Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VESNA PETROVIĆ, PROFESORKA PRAVNOG FAKULTETA UNIVERZITETA UNION U BEOGRADU: Zločinci moraju biti kažnjeni

Objavljeno prije

na

VP-5

MONITOR: Nedavno je u Srbiji održano više skupova povodom obilježavanja Međunarodnog dana ljudskih prava. Stiče se utisak da se kod nas NVO najviše fokusiraju na tzv. politička i manjinska prava, a da su prava na rad i zaradu prepuštena sindikatima i strankama.
PETROVIĆ: Nevladine organizacije koje se bave promocijom, zaštitom i praćenjem stanja ljudskih prava u velikoj su meri fokusirane na građanska i politička prava jer je većina ovih organizacija osnovana u vreme Slobodana Miloševića, kada su baš ova prava bila najugroženija, pa su se i specijalizovale za ovaj korpus prava. Imam utisak da se u poslednje vreme više insistira na povredama koje se tiču onih prava koja spadaju u ekonomska i socijalna prava. U godišnjim izveštajima Beogradskog centra za ljudska prava o stanju u ovoj oblasti ozbiljno se analizira stanje u oblasti prava na rad i pravedne i povoljne uslove rada, prava na socijalno obezbeđenje, prava na stanovanje, obrazovanje, zdravlje i slično.

Kada je reč o ovim pravima i međunarodnopravnim obavezama koje proističu iz ratifikovanih međunarodnih ugovora mora se reći da postoji problem u mehanizmima kojima se ona štite, jer su ova prava programskog karaktera. To znači da međunarodni instrumenti nalažu državi da obezbedi povoljne uslove za uživanje ovih prava, država ima aktivnu ulogu u stvaranju tih uslova, mora da uloži odgovarjuća sredstva da bi se ekonomska, socijalna i kulturna prava uživala u punoj meri, dok kod građanskih i političkih prava država mora samo da se uzdrži da ta prava ne povređuje, tako da je mnogo lakše pratiti postupke države kad su ova druga prava u pitanju. Teškoću stvara i to što je prikupljanje podataka o kršenjima, ali takođe i mogućnost utuživanja ovih prava ograničena.

Moram se složiti da su danas, ekonomska i socijalna prava, pored slobode medija, verovatno najugroženija u Srbiji i da se tome ne posvećuje dovoljno pažnje. To što se u nekim izveštajima NVO konstatuje pogoršanje u ovoj oblasti neće pomoći žrtvama uskraćivanja ovih prava. Neophodno je koristiti mehanizme kojima bi se kršenja ekonomskih i socijalnih prava sprečila ili bar ublažile njihove posledice.

Ima nevladinih organizacija koje se bave ekonomskim i socijalnim pravima, ali nije moguće da ovaj problem reše nevladine organizacije. Ima mnogo posla, a čini mi se da Vlada Srbije nije posvećena unapređenju ekonomskih i socijalnih prava.

Ključni akter u oblasti zaštite radnih prava i prava iz rada je sindikat, ali sindikati nisu dobro organizovani, da ne štite na pravi način prava radnika i ono što je poražavajuće, stiče se utisak da sindikalni lideri nemaju punu podršku svog članstva.

MONITOR: Država je mjere štednje primijenila na budžetske korisnike iz javnog sektora i penzionere, pa i na korisnike socijalne pomoći i nezaposlene, čija se prava limitiraju prijedlozima ministra za rad Aleksandra Vulina. Koliko se tim mjerama krši Ustav, zakoni i ljudska prava?
PETROVIĆ: Već sam donekle odgovorila na to pitanje. Država ne vodi brigu o ovim pravima. Ministar Vulin je na pogrešnom mestu, on ne razume kakve su obaveze države, nisam sigurna ni da je upoznat sa članovima Ustava Srbije kojima se garantuju neka od ekonomskih i socijalnih prava. Pojedinim odredbama Uredbe o merama socijalne uključenosti korisnika novčane pomoći, koja je doneta u oktobru ove godine zadire se u prava ugroženih društvenih grupa garantovanih Ustavom i zakonima. Uredba je dodala listi uslova za ostvarivanje novčane socijalne pomoći, koji se inače propisuju Zakonom o socijalnoj zaštiti, obavezu „društveno korisnog rada, odnosno rada u lokalnoj zajednici” i ovlastila Centar za socijalni rad da korisniku „umanji i uskrati pravo na novčanu socijalnu pomoć u slučaju neopravdanog neizvršavanja obaveza iz.individualnog plana aktivacije”. Na ovaj način, odredbe Uredbe pokušale su da ograniče neka od prava zajemčenih Ustavom, kao što su pravo na socijalnu zaštitu, ali i slobodu od obavljanja ma kog rada koji se zahteva od lica pod pretnjom kazne i za koji se lice nije dobrovoljno prijavilo. Zaštitnik građana, jedan broj nevladinih organizacija i političkih stranaka podneli su zahteve Ustavnom sudu Srbije za ocenu ustavnosti i zakonitosti odredbi ove Uredbe. Ostaje da vidimo koliku hrabrost će pokazati sudije Ustavnog suda kada budu razmatrale ovo pitanje.

MONITOR: Ovih dana se puno priča o pritiscima na čelne ljude Specijalnog tužilaštva, a hapšenja u vezi sa zločinom u Štrpcima iz 1993, pokazuju da je i ovo što je do sada urađeno, postignuto uprkos opstrukcijama države. Zašto se sistem tako uspješno opire?
PETROVIĆ: Teško je suočiti se s neprijatnim činjenicama koje govore o zločinima, posebno kada postoji makar i delić vaše odgovornosti za takva zlodela. Budući da u Srbiji nikada nije sprovedena lustracija i da je izvestan broj ljudi ostao na veoma važnim funkcijama, posebno u bezbednosnim službama, opstrukcije su e neminovne. Mada sam očekivala da će biti opstrukcija kad su u pitanju istrage i suđenja za ratne zločine, moram reći da nisam verovala da će tako dugo da opstaju oni koji će sprečavati da se dođe do dokaza, do svedoka i konačno, do istine. Istine, koja nije nimalo prijatna ali do koje se mora doći, ne samo zbog toga što počinioci ovih zločina moraju biti kažnjeni da bi se zadovoljili osnovni zahtevi pravde, već zbog svih nas koji smo bili svedoci onog što se zbivalo 90-tih. Zbog potrebe da istina o počinjenim zločinima postane deo naših udžbenika istorije, da se suočimo s onim što su pojedinci činili u naše ime, da naučimo da ova dela nikada ne zastarevaju, da ne smemo da zaboravimo šta je učinjeno i da je to dug žrtvama. Samo tako ćemo možda naučiti i da ovakvi zločini ne smeju biti nikada ponovljeni.

MONITOR: Da li se uticaj i moć međunarodnog prava i njegovih institucija uvećala u posljednje dvije decenije, i kroz praksu Međunarodnog suda pravde, ali i skorije ustanovljenog stalnog Međunarodnog krivičnog suda i ad hoc sudova za ratne zločine?
PETROVIĆ: Nacionalna zakonodavstva i organi koji sprovode zakone na nacionalnom planu moraju da budu dovoljno efikasni kako se ne bi potezalo za međunarodnopravnom zaštitom. Međunarodni sud pravde je parnični sud, on rešava sporove između država kao subjekata međunarodnog prava i daleko je od nas građana. To je veoma važan međunarodni sudski organ koji stvara praksu neophodnu za rešavanje nekih spornih pitanja ili situacija u kojima se nađu države. Njegova nadležnost je donekle ograničena činjenicom da države suvereno vladaju na svojim teritorijama i on rešava sporove samo kada se države saglase o njegovoj nadležnosti tako što međunarodni ugovor kome one pristupe predvidi Međunarodni sud pravde kao nadležan za rešavanje spornih pitanja ili kada države pristanu da spor iznesu pred ovaj sud.

Međunarodni krivični sudovi sude počiniocima međunarodnih krivičnih dela, utvrđujući krivicu za počinjena dela, odnosno individualnu krivičnu odgovornost. Odluke ovih sudova su važne za razvoj međunarodnog prava i za usavršavanje međunarodnopravnog poretka. Oni su doprineli razvoju nekih novih instituta u međunarodnom pravu i njihove odluke utiču na dalje usavršavanje međunarodnih normi, ali ne sme se izgubiti iz vida da međunarodni sudovi sude na osnovu prava, tumače međunarodne norme i samo na osnovu njih donose presude, naime, ograničeni su pravnim normama oko kojih su se saglasile države kao subjekti međunarodnog prava. Ali ovi sudovi ne daju odgovore na sva pitanja, oni takođe ne rešavaju svetske krize koje proističu iz političkih sukoba i otvaraju politička pitanja. Pravo nije svemoguće ni na nacionalnom planu jer ono teži pravdi i najčešće je zadovoljava ali nekada u tome i ne uspeva. Slično je i sa međunarodnim pravom.

Pitanje hrabrosti

MONITOR: Da li je ministar Vulin, mimo ovih zakonskih ovlašćenja, odlučio da se obračuna sa dijelom NVO sektora u Srbiji?
PETROVIĆ: Mislim da je deo nevladinog sektora rešio da zaustavi ministra u nezakonitom postupanju njegovog Ministarstva kada je u pitanju dodeljivanje sredstava za realizaciju projekata iz oblasti socijalne zaštite. Sredstva su dodeljena nekim udruženjima građana koja su osnovana nekoliko dana ili nedelja pre, pa čak i posle objavljivanja konkursa. Ministar Vulin je pokušao, veoma nevešto, da se izvuče iz neprijatne situacije izjavljujući na konferenciji za štampu da će novac preusmeriti na Fond za lečenje retkih bolesti dece. podržavam da se ovaj Fond poveća i omogući lečenje oboleloj deci, ali nepravilnosti ne mogu da se zataškavaju humanitarnom akcijom. Ministar Vulin ne može sam da preusmerava sredstva iz budžeta bez saglasnosti ministra finansija, tako da promena namene ovih sredstava nije kraj za organizacije koje su odlučile da istraju u nameri da se detaljno utvrdi ko je odgovoran za donošenje nezakonitih odluka o dodeli sredstava na konkursu. Oni zahtevaju razrešenje ministra, ponavljanje konkursa i utvrđivanje krivične odgovornosti. Javnosti nije poznato da li je tužilaštvo preduzelo neke radnje e kada je u pitanju ovaj slučaj. To je pitanje hrabrosti.

Šešeljeva zavjera

MONITOR: Puštanje Vojislava Šešelja na privremenu slobodu, i njegove izjave, dobile su diplomatske posljedice u odnosima Srbije s Hrvatskom, pa i rezoluciju Evropskog parlamenta. I tužilaštvo Tribunala je sada za to da se Šešelj odmah vrati u pritvor iako je, koliko znamo, teško bolestan. Kako i tumačite „Šešeljevu zavjeru”?
PETROVIĆ: Nema zavere. To je još jedna greška Haškog tribunala kada je u pitanju suđenje Šešelju. On je doprineo u velikoj meri da se suđenje u njegovom slučaju oduži ali je neprihvatljivo da traje više od decenije. Svaki sud, pa i ovaj u Hagu mora da vodi slučaj na najracionalniji mogući način, da preuzme rukovođenje predmetom i učini sve što je neophodno da ustanovi činjenice i da presudi slučaj. Svima je , bar u Srbiji, bilo jasno da će Šešelj iskoristiti puštanje na privremenu slobodu bez ikakvih uslova, za promociju svojih ideja i jačanje SRS. To je trebalo da bude jasno i Tribunalu. Ne razumem zašto se vlasti u Srbiji nisu ogradile od njegovih izjava, posebno kada znamo u kakvim su odnosima bili sa njim oni koji danas vode Srbiju i šta se desilo s partijom koju su zajedno vodili više od jedne decenije, a tu deceniju, na žalost, jako dobro pamte oni koji su u takvoj Srbiji živeli devedesetih. A možda je baš to razlog, ko zna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo