Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Vesna Rakić Vodinelić: Zakon nemoćan bez političke volje

Objavljeno prije

na

Nakon hapšenja Gorana Hadžića i budućeg završetka rada Haškog tribunala, ostaće pitanje kako će se i hoće li se uopšte procesuirati oni protiv kojih ad hoc tribunal UN nije podigao optužnice, a za koje se u međuvremenu dokaže da su odgovorni za zločine 90-ih. O ovoj važnoj temi razgovarali smo sa dr Vesnom Rakić Vodinelić, jednom od najpoznatijih i najuglednijih pravnih stručnjaka u Srbiji, permanentno angažovanom na zaštiti ljudskih prava. MONITOR: Kako ratni zločin ne zastarijeva, da li bi oni za koje ad hoc tribunal za bivšu Jugoslaviju nije imao dovoljno dokaza za optužnicu jer ih je bilo teško prikupiti (na primjer , zbog nedostupnosti svjedoka), a takvih moguće je još ima, mogli biti „prozvani” pred stalnim međunarodnim krivičnim sudom ?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Teorijski, takva mogućnost, razume se, postoji, naročito kad je u pitanju stalni međunarodni krivični sud. Ad hoc tribunal za bivšu Jugoslaviju ima ograničeno vreme trajanja i njegova misija je bila da vodi postupke protiv onih koji su stajali na čelu „projekata” teških ratnih zločina. U tom pogledu Tribunal je svoju misiju ispunio. Međutim, drugi deo njegovog zadatka – da pomogne proces pomirenja na području nekadašnje Jugoslavije – ne može se oceniti kao uspešan. U slučaju da se pronađu novi dokazi o teškim međunarodnim krivičnim delima, stalni međunarodni krivični sud bi mogao voditi postupke i protiv onih koji nisu bili obuhvaćeni optužnicama pred ad hoc Tribunalom. Kratko rečeno, mogućnost koja je u pitanju pomenuta postoji, ali koliko je ona realna, to je drugo pitanje. Nije razlog samo u teškoćama vezanim za dokazivanje. Područje koje obuhvata nadležnost stalnog krivičnog suda znatno je šire od teritorije bivše Jugoslavije i taj sud ima odista mnogo posla.
MONITOR: U Crnoj Gori se vodi postupak za depotraciju bošnjačkih izbjeglica u Republiku Srpsku gdje su bili ubijeni, ali su neki ljudi i dalje nedodirljivi jer su danas moćniji nego u to vrijeme. Kako savladati ova ograničenja domaćih sudova?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Najbolji način je već uspostavljen – to je osnivanje nadnacionalnog (međunarodnog) suda kao što je stalni krivični sud i nekoliko ad hoc tribunala. Oni koji su nedodirljivi u nacionalnom pravu, prestaju to biti pred nadnacionalnim telom, bez obzira na njihov položaj u međunarodnoj hijerarhiji. Ako je Slobodan Milošević bio dostupan međunarodnom pravosuđu, svako to može postati. Ali, problem nije samo u dostupnosti svih, makar i najviše rangiranih političara. Problem, čak i za nadnacionalne sudove, jeste politički uticaj od kojeg nisu slobodne ni međunarodne sudske institucije. Ako se položaj nekog od suspektnih političara procenjuje kao „koristan” za preovlađujuće interese u međunarodnoj zajednici, samo odista nezavisni i odvažni tužioci i sudije mogu voditi postupke ne obazirući se na političke interese. Takvih, međutim, nema previše ni u međunarodnim krivičnim sudovima i tribunalima.
MONITOR: Još 2002. ustanovljen je Međunarodni krivični sud. Kako ocjenjujete njegove mogućnosti da zadovolji velike potrebe za ispunjavanjem pravde na međunarodnom nivou, posebno što su neke moćne zemlje s problemima ljudskih prava ostale izvan njega, a pozicija SAD nije sasvim jasna jer je bilo i nekog „povlačenja potpisa” u vrijeme Džordža Buša? Neke zemlje, među kojima i BIH i Crna Gora, napravile su sa SAD (mimo mišljenja EU) sporazum o članu 98 Rimskog statuta, koji ih obavezuje da američke vojnike neće izručivati MKS.
RAKIĆ-VODINELIĆ: Pozicija SAD je, ipak, jasna. One ne prihvataju stalni međunarodni krivični sud, jer imaju ambiciju da i oružjem intervenišu bilo u međunacionalne, bilo u nacionalne sukobe. Prihvatanje stalnog suda bi, na osnovu takve političke pozicije, značilo izlaganje sopstvenih državljana, na prvom mestu vojnih oficira, međunarodnom krivičnom progonu, a time i ispitivanje komandne orgovornosti vrhunskih političara. Nije neobično što je Buš povukao ranije dati potpis, a izgledalo je da će ga nova administracija obnoviti. Međutim, dolazak Baraka Obame nije značio i prekid sa politikom oružanog intervencionizma, pre svega kroz mehanizam NATO, ali i na neposredan način. Male države, od kojih i neke sa područja bivše Jugoslavije, sporazumima o neizručenju državljana SAD MKS pokazuju da Evropu i njene institucije ne razumeju tako ozbiljno kao vodeću svetsku silu i da je njihov interes za priključenje EU prvenstveno ekonomski, a ne civilizacijski. To govori i o krizi evropskih mehanizama za zaštitu ljudskih prava, koji se samo delimično mogu pripisati birokratizovanju evropskih institucija, a više stvarnom slabljenju značaja Evrope u međunarodnim odnosima.
MONITOR: MKS je izdao nalog za hapšenje Omara Hasana al Bašira i Moamera el Gadafija. Ali, među zemljama koje su ratifikovale Rimski statut nema ni Sudana ni Libije. Nedavno je jedino Tunis iz tog afričkog regiona pristupio MKS. Šta će, na primjer, biti sa Hosnijem Mubarakom i žrtvama koje je on prouzrokovao tokom „jasmin revolucije”?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Dok god MKS ne oceni da je nadležan i za Mubaraka (a za tako nešto ima isti osnov kao u slučaju Bašira i Gadafija), on ostaje u okviru egipatske jurisdikcije. Praktični značaj naloga MKS za hapšenje postoji, iako Sudan i Libija nisu pristupili sporazumu, jer bilo koja druga država koja je potpisala Rimski sporazum, a na čijoj teritoriji se okrivljeni nađu, ima obavezu da nalog izvrši. U konkretnom slučaju taj praktični značaj ima ograničenu vrednost, ali ipak postoji.
MONITOR: Vaš kolega dr Vojin Dimitrijević nedavno je u jednoj kolumni pomenuo da bi trebalo dopuniti Konvenciju o zločinu genocida, jer ona ne predviđa inkriminaciju genocidom masovne zločine protiv vlastitog etnosa ili nacije. Šta vi mislite o tome, kako bi se to, ako je pravno cjelishodno, moglo dopuniti?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Ratio legis za proširenje definicije genocida i onda kad se on odnosi na „sopstvenu” naciju postoji i leži u temelju ljudskih prava koji kazuje da su ljudski život i dostojanstvo neprikosnoveni. Teorijski gledano, takva mogućnost postoji, ali mi se ne čini da je njena realizacija izgledna, prema današnjem stanju međunarodnih odnosa.
MONITOR: Da li je možda problem s proširenjem Konvencije o zločinu genocida i to što bi tako nešto teško prošlo u UN u čijem članstvu je i dosta zemalja sa nedemokratskim režimima, čiji bi diktatori, i bivši i aktuelni, mogli biti predmet inkriminisanja tom proširenom deklaracijom?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Verovatno je to jedan od razloga, ali nije jedini. Genocid se poima kao ugrožavanje i uništvanje „drugog”, a ne „svog” i taj osnovni polazni element će se teško menjati.
MONITOR: Da li bi se takva stvar mogla odraziti i na naše vladare i njihova djela?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Na području bivše Jugoslavije u poslednja dva veka bilo je više autokratije nego demokratije, ali je bilo više primera istrebljavanja zasnovanog na nacionalnoj, a ne ideološkoj mržnji. Ono što je po masovnosti i brutalnosti poredivo sa genocidom bile su masovne čistke i prisilna premeštanja stanovništva u bivšem SSSR u vreme Staljina. Ali i neki „naši” sitniji ili krupniji vladari mogli bi odgovarati za protivpravni tretman Roma, koji se doduše doživljavaju kao „drugi”, ali ipak su stanovnici ili bar domicilirani na „domaćem području”.
MONITOR: Srbija i Crna Gora su dobile niz zahtjeva u vezi dizanja nivoa borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. Od Srbije se traži i preispitivanje desetak privatizacija. Kako to postići kada su pravosuđa slaba tačka državnog sistema?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Ne vidim način da se to u Srbiji postigne u sadašnje vreme. Brojna su tela, na prvom mestu Savet za borbu protiv korupcije, koja već dugo pružaju pravosudnim organima dovoljno materijala da iniciraju sudske postupke. Oni to, međutim, ne čine. Umesto suđenja, u Srbiji se često „sudi i presuđuje” putem medija, a kako sam već rekla, uverljivog, tj. sudskog okončanja uglavnom nema. Treba imati u vidu i to da su pojedini visoko pozicionirani političari u Srbiji bili i formalno nadležni da odlučuju u slučajevima privatizacije, kao i to da je danas na vlasti politička koalicija s delovima Miloševićevog režima, da nisu primenjene mere tranzicione pravde čak ni u rudimentarnom vidu.
„Borba” protiv mafije
MONITOR: U Srbiji su pokrenuti postupci za organizovani kriminal, protiv ovih i onih „mafija”. Sem buke oko nekoliko javnih hapšenja, izgleda da nema kraja tim procesima. Jedan od njih je i postupak u kojem je optužen i Pljevljak Darko Šarić. Koliko je moguće da političke kalkulacije i uticaji određuju dinamiku i budućnost ovih postupaka?
RAKIĆ-VODINELIĆ: Verujem da je većina postupaka protiv one ili ove „mafije” diktirana političkim interesom. Ne znam detalje o „slučaju Šarić”, ali ne vidim zašto bi se on razlikovao od drugih. Ono što najviše zabrinjava u svim tim slučajevima i što im je zajedničko jeste to da inicijacija dolazi od političara, koji to i ne kriju, a ne od pravosudnih organa. To, najpre, kazuje da zakon sam po sebi nema nikakvu snagu, dok se ne udruži sa tzv. političkom voljom, tj. potrebom političara ne da se obračunaju sa korupcijom i kriminalom uopšte, već samo s onom korupcijom ili onim kriminalom koji im iz unutrašnjepolitičkih ili spoljnopolitičkih razloga trenutno smetaju. Njih ne zanima kako će se određena stvar sudski okončati ili da li će se uopšte okončati – za njih je važno ili da pokažu „da vode borbu” ili da nekoga trenutno zastraše. Javnost redovno ne može da oceni prave razloge za formiranje „političke volje” u određenom trenutku. Pored toga, ovakav pristup organizovanom kriminalu pokazuje potpunu nesamostalnost i žalosnu zavisnost pravosuđa od politički moćnih pojedinaca ili tela.
Građani bez dovoljno zaštite
MONITOR: Koliko su naša društva aktivna u zaštiti interesa građana? Sporadično ima štrajkova, ali ne i građanske neposlušnosti iako se teško živi pod ćudljivim ponašanjem političkih elita koje očigledno „pritežu i popuštaju” bez planova i strategije.
RAKIĆ-VODINELIĆ: Društva na području bivše Jugoslavije još nemaju jasne mehanizme zaštite građana, niti postoje ozbiljni sindikati. Štaviše, u Srbiji je u poslednjih nekoliko dana došlo do ozbiljnog raskola među nekim nevladinim organizacijama, što će u budućnosti još više oslabiti institucije civilnog društva. Kratko rečeno, neki delovi civilnog društva deluju više kao provladine agencije nego zaštitnici građanina, građanskih institucija i svakodnevnog života. Ipak, važno je i to što se bar negde ipak uspelo sa nezavisnim institucijama, kao što je Ombudsman ili Poverenik za informacije od javnog značaja i što je stečena navika da se njihove delatnosti ne ignorišu. Ali te institucije su još uvek slabe i nedovoljne u odnosu na ukupnost kršenja i ignorisanja prava građana i na njihov težak ekonomski položaj.
Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo