlamentarnni izbori?
ZENOVIĆ: Partije post 30-oavgustovske većine su, što zbog lagodne pozicije vlasti, što zbog zauzetih mjesta po dubini, izgubile opozicionu borbenost, dok se partijama posljednje vlade pride zamjera parlamentarna podrška DPS-a. Na sve to pojavio se i novi akter – Evropa sad, na krilima istoimenog socio-ekonomskog programa, koji je otvorio novo polje političke borbe u jednom tranzicionom, osiromašenom društvu. Uspon ovog pokreta mogao bi politički da naudi svim ostalim akterima – i partijama većine, ali i DPS-u. Iz svih tih razloga ne postoji volja da se politička podrška parlamentarnim partijama preispita na vanrednim izborima jer bi u novoj konstelaciji svako mogao da izgubi djelić moći, zakonodavne ili izvršne vlasti.
MONITOR: Kako vidite rezultat na lokalnim izborima u Tuzima?
ZENOVIĆ: Lokalni izbori u Tuzima pokazuju da je pad DPS-a nezaustavljiv i u zajednici na koju je tradicionalno računao, ali i to da je etnifikacija politike među Albancima možda i jača nego kod drugih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori. Etnička distanca prema Albancima koja je i dalje na neprihvatljivo visokom nivou, polarizovana i etnifikovana politika od strane „prosrpskog” i „procrnogorskog” bloka dijelom doprinose takvoj političkoj reakciji nacionalnih manjina. Uvjeren sam da je važno da gradimo i multikulturno društvo razlika i različitosti, ali i građansko društvo ravnopravnosti, kao i politike koje prevazilaze etničke okvire i rješavaju zajedničke probleme građana ove države. U suštini, to će biti ključan izazov u narednoj fazi demokratske konsolidacije Crne Gore.
MONITOR: Saopštili ste da se predstojeći predsjednički izbori mogu jedino porediti sa onima iz 1997. godine. Po čemu?
ZENOVIĆ: Ovo su prvi predsjednički izbori nakon 1997. godini koji imaju odsudan značaj za političku panoramu i istorijski put Crne Gore. Iz tog razloga, politički i istorijski gledano, ovi izbori se mogu jedino porediti sa izborima 1997. budući da su ti izbori bili tačka odvajanja, prvi poraz Miloševićevog režima i nacionalno-političke matrice koja je po svojim vrijednostima i ciljevima bila u autističnom sudaru sa svijetom. To je bio i početak „novog” DPS-a koji se transformisao, ponudio drugačiju, emancipatorsku koncepciju države i društva i obećao evropsku budućnost. Ipak, politička stvarnost pokazala se drugačijom. Ratnička država zamijenjena je policijskom, u multikulturalnom pejzažu Crne Gore opet nije bilo mjesta za sve, ratni zločini gurnuti pod tepih, institucije ostale u sjenci svemoći jedne partije. Ekonomija se liberalizovala, ali su od toga koristi vidjeli jedino junaci prvobitne akumulacije kapitala, krupni kapital upitnog porijekla i partijska „avangarda” koja je privatizaciju društvenih resursa vidjela kao polugu „ortačkog kapitalizma”. Evropske integracije su, bez ijednog objektivnog razloga, ostale samo fasadna dekoracija za sistem koji je sebe utemeljio u partitokratiji i korupciji. Crnoj Gori je vraćen suverenitet na referendumu, ali su država i institucije urušavani, a građani obespravljeni uz indukovanu političku polarizaciju koja zatire građansko društvo. Harizmatska vladavina Đukanovića je, iscrpivši sve svoje prednosti, postala balast demokratskim i emancipatorskim procesima u ime koje je odnijela pobjedu i 1997. i 2006. godine. U tom strukturnom smislu ovi izbori nalikuju, iako je uloga i pozicija Đukanovića, u smislu procesa demokratizacije i evropeizacije Crne Gore, dijametralno suprotna ondašnjoj.
Zato bi ovi izbori mogli da budu završetak istorijskog kruga, podvlačenje računa od te 1997. naovamo, epilog političko-društvene drame Crne Gore i politički kraj njenog protagoniste.
MONITOR: Kako vidite to što avgustovski pobjednici nemaju zajedničkog kandidata, i kako to može uticati na konačan rezultat izbora?
ZENOVIĆ: Avgustovci su se, nažalost, suštinski ujedinili samo oko jednog: suprotstavljanja DPS-u. Za vođenje države i društva nakon prve demokratske smjene vlasti, ispostavilo se, potrebno je mnogo više saglasja i konsenzusa, stabilne vlasti, jasnih programskih opredjeljenja. Mislim da je ova neujedinjenost parlamentarne većine, uprkos činjenici da bi zajednički kandidat odnio sigurnu pobjedu, izraz potrebe da se u novoj konfiguraciji političke moći jasno markira pojedinačna partijska snaga i kapitalizuje pobjeda nad DPS-om. Gramšijevski govoreći, na mjesto rastočene hegemonijske vladavine DPS-a partije žele da nametnu i kreiraju svoju ideološko-idejnu političku matricu.
MONITOR: Da li bi ovi izbori i njihov ishod mogli uticati na odluku o raspisivanju vanrednih parlamentarnih izbora?
ZENOVIĆ: Vrlo izvjesno će rezultat predsjedničkih izbora odrediti dalju političku dinamiku budući da će političke pozicije svih aktera biti izmijenjene, ali i da će budući predsjednik države imati ustavno-pravne mehanizme da utiče na raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora. Izborni rezultat može ili ohrabriti parlamentarne stranke da izađu na izbore prethodno skrativši mandate Skupštini ili, što nije isključeno, dalje odlažu izbore i traže nove konfiguracije izvršne vlasti u postojećem skupštinskom sazivu.
MONITOR: Ustavni sud će ove sedmice odlučivati o izbornim sporovima, među kojima su i oni zbog kojih još nijesu proglašeni rezultati lokalnih izbora u Podgorici, Plavu i Pljevljima. Očekujete li da će to odblokirati te procese, imajući u vidu da taj sud i dalje nije kompletan?
ZENOVIĆ: Uvjeren sam da, ako je nešto bez ograde donio 30. avgust, onda je to osjećaj nesputane lične autonomije i političke za najširi krug građana. Isto tako vjerujem da, premda su sudije birane po partijskom ključu, da će, upravo na tragu te autonomije, na svakoj narednoj sjednici, uprkos tom politizovanju prava, prevladati kod sudija Ustavnog suda osjećaj za pravdu i pravičnost kojima se uče cio svoj radni i veliki dio životnog vijeka, pravnička kultura i vrlina za koju su najodgovorniji i koje su najpozvaniji da baštine poštovanje prema ustavu, koji, uz sve moguće valere tumačenja, ipak u svakoj odredbi nosi jasan normativni i pozitivistički rezon. Zato nemam ni najmanju dilemu da će rezultati biti proglašeni u najskorijem roku, a vlast uspostavljena prema ustavnim i demokratskim principima koje poznaje cio civilizovani svijet.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno2 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS2 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS3 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS1 sedmica
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO3 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU2 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Veliki prelom
-
Izdvojeno2 sedmice
OPET O POZAJMICI I SUMNJIČENJU MILOJKA SPAJIĆA: Agenda za izbore i posao za tužilaštvo