Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ĐOKICA JOVANOVIĆ, SOCIOLOG: Neizvjesne perspektive

Objavljeno prije

na

„Svijet je u stalnoj dinamici”, to opšte mjesto neće nam uvijek pomoći, niti dati odgovor na neizvjesne perspektive društvenih procesa čiji smo i sami dio. Izgleda da za sada nema pouzdanijih odgovora, ali ima dobrih analiza i objašnjenja za ovu neizvjesnost. Vidi se to i po intervjuu koji je Monitoru dao jedan od najaktivnijih srpskih sociologa Đokica Jovanović sa beogradskog Filozofskog fakulteta, autor skoro objavljene i nagrađivane knjige Prilagođavanje: Srbija i moderna, od strepnje do sumnje

MONITOR: Smatrate da je retradicionalizacija termin bez sadržaja. Da se radi o propagandnim trikovima zbog legitimizacije nacionalizma. Šta je onda „prava” tradicija, kako se kreativno odnositi prema njoj?
JOVANOVIĆ: Tradiciju ne razumevam kao kakav indeks nepokretne, okamenjene, baštine. Tradiciju svaka generacija iznova tumači i razumeva. To čine svaka grupa i svaki pojedinac. Neke činjenice ili interpretacije izvlače se na svetlo dana, druge se sklanjaju u senku. U tradiciju se, neretko, uključuje i ono što se nikada nije desilo, a iz nje se izbacuje, opet neretko, ono što se desilo. „Izmišljanje tradicije” – heurističan Hobsbaumov pojam od velike je pomoći u razumevanju ove pojave. Tradicija nije istorija, ali jeste prošlost koja živi danas. Ona jeste i budućnost koja se desila: uvek se iznova javlja u neograničenom broju oblika, likova, značenja…, već prema raznim potrebama, interesima…

Upotreba (naročito ideološka) tradicije (i tu je nevolja) ne zasniva se toliko na lažima koliko na konstruisanim anahronizmima. Anahronizam se konstruiše tako da bude u saglasju sa aktuelnim ideološkim ili (jednostavnije) interesnim predstavama. Na taj način se „pokazuje” da postoji „neprekinuta nit” između prošlog i sadašnjeg – konstruiše se „viševekovna duhovna vertikala”. „Duhovna vertikala” se uzima ne kao povezanost, pa i uzročni sled u kulturi, već se ta konstruisana prošlost uzima kao neumitni i neupitni normativ. Sadašnjost je predestinirana, tj. moguća je samo kao produžetak mitske praslike. Upravo tako se kida stvarno postojeća veza u istorijskom kulturnom tkanju. Konačno, tako „tradicionalisti” u „ime tradicije” dokidaju tradiciju sâmu. Konstruišući sebi podobnu „tradiciju”, „tradicionalisti” stvarne, delatne, diskontinuitete zamenjuju konstruisanim kontinuitetom. To je pokušaj retradicionalizacije. Pošto su restauracije (kao verne kopije) nemoguće, onda je na delu pseudoretradicionalizacija.

Potpuno se isključuje činjenica da je svaka tradicionalna tvorevina u vreme svog nastajanja bila novum, da je nastajala na plećima neke prethodne tradicije, i da je, neretko, rušila tradicije. Isključuje se, takođe, činjenica da je sva istorija sazdana u kolopletu sukoba i saradnje tradicije i novuma, modernizacijâ i pokušaja restauracijâ. Na pitanje: koja tradicija se prihvata kao nesumnjivi monolitni temelj jedne kulture – nema odgovora. Nema ga jer ne postoji.

MONITOR: Kažete i to da je pogrešno tražiti uporište u jeziku za temelj moderne nacije. Kako vam izgledaju potrage za nacionalnim uporištima na kojima političke elite grade države na prostoru nekadašnje SFRJ?
JOVANOVIĆ: Priroda nacionalizma se ogleda i u teritorijalnim pretenzijama. Pošto se jednim jezikom često govori izvan određenih državnih ili etničkih granica onda se celo, „jezički pripadajuće”, područje određuje kao područje na koje polaže pravo odnosna nacija. Zato će srpski nacionalist reći da su oni koji žive u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori… poglavito Srbi. Ali će se, sa druge strane, jedan jezik imenovati kao hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski. Pri tom će jezičke varijante biti proglašene zasebnim jezicima. I u jednom i u drugom slučaju radi se o pukim nacionalističkim igrama. Na jednom lepom sajtu (stripzona.com) devojke i momci s jugoslovenskog prostora postavljaju i sa njega „skidaju” stripove (i ja sam čest gost). Vrlo brzo i lako su se dogovorili kako da nazovu ovaj četvoroimeni jezik. Zovu ga naš jezik. Snježana Kordić, u izvrsnoj studiji Jezik i nacionalizam, naglašava: „…Zapadnoevropske nacije – npr. francuska, njemačka, austrijska, švicarska, nizozemska, španjolska, britanska – nisu formirane na osnovi podudaranja jezičnih, religijskih, etničkih i državnih granica. S obzirom da ni danas u zapadnoevropskim nacionalnim državama ta podudarnost ne postoji, ona očito nije uvjet za nacionalnu državu…”.

MONITOR: S najnovijim iskustvima širokih protesta u arapskom i šire u islamskom svijetu, suočili smo se sa drugačijim razumijevanjem demokratije nego što je zapadni model koji i mi podražavamo.
JOVANOVIĆ: Pad socijalizma objašnjen je kao posledica „sudara” dvaju poredaka: „demokratskog” i „nedemokratskog”. „Demokratski” je, dakako, zapadni poredak zasnovan na „poštovanju ljudskih prava”. A, ljudska prava imaju „univerzalni” karakter jer ona nisu ništa drugo do socijalni izraz ljudske prirode. Dakle, svaki drugi poredak stvari nije u saglasju sa „ljudskom prirodom”. To je šablon. Sada, sudeći po ovom šablonu, izgleda da ljudi, primerice, u islamskom svetu ne znaju kakva je njihova ljudska priroda i da, pride, ne znaju koje su njihove socijalne potrebe. Očigledno je da sadašnji, zapadni model, nije ni po volji mnogih običnih Grka, Skandinavaca, Engleza, Francuza… Eno ih na demonstracijama protiv odluka vlasti koje su izabrane „demokratskom procedurom”.

MONITOR: Gdje je mjesto lijevih ideja u protestima u sadašnjem svijetu, od Vol strita, preko Grčke i mediteranskih zemalja, do Slovenije i Turske?
JOVANOVIĆ: Nekakva alternativa ovoj razobručenoj desnici, opijenoj od poklonjene pobede, nužna je. Nije bitno kako se će se zvati, baš zato što su od negdašnje levice ostali neoprani i neopeglani restlovi. Danas se levica nalazi pred dva velika pitanja na koja se još ne usuđuje da odgovori. Prvo je: kako se emancipovati od turobnog i strašnog boljševičkog i staljinističkog nasleđa? A, drugo, kome levica treba da se obraća? To je klasično pitanje o socijalnom subjektu. Po mom mišljenju, kardinalni problemi su sledeći: levica mora da se obrati svima (pojedincima ili kolektivima) čije je neko legitimno svojstvo ugroženo (osim onih svojstava kojima se ugrožavaju nečija druga legitimna svojstva). Uspostavljanje i razvijanje socijalnih funkcija države permanetni je posao levice. Potom, levica nužno mora da vodi politiku pune zaposlenosti. Nasuprot kapitalističkom poretku koji permanetno i sistemski proizvodi nezaposlenost u vidu rezervne armije rada. Rezervna armija rada, zbog sopstvene nevolje, predstavlja snažan ucenjivački mehanizam za smanjivanje nadnica i za radikalno redukovanje socijalnih funkcija države. Prema tome, ako desnica izbacuje ljude sa posla, levica mora da ih vraća na posao. To je eminentno političko i ideološko pitanje. Mantre o ekonomskoj racionalnosti padaju pred iracionalno raskošnim stilovima života kapitalističke, klerikalne i političke klase. Provalija između sve bogatijih i sve siromašnijih je nepremostivo duboka. Je li to rezultat tzv. tržišne racionalnosti? Jeste. Dakle, potrebna je drugačija racionalnost. To je veliki zadatak pred levicom. Levica će, ukoliko krene ovim putem, biti posmatrana kroz puščani nišan. Sa tim mora da računa. I, na kraju Krleža: „Čovjek bi zapravo trebao biti čovjeku čovjek, a ne poslodavac”. Dodajem: poslodavac nije čovek u punom ljudskom smislu.

Drugi oblici demokratije

MONITOR: Kapitalizam smo navikli da vidimo kao neodvojivi dio zapadnog demokratskog modela. Da li bi njegovim nestankom otišao i model demokratije, ustavno-parlamentarne, dakle predstavničke, koji se gotovo paralelno s njim razvijao na Zapadu?
JOVANOVIĆ: Parlamentarna demokratija nije nastala s kapitalizmom. Uzmimo, primera radi, žensko pravo glasa, kao jedno od konstitutivnih mesta parlamentarne demokratije. Evo kada je uvedeno žensko pravo glasa u nekim zemljama koje se diče svojom demokratskom tradicijom: Skandinavske zemlje 1905-1016; Kanada 1916; Holandija 1919; Velika Britanija 1928; Španija 1931; Francuska 1945; Belgija i Italija 1946; Grčka 1952; Švajcarska 1971… Postojeći model reprezentativne demokratije izraz je potrebe javnosti za kontrolom vitalnih funkcija države. Ali, izabrani predstavnici, po pravilu, izneveravaju naloge biračke javnosti. Mogućnost nepoštovanja naloga birača (kao poslodavaca) ukazuje na to da je parlamentarna demokratija sve manje delatan model. U slučaju doglednog gašenja liberalnog kapitalizma (u šta nisam siguran) na dnevni red bila bi postavljena pitanja o novim modelima društvenog organizovanja: od diktatorskih do demokratskih. Danas se vodi ozbiljna debata u naučnim i stručnim krugovima o drugim vidovima demokratije: o deliberativnoj i participativnoj demokratiji, o teoriji društvenog izbora… Jer, praktikovanje parlamentarne demokratije, pokazuje se, nije i praktikovanje demokratske kulture otvorene za građanske inicijative i za njihovu realizaciju.

Kineski model

MONITOR: Teško da će Kina kopirati zapadni model demokratizacije, zbog svjetski konkurentnog državnog kapitalizma koji „sprovodi”. Može li ovaj kineski amalgam da potraje i opstane i koliko je on uopšte nov?
JOVANOVIĆ: Kako sada stvari izgledaju, čini se da su kreatori i praktičari kineskog modela pronašli ključ njegove konkurentnosti, trajnosti i elastičnosti. Ne poznajem dovoljno kineske prilike, ali čini se da je galopirajući ekonomski rast omogućen rastućom i nekontrolisanom eksploatacijom ljudi i prirodnih resursa. Nisu svetla i šarene reklame Pekinga, Šangaja, Hong Konga Kina. Da li znamo i da li nas interesuje šta se dešava u ogromnim prostranstvima, nama nepoznatih, kineskih provincija i u njihovim selima i gradovima? Setimo se kako je Staljin načinio Sovjetski Savez svetskom silom. Između ostalog, surovom mobilizacijom besplatnog rada miliona kažnjenika i nesmiljenom eksploatacijom prirodnih resursa. Verovatno u savremenoj Kini nije na delu staljinska industrijalizacija, ali, bojim se da bi nas slike iz te Kine duboko sneveselile.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo