Povežite se sa nama

INTERVJU

TIHA GUDAC, REDITELJKA: Bolna šutnja

Objavljeno prije

na

Film Goli rediteljke Tihe Gudac iz Hrvatske prikazan je nedavno u Crnogorskom narodnom pozorištu, u okviru Festivala filma o ljudskim pravima Ubrzaj, koji organizuje Centar za građansko obrazovanje. Dokumentarni film Goli ove godine osvojio je Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film 20. Sarajevo film festivala. Goli govori o porodičnoj drami jednog političkog zatvorenika na Golom otoku – autorkinog djeda. Film je istraživanje na ruševinama prošlosti, mozaik nastao od tragova – porodičnih fotografija i intimnih svjedočanstava grupe bliskih ljudi koje je ujedinilo isto mjesto – Goli otok poznat i kao otok slomljenih duša i posljedica koje je ostavio na tri generacije.

MONITOR: Vaše prvo filmsko ostvarenje svojevrsna je intimna porodična isposvijest, nekadašnja zabranjena tema – priča o Vašem djedu koji je bio zatvoren na Golom otoku. Kad ste odlučili da ispričate ovu priču?
GUDAC: Odrastala sam u obitelji u kojoj je djed bio jako važan, s bakom je preuzeo dio našeg odgoja na sebe, puno smo boravili zajedno i rano sam shvatila da postoji neka bolna prošlost koja njemu i cijeloj obitelji “visi nad glavom”. Deda je imao ožiljke po tijelu, a meni je zabranjeno da ga o tome ispitujem. On i baka su preminuli i ja nikada nisam uspjela saznati više od toga da je nekoć bio u logoru na Golom otoku. Prije šest godina sam saznala da je cijeli krug naših obiteljskih prijatelja bio tamo s njim, ti prijatelji su još bili dostupni da mi ispričaju istinu o prošlosti. Tada sam odlučila da bih željela snimiti film.

MONITOR: Koliko su trajale pripreme, koliko je vremena trebalo da prođe prije nego što ste uključili kameru?
GUDAC: Uz pomoć zagrebačke produkcije Factum snimanje je počelo gotovo odmah, iako nismo imali sredstava. Nisam mogla propustiti priliku da zabilježim otvaranje ovog dugo očekivanog razgovora , da smo čekali propustili bi trenutak. Cijeli proces rada na filmu na koncu je trajao šest godina. Na početku sam mislila da radim film o Golom otoku, na koncu imam film o ulozi koju je šutnja imala u formaciji tri generacije jedne obitelji.

MONITOR: Proces nastanka filma bioje vjerovatno veoma zahtijevan. Kako ste pridobili sagovornike, je li bilo teško da ih nagovorite da stanu ispred vaše kamere, da vam vjeruju?
GUDAC: Razgovor je bio dugoočekivan i kad je jednom krenuo nije ga bilo lako zaustaviti, no to je bio tek početak, Proces rada je bio jako zahtjevan na više razina – od emotivnog propitkivanja, opsežnog formalnog istraživanja, snimanja u neizdrživim uvijetima na Golom otoku, suočavanja s formalnim preprekama jer ne postoje arhivi iz tog perioda… Jedna okolnost je bila i ta da su obiteljski prijatelji, bivši Golootočani, rekli da će mi ispričati priču jednom i nikada više, jer je preiscrpna i bolna. Iako po struci nisam redateljica morala sam preuzeti režiju filma upravo zato što su iskrena svjedočanstva mogla biti izgovorena samo u krugu bliskih ljudi, bila sam jedina osoba koja je mogla stajati iza kamere i postavljati pitanja, među nama je postojalo povjerenje kakvo može postojati samo između obitelji i bliskih prijatelja. Mislim da je u tome vrijednost i specifičnost ovog filma.

MONITOR: Je li bilo situacija koje su Vas iznenadile tokom snimanja, tokom otkrivanja istine?
GUDAC: Neke od najboljih scena u filmu uopće nisu bile planirane, dogodile su se slučajno. Snimala sam i neke prijatelje koji su bili žrtve domino efekta hapšenja mog djeda koji nisu u finalu montaže, iako su njihove životne priče iznimno važne. Puno sam tražila od ljudi koji su stali ispred kamere, no iznenadile su me i moje reakcije, ponekad i nesposobnost da budem otvorenija i hrabrija nego što jesam. Kako samo od svojih protagonista tražila iskrenost, na koncu sam u filmu bila iskrena i prema vlastitoj nemoći da se suočim s nekim stvarima. To je avantura dokumentarista – nikad ne znaš što te čeka, ako imaš sreće neplanirano dođeš do najboljih stvari i u montaži otkrivaš film. Cijeli proces rada na filmu je bilo veliko iskustvo učenja i emotivnog sazrijevanja, mislim da i gledanje filma ima slične učinke jer se tek s njim zatvara razgovor.

MONITOR: Film se zove “Goli”, a taj naziv nam govori da je ovo priča mnogo veća od priče o Golom otoku.
GUDAC: Film se zovi Goli jer predstavlja ljude koji su se odlučili ogoljeti da bi iznjeli svoje najteže trenutke, ti trenuci su vezani i uz Goli otok, ali prije svega na posljedice koje je šutnja imala na više generacija. Zato mislim da film obuhvaća Goli otok, ali ga i nadilazi jer ocrtava općeljudsko iskustvo preživljavanja bolnih trenutaka i izgradnje normalnog života uz poteškoće koje nam svakodnevica donosi prvenstveno u krugu obitelji gdje smo najvoljeniji, ali i najranjeniji.

MONITOR: Da li ste očekivali ovoliki uspijeh filma?
GUDAC: Nisam. Moje očekivanje i očekivanje suradnika je bilo da radimo na filmu i poboljšavamo do trenutka u kojem možemo reći – ovo je najbolje što mi možemo. Sretna sam što smo imali taj luksuz, a on proizlazi jedino iz zajedničkog zalaganja i interesa da napravimo najbolji mogući film. Jedna od mojih većih briga u tom procesu je bila odgovornost prema ljudima koji su se ogoljeli i dali mi svoje povjerenje, također stalno sam si postavljala pitanje o nasljeđu koje bi moji pokojni djed i baka željeli ostaviti iza sebe. U tom procesu su me usmjeravali i spravljali suradnici, ko autori filma kojima sam duboko zahvalna, film ne bi bio uspješan da na njemu nije radila upravo ta grupa ljudi koja ga sa mnom potpisuje: producent Nenad Puhovski, montažer Dragan von Petrović, snimateljice Eva Kraljević, Tamara Cesarec i Srđan Kovačević, kompozitor Dubravko Robić, oblikovatelj zvuka Ivan Zelić, animator Bruno Razum i drugi.

MONITOR: Planirate li uskoro da snimate neki dokumentarac . Koje Vas teme još “proganjaju”?
GUDAC: Istražujem dvije teme kao mogući slijedeći autorski projekt, no ovaj puta idem redom – prvo razvoj, financiranje pa snimanje. Jedna tema je ponovo dugometražni dokumentarni film “epskih razmjera” koji ne može nastajati ni kratko niti jednostavno pa je bitno zaljubiti se u projekt, za sad samo očijukam s tom pričom pa bih ju zadržala za sebe dok ne postanemo “službeni”.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo