Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VESNA PETROVIĆ, PROFESORKA PRAVNOG FAKULTETA UNIVERZITETA UNION U BEOGRADU: Zločinci moraju biti kažnjeni

Objavljeno prije

8 godina

na

VP-5

MONITOR: Nedavno je u Srbiji održano više skupova povodom obilježavanja Međunarodnog dana ljudskih prava. Stiče se utisak da se kod nas NVO najviše fokusiraju na tzv. politička i manjinska prava, a da su prava na rad i zaradu prepuštena sindikatima i strankama.
PETROVIĆ: Nevladine organizacije koje se bave promocijom, zaštitom i praćenjem stanja ljudskih prava u velikoj su meri fokusirane na građanska i politička prava jer je većina ovih organizacija osnovana u vreme Slobodana Miloševića, kada su baš ova prava bila najugroženija, pa su se i specijalizovale za ovaj korpus prava. Imam utisak da se u poslednje vreme više insistira na povredama koje se tiču onih prava koja spadaju u ekonomska i socijalna prava. U godišnjim izveštajima Beogradskog centra za ljudska prava o stanju u ovoj oblasti ozbiljno se analizira stanje u oblasti prava na rad i pravedne i povoljne uslove rada, prava na socijalno obezbeđenje, prava na stanovanje, obrazovanje, zdravlje i slično.

Kada je reč o ovim pravima i međunarodnopravnim obavezama koje proističu iz ratifikovanih međunarodnih ugovora mora se reći da postoji problem u mehanizmima kojima se ona štite, jer su ova prava programskog karaktera. To znači da međunarodni instrumenti nalažu državi da obezbedi povoljne uslove za uživanje ovih prava, država ima aktivnu ulogu u stvaranju tih uslova, mora da uloži odgovarjuća sredstva da bi se ekonomska, socijalna i kulturna prava uživala u punoj meri, dok kod građanskih i političkih prava država mora samo da se uzdrži da ta prava ne povređuje, tako da je mnogo lakše pratiti postupke države kad su ova druga prava u pitanju. Teškoću stvara i to što je prikupljanje podataka o kršenjima, ali takođe i mogućnost utuživanja ovih prava ograničena.

Moram se složiti da su danas, ekonomska i socijalna prava, pored slobode medija, verovatno najugroženija u Srbiji i da se tome ne posvećuje dovoljno pažnje. To što se u nekim izveštajima NVO konstatuje pogoršanje u ovoj oblasti neće pomoći žrtvama uskraćivanja ovih prava. Neophodno je koristiti mehanizme kojima bi se kršenja ekonomskih i socijalnih prava sprečila ili bar ublažile njihove posledice.

Ima nevladinih organizacija koje se bave ekonomskim i socijalnim pravima, ali nije moguće da ovaj problem reše nevladine organizacije. Ima mnogo posla, a čini mi se da Vlada Srbije nije posvećena unapređenju ekonomskih i socijalnih prava.

Ključni akter u oblasti zaštite radnih prava i prava iz rada je sindikat, ali sindikati nisu dobro organizovani, da ne štite na pravi način prava radnika i ono što je poražavajuće, stiče se utisak da sindikalni lideri nemaju punu podršku svog članstva.

MONITOR: Država je mjere štednje primijenila na budžetske korisnike iz javnog sektora i penzionere, pa i na korisnike socijalne pomoći i nezaposlene, čija se prava limitiraju prijedlozima ministra za rad Aleksandra Vulina. Koliko se tim mjerama krši Ustav, zakoni i ljudska prava?
PETROVIĆ: Već sam donekle odgovorila na to pitanje. Država ne vodi brigu o ovim pravima. Ministar Vulin je na pogrešnom mestu, on ne razume kakve su obaveze države, nisam sigurna ni da je upoznat sa članovima Ustava Srbije kojima se garantuju neka od ekonomskih i socijalnih prava. Pojedinim odredbama Uredbe o merama socijalne uključenosti korisnika novčane pomoći, koja je doneta u oktobru ove godine zadire se u prava ugroženih društvenih grupa garantovanih Ustavom i zakonima. Uredba je dodala listi uslova za ostvarivanje novčane socijalne pomoći, koji se inače propisuju Zakonom o socijalnoj zaštiti, obavezu „društveno korisnog rada, odnosno rada u lokalnoj zajednici” i ovlastila Centar za socijalni rad da korisniku „umanji i uskrati pravo na novčanu socijalnu pomoć u slučaju neopravdanog neizvršavanja obaveza iz.individualnog plana aktivacije”. Na ovaj način, odredbe Uredbe pokušale su da ograniče neka od prava zajemčenih Ustavom, kao što su pravo na socijalnu zaštitu, ali i slobodu od obavljanja ma kog rada koji se zahteva od lica pod pretnjom kazne i za koji se lice nije dobrovoljno prijavilo. Zaštitnik građana, jedan broj nevladinih organizacija i političkih stranaka podneli su zahteve Ustavnom sudu Srbije za ocenu ustavnosti i zakonitosti odredbi ove Uredbe. Ostaje da vidimo koliku hrabrost će pokazati sudije Ustavnog suda kada budu razmatrale ovo pitanje.

MONITOR: Ovih dana se puno priča o pritiscima na čelne ljude Specijalnog tužilaštva, a hapšenja u vezi sa zločinom u Štrpcima iz 1993, pokazuju da je i ovo što je do sada urađeno, postignuto uprkos opstrukcijama države. Zašto se sistem tako uspješno opire?
PETROVIĆ: Teško je suočiti se s neprijatnim činjenicama koje govore o zločinima, posebno kada postoji makar i delić vaše odgovornosti za takva zlodela. Budući da u Srbiji nikada nije sprovedena lustracija i da je izvestan broj ljudi ostao na veoma važnim funkcijama, posebno u bezbednosnim službama, opstrukcije su e neminovne. Mada sam očekivala da će biti opstrukcija kad su u pitanju istrage i suđenja za ratne zločine, moram reći da nisam verovala da će tako dugo da opstaju oni koji će sprečavati da se dođe do dokaza, do svedoka i konačno, do istine. Istine, koja nije nimalo prijatna ali do koje se mora doći, ne samo zbog toga što počinioci ovih zločina moraju biti kažnjeni da bi se zadovoljili osnovni zahtevi pravde, već zbog svih nas koji smo bili svedoci onog što se zbivalo 90-tih. Zbog potrebe da istina o počinjenim zločinima postane deo naših udžbenika istorije, da se suočimo s onim što su pojedinci činili u naše ime, da naučimo da ova dela nikada ne zastarevaju, da ne smemo da zaboravimo šta je učinjeno i da je to dug žrtvama. Samo tako ćemo možda naučiti i da ovakvi zločini ne smeju biti nikada ponovljeni.

MONITOR: Da li se uticaj i moć međunarodnog prava i njegovih institucija uvećala u posljednje dvije decenije, i kroz praksu Međunarodnog suda pravde, ali i skorije ustanovljenog stalnog Međunarodnog krivičnog suda i ad hoc sudova za ratne zločine?
PETROVIĆ: Nacionalna zakonodavstva i organi koji sprovode zakone na nacionalnom planu moraju da budu dovoljno efikasni kako se ne bi potezalo za međunarodnopravnom zaštitom. Međunarodni sud pravde je parnični sud, on rešava sporove između država kao subjekata međunarodnog prava i daleko je od nas građana. To je veoma važan međunarodni sudski organ koji stvara praksu neophodnu za rešavanje nekih spornih pitanja ili situacija u kojima se nađu države. Njegova nadležnost je donekle ograničena činjenicom da države suvereno vladaju na svojim teritorijama i on rešava sporove samo kada se države saglase o njegovoj nadležnosti tako što međunarodni ugovor kome one pristupe predvidi Međunarodni sud pravde kao nadležan za rešavanje spornih pitanja ili kada države pristanu da spor iznesu pred ovaj sud.

Međunarodni krivični sudovi sude počiniocima međunarodnih krivičnih dela, utvrđujući krivicu za počinjena dela, odnosno individualnu krivičnu odgovornost. Odluke ovih sudova su važne za razvoj međunarodnog prava i za usavršavanje međunarodnopravnog poretka. Oni su doprineli razvoju nekih novih instituta u međunarodnom pravu i njihove odluke utiču na dalje usavršavanje međunarodnih normi, ali ne sme se izgubiti iz vida da međunarodni sudovi sude na osnovu prava, tumače međunarodne norme i samo na osnovu njih donose presude, naime, ograničeni su pravnim normama oko kojih su se saglasile države kao subjekti međunarodnog prava. Ali ovi sudovi ne daju odgovore na sva pitanja, oni takođe ne rešavaju svetske krize koje proističu iz političkih sukoba i otvaraju politička pitanja. Pravo nije svemoguće ni na nacionalnom planu jer ono teži pravdi i najčešće je zadovoljava ali nekada u tome i ne uspeva. Slično je i sa međunarodnim pravom.

Pitanje hrabrosti

MONITOR: Da li je ministar Vulin, mimo ovih zakonskih ovlašćenja, odlučio da se obračuna sa dijelom NVO sektora u Srbiji?
PETROVIĆ: Mislim da je deo nevladinog sektora rešio da zaustavi ministra u nezakonitom postupanju njegovog Ministarstva kada je u pitanju dodeljivanje sredstava za realizaciju projekata iz oblasti socijalne zaštite. Sredstva su dodeljena nekim udruženjima građana koja su osnovana nekoliko dana ili nedelja pre, pa čak i posle objavljivanja konkursa. Ministar Vulin je pokušao, veoma nevešto, da se izvuče iz neprijatne situacije izjavljujući na konferenciji za štampu da će novac preusmeriti na Fond za lečenje retkih bolesti dece. podržavam da se ovaj Fond poveća i omogući lečenje oboleloj deci, ali nepravilnosti ne mogu da se zataškavaju humanitarnom akcijom. Ministar Vulin ne može sam da preusmerava sredstva iz budžeta bez saglasnosti ministra finansija, tako da promena namene ovih sredstava nije kraj za organizacije koje su odlučile da istraju u nameri da se detaljno utvrdi ko je odgovoran za donošenje nezakonitih odluka o dodeli sredstava na konkursu. Oni zahtevaju razrešenje ministra, ponavljanje konkursa i utvrđivanje krivične odgovornosti. Javnosti nije poznato da li je tužilaštvo preduzelo neke radnje e kada je u pitanju ovaj slučaj. To je pitanje hrabrosti.

Šešeljeva zavjera

MONITOR: Puštanje Vojislava Šešelja na privremenu slobodu, i njegove izjave, dobile su diplomatske posljedice u odnosima Srbije s Hrvatskom, pa i rezoluciju Evropskog parlamenta. I tužilaštvo Tribunala je sada za to da se Šešelj odmah vrati u pritvor iako je, koliko znamo, teško bolestan. Kako i tumačite „Šešeljevu zavjeru”?
PETROVIĆ: Nema zavere. To je još jedna greška Haškog tribunala kada je u pitanju suđenje Šešelju. On je doprineo u velikoj meri da se suđenje u njegovom slučaju oduži ali je neprihvatljivo da traje više od decenije. Svaki sud, pa i ovaj u Hagu mora da vodi slučaj na najracionalniji mogući način, da preuzme rukovođenje predmetom i učini sve što je neophodno da ustanovi činjenice i da presudi slučaj. Svima je , bar u Srbiji, bilo jasno da će Šešelj iskoristiti puštanje na privremenu slobodu bez ikakvih uslova, za promociju svojih ideja i jačanje SRS. To je trebalo da bude jasno i Tribunalu. Ne razumem zašto se vlasti u Srbiji nisu ogradile od njegovih izjava, posebno kada znamo u kakvim su odnosima bili sa njim oni koji danas vode Srbiju i šta se desilo s partijom koju su zajedno vodili više od jedne decenije, a tu deceniju, na žalost, jako dobro pamte oni koji su u takvoj Srbiji živeli devedesetih. A možda je baš to razlog, ko zna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

2 dana

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

2 dana

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

1 sedmica

na

17 Marta, 2023

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo