Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VESNA PETROVIĆ, PROFESORKA PRAVNOG FAKULTETA UNIVERZITETA UNION U BEOGRADU: Zločinci moraju biti kažnjeni

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno je u Srbiji održano više skupova povodom obilježavanja Međunarodnog dana ljudskih prava. Stiče se utisak da se kod nas NVO najviše fokusiraju na tzv. politička i manjinska prava, a da su prava na rad i zaradu prepuštena sindikatima i strankama.
PETROVIĆ: Nevladine organizacije koje se bave promocijom, zaštitom i praćenjem stanja ljudskih prava u velikoj su meri fokusirane na građanska i politička prava jer je većina ovih organizacija osnovana u vreme Slobodana Miloševića, kada su baš ova prava bila najugroženija, pa su se i specijalizovale za ovaj korpus prava. Imam utisak da se u poslednje vreme više insistira na povredama koje se tiču onih prava koja spadaju u ekonomska i socijalna prava. U godišnjim izveštajima Beogradskog centra za ljudska prava o stanju u ovoj oblasti ozbiljno se analizira stanje u oblasti prava na rad i pravedne i povoljne uslove rada, prava na socijalno obezbeđenje, prava na stanovanje, obrazovanje, zdravlje i slično.

Kada je reč o ovim pravima i međunarodnopravnim obavezama koje proističu iz ratifikovanih međunarodnih ugovora mora se reći da postoji problem u mehanizmima kojima se ona štite, jer su ova prava programskog karaktera. To znači da međunarodni instrumenti nalažu državi da obezbedi povoljne uslove za uživanje ovih prava, država ima aktivnu ulogu u stvaranju tih uslova, mora da uloži odgovarjuća sredstva da bi se ekonomska, socijalna i kulturna prava uživala u punoj meri, dok kod građanskih i političkih prava država mora samo da se uzdrži da ta prava ne povređuje, tako da je mnogo lakše pratiti postupke države kad su ova druga prava u pitanju. Teškoću stvara i to što je prikupljanje podataka o kršenjima, ali takođe i mogućnost utuživanja ovih prava ograničena.

Moram se složiti da su danas, ekonomska i socijalna prava, pored slobode medija, verovatno najugroženija u Srbiji i da se tome ne posvećuje dovoljno pažnje. To što se u nekim izveštajima NVO konstatuje pogoršanje u ovoj oblasti neće pomoći žrtvama uskraćivanja ovih prava. Neophodno je koristiti mehanizme kojima bi se kršenja ekonomskih i socijalnih prava sprečila ili bar ublažile njihove posledice.

Ima nevladinih organizacija koje se bave ekonomskim i socijalnim pravima, ali nije moguće da ovaj problem reše nevladine organizacije. Ima mnogo posla, a čini mi se da Vlada Srbije nije posvećena unapređenju ekonomskih i socijalnih prava.

Ključni akter u oblasti zaštite radnih prava i prava iz rada je sindikat, ali sindikati nisu dobro organizovani, da ne štite na pravi način prava radnika i ono što je poražavajuće, stiče se utisak da sindikalni lideri nemaju punu podršku svog članstva.

MONITOR: Država je mjere štednje primijenila na budžetske korisnike iz javnog sektora i penzionere, pa i na korisnike socijalne pomoći i nezaposlene, čija se prava limitiraju prijedlozima ministra za rad Aleksandra Vulina. Koliko se tim mjerama krši Ustav, zakoni i ljudska prava?
PETROVIĆ: Već sam donekle odgovorila na to pitanje. Država ne vodi brigu o ovim pravima. Ministar Vulin je na pogrešnom mestu, on ne razume kakve su obaveze države, nisam sigurna ni da je upoznat sa članovima Ustava Srbije kojima se garantuju neka od ekonomskih i socijalnih prava. Pojedinim odredbama Uredbe o merama socijalne uključenosti korisnika novčane pomoći, koja je doneta u oktobru ove godine zadire se u prava ugroženih društvenih grupa garantovanih Ustavom i zakonima. Uredba je dodala listi uslova za ostvarivanje novčane socijalne pomoći, koji se inače propisuju Zakonom o socijalnoj zaštiti, obavezu „društveno korisnog rada, odnosno rada u lokalnoj zajednici” i ovlastila Centar za socijalni rad da korisniku „umanji i uskrati pravo na novčanu socijalnu pomoć u slučaju neopravdanog neizvršavanja obaveza iz.individualnog plana aktivacije”. Na ovaj način, odredbe Uredbe pokušale su da ograniče neka od prava zajemčenih Ustavom, kao što su pravo na socijalnu zaštitu, ali i slobodu od obavljanja ma kog rada koji se zahteva od lica pod pretnjom kazne i za koji se lice nije dobrovoljno prijavilo. Zaštitnik građana, jedan broj nevladinih organizacija i političkih stranaka podneli su zahteve Ustavnom sudu Srbije za ocenu ustavnosti i zakonitosti odredbi ove Uredbe. Ostaje da vidimo koliku hrabrost će pokazati sudije Ustavnog suda kada budu razmatrale ovo pitanje.

MONITOR: Ovih dana se puno priča o pritiscima na čelne ljude Specijalnog tužilaštva, a hapšenja u vezi sa zločinom u Štrpcima iz 1993, pokazuju da je i ovo što je do sada urađeno, postignuto uprkos opstrukcijama države. Zašto se sistem tako uspješno opire?
PETROVIĆ: Teško je suočiti se s neprijatnim činjenicama koje govore o zločinima, posebno kada postoji makar i delić vaše odgovornosti za takva zlodela. Budući da u Srbiji nikada nije sprovedena lustracija i da je izvestan broj ljudi ostao na veoma važnim funkcijama, posebno u bezbednosnim službama, opstrukcije su e neminovne. Mada sam očekivala da će biti opstrukcija kad su u pitanju istrage i suđenja za ratne zločine, moram reći da nisam verovala da će tako dugo da opstaju oni koji će sprečavati da se dođe do dokaza, do svedoka i konačno, do istine. Istine, koja nije nimalo prijatna ali do koje se mora doći, ne samo zbog toga što počinioci ovih zločina moraju biti kažnjeni da bi se zadovoljili osnovni zahtevi pravde, već zbog svih nas koji smo bili svedoci onog što se zbivalo 90-tih. Zbog potrebe da istina o počinjenim zločinima postane deo naših udžbenika istorije, da se suočimo s onim što su pojedinci činili u naše ime, da naučimo da ova dela nikada ne zastarevaju, da ne smemo da zaboravimo šta je učinjeno i da je to dug žrtvama. Samo tako ćemo možda naučiti i da ovakvi zločini ne smeju biti nikada ponovljeni.

MONITOR: Da li se uticaj i moć međunarodnog prava i njegovih institucija uvećala u posljednje dvije decenije, i kroz praksu Međunarodnog suda pravde, ali i skorije ustanovljenog stalnog Međunarodnog krivičnog suda i ad hoc sudova za ratne zločine?
PETROVIĆ: Nacionalna zakonodavstva i organi koji sprovode zakone na nacionalnom planu moraju da budu dovoljno efikasni kako se ne bi potezalo za međunarodnopravnom zaštitom. Međunarodni sud pravde je parnični sud, on rešava sporove između država kao subjekata međunarodnog prava i daleko je od nas građana. To je veoma važan međunarodni sudski organ koji stvara praksu neophodnu za rešavanje nekih spornih pitanja ili situacija u kojima se nađu države. Njegova nadležnost je donekle ograničena činjenicom da države suvereno vladaju na svojim teritorijama i on rešava sporove samo kada se države saglase o njegovoj nadležnosti tako što međunarodni ugovor kome one pristupe predvidi Međunarodni sud pravde kao nadležan za rešavanje spornih pitanja ili kada države pristanu da spor iznesu pred ovaj sud.

Međunarodni krivični sudovi sude počiniocima međunarodnih krivičnih dela, utvrđujući krivicu za počinjena dela, odnosno individualnu krivičnu odgovornost. Odluke ovih sudova su važne za razvoj međunarodnog prava i za usavršavanje međunarodnopravnog poretka. Oni su doprineli razvoju nekih novih instituta u međunarodnom pravu i njihove odluke utiču na dalje usavršavanje međunarodnih normi, ali ne sme se izgubiti iz vida da međunarodni sudovi sude na osnovu prava, tumače međunarodne norme i samo na osnovu njih donose presude, naime, ograničeni su pravnim normama oko kojih su se saglasile države kao subjekti međunarodnog prava. Ali ovi sudovi ne daju odgovore na sva pitanja, oni takođe ne rešavaju svetske krize koje proističu iz političkih sukoba i otvaraju politička pitanja. Pravo nije svemoguće ni na nacionalnom planu jer ono teži pravdi i najčešće je zadovoljava ali nekada u tome i ne uspeva. Slično je i sa međunarodnim pravom.

Pitanje hrabrosti

MONITOR: Da li je ministar Vulin, mimo ovih zakonskih ovlašćenja, odlučio da se obračuna sa dijelom NVO sektora u Srbiji?
PETROVIĆ: Mislim da je deo nevladinog sektora rešio da zaustavi ministra u nezakonitom postupanju njegovog Ministarstva kada je u pitanju dodeljivanje sredstava za realizaciju projekata iz oblasti socijalne zaštite. Sredstva su dodeljena nekim udruženjima građana koja su osnovana nekoliko dana ili nedelja pre, pa čak i posle objavljivanja konkursa. Ministar Vulin je pokušao, veoma nevešto, da se izvuče iz neprijatne situacije izjavljujući na konferenciji za štampu da će novac preusmeriti na Fond za lečenje retkih bolesti dece. podržavam da se ovaj Fond poveća i omogući lečenje oboleloj deci, ali nepravilnosti ne mogu da se zataškavaju humanitarnom akcijom. Ministar Vulin ne može sam da preusmerava sredstva iz budžeta bez saglasnosti ministra finansija, tako da promena namene ovih sredstava nije kraj za organizacije koje su odlučile da istraju u nameri da se detaljno utvrdi ko je odgovoran za donošenje nezakonitih odluka o dodeli sredstava na konkursu. Oni zahtevaju razrešenje ministra, ponavljanje konkursa i utvrđivanje krivične odgovornosti. Javnosti nije poznato da li je tužilaštvo preduzelo neke radnje e kada je u pitanju ovaj slučaj. To je pitanje hrabrosti.

Šešeljeva zavjera

MONITOR: Puštanje Vojislava Šešelja na privremenu slobodu, i njegove izjave, dobile su diplomatske posljedice u odnosima Srbije s Hrvatskom, pa i rezoluciju Evropskog parlamenta. I tužilaštvo Tribunala je sada za to da se Šešelj odmah vrati u pritvor iako je, koliko znamo, teško bolestan. Kako i tumačite „Šešeljevu zavjeru”?
PETROVIĆ: Nema zavere. To je još jedna greška Haškog tribunala kada je u pitanju suđenje Šešelju. On je doprineo u velikoj meri da se suđenje u njegovom slučaju oduži ali je neprihvatljivo da traje više od decenije. Svaki sud, pa i ovaj u Hagu mora da vodi slučaj na najracionalniji mogući način, da preuzme rukovođenje predmetom i učini sve što je neophodno da ustanovi činjenice i da presudi slučaj. Svima je , bar u Srbiji, bilo jasno da će Šešelj iskoristiti puštanje na privremenu slobodu bez ikakvih uslova, za promociju svojih ideja i jačanje SRS. To je trebalo da bude jasno i Tribunalu. Ne razumem zašto se vlasti u Srbiji nisu ogradile od njegovih izjava, posebno kada znamo u kakvim su odnosima bili sa njim oni koji danas vode Srbiju i šta se desilo s partijom koju su zajedno vodili više od jedne decenije, a tu deceniju, na žalost, jako dobro pamte oni koji su u takvoj Srbiji živeli devedesetih. A možda je baš to razlog, ko zna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo