Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Vesna Rakić Vodinelić: Zakon nemoćan bez političke volje

Objavljeno prije

na

Nakon hapšenja Gorana Hadžića i budućeg završetka rada Haškog tribunala, ostaće pitanje kako će se i hoće li se uopšte procesuirati oni protiv kojih ad hoc tribunal UN nije podigao optužnice, a za koje se u međuvremenu dokaže da su odgovorni za zločine 90-ih. O ovoj važnoj temi razgovarali smo sa dr Vesnom Rakić Vodinelić, jednom od najpoznatijih i najuglednijih pravnih stručnjaka u Srbiji, permanentno angažovanom na zaštiti ljudskih prava. MONITOR: Kako ratni zločin ne zastarijeva, da li bi oni za koje ad hoc tribunal za bivšu Jugoslaviju nije imao dovoljno dokaza za optužnicu jer ih je bilo teško prikupiti (na primjer , zbog nedostupnosti svjedoka), a takvih moguće je još ima, mogli biti „prozvani” pred stalnim međunarodnim krivičnim sudom ?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Teorijski, takva mogućnost, razume se, postoji, naročito kad je u pitanju stalni međunarodni krivični sud. Ad hoc tribunal za bivšu Jugoslaviju ima ograničeno vreme trajanja i njegova misija je bila da vodi postupke protiv onih koji su stajali na čelu „projekata” teških ratnih zločina. U tom pogledu Tribunal je svoju misiju ispunio. Međutim, drugi deo njegovog zadatka – da pomogne proces pomirenja na području nekadašnje Jugoslavije – ne može se oceniti kao uspešan. U slučaju da se pronađu novi dokazi o teškim međunarodnim krivičnim delima, stalni međunarodni krivični sud bi mogao voditi postupke i protiv onih koji nisu bili obuhvaćeni optužnicama pred ad hoc Tribunalom. Kratko rečeno, mogućnost koja je u pitanju pomenuta postoji, ali koliko je ona realna, to je drugo pitanje. Nije razlog samo u teškoćama vezanim za dokazivanje. Područje koje obuhvata nadležnost stalnog krivičnog suda znatno je šire od teritorije bivše Jugoslavije i taj sud ima odista mnogo posla.
MONITOR: U Crnoj Gori se vodi postupak za depotraciju bošnjačkih izbjeglica u Republiku Srpsku gdje su bili ubijeni, ali su neki ljudi i dalje nedodirljivi jer su danas moćniji nego u to vrijeme. Kako savladati ova ograničenja domaćih sudova?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Najbolji način je već uspostavljen – to je osnivanje nadnacionalnog (međunarodnog) suda kao što je stalni krivični sud i nekoliko ad hoc tribunala. Oni koji su nedodirljivi u nacionalnom pravu, prestaju to biti pred nadnacionalnim telom, bez obzira na njihov položaj u međunarodnoj hijerarhiji. Ako je Slobodan Milošević bio dostupan međunarodnom pravosuđu, svako to može postati. Ali, problem nije samo u dostupnosti svih, makar i najviše rangiranih političara. Problem, čak i za nadnacionalne sudove, jeste politički uticaj od kojeg nisu slobodne ni međunarodne sudske institucije. Ako se položaj nekog od suspektnih političara procenjuje kao „koristan” za preovlađujuće interese u međunarodnoj zajednici, samo odista nezavisni i odvažni tužioci i sudije mogu voditi postupke ne obazirući se na političke interese. Takvih, međutim, nema previše ni u međunarodnim krivičnim sudovima i tribunalima.
MONITOR: Još 2002. ustanovljen je Međunarodni krivični sud. Kako ocjenjujete njegove mogućnosti da zadovolji velike potrebe za ispunjavanjem pravde na međunarodnom nivou, posebno što su neke moćne zemlje s problemima ljudskih prava ostale izvan njega, a pozicija SAD nije sasvim jasna jer je bilo i nekog „povlačenja potpisa” u vrijeme Džordža Buša? Neke zemlje, među kojima i BIH i Crna Gora, napravile su sa SAD (mimo mišljenja EU) sporazum o članu 98 Rimskog statuta, koji ih obavezuje da američke vojnike neće izručivati MKS.
RAKIĆ-VODINELIĆ: Pozicija SAD je, ipak, jasna. One ne prihvataju stalni međunarodni krivični sud, jer imaju ambiciju da i oružjem intervenišu bilo u međunacionalne, bilo u nacionalne sukobe. Prihvatanje stalnog suda bi, na osnovu takve političke pozicije, značilo izlaganje sopstvenih državljana, na prvom mestu vojnih oficira, međunarodnom krivičnom progonu, a time i ispitivanje komandne orgovornosti vrhunskih političara. Nije neobično što je Buš povukao ranije dati potpis, a izgledalo je da će ga nova administracija obnoviti. Međutim, dolazak Baraka Obame nije značio i prekid sa politikom oružanog intervencionizma, pre svega kroz mehanizam NATO, ali i na neposredan način. Male države, od kojih i neke sa područja bivše Jugoslavije, sporazumima o neizručenju državljana SAD MKS pokazuju da Evropu i njene institucije ne razumeju tako ozbiljno kao vodeću svetsku silu i da je njihov interes za priključenje EU prvenstveno ekonomski, a ne civilizacijski. To govori i o krizi evropskih mehanizama za zaštitu ljudskih prava, koji se samo delimično mogu pripisati birokratizovanju evropskih institucija, a više stvarnom slabljenju značaja Evrope u međunarodnim odnosima.
MONITOR: MKS je izdao nalog za hapšenje Omara Hasana al Bašira i Moamera el Gadafija. Ali, među zemljama koje su ratifikovale Rimski statut nema ni Sudana ni Libije. Nedavno je jedino Tunis iz tog afričkog regiona pristupio MKS. Šta će, na primjer, biti sa Hosnijem Mubarakom i žrtvama koje je on prouzrokovao tokom „jasmin revolucije”?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Dok god MKS ne oceni da je nadležan i za Mubaraka (a za tako nešto ima isti osnov kao u slučaju Bašira i Gadafija), on ostaje u okviru egipatske jurisdikcije. Praktični značaj naloga MKS za hapšenje postoji, iako Sudan i Libija nisu pristupili sporazumu, jer bilo koja druga država koja je potpisala Rimski sporazum, a na čijoj teritoriji se okrivljeni nađu, ima obavezu da nalog izvrši. U konkretnom slučaju taj praktični značaj ima ograničenu vrednost, ali ipak postoji.
MONITOR: Vaš kolega dr Vojin Dimitrijević nedavno je u jednoj kolumni pomenuo da bi trebalo dopuniti Konvenciju o zločinu genocida, jer ona ne predviđa inkriminaciju genocidom masovne zločine protiv vlastitog etnosa ili nacije. Šta vi mislite o tome, kako bi se to, ako je pravno cjelishodno, moglo dopuniti?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Ratio legis za proširenje definicije genocida i onda kad se on odnosi na „sopstvenu” naciju postoji i leži u temelju ljudskih prava koji kazuje da su ljudski život i dostojanstvo neprikosnoveni. Teorijski gledano, takva mogućnost postoji, ali mi se ne čini da je njena realizacija izgledna, prema današnjem stanju međunarodnih odnosa.
MONITOR: Da li je možda problem s proširenjem Konvencije o zločinu genocida i to što bi tako nešto teško prošlo u UN u čijem članstvu je i dosta zemalja sa nedemokratskim režimima, čiji bi diktatori, i bivši i aktuelni, mogli biti predmet inkriminisanja tom proširenom deklaracijom?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Verovatno je to jedan od razloga, ali nije jedini. Genocid se poima kao ugrožavanje i uništvanje „drugog”, a ne „svog” i taj osnovni polazni element će se teško menjati.
MONITOR: Da li bi se takva stvar mogla odraziti i na naše vladare i njihova djela?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Na području bivše Jugoslavije u poslednja dva veka bilo je više autokratije nego demokratije, ali je bilo više primera istrebljavanja zasnovanog na nacionalnoj, a ne ideološkoj mržnji. Ono što je po masovnosti i brutalnosti poredivo sa genocidom bile su masovne čistke i prisilna premeštanja stanovništva u bivšem SSSR u vreme Staljina. Ali i neki „naši” sitniji ili krupniji vladari mogli bi odgovarati za protivpravni tretman Roma, koji se doduše doživljavaju kao „drugi”, ali ipak su stanovnici ili bar domicilirani na „domaćem području”.
MONITOR: Srbija i Crna Gora su dobile niz zahtjeva u vezi dizanja nivoa borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. Od Srbije se traži i preispitivanje desetak privatizacija. Kako to postići kada su pravosuđa slaba tačka državnog sistema?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Ne vidim način da se to u Srbiji postigne u sadašnje vreme. Brojna su tela, na prvom mestu Savet za borbu protiv korupcije, koja već dugo pružaju pravosudnim organima dovoljno materijala da iniciraju sudske postupke. Oni to, međutim, ne čine. Umesto suđenja, u Srbiji se često „sudi i presuđuje” putem medija, a kako sam već rekla, uverljivog, tj. sudskog okončanja uglavnom nema. Treba imati u vidu i to da su pojedini visoko pozicionirani političari u Srbiji bili i formalno nadležni da odlučuju u slučajevima privatizacije, kao i to da je danas na vlasti politička koalicija s delovima Miloševićevog režima, da nisu primenjene mere tranzicione pravde čak ni u rudimentarnom vidu.
„Borba” protiv mafije
MONITOR: U Srbiji su pokrenuti postupci za organizovani kriminal, protiv ovih i onih „mafija”. Sem buke oko nekoliko javnih hapšenja, izgleda da nema kraja tim procesima. Jedan od njih je i postupak u kojem je optužen i Pljevljak Darko Šarić. Koliko je moguće da političke kalkulacije i uticaji određuju dinamiku i budućnost ovih postupaka?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Verujem da je većina postupaka protiv one ili ove „mafije” diktirana političkim interesom. Ne znam detalje o „slučaju Šarić”, ali ne vidim zašto bi se on razlikovao od drugih. Ono što najviše zabrinjava u svim tim slučajevima i što im je zajedničko jeste to da inicijacija dolazi od političara, koji to i ne kriju, a ne od pravosudnih organa. To, najpre, kazuje da zakon sam po sebi nema nikakvu snagu, dok se ne udruži sa tzv. političkom voljom, tj. potrebom političara ne da se obračunaju sa korupcijom i kriminalom uopšte, već samo s onom korupcijom ili onim kriminalom koji im iz unutrašnjepolitičkih ili spoljnopolitičkih razloga trenutno smetaju. Njih ne zanima kako će se određena stvar sudski okončati ili da li će se uopšte okončati – za njih je važno ili da pokažu „da vode borbu” ili da nekoga trenutno zastraše. Javnost redovno ne može da oceni prave razloge za formiranje „političke volje” u određenom trenutku. Pored toga, ovakav pristup organizovanom kriminalu pokazuje potpunu nesamostalnost i žalosnu zavisnost pravosuđa od politički moćnih pojedinaca ili tela.
Građani bez dovoljno zaštite
MONITOR: Koliko su naša društva aktivna u zaštiti interesa građana? Sporadično ima štrajkova, ali ne i građanske neposlušnosti iako se teško živi pod ćudljivim ponašanjem političkih elita koje očigledno „pritežu i popuštaju” bez planova i strategije.
RAKIĆ-VODINELIĆ: Društva na području bivše Jugoslavije još nemaju jasne mehanizme zaštite građana, niti postoje ozbiljni sindikati. Štaviše, u Srbiji je u poslednjih nekoliko dana došlo do ozbiljnog raskola među nekim nevladinim organizacijama, što će u budućnosti još više oslabiti institucije civilnog društva. Kratko rečeno, neki delovi civilnog društva deluju više kao provladine agencije nego zaštitnici građanina, građanskih institucija i svakodnevnog života. Ipak, važno je i to što se bar negde ipak uspelo sa nezavisnim institucijama, kao što je Ombudsman ili Poverenik za informacije od javnog značaja i što je stečena navika da se njihove delatnosti ne ignorišu. Ali te institucije su još uvek slabe i nedovoljne u odnosu na ukupnost kršenja i ignorisanja prava građana i na njihov težak ekonomski položaj.
Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo