Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN MIĆANOVIĆ, GLUMAC: Gluma je neprestani rad na sebi

Objavljeno prije

na

Jedan od najboljih glumaca sa bivših jugoslovenskih prostora je Dragan Mićanović. Naša publika ga najviše pamti po filmovima Ubistvo s predumišljajem, Točkovi, Tamna je noć, Tango je tužna misao koja se pleše, Lajanje na zvezde… Umjetnik je koga stručna pozorišna javnost već odavno izdvaja među najdarovitije. Glumio je i u nekoliko inostranih ostvarenja visoke produkcije – Rocknrolla Gaja Ričija, Bad Company Džoela Šumahera, u kojem su glavne uloge tumačili Entoni Hopkins i Kris Rok. U trileru Layer Cake glumio je sa Danijelom Krejgom, a i u drami The White Countess sa Vanesom Redgrejv, Natašom Ričardson i Rejfom Fajnsom. Prije dvije godine ponovo je zaigrao u Crnogorskom narodnom pozorištu, gdje je pokazao izuzetnu scensku harizmu u predstavi Don Žuan, koju je po Molijerovom djelu režirala Ana Vukotić. Sreli smo ga nedavno nakon probe predstave Konte Zanović koju režira Radmila Vojvodić, a čija je premijera predviđena za 15. avgust. To je nova pozorišna produkcija CNP- a i Grad teatra, koja će biti rimejk istoimene predstave koju je, takođe po tekstu Vladimira Sekulića, 1998. godine režirala Vojvodić. MONITOR: Kao mlad glumac na sceni Grada teatra igrali ste naslovnu ulogu u drami “Konte Zanović”. Kako je drugi put, nakon više od deceniju, tumačiti isti lik?
MIĆANOVIĆ: S obzirom na to da je prva postavka Konte Zanovića bila pre više od deset godina, pravimo potpuno novu predstavu, koja dodirnih tačaka s prethodnom ima samo što igramo Branimir Popović i ja. Cela podela je potpuno nova i koncept je uopšte drugačiji. Igram pustolova, zanesenjaka, varalicu, ženskaroša, poetu… u suštini jednu veselu dušu. Nova predstava bazirana je na pozorišnoj trupi, gde taj poeta Konte Zanović kao da pravi svoje pozorište, u kojem se pojavljuju razni likovi. Mislim da će predstava biti jako zabavna i lepa za gledanje.

MONITOR: Prije nekoliko godina briljirali ste na Citadeli u ulozi Porcije u “Mletačkom trgovcu”. Dobili ste Nagradu za dramsko stvaralaštvo “Grad teatar” tumačeći Hamleta, najčuveniju ulogu evropskog dramskog nasljeđa. Prošle godine oživjeli ste lik zavodnika i buntovnika Don Žuana. Kakava su ta Vaša iskustva u Crnoj Gori?
MIĆANOVIĆ: Moram priznati da sam svaki put uživao radeći u Crnoj Gori. Ovo je već i ne znam koji po redu projekat koji radim ovde. Iako je mnogim glumcima naporno i teško da rade leti, rad na ovoj predstavi mi i nije toliko teško pao. Radili smo dobro, veselo, razigrano i maštovito. A iskustvo sa Anom Vukotić na predstavi Don Žuan je posebno. To se izrodilo u jedno pravo prijateljstvo, zbog čega sam ja jako srećan, jer sam dobio još jednog prijatelja u životu. Za Don Žuana me vezuju samo lepe uspomene. Gostovali smo u nekoliko zemalja. Bili smo u Sloveniji, u Hrvatskoj, Srbiji, Albaniji… Svuda je ta predstava zaintrigirala ljude, a dobila je i nekoliko nagrada. Don Žuan ima već dugi život, a siguran sam da ćemo je još dosta igrati. Tako da ću sledeće sezone imati dve predstave na repertoaru CNP-a i to je za mene divno. Volim da sarađujem, da putujem, što bi se reklo – ne drži me mesto. Od početka karijere putovao sam i radio s raznim ljudima. To je lepota ovog posla u kojem ja beskrajno uživam. Ta mogućnost koja mi je data – da putujem i da razmenjujem ideje i energiju sa širokim krugom ljudi, oberučke sam prihvatio. To je srećna okolnost koja svakom glumcu prija.

MONITOR: U jednom trenutku napustili ste Beograd i otišli za London, gdje vam je vrlo brzo karijera krenula uzlaznom linijom. Da li je Vaš odlazak iz zemlje imao veze sa svom onom političkom i društvenom situacijom?
MIĆANOVIĆ: To je bilo krajem 1999. godine. I na moj odlazak je dosta uticalo celo beznađe u društvu u kojem smo tada živeli. Bio je to jako mučan period u zemlji, užasna atmosfera. Ljudi su se tada jako promenili. Igrao sam Molijerovog Mizantropa – čovekomrsca, što i jesam bio u tom period života. Nakon bombardovanja, dečački sam se sebi zakleo – ako prođu i ove bombe koje padaju, a ništa se ne promeni u ovoj zemlji, ja odlazim. To se desilo. Ništa se nije promenilo, sem što je zemlja bila rasturena. Spakovali smo kofere i pošli u London gde sam proveo tri i po godine, koje su bile i dosta teške. Ali i sad bih to isto uradio. Iskustvo koje sam tamo stekao je za ceo život.

MONITOR: U Londonu ste ostvarili san svakog glumca – igrali ste u čuvenom Glob teatru – Šekspirovom pozoristu.
MIĆANOVIĆ: Prva audicija koju sam imao bila je za Glob teatar, za predstavu Hamlet. Dobio sam ulogu Fortinbrasa i prvi ugovor sa strancima na šest meseci. Sreći nikad kraja. Imati tu privilegiju, igrati Šekspira na engleskom jeziku sa fantastičnim glumcima u njegovom teatru, je nešto što svaki glumac poželeti može. Imao sam sreću da mi se to i obistini.

MONITOR: Radili ste filmove sa velikim zvijezdama – Entonijem Hopkinskom, Vanesom Redgrejv, Natašom Ričardsom… Šta biste nam rekli o svom radu u Engleskoj?
MIĆANOVIĆ: Glumačke zvezde su ljudi sa istim glumačkim problemima koje imamo i mi ovde. Naš zajednički problem je kako najbolje ostvariti lik u datim okolnostima i kako napraviti dobar film, seriju ili predstavu. Kontakti koje sam tada ostvario žive i dalje. Odlazim u London da snimim neki film, televizijsku seriju. Teško je da sad radim u pozorištu. Nedavno sam odbio jednu ponudu, jer kad tamo potpišete ugovor – šest, sedam meseci ne možete da radite ništa drugo. Morao bih da zamrznem sve svoje predstave koje ovde radim. To bi bilo neizvodljivo. A odlazak u London mi pričinjava veliku radost. Malo odem iz ove sredine i uvek joj se vratim.

MONITOR: Ipak ste odlučili da se vratite. Zašto?
MIĆANOVIĆ: Nedostajalo mi je pozorište, nedostajale su mi velike uloge koje sam želeo da odigram. Posle tri i po godine vratio sam se u Beograd, jer sam želeo velike uloge da odigram. Nisam se zbog toga pokajao. Odigrao sam Hamleta, Porciju, Tartifa, Don Žuana, Konte Zanovića… To su sve lepe, velike uloge koje svaki glumac mašta da radi. Nisam se pokajao što sam se vratio.

MONITOR: Sarađivali ste sa mnogim rediteljima. Kako birate uloge?
MIĆANOVIĆ: Već nekoliko godina radim samo ono što mislim da će mi prijati. Volim da eksperimentišem sa sobom. Pre nekoliko meseci imao sam premijeru u Beogradu. Radili smo predstavu Iz junačkog života građanstva po tekstu Karla Šternhajma. Nešto potpuno drugačije od onoga što sam do sada igrao. U predstavi igram tri različite uloge, tri generacije u jednoj porodici. Jednostavno biram uloge koje me inspirišu, koje će iz mene izvući nešto novo. Ne volim da se ponavljam. Tako da sada, igrajući posle više od deset godina istu ulogu – Konte Zanovića, voleo bih da se ne ponovim. Tekst je isti, pa će povući neke asocijacije na prethodnu ulogu, ali i tu tražim nove detalje, nešto sasvim novo. Gluma je neprestani rad na samom sebi, istraživanje… Ako me tekst zaintrigira, ako mi je uloga zanimljiva, ako su ljudi oko mene za istraživanje, dolazi do saradnje.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo