Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VESNA PETROVIĆ, PROFESORKA PRAVNOG FAKULTETA UNIVERZITETA UNION U BEOGRADU: Zločinci moraju biti kažnjeni

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno je u Srbiji održano više skupova povodom obilježavanja Međunarodnog dana ljudskih prava. Stiče se utisak da se kod nas NVO najviše fokusiraju na tzv. politička i manjinska prava, a da su prava na rad i zaradu prepuštena sindikatima i strankama.
PETROVIĆ: Nevladine organizacije koje se bave promocijom, zaštitom i praćenjem stanja ljudskih prava u velikoj su meri fokusirane na građanska i politička prava jer je većina ovih organizacija osnovana u vreme Slobodana Miloševića, kada su baš ova prava bila najugroženija, pa su se i specijalizovale za ovaj korpus prava. Imam utisak da se u poslednje vreme više insistira na povredama koje se tiču onih prava koja spadaju u ekonomska i socijalna prava. U godišnjim izveštajima Beogradskog centra za ljudska prava o stanju u ovoj oblasti ozbiljno se analizira stanje u oblasti prava na rad i pravedne i povoljne uslove rada, prava na socijalno obezbeđenje, prava na stanovanje, obrazovanje, zdravlje i slično.

Kada je reč o ovim pravima i međunarodnopravnim obavezama koje proističu iz ratifikovanih međunarodnih ugovora mora se reći da postoji problem u mehanizmima kojima se ona štite, jer su ova prava programskog karaktera. To znači da međunarodni instrumenti nalažu državi da obezbedi povoljne uslove za uživanje ovih prava, država ima aktivnu ulogu u stvaranju tih uslova, mora da uloži odgovarjuća sredstva da bi se ekonomska, socijalna i kulturna prava uživala u punoj meri, dok kod građanskih i političkih prava država mora samo da se uzdrži da ta prava ne povređuje, tako da je mnogo lakše pratiti postupke države kad su ova druga prava u pitanju. Teškoću stvara i to što je prikupljanje podataka o kršenjima, ali takođe i mogućnost utuživanja ovih prava ograničena.

Moram se složiti da su danas, ekonomska i socijalna prava, pored slobode medija, verovatno najugroženija u Srbiji i da se tome ne posvećuje dovoljno pažnje. To što se u nekim izveštajima NVO konstatuje pogoršanje u ovoj oblasti neće pomoći žrtvama uskraćivanja ovih prava. Neophodno je koristiti mehanizme kojima bi se kršenja ekonomskih i socijalnih prava sprečila ili bar ublažile njihove posledice.

Ima nevladinih organizacija koje se bave ekonomskim i socijalnim pravima, ali nije moguće da ovaj problem reše nevladine organizacije. Ima mnogo posla, a čini mi se da Vlada Srbije nije posvećena unapređenju ekonomskih i socijalnih prava.

Ključni akter u oblasti zaštite radnih prava i prava iz rada je sindikat, ali sindikati nisu dobro organizovani, da ne štite na pravi način prava radnika i ono što je poražavajuće, stiče se utisak da sindikalni lideri nemaju punu podršku svog članstva.

MONITOR: Država je mjere štednje primijenila na budžetske korisnike iz javnog sektora i penzionere, pa i na korisnike socijalne pomoći i nezaposlene, čija se prava limitiraju prijedlozima ministra za rad Aleksandra Vulina. Koliko se tim mjerama krši Ustav, zakoni i ljudska prava?
PETROVIĆ: Već sam donekle odgovorila na to pitanje. Država ne vodi brigu o ovim pravima. Ministar Vulin je na pogrešnom mestu, on ne razume kakve su obaveze države, nisam sigurna ni da je upoznat sa članovima Ustava Srbije kojima se garantuju neka od ekonomskih i socijalnih prava. Pojedinim odredbama Uredbe o merama socijalne uključenosti korisnika novčane pomoći, koja je doneta u oktobru ove godine zadire se u prava ugroženih društvenih grupa garantovanih Ustavom i zakonima. Uredba je dodala listi uslova za ostvarivanje novčane socijalne pomoći, koji se inače propisuju Zakonom o socijalnoj zaštiti, obavezu „društveno korisnog rada, odnosno rada u lokalnoj zajednici” i ovlastila Centar za socijalni rad da korisniku „umanji i uskrati pravo na novčanu socijalnu pomoć u slučaju neopravdanog neizvršavanja obaveza iz.individualnog plana aktivacije”. Na ovaj način, odredbe Uredbe pokušale su da ograniče neka od prava zajemčenih Ustavom, kao što su pravo na socijalnu zaštitu, ali i slobodu od obavljanja ma kog rada koji se zahteva od lica pod pretnjom kazne i za koji se lice nije dobrovoljno prijavilo. Zaštitnik građana, jedan broj nevladinih organizacija i političkih stranaka podneli su zahteve Ustavnom sudu Srbije za ocenu ustavnosti i zakonitosti odredbi ove Uredbe. Ostaje da vidimo koliku hrabrost će pokazati sudije Ustavnog suda kada budu razmatrale ovo pitanje.

MONITOR: Ovih dana se puno priča o pritiscima na čelne ljude Specijalnog tužilaštva, a hapšenja u vezi sa zločinom u Štrpcima iz 1993, pokazuju da je i ovo što je do sada urađeno, postignuto uprkos opstrukcijama države. Zašto se sistem tako uspješno opire?
PETROVIĆ: Teško je suočiti se s neprijatnim činjenicama koje govore o zločinima, posebno kada postoji makar i delić vaše odgovornosti za takva zlodela. Budući da u Srbiji nikada nije sprovedena lustracija i da je izvestan broj ljudi ostao na veoma važnim funkcijama, posebno u bezbednosnim službama, opstrukcije su e neminovne. Mada sam očekivala da će biti opstrukcija kad su u pitanju istrage i suđenja za ratne zločine, moram reći da nisam verovala da će tako dugo da opstaju oni koji će sprečavati da se dođe do dokaza, do svedoka i konačno, do istine. Istine, koja nije nimalo prijatna ali do koje se mora doći, ne samo zbog toga što počinioci ovih zločina moraju biti kažnjeni da bi se zadovoljili osnovni zahtevi pravde, već zbog svih nas koji smo bili svedoci onog što se zbivalo 90-tih. Zbog potrebe da istina o počinjenim zločinima postane deo naših udžbenika istorije, da se suočimo s onim što su pojedinci činili u naše ime, da naučimo da ova dela nikada ne zastarevaju, da ne smemo da zaboravimo šta je učinjeno i da je to dug žrtvama. Samo tako ćemo možda naučiti i da ovakvi zločini ne smeju biti nikada ponovljeni.

MONITOR: Da li se uticaj i moć međunarodnog prava i njegovih institucija uvećala u posljednje dvije decenije, i kroz praksu Međunarodnog suda pravde, ali i skorije ustanovljenog stalnog Međunarodnog krivičnog suda i ad hoc sudova za ratne zločine?
PETROVIĆ: Nacionalna zakonodavstva i organi koji sprovode zakone na nacionalnom planu moraju da budu dovoljno efikasni kako se ne bi potezalo za međunarodnopravnom zaštitom. Međunarodni sud pravde je parnični sud, on rešava sporove između država kao subjekata međunarodnog prava i daleko je od nas građana. To je veoma važan međunarodni sudski organ koji stvara praksu neophodnu za rešavanje nekih spornih pitanja ili situacija u kojima se nađu države. Njegova nadležnost je donekle ograničena činjenicom da države suvereno vladaju na svojim teritorijama i on rešava sporove samo kada se države saglase o njegovoj nadležnosti tako što međunarodni ugovor kome one pristupe predvidi Međunarodni sud pravde kao nadležan za rešavanje spornih pitanja ili kada države pristanu da spor iznesu pred ovaj sud.

Međunarodni krivični sudovi sude počiniocima međunarodnih krivičnih dela, utvrđujući krivicu za počinjena dela, odnosno individualnu krivičnu odgovornost. Odluke ovih sudova su važne za razvoj međunarodnog prava i za usavršavanje međunarodnopravnog poretka. Oni su doprineli razvoju nekih novih instituta u međunarodnom pravu i njihove odluke utiču na dalje usavršavanje međunarodnih normi, ali ne sme se izgubiti iz vida da međunarodni sudovi sude na osnovu prava, tumače međunarodne norme i samo na osnovu njih donose presude, naime, ograničeni su pravnim normama oko kojih su se saglasile države kao subjekti međunarodnog prava. Ali ovi sudovi ne daju odgovore na sva pitanja, oni takođe ne rešavaju svetske krize koje proističu iz političkih sukoba i otvaraju politička pitanja. Pravo nije svemoguće ni na nacionalnom planu jer ono teži pravdi i najčešće je zadovoljava ali nekada u tome i ne uspeva. Slično je i sa međunarodnim pravom.

Pitanje hrabrosti

MONITOR: Da li je ministar Vulin, mimo ovih zakonskih ovlašćenja, odlučio da se obračuna sa dijelom NVO sektora u Srbiji?
PETROVIĆ: Mislim da je deo nevladinog sektora rešio da zaustavi ministra u nezakonitom postupanju njegovog Ministarstva kada je u pitanju dodeljivanje sredstava za realizaciju projekata iz oblasti socijalne zaštite. Sredstva su dodeljena nekim udruženjima građana koja su osnovana nekoliko dana ili nedelja pre, pa čak i posle objavljivanja konkursa. Ministar Vulin je pokušao, veoma nevešto, da se izvuče iz neprijatne situacije izjavljujući na konferenciji za štampu da će novac preusmeriti na Fond za lečenje retkih bolesti dece. podržavam da se ovaj Fond poveća i omogući lečenje oboleloj deci, ali nepravilnosti ne mogu da se zataškavaju humanitarnom akcijom. Ministar Vulin ne može sam da preusmerava sredstva iz budžeta bez saglasnosti ministra finansija, tako da promena namene ovih sredstava nije kraj za organizacije koje su odlučile da istraju u nameri da se detaljno utvrdi ko je odgovoran za donošenje nezakonitih odluka o dodeli sredstava na konkursu. Oni zahtevaju razrešenje ministra, ponavljanje konkursa i utvrđivanje krivične odgovornosti. Javnosti nije poznato da li je tužilaštvo preduzelo neke radnje e kada je u pitanju ovaj slučaj. To je pitanje hrabrosti.

Šešeljeva zavjera

MONITOR: Puštanje Vojislava Šešelja na privremenu slobodu, i njegove izjave, dobile su diplomatske posljedice u odnosima Srbije s Hrvatskom, pa i rezoluciju Evropskog parlamenta. I tužilaštvo Tribunala je sada za to da se Šešelj odmah vrati u pritvor iako je, koliko znamo, teško bolestan. Kako i tumačite „Šešeljevu zavjeru”?
PETROVIĆ: Nema zavere. To je još jedna greška Haškog tribunala kada je u pitanju suđenje Šešelju. On je doprineo u velikoj meri da se suđenje u njegovom slučaju oduži ali je neprihvatljivo da traje više od decenije. Svaki sud, pa i ovaj u Hagu mora da vodi slučaj na najracionalniji mogući način, da preuzme rukovođenje predmetom i učini sve što je neophodno da ustanovi činjenice i da presudi slučaj. Svima je , bar u Srbiji, bilo jasno da će Šešelj iskoristiti puštanje na privremenu slobodu bez ikakvih uslova, za promociju svojih ideja i jačanje SRS. To je trebalo da bude jasno i Tribunalu. Ne razumem zašto se vlasti u Srbiji nisu ogradile od njegovih izjava, posebno kada znamo u kakvim su odnosima bili sa njim oni koji danas vode Srbiju i šta se desilo s partijom koju su zajedno vodili više od jedne decenije, a tu deceniju, na žalost, jako dobro pamte oni koji su u takvoj Srbiji živeli devedesetih. A možda je baš to razlog, ko zna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo