Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Vesna Rakić Vodinelić: Zakon nemoćan bez političke volje

Objavljeno prije

na

Nakon hapšenja Gorana Hadžića i budućeg završetka rada Haškog tribunala, ostaće pitanje kako će se i hoće li se uopšte procesuirati oni protiv kojih ad hoc tribunal UN nije podigao optužnice, a za koje se u međuvremenu dokaže da su odgovorni za zločine 90-ih. O ovoj važnoj temi razgovarali smo sa dr Vesnom Rakić Vodinelić, jednom od najpoznatijih i najuglednijih pravnih stručnjaka u Srbiji, permanentno angažovanom na zaštiti ljudskih prava. MONITOR: Kako ratni zločin ne zastarijeva, da li bi oni za koje ad hoc tribunal za bivšu Jugoslaviju nije imao dovoljno dokaza za optužnicu jer ih je bilo teško prikupiti (na primjer , zbog nedostupnosti svjedoka), a takvih moguće je još ima, mogli biti „prozvani” pred stalnim međunarodnim krivičnim sudom ?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Teorijski, takva mogućnost, razume se, postoji, naročito kad je u pitanju stalni međunarodni krivični sud. Ad hoc tribunal za bivšu Jugoslaviju ima ograničeno vreme trajanja i njegova misija je bila da vodi postupke protiv onih koji su stajali na čelu „projekata” teških ratnih zločina. U tom pogledu Tribunal je svoju misiju ispunio. Međutim, drugi deo njegovog zadatka – da pomogne proces pomirenja na području nekadašnje Jugoslavije – ne može se oceniti kao uspešan. U slučaju da se pronađu novi dokazi o teškim međunarodnim krivičnim delima, stalni međunarodni krivični sud bi mogao voditi postupke i protiv onih koji nisu bili obuhvaćeni optužnicama pred ad hoc Tribunalom. Kratko rečeno, mogućnost koja je u pitanju pomenuta postoji, ali koliko je ona realna, to je drugo pitanje. Nije razlog samo u teškoćama vezanim za dokazivanje. Područje koje obuhvata nadležnost stalnog krivičnog suda znatno je šire od teritorije bivše Jugoslavije i taj sud ima odista mnogo posla.
MONITOR: U Crnoj Gori se vodi postupak za depotraciju bošnjačkih izbjeglica u Republiku Srpsku gdje su bili ubijeni, ali su neki ljudi i dalje nedodirljivi jer su danas moćniji nego u to vrijeme. Kako savladati ova ograničenja domaćih sudova?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Najbolji način je već uspostavljen – to je osnivanje nadnacionalnog (međunarodnog) suda kao što je stalni krivični sud i nekoliko ad hoc tribunala. Oni koji su nedodirljivi u nacionalnom pravu, prestaju to biti pred nadnacionalnim telom, bez obzira na njihov položaj u međunarodnoj hijerarhiji. Ako je Slobodan Milošević bio dostupan međunarodnom pravosuđu, svako to može postati. Ali, problem nije samo u dostupnosti svih, makar i najviše rangiranih političara. Problem, čak i za nadnacionalne sudove, jeste politički uticaj od kojeg nisu slobodne ni međunarodne sudske institucije. Ako se položaj nekog od suspektnih političara procenjuje kao „koristan” za preovlađujuće interese u međunarodnoj zajednici, samo odista nezavisni i odvažni tužioci i sudije mogu voditi postupke ne obazirući se na političke interese. Takvih, međutim, nema previše ni u međunarodnim krivičnim sudovima i tribunalima.
MONITOR: Još 2002. ustanovljen je Međunarodni krivični sud. Kako ocjenjujete njegove mogućnosti da zadovolji velike potrebe za ispunjavanjem pravde na međunarodnom nivou, posebno što su neke moćne zemlje s problemima ljudskih prava ostale izvan njega, a pozicija SAD nije sasvim jasna jer je bilo i nekog „povlačenja potpisa” u vrijeme Džordža Buša? Neke zemlje, među kojima i BIH i Crna Gora, napravile su sa SAD (mimo mišljenja EU) sporazum o članu 98 Rimskog statuta, koji ih obavezuje da američke vojnike neće izručivati MKS.
RAKIĆ-VODINELIĆ: Pozicija SAD je, ipak, jasna. One ne prihvataju stalni međunarodni krivični sud, jer imaju ambiciju da i oružjem intervenišu bilo u međunacionalne, bilo u nacionalne sukobe. Prihvatanje stalnog suda bi, na osnovu takve političke pozicije, značilo izlaganje sopstvenih državljana, na prvom mestu vojnih oficira, međunarodnom krivičnom progonu, a time i ispitivanje komandne orgovornosti vrhunskih političara. Nije neobično što je Buš povukao ranije dati potpis, a izgledalo je da će ga nova administracija obnoviti. Međutim, dolazak Baraka Obame nije značio i prekid sa politikom oružanog intervencionizma, pre svega kroz mehanizam NATO, ali i na neposredan način. Male države, od kojih i neke sa područja bivše Jugoslavije, sporazumima o neizručenju državljana SAD MKS pokazuju da Evropu i njene institucije ne razumeju tako ozbiljno kao vodeću svetsku silu i da je njihov interes za priključenje EU prvenstveno ekonomski, a ne civilizacijski. To govori i o krizi evropskih mehanizama za zaštitu ljudskih prava, koji se samo delimično mogu pripisati birokratizovanju evropskih institucija, a više stvarnom slabljenju značaja Evrope u međunarodnim odnosima.
MONITOR: MKS je izdao nalog za hapšenje Omara Hasana al Bašira i Moamera el Gadafija. Ali, među zemljama koje su ratifikovale Rimski statut nema ni Sudana ni Libije. Nedavno je jedino Tunis iz tog afričkog regiona pristupio MKS. Šta će, na primjer, biti sa Hosnijem Mubarakom i žrtvama koje je on prouzrokovao tokom „jasmin revolucije”?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Dok god MKS ne oceni da je nadležan i za Mubaraka (a za tako nešto ima isti osnov kao u slučaju Bašira i Gadafija), on ostaje u okviru egipatske jurisdikcije. Praktični značaj naloga MKS za hapšenje postoji, iako Sudan i Libija nisu pristupili sporazumu, jer bilo koja druga država koja je potpisala Rimski sporazum, a na čijoj teritoriji se okrivljeni nađu, ima obavezu da nalog izvrši. U konkretnom slučaju taj praktični značaj ima ograničenu vrednost, ali ipak postoji.
MONITOR: Vaš kolega dr Vojin Dimitrijević nedavno je u jednoj kolumni pomenuo da bi trebalo dopuniti Konvenciju o zločinu genocida, jer ona ne predviđa inkriminaciju genocidom masovne zločine protiv vlastitog etnosa ili nacije. Šta vi mislite o tome, kako bi se to, ako je pravno cjelishodno, moglo dopuniti?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Ratio legis za proširenje definicije genocida i onda kad se on odnosi na „sopstvenu” naciju postoji i leži u temelju ljudskih prava koji kazuje da su ljudski život i dostojanstvo neprikosnoveni. Teorijski gledano, takva mogućnost postoji, ali mi se ne čini da je njena realizacija izgledna, prema današnjem stanju međunarodnih odnosa.
MONITOR: Da li je možda problem s proširenjem Konvencije o zločinu genocida i to što bi tako nešto teško prošlo u UN u čijem članstvu je i dosta zemalja sa nedemokratskim režimima, čiji bi diktatori, i bivši i aktuelni, mogli biti predmet inkriminisanja tom proširenom deklaracijom?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Verovatno je to jedan od razloga, ali nije jedini. Genocid se poima kao ugrožavanje i uništvanje „drugog”, a ne „svog” i taj osnovni polazni element će se teško menjati.
MONITOR: Da li bi se takva stvar mogla odraziti i na naše vladare i njihova djela?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Na području bivše Jugoslavije u poslednja dva veka bilo je više autokratije nego demokratije, ali je bilo više primera istrebljavanja zasnovanog na nacionalnoj, a ne ideološkoj mržnji. Ono što je po masovnosti i brutalnosti poredivo sa genocidom bile su masovne čistke i prisilna premeštanja stanovništva u bivšem SSSR u vreme Staljina. Ali i neki „naši” sitniji ili krupniji vladari mogli bi odgovarati za protivpravni tretman Roma, koji se doduše doživljavaju kao „drugi”, ali ipak su stanovnici ili bar domicilirani na „domaćem području”.
MONITOR: Srbija i Crna Gora su dobile niz zahtjeva u vezi dizanja nivoa borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. Od Srbije se traži i preispitivanje desetak privatizacija. Kako to postići kada su pravosuđa slaba tačka državnog sistema?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Ne vidim način da se to u Srbiji postigne u sadašnje vreme. Brojna su tela, na prvom mestu Savet za borbu protiv korupcije, koja već dugo pružaju pravosudnim organima dovoljno materijala da iniciraju sudske postupke. Oni to, međutim, ne čine. Umesto suđenja, u Srbiji se često „sudi i presuđuje” putem medija, a kako sam već rekla, uverljivog, tj. sudskog okončanja uglavnom nema. Treba imati u vidu i to da su pojedini visoko pozicionirani političari u Srbiji bili i formalno nadležni da odlučuju u slučajevima privatizacije, kao i to da je danas na vlasti politička koalicija s delovima Miloševićevog režima, da nisu primenjene mere tranzicione pravde čak ni u rudimentarnom vidu.
„Borba” protiv mafije
MONITOR: U Srbiji su pokrenuti postupci za organizovani kriminal, protiv ovih i onih „mafija”. Sem buke oko nekoliko javnih hapšenja, izgleda da nema kraja tim procesima. Jedan od njih je i postupak u kojem je optužen i Pljevljak Darko Šarić. Koliko je moguće da političke kalkulacije i uticaji određuju dinamiku i budućnost ovih postupaka?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Verujem da je većina postupaka protiv one ili ove „mafije” diktirana političkim interesom. Ne znam detalje o „slučaju Šarić”, ali ne vidim zašto bi se on razlikovao od drugih. Ono što najviše zabrinjava u svim tim slučajevima i što im je zajedničko jeste to da inicijacija dolazi od političara, koji to i ne kriju, a ne od pravosudnih organa. To, najpre, kazuje da zakon sam po sebi nema nikakvu snagu, dok se ne udruži sa tzv. političkom voljom, tj. potrebom političara ne da se obračunaju sa korupcijom i kriminalom uopšte, već samo s onom korupcijom ili onim kriminalom koji im iz unutrašnjepolitičkih ili spoljnopolitičkih razloga trenutno smetaju. Njih ne zanima kako će se određena stvar sudski okončati ili da li će se uopšte okončati – za njih je važno ili da pokažu „da vode borbu” ili da nekoga trenutno zastraše. Javnost redovno ne može da oceni prave razloge za formiranje „političke volje” u određenom trenutku. Pored toga, ovakav pristup organizovanom kriminalu pokazuje potpunu nesamostalnost i žalosnu zavisnost pravosuđa od politički moćnih pojedinaca ili tela.
Građani bez dovoljno zaštite
MONITOR: Koliko su naša društva aktivna u zaštiti interesa građana? Sporadično ima štrajkova, ali ne i građanske neposlušnosti iako se teško živi pod ćudljivim ponašanjem političkih elita koje očigledno „pritežu i popuštaju” bez planova i strategije.
RAKIĆ-VODINELIĆ: Društva na području bivše Jugoslavije još nemaju jasne mehanizme zaštite građana, niti postoje ozbiljni sindikati. Štaviše, u Srbiji je u poslednjih nekoliko dana došlo do ozbiljnog raskola među nekim nevladinim organizacijama, što će u budućnosti još više oslabiti institucije civilnog društva. Kratko rečeno, neki delovi civilnog društva deluju više kao provladine agencije nego zaštitnici građanina, građanskih institucija i svakodnevnog života. Ipak, važno je i to što se bar negde ipak uspelo sa nezavisnim institucijama, kao što je Ombudsman ili Poverenik za informacije od javnog značaja i što je stečena navika da se njihove delatnosti ne ignorišu. Ali te institucije su još uvek slabe i nedovoljne u odnosu na ukupnost kršenja i ignorisanja prava građana i na njihov težak ekonomski položaj.
Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, AKADEMIK AKADEMIJE BiH: RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno je da je Nermin Nikšić prvi čovjek SDP  umjesto sukoba izabrao potrebu za razgovorom, pa i o onome u čemu nema zajedničkih stavova. I beskrajno strpljenje kako bi se do nekog rješenja ipak došlo.  To, bar za sada, nerijetko daje rezultate

 

 

MONITOR: Nije jasno kako bi rezolucija UN  o Srebrenici mogla pogoditi  Republiku Srpsku, ako se razmatraju moguće pravne posljedice. No, u Beogradu je tim povodom, održan sastanak rukovodstava Srbije i RS. Željka Cvijanović smatra da su inicijativom ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića, prekršeni Ustav i zakoni, a Milorad Dodik „prijeti“ odvajanjem RS. Kako gledate na ovaj političko-institucionalni rašomon?  

KUKIĆ: U čitavoj ovoj priči najmanje se radi o RS i njezinoj budućnosti. Republika Srpska je po Ustavu BiH administrativni dio BiH i to će biti sve dok njezine ključne sastavnice-tri konstitutivna naroda, dakle i Srbi koji tobože trebaju biti žrtveno janje nekakvih antisrpskih planetarnih urota i planova. Da se politička klasa s Dodikom na čelu sukladno tome i ponašala danas bi i RS, kao i cijela BiH, bile prostor na koji bi hrlio kapital a mladi iz njih ne bi bježali kud ih noge nose.

Gdje je ključ rješenja? Koliko god upirali u ideologije -u one koje podupiru tobože temeljnu ideju vodilju trenutačnog predsjednika  RS, uvjeren sam da je bit problema u Dodiku samom. I u onom što je činio od povratka na vlast 2006..   U pitanju je, očito, kriminal neviđenih razmjera. U uvjetima funkcioniranja pravne države nemoguće je izmaći sudu pravde koji vas čeka. A siroti Dodik ni danas ne gubi nadu da bi u tome mogao uspjeti, dijelom bukom o BiH kao neprirodnoj-Srbima nametnutoj i nemogućoj državi, dijelom pričom o pravu Srba da žive u istoj državi i, sukladno tome, pravu na secesiju RS i njezinom pripajanju matici.

Podrazumijeva se, sve to bi značilo koliko i pucanj u prazno da za takvo djelovanje Dodika nisu zainteresirani i drugi – i Vučićev velikosrpski projekt i geopolitički interesi koje u ovom dijelu svijeta sve očitije pokazuje Moskva. No, sve ima rok trajanja. On se najnovijim udarima na bankarski sistem počinje sve očiglednije ukazivati. Izgleda da je  silni Mile stjeran među četiri zida. Osobno mu (iako u međuvremenu može napraviti još zla), baš i ne predviđam duži politički život na slobodi  (Osim pod pretpostavkom da postojeće helikoptere iskoristi za bijeg iz BIH). Prije ili kasnije će završiti tamo gdje kriminalci i inače završavaju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

 Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”.

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

MONITOR: Da li je u pitanju bila neizbježna „elementarna nepogoda“ ili je moguće imenovati odgovorne za nastalu situaciju?

KOPRIVICA: Dio odgovornosti sigurno pripada nesavršenom zakonskom okviru. Međutim, ključna odgovornost stoji na političkim akterima i državnim institucijama. Kad je akterima važniji politički interes od javnog, onda ni savršen zakon ne može pomoći. Svoj dio odgovornosti u nastalom problemu snose političke partije koje više od deceniju opstruiraju izbornu reformu, liste koje su učestvovale u izbornom procesu u Šavniku, Opštinska izborna komisija, tužilaštvo, Vlada, odnosno Ministarstvo javne uprave i Ministarstvo unutrašnjih poslova, pa i predsjednik Crne Gore.

Njihovo djelovanje u ovih 19 mjeseci ličilo je na savršeno uigran tim, nažalost u negativnom smislu. Broj perfektno odigranih duplih pasova između ovih aktera prevazilazi i neke od najboljih fudbalskih timova koji su postojali u istoriji igre.

MONITOR: Ima li izlaza iz šavničke krize?

KOPRIVICA: Temeljna stvar za izlaz iz ovog lavirinta je pokretanje brzog političkog dijaloga, u okviru koga se treba makar pokušati pronalazak puta koji je pravno održiv i legalan, a koji će vratiti povjerenje među institucijama i neće napraviti presedane koji bi bili osnova za ponavljanje šavničkog scenarija.

Ono što je neophodan ishod jeste poništavanje nelegalnog, nelegitimnog izbornog procesa koji je u toku i koji je sproveden suprotno našem Ustavu, zakonima i međunarodnim standardima. Prihvatanje takvog izbornog rezultata bilo bi fatalno za buduće izborne procese i otvorilo nove “perspektive” u političkom životu o kojima ne želim ni da mislim, a kamoli da govorim.

Poništavanje izbora može se uraditi na dva načina – ukoliko postoji politički dogovor, koji mora biti transparentan i u pisanoj formi, moguće je završiti izbore na dva biračka mjesta, formirati parlament u Šavniku, onda mu odmah skratiti mandat i krenuti u novi izborni postupak. Ovu opciju ste, zapravo, Vi prvi put predložili javnosti.

Drugi, pravno komplikovaniji način, jeste da neko od izbornih aktera podnese prigovor na izborni proces DIK-u i traži poništenje izbora, da DIK odbije taj prigovor zbog nenadležnosti, a onda da se uputi žalba Ustavnom sudu.

Ustavni sud ima i zakonski osnov i dovoljnu snagu institucije da poništi taj proces i predoči nam naredne korake. Zato vjerujemo da je došlo vrijeme da ova institucija ne bude puki “čitač” zakona nego donosilac važnih odluka kojima se brane prava građana i građanki.

Međutim, na našoj javnoj sceni možete čuti različite pravne “analize” koje pokušavaju relativizovati ovaj predlog sa obrazloženjem da su rokovi za prigovore istekli i da oni nijesu mogući. Svako ko kaže da su rokovi istekli je neznalica ili zlonamjerna osoba. Jedan takav rok za prigovor traje upravo dok mi razgovaramo.

Takođe, gotovo je nevjerovatno da u Crnoj Gori postoje te vrste političkih nastupa koji imaju za ambiciju da nekog  ubijede da izborni proces koji traje 19 mjeseci može biti legalan. Ko god zna išta o izborima, mora znati da takvo šta ne postoji u svijetu.

MONITOR: Šta sa “izbornim turistima” koji su bili povod za sve ono što se događa od jeseni 2022.?

KOPRIVICA: Tu se radi o klasičnom pokušaju neetične promjene volje građana u toku izbornog procesa. A to su, u Šavniku, u manjoj ili većom mjeri, radili svi. Radi se o oko 25 odsto biračkog tijela koje je “migriralo” u ovu opštinu prije izbora. Neka je manji dio njih zaista i faktički imao potrebu da se preseli u Šavnik – ostaje ogroman procenat izbornih turista tj. varalica.

Tu smo situaciju imali prilike nedavno da gledamo na izborima u Beogradu koji su, nakon žestoke intevencije tamošnje javnosti i međunarodne zajednice,  ponovljeni i zakazani za 2. jun.

Dugoročno, to pitanje se rješava izbornom reformom: uvođenjem mnogo ozbiljnijeg načina kontrole prebivališta građana ali i sankcija za zloupotrebe i nedozvoljeno ponašanje, organizovanjem svih lokalnih izbora u jednom danu, davanjem ovlašćenja DIK-u da može preuzeti ingerencije OIK ukoliko ova ne obavlja svoj posao, te oštrijim sankcijama za nasilje na biračkim mjestima.

MONITOR: Dio opozicije prijeti napuštanjem parlamentarnog Odbora za izbornu reformu ukoliko ostane na snazi odluka o prinudnoj upravi u Šavniku. Šta bi to moglo donijeti?

KOPRIVICA: Takvi stavovi partija nijesu ništa neobično. U toku gotovo svakog ciklusa izborne reforme, ili njenog pokušaja, imali smo prilike da čujemo kako postoji nešto važnije. To je 2011. bio naziv jezika, 2019. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, 2021. nezadovoljstvo radom Vlade ili verifikacija mandata poslanika, a sada čujemo da je to Šavnik – dakle sve je važnije od potrebe da jedno društvo popravi svoju demokratiju tamo gdje ona nastaje – na njenom izvoru, a to je izborni proces.

Najava stavljanja “na čekanje” odluke o uvođenju prinudne uprave u Šavniku i pokretanje političkog dijaloga daje nam makar malo nade da se ponovo neće krenuti krivim putem. Ali u partitokratijama, u kojima se najčešće trguje i na veliko i na malo, ni propast rada i ovog Odbora za izbornu reformune bi bilo izneneđenje.

MONITOR: Zašto dogovora o izbornoj reformi nema iako se o njoj priča godinama?

KOPRIVICA: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju. Imamo tipičan primjer obrasca po kojima ona funkcioniše: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture.

MONITOR: Zašto partije  konstantno kritikuju ali ne žele da mijenjaju postojeće propise?

KOPRIVICA: Mala ispravka: partije kritikuju loš izborni ambijent dok ne postanu vlast. Tako imate pobjednike iz 2020. godine koji su značajan broj svojih birača mobilisali pričama o fantom biračima, biračkim spiskovima, kupovini glasova i raznim drugim opravdanim kritikama, ali samo do momenta kad su postali vlast. Tada su se njima dopali modeli koji omogućavaju različite vrste prednosti u izbornoj utakmici pa su izbornu reformu zagovarali verbalno, a suštinski sve uradili da se ona ne dogodi.

Jednako, gubitnici iz 2020., isti oni koji su nam pričali priče o najboljem biračkom spisku u Evropi, nepostojanju funkcionerskih kampanja, sjajnoj izbornoj administraciji… sada pričaju neku drugu priča koja će trajati dok se ponovo, eventualno, ne vrate na vlast. Nadam se da je taj obrazac stvar prošlosti i da ćemo konačno imati kvalitetnu promjenu širokog spektra izbornih pravila i da će ovaj saziv parlamenta pokazati da je moguće i drugačije raditi.

 

Slijedi nastavak popisne sage

MONITOR:? Imali ste ozbiljne primjedbe na završne dane procesa prikupljanja popisnih podataka. Da li su vas uvjerili da je sve bilo regularno i šta se dešava sa popisnim materijalom?

KOPRIVICA: Malo se priča o popisu, a još manje o poštovanju političkog sporazuma koji mu je prethodio.

Sada bi bilo jako važno razjasniti šta je sa softverom za kontrolu njegovih rezultata. Kako je moguće da gotovo pola godine nakon napravljenog dogovora nemamo instrument kontrole koji je bio uslov za taj sporazum. Takođe, treba da vidimo kako se konfuzija u popisivačkoj mreži i nepoštovanje metodologije popisa i zakonskog okvira koja je uslovila razliku od preko 40.000 popisanih u odnosu na ono što je dan prije kraja popisa saopštavao Monstat i onoga što su bili preliminarni rezultati, odrazila na tačnost rezultata.

Sve ovo i mnoge druge pojave zaista jesu razlog za zabrinutost. Vjerujem da će popisna saga biti nastavljena, prije svega onda kada se bude razumjelo da rezultati popisa o tri pitanja (nacija, vjera, jezik) koja javnost najviše očekuje, neće biti isporučeni u roku i na način kako je to bilo očekivano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo