Povežite se sa nama

INTERVJU

TIHA GUDAC, REDITELJKA: Bolna šutnja

Objavljeno prije

na

Film Goli rediteljke Tihe Gudac iz Hrvatske prikazan je nedavno u Crnogorskom narodnom pozorištu, u okviru Festivala filma o ljudskim pravima Ubrzaj, koji organizuje Centar za građansko obrazovanje. Dokumentarni film Goli ove godine osvojio je Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film 20. Sarajevo film festivala. Goli govori o porodičnoj drami jednog političkog zatvorenika na Golom otoku – autorkinog djeda. Film je istraživanje na ruševinama prošlosti, mozaik nastao od tragova – porodičnih fotografija i intimnih svjedočanstava grupe bliskih ljudi koje je ujedinilo isto mjesto – Goli otok poznat i kao otok slomljenih duša i posljedica koje je ostavio na tri generacije.

MONITOR: Vaše prvo filmsko ostvarenje svojevrsna je intimna porodična isposvijest, nekadašnja zabranjena tema – priča o Vašem djedu koji je bio zatvoren na Golom otoku. Kad ste odlučili da ispričate ovu priču?
GUDAC: Odrastala sam u obitelji u kojoj je djed bio jako važan, s bakom je preuzeo dio našeg odgoja na sebe, puno smo boravili zajedno i rano sam shvatila da postoji neka bolna prošlost koja njemu i cijeloj obitelji “visi nad glavom”. Deda je imao ožiljke po tijelu, a meni je zabranjeno da ga o tome ispitujem. On i baka su preminuli i ja nikada nisam uspjela saznati više od toga da je nekoć bio u logoru na Golom otoku. Prije šest godina sam saznala da je cijeli krug naših obiteljskih prijatelja bio tamo s njim, ti prijatelji su još bili dostupni da mi ispričaju istinu o prošlosti. Tada sam odlučila da bih željela snimiti film.

MONITOR: Koliko su trajale pripreme, koliko je vremena trebalo da prođe prije nego što ste uključili kameru?
GUDAC: Uz pomoć zagrebačke produkcije Factum snimanje je počelo gotovo odmah, iako nismo imali sredstava. Nisam mogla propustiti priliku da zabilježim otvaranje ovog dugo očekivanog razgovora , da smo čekali propustili bi trenutak. Cijeli proces rada na filmu na koncu je trajao šest godina. Na početku sam mislila da radim film o Golom otoku, na koncu imam film o ulozi koju je šutnja imala u formaciji tri generacije jedne obitelji.

MONITOR: Proces nastanka filma bioje vjerovatno veoma zahtijevan. Kako ste pridobili sagovornike, je li bilo teško da ih nagovorite da stanu ispred vaše kamere, da vam vjeruju?
GUDAC: Razgovor je bio dugoočekivan i kad je jednom krenuo nije ga bilo lako zaustaviti, no to je bio tek početak, Proces rada je bio jako zahtjevan na više razina – od emotivnog propitkivanja, opsežnog formalnog istraživanja, snimanja u neizdrživim uvijetima na Golom otoku, suočavanja s formalnim preprekama jer ne postoje arhivi iz tog perioda… Jedna okolnost je bila i ta da su obiteljski prijatelji, bivši Golootočani, rekli da će mi ispričati priču jednom i nikada više, jer je preiscrpna i bolna. Iako po struci nisam redateljica morala sam preuzeti režiju filma upravo zato što su iskrena svjedočanstva mogla biti izgovorena samo u krugu bliskih ljudi, bila sam jedina osoba koja je mogla stajati iza kamere i postavljati pitanja, među nama je postojalo povjerenje kakvo može postojati samo između obitelji i bliskih prijatelja. Mislim da je u tome vrijednost i specifičnost ovog filma.

MONITOR: Je li bilo situacija koje su Vas iznenadile tokom snimanja, tokom otkrivanja istine?
GUDAC: Neke od najboljih scena u filmu uopće nisu bile planirane, dogodile su se slučajno. Snimala sam i neke prijatelje koji su bili žrtve domino efekta hapšenja mog djeda koji nisu u finalu montaže, iako su njihove životne priče iznimno važne. Puno sam tražila od ljudi koji su stali ispred kamere, no iznenadile su me i moje reakcije, ponekad i nesposobnost da budem otvorenija i hrabrija nego što jesam. Kako samo od svojih protagonista tražila iskrenost, na koncu sam u filmu bila iskrena i prema vlastitoj nemoći da se suočim s nekim stvarima. To je avantura dokumentarista – nikad ne znaš što te čeka, ako imaš sreće neplanirano dođeš do najboljih stvari i u montaži otkrivaš film. Cijeli proces rada na filmu je bilo veliko iskustvo učenja i emotivnog sazrijevanja, mislim da i gledanje filma ima slične učinke jer se tek s njim zatvara razgovor.

MONITOR: Film se zove “Goli”, a taj naziv nam govori da je ovo priča mnogo veća od priče o Golom otoku.
GUDAC: Film se zovi Goli jer predstavlja ljude koji su se odlučili ogoljeti da bi iznjeli svoje najteže trenutke, ti trenuci su vezani i uz Goli otok, ali prije svega na posljedice koje je šutnja imala na više generacija. Zato mislim da film obuhvaća Goli otok, ali ga i nadilazi jer ocrtava općeljudsko iskustvo preživljavanja bolnih trenutaka i izgradnje normalnog života uz poteškoće koje nam svakodnevica donosi prvenstveno u krugu obitelji gdje smo najvoljeniji, ali i najranjeniji.

MONITOR: Da li ste očekivali ovoliki uspijeh filma?
GUDAC: Nisam. Moje očekivanje i očekivanje suradnika je bilo da radimo na filmu i poboljšavamo do trenutka u kojem možemo reći – ovo je najbolje što mi možemo. Sretna sam što smo imali taj luksuz, a on proizlazi jedino iz zajedničkog zalaganja i interesa da napravimo najbolji mogući film. Jedna od mojih većih briga u tom procesu je bila odgovornost prema ljudima koji su se ogoljeli i dali mi svoje povjerenje, također stalno sam si postavljala pitanje o nasljeđu koje bi moji pokojni djed i baka željeli ostaviti iza sebe. U tom procesu su me usmjeravali i spravljali suradnici, ko autori filma kojima sam duboko zahvalna, film ne bi bio uspješan da na njemu nije radila upravo ta grupa ljudi koja ga sa mnom potpisuje: producent Nenad Puhovski, montažer Dragan von Petrović, snimateljice Eva Kraljević, Tamara Cesarec i Srđan Kovačević, kompozitor Dubravko Robić, oblikovatelj zvuka Ivan Zelić, animator Bruno Razum i drugi.

MONITOR: Planirate li uskoro da snimate neki dokumentarac . Koje Vas teme još “proganjaju”?
GUDAC: Istražujem dvije teme kao mogući slijedeći autorski projekt, no ovaj puta idem redom – prvo razvoj, financiranje pa snimanje. Jedna tema je ponovo dugometražni dokumentarni film “epskih razmjera” koji ne može nastajati ni kratko niti jednostavno pa je bitno zaljubiti se u projekt, za sad samo očijukam s tom pričom pa bih ju zadržala za sebe dok ne postanemo “službeni”.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo