Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN MIĆANOVIĆ, GLUMAC: Gluma je neprestani rad na sebi

Objavljeno prije

na

Jedan od najboljih glumaca sa bivših jugoslovenskih prostora je Dragan Mićanović. Naša publika ga najviše pamti po filmovima Ubistvo s predumišljajem, Točkovi, Tamna je noć, Tango je tužna misao koja se pleše, Lajanje na zvezde… Umjetnik je koga stručna pozorišna javnost već odavno izdvaja među najdarovitije. Glumio je i u nekoliko inostranih ostvarenja visoke produkcije – Rocknrolla Gaja Ričija, Bad Company Džoela Šumahera, u kojem su glavne uloge tumačili Entoni Hopkins i Kris Rok. U trileru Layer Cake glumio je sa Danijelom Krejgom, a i u drami The White Countess sa Vanesom Redgrejv, Natašom Ričardson i Rejfom Fajnsom. Prije dvije godine ponovo je zaigrao u Crnogorskom narodnom pozorištu, gdje je pokazao izuzetnu scensku harizmu u predstavi Don Žuan, koju je po Molijerovom djelu režirala Ana Vukotić. Sreli smo ga nedavno nakon probe predstave Konte Zanović koju režira Radmila Vojvodić, a čija je premijera predviđena za 15. avgust. To je nova pozorišna produkcija CNP- a i Grad teatra, koja će biti rimejk istoimene predstave koju je, takođe po tekstu Vladimira Sekulića, 1998. godine režirala Vojvodić. MONITOR: Kao mlad glumac na sceni Grada teatra igrali ste naslovnu ulogu u drami “Konte Zanović”. Kako je drugi put, nakon više od deceniju, tumačiti isti lik?
MIĆANOVIĆ: S obzirom na to da je prva postavka Konte Zanovića bila pre više od deset godina, pravimo potpuno novu predstavu, koja dodirnih tačaka s prethodnom ima samo što igramo Branimir Popović i ja. Cela podela je potpuno nova i koncept je uopšte drugačiji. Igram pustolova, zanesenjaka, varalicu, ženskaroša, poetu… u suštini jednu veselu dušu. Nova predstava bazirana je na pozorišnoj trupi, gde taj poeta Konte Zanović kao da pravi svoje pozorište, u kojem se pojavljuju razni likovi. Mislim da će predstava biti jako zabavna i lepa za gledanje.

MONITOR: Prije nekoliko godina briljirali ste na Citadeli u ulozi Porcije u “Mletačkom trgovcu”. Dobili ste Nagradu za dramsko stvaralaštvo “Grad teatar” tumačeći Hamleta, najčuveniju ulogu evropskog dramskog nasljeđa. Prošle godine oživjeli ste lik zavodnika i buntovnika Don Žuana. Kakava su ta Vaša iskustva u Crnoj Gori?
MIĆANOVIĆ: Moram priznati da sam svaki put uživao radeći u Crnoj Gori. Ovo je već i ne znam koji po redu projekat koji radim ovde. Iako je mnogim glumcima naporno i teško da rade leti, rad na ovoj predstavi mi i nije toliko teško pao. Radili smo dobro, veselo, razigrano i maštovito. A iskustvo sa Anom Vukotić na predstavi Don Žuan je posebno. To se izrodilo u jedno pravo prijateljstvo, zbog čega sam ja jako srećan, jer sam dobio još jednog prijatelja u životu. Za Don Žuana me vezuju samo lepe uspomene. Gostovali smo u nekoliko zemalja. Bili smo u Sloveniji, u Hrvatskoj, Srbiji, Albaniji… Svuda je ta predstava zaintrigirala ljude, a dobila je i nekoliko nagrada. Don Žuan ima već dugi život, a siguran sam da ćemo je još dosta igrati. Tako da ću sledeće sezone imati dve predstave na repertoaru CNP-a i to je za mene divno. Volim da sarađujem, da putujem, što bi se reklo – ne drži me mesto. Od početka karijere putovao sam i radio s raznim ljudima. To je lepota ovog posla u kojem ja beskrajno uživam. Ta mogućnost koja mi je data – da putujem i da razmenjujem ideje i energiju sa širokim krugom ljudi, oberučke sam prihvatio. To je srećna okolnost koja svakom glumcu prija.

MONITOR: U jednom trenutku napustili ste Beograd i otišli za London, gdje vam je vrlo brzo karijera krenula uzlaznom linijom. Da li je Vaš odlazak iz zemlje imao veze sa svom onom političkom i društvenom situacijom?
MIĆANOVIĆ: To je bilo krajem 1999. godine. I na moj odlazak je dosta uticalo celo beznađe u društvu u kojem smo tada živeli. Bio je to jako mučan period u zemlji, užasna atmosfera. Ljudi su se tada jako promenili. Igrao sam Molijerovog Mizantropa – čovekomrsca, što i jesam bio u tom period života. Nakon bombardovanja, dečački sam se sebi zakleo – ako prođu i ove bombe koje padaju, a ništa se ne promeni u ovoj zemlji, ja odlazim. To se desilo. Ništa se nije promenilo, sem što je zemlja bila rasturena. Spakovali smo kofere i pošli u London gde sam proveo tri i po godine, koje su bile i dosta teške. Ali i sad bih to isto uradio. Iskustvo koje sam tamo stekao je za ceo život.

MONITOR: U Londonu ste ostvarili san svakog glumca – igrali ste u čuvenom Glob teatru – Šekspirovom pozoristu.
MIĆANOVIĆ: Prva audicija koju sam imao bila je za Glob teatar, za predstavu Hamlet. Dobio sam ulogu Fortinbrasa i prvi ugovor sa strancima na šest meseci. Sreći nikad kraja. Imati tu privilegiju, igrati Šekspira na engleskom jeziku sa fantastičnim glumcima u njegovom teatru, je nešto što svaki glumac poželeti može. Imao sam sreću da mi se to i obistini.

MONITOR: Radili ste filmove sa velikim zvijezdama – Entonijem Hopkinskom, Vanesom Redgrejv, Natašom Ričardsom… Šta biste nam rekli o svom radu u Engleskoj?
MIĆANOVIĆ: Glumačke zvezde su ljudi sa istim glumačkim problemima koje imamo i mi ovde. Naš zajednički problem je kako najbolje ostvariti lik u datim okolnostima i kako napraviti dobar film, seriju ili predstavu. Kontakti koje sam tada ostvario žive i dalje. Odlazim u London da snimim neki film, televizijsku seriju. Teško je da sad radim u pozorištu. Nedavno sam odbio jednu ponudu, jer kad tamo potpišete ugovor – šest, sedam meseci ne možete da radite ništa drugo. Morao bih da zamrznem sve svoje predstave koje ovde radim. To bi bilo neizvodljivo. A odlazak u London mi pričinjava veliku radost. Malo odem iz ove sredine i uvek joj se vratim.

MONITOR: Ipak ste odlučili da se vratite. Zašto?
MIĆANOVIĆ: Nedostajalo mi je pozorište, nedostajale su mi velike uloge koje sam želeo da odigram. Posle tri i po godine vratio sam se u Beograd, jer sam želeo velike uloge da odigram. Nisam se zbog toga pokajao. Odigrao sam Hamleta, Porciju, Tartifa, Don Žuana, Konte Zanovića… To su sve lepe, velike uloge koje svaki glumac mašta da radi. Nisam se pokajao što sam se vratio.

MONITOR: Sarađivali ste sa mnogim rediteljima. Kako birate uloge?
MIĆANOVIĆ: Već nekoliko godina radim samo ono što mislim da će mi prijati. Volim da eksperimentišem sa sobom. Pre nekoliko meseci imao sam premijeru u Beogradu. Radili smo predstavu Iz junačkog života građanstva po tekstu Karla Šternhajma. Nešto potpuno drugačije od onoga što sam do sada igrao. U predstavi igram tri različite uloge, tri generacije u jednoj porodici. Jednostavno biram uloge koje me inspirišu, koje će iz mene izvući nešto novo. Ne volim da se ponavljam. Tako da sada, igrajući posle više od deset godina istu ulogu – Konte Zanovića, voleo bih da se ne ponovim. Tekst je isti, pa će povući neke asocijacije na prethodnu ulogu, ali i tu tražim nove detalje, nešto sasvim novo. Gluma je neprestani rad na samom sebi, istraživanje… Ako me tekst zaintrigira, ako mi je uloga zanimljiva, ako su ljudi oko mene za istraživanje, dolazi do saradnje.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Aktuelna vlast radi što i bivša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini se da aktuelna vlast ne zazire od toga da radi isto što i bivša. Da uredi spiskove saglasno svojim potrebama. Da bi se prikrile stvarne namjere, i jedni i drugi sve to podvode pod pitanje koje niko nije problematizovao – „pitanje državljanstva”

 

MONITOR: Uskoro, početkom maja, izaći će Vaša nova knjiga pod naslovom „Parole ili činjenice“?. O čemu govori knjiga?

RASTODER: Da, oko 1. maja bi trebalo da bude završeno štampanje mojih novih knjiga pod naslovom: Parola ili činjenice? Za pravo, čast i slobodu Crne Gore, u dva toma na 1216 strana. U susret 15. godišnjici obnove crnogorske nezavisnosti  realizovana je zamisao mojih izdavača da se taj jubilej obilježi prigodnim djelom. Urednici su izvršili izbor mojih, uglavnom objavljenih radova iz prethodnih 30 godina stvaranja, a izdavači (Vijesti i Almanah) su se potrudili da sve to bude situirano i spakovano u dva toma izabranih radova. Zamišljeno je da posljednjih 100 godina crnogorska istorije bude promišljano kroz četiri metaforično označene cjeline: Sahrana; Odbrana; Vapaji; Vaskrsnuće.

Vjerujem da će knjiga inovativnošću, novim i do sada nepoznatim stranicama biti dovoljno provokativna jer problematizuje suštinska pitanja crnogorska istorije i naučne strategije u njenom izučavanju. To je intelektualni pokušaj da se afirmiše načelo: Crna Gora se „ne brani“ mahanjem, nego radom i znanjem.Takođe se želi pokazati da je mišljenje moguće osporiti i ignorisati, dok je to sa činjenicama mnogo komplikovanije. Zato, ako takvi postoje, ostaje javni poziv da svoja mišljenja utemelje na činjenicama i da potvrde ili ospore one iznijete u knjigama.

MONITOR: Slučaj Leposavić pokazao je da se Crna Gora ne samo nije suočila sa prošlošću već i da to uskoro teško da će moći. Kako vidite izjavu ministra Leposavića, ali i sve što je uslijedilo nakon nje?

RASTODER: Davno sam napisao da će savremena Crna Gora dugo biti zarobljena recikliranim ideologijama devedesetih u najrazličitijim formama. Zbog toga što nije pokazala spremnost da ih razumije i da se odredi prema njima u vrijednosnom smislu. U svježem sjećanju mi je sudbina „zabranjenog“ (formalno povučenog udžbenika za IV razred gimnazije) čiji je autor tada „problematičnog dijela“, sadašnji poslanik DPS, što samo pokazuje plitkoumnost političkih elita koje se različito ponašaju u različitim vremenima. Činjenica, da saglasno tome, crnogorski pravosudni sistem nije uspio presuditi nijedan zločin iz devedesetih, čini licemjernim današnje prenemaganje za žrtvama tih istih.

S druge strane, slučaj Leposavić je jedinstven primjer u akademskom svijetu, u kojem navodni „pravni ekspert“ objavi rat „pravnim činjenicama“. Očigledno osnažen recikliranom ideologijom, „ekspert“ ne može shvatiti da to nijesu pravne činjenice koje je promovisao neki palanački crnogorski sud, nego da su rezultat rada najprestižnije međunarodne institucije pravde iza koje stoji čitava zemaljska kugla u vidu UN. Kada takve pravne činjenice postanu i istorijske (a to jesu Presude Međunarodnog suda u Hagu, kao  i one suda u Nirnbergu) moraš biti mnogo opijen tamjanom da bi na ovaj način omalovažio pravo, struku i nauku kojoj si se posvetio. Leposavić nije doveo u pitanje pravni postupak, nego konačan epilog i zaključak koji je proizašao iz takvog postupka.Time se predstavio kao narcisoidni pravni diletant koji ima ambiciju da se postavi iznad najvećih pravnih autoriteta današnjice. Za mene nije toliko ni bitno, niti tragično šta će o Srebrenici reći neki ministar, pa makar bio i pravni ekspert, koliko je tužno živjeti u zemlji i društvu u kojem je nešto tako moguće. Dodatno licemjerje je i u tome što to navodno za neke jeste „genocid“, samo ako uspiju dokazati da za tako nešto nijesu krivi samo „moji“ nego i neki „vaši“. Hvala lijepo, odbijam da bilo koji zločinac može biti „moj“. Umjesto da se afirmiše stanovište – što je sud osudivši konkretne krivce oslobodio optužbe čitav jedan narod, ministar i ne samo on, infatilno socijalizuje genocid. No, i pored svega sam siguran da ministar nema ništa zajedničko sa genocidom, iako se pretrgao da dokaže suprotno.

MONITOR: Kako gledate na tendenciju istorijskog revizionizma u Crnoj Gori? Koliko ga je i kud nas on vodi?

RASTODER:  Ja na ovu pojavu gledam  drugačije od brojnih kolega u zemlji i inostranstvu,. Ako neko „istorijski revizionizam“ posmatra kao „promjenu istorije“, tako nešto za mene ne postoji. Jer sam siguran da je „ono što je bilo“ nemoguće mijenjati, nego se samo mijenja naše mišljenje o „onome što je bilo“.Treba znati da svako mišljenje o prošlom nije istorija, niti istorijsko mišljenje. Samo ono koje je merljivo, provjerljivo, logično i sistematično se može nazvati istorijskim i naučnim. Podložno je stalnim provjerama i preispitivanjima. Saglasno tome, u nedovoljno zrelim društvima se uspostavlja javni diskurs unutar kojeg se svako mišljenje o prošlom tumači kao „pravo promišljanja svoje istorije“. To je isto kao kada bi tražili od nadriljekara da vas izliječi. Ne vjerujete mu ali ne škodi to što vam kaže. On može da iznese mišljenje o uzrocima i posljedicama vaše bolesti, samo na osnovu posmatranja i na osnovu neprovjerljivih činjenica, dok to ljekar nikada neće uraditi bez nalaza, njihove analize, koji imaju status provjerljivih, mjerljivih činjenica. Pri tome je promjena mišljenja moguća samo ako počiva na novim činjenicama koje su rezultat provjere. Svaka druga promjena je ideološka konstrukcija. Treba biti  svjestan činjenice da svaka generacija ima potrebu da „kontroliše prošlost“. To je rezultat težnje da učini izvjesnom sadašnjost. Ukoliko je takva potreba veća to je samo dokaz da društvo ima „neizvjesnu sadašnjost“ koju pokušava prepoznati u „izvjesnoj prošlosti“. Sve to ne znači da se „mijenja prošlost“, nego samo naše mišljenje o njoj. To nije revizija nego ideološka konstrukcija unutar koje se u „sadašnjost“ učitava „poželjna prošlost“.

MONITOR: Koliko je u javnom diskursu prisutno manipulisanje istorijskim činjenicama?

RASTODER: Činjenice su iskustveno i provjerljivo date. Kao takve one se nasljeđuju, ali se mišljenje i vrijednosni sudovi o njima mijenjaju. Na primjer:  kada ubijete svoju ženu i đecu vi idete u zatvor uz pretpostavku da ste umno poremećeno biće. Kada ubijete tuđu ženu i đecu mogu vas proglasiti „patriotom“. Davanje „smisla“ svakom zločinu je vrijednosni sud koji, nažalost, može biti rezultat kolektivne svijesti i vrijednosnih parametara jednog društva. Zato je činjenicama moguće manipulisati samo u društvima koja nemaju usaglašene vrijednosne i društvene norme.

MONITOR: Tenzije i podjele podigla je i najava Vlade da izmijeni Oluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje državljanstva. Neki optužuju prethodnu vlast da koristi svaku priliku da podgrije podjele, drugi ukazuju da nova vlast daje povoda. Zašto i dalje rastu podjele i tenzije?

RASTODER: Stanovište o „bivšoj vlasti“ je smisleno iznositi dok je ona zaista vlast. Čini mi se da sam to uradio mnogo puta. Sve drugo „po kojem je ona kriva za sve“ mi liči na Vučićev stil vladanja. Iako će svaka ozbiljnija analiza jasno potvrditi da su brojne društvene devjacije nedvosmisleno „zasluge“ bivše vlasti, po meni je kontraproduktivno time pravdati poteze „nove vlasti“ čak i  kada su nam prihvatljivi. A posebno ne onda kada počne kopirati one koji su „krivi za sve“. Suština problema je u tome što se u postojećim biračkim spisima nalazi nesrazmjeran broj ljudi u odnosu na broj stanovnika. Nije sporno da je to posljedica izbornog inžinjeringa stare vlasti. Malo ko pri tome uočava da je to posljedica i činjenice da dijaspora nije popisivana tokom popisa stanovništva. Pošto znam da Bošnjaci i Abanci čine 90 posto dijaspore Crne Gore, postoji realni strah od novog etničkog i statističkog inžinjeringa. To je iskorišćeno za podizanje tenzija, jer nova vlast razmišlja poput stare, bez potrebe da ozbiljno i sistematično uredi  ovo pitanje. Koliko je to važno i osjetljivo najbolji primjer je Herceg Novog. Taj nekada, po mnogima najjugoslovenskiji grad u Crnoj Gori, je bivša vlast etničkim inžinjeringom, tvrdeći da je to milosrđe prema izbjeglim, iako je  u suštini  bila  potreba povećanja broja „svojih birača“ a ne žitelja, pretvorila u nešto potpuno suprotno. Iako su razlozi za tako nešto prozaični, posljedice su dugoročne. Čini mi se da je malo ko toga danas svjestan. Da nije tako, dijaspora bi postavljala pitanje – zašto nas nema u statistici stanovništva, umjesto pitanja zašto nas nema u biračkim spiskovima? S druge strane, naslućujemo zašto se postavlja baš to pitanje. Čini se da aktuelna vlast ne zazire od toga da radi isto što i bivša. Da uredi spiskove saglasno svojim potrebama. Da bi se prikrile stvarne namjere, i jedni i drugi sve to podvode pod pitanje koje niko nije problematizovao – „pitanje državljanstva“.

MONITOR: To pitanje je za sada odloženo. Opet je aktuelizovana inciijativa premijera o smjeni ministra Leposavića. Tu se već otvara više pitanja, a jedno od njih je Vladimir ili Vlada. Kako Vi na to gledate?

RASTODER: Zahtjev za ostavkom Leposavića je ogolio nemoć predsjednika Vlade jer se pokazalo da nema podršku parlamentarne većine No, ni to nije suštinsko pitanje. Nego ono – hoće li Demokrate  i DF „političkim autizmom” rehabilitovati „sindrom Pozitivne“ u crnogorskom parlamentarizmu. Tačnije, da li će ipak ubijediti i posljednje optimiste ili iluzioniste da je sa njima moguća demokratska transformacija društva,  ili će se osnažiti  stanovište da ta reciklirana ideologija nije sposobna za bilo kakav progresivni iskorak. Vjerujem da je možda ipak sačuvana svijest da ako se „povratak na staro“ ipak pokaže najboljom opcijom, da bi to bila i neslavna „sahrana“ aktera „nove vlasti“. Tu im ni tamjan ni svijeće ne mogu pomoći.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, ESEJISTA, KNJIŽEVNI KRITIČAR, ENCIKLOPEDISTA: Glasam za lijevo-zelenu koaliciju i javno agitujem za njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama-neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika

 

MONITOR: Hrvatska je u proteklih godinu dana pored razornih zemljotresa, jako pogođena i epidemijom kovida. Uprkos tolikim stradanjima, fokus javnosti  se pomjera na prepucavanja predsednika i premijera. Da li se radi  o bježanju od svakodnevice ili marketingu kad mu vrijeme nije?

VISKOVIĆ: Osim Covida 19, Hrvatsku su u protekloj godini pogodila dva razorna potresa. Zagrebački, prvi snage 5,4 temeljito je razmrdao sam centar grada, poremećena je statika zgrada, pogotovo palača građenih prije stotinak godina kad nije bilo armiranog betona. Skoro svi muzeji i sakralni objekti oštećeni su i zahtijevaju ozbiljne zahvate. Drugi potres, na slabo nastanjenoj Baniji, bio je jači i od onog čuvenog skopskog, čak 6,4.

Od prvog potresa proteklo je više od godinu; baš i ne primjećujem da se  Zagreb puno obnavlja, uglavnom su dosad uklanjani pootpadali malter, dimnjaci, krovovi, štukature… Raspravljalo se o Zakonu o obnovi, formirale se institucije za obnovu. Opće je mišljenje da se moglo učiniti puno više. Ali u vremenu korone teško je organizirati intenzivnu obnovu, privreda je u recesiji (pad gotovo 10 posto), medicinski troškovi golemi. Dosta se uzdamo u evropsku pomoć, ali i ona sporo pritječe.

U svemu tome imamo prigodu iz dana u dan pratiti pitoreskno verbalno nadmetanje predsjednika i premijera, koje ima i zabavne elemente javnog spektakla. Njih dvojica se poznaju odavno, počeli su još devedesetih kao ambiciozni mladi diplomati u doba Mate Granića. Obojica solidno obrazovani, poligloti, elokventni, ali i silno tašti; ima tu jako puno osobne borbe za prestiž. Najnoviji sukob vezan je za izbor šefa Vrhovnog suda. Milanović je s dosta prava nezadovoljan stanjem u cjelokupnom pravosuđu, ima ustavne ovlasti da predloži predsjednika Vrhovnog suda, ali mora ga prihvatiti i Sabor u kojem većinu ima HDZ. Trenutno je svojevrsna pat pozicija: predsjednik je blokirao reizbor HDZ-ova kandidata Đure Sesse, a HDZ odbija podržati predsjednikovu kandidatkinju, profesoricu Zlatu Đurđević. Ankete pokazuju kako većina građana podupire Milanovića slažući se da su u pravosuđu nužni novi ljudi, jer je trenutno sporo, neefikasno i po vrlo raširenom mišljenju, korumpirano. Međutim, u polemikama Milanović se nije klonio ni toga da izvrijeđa čak i svoju lijevu biračku bazu (feministice, NGO-i, Žarko Puhovski, Milorad Pupovac…). Uostalom, po mnogima, on i nije ljevičar, prije liberal, ali je deklarirani antifašista, što se vidjelo po reakcijama na ustaški pozdrav Za dom spremni!

MONITOR: Kako se građanke i građani Hrvatske nose sa klimom opšte neizvjesnosti koja je zahvatila svijet?

VISKOVIĆ: Mislim da nema većih razlika među zemljama bivše države. Proljeće prošle godine bilo je u znaku kopiranja kineskog modela totalnog lockout-a, koji je  dao izvrsne početne rezultate : mali broj oboljelih i, posebno, malo umrlih. Pred ljeto je model bitno izmijenjen , liberaliziran, jer se pokazalo da je preskup, posebno na dulji rok. Hrvatska se potpuno otvorila u iščekivanju turističke sezone. Sezona je realizirana na razini otprilike 60 posto prihoda iz prethodne godine. U toku ljeta bilo je malo oboljelih, što nije bio rezultat prikrivanja podataka i malog testiranja, jer je i mrtvih bilo malo. U septembru se broj oboljelih povećao, ali u javnosti su bili sve češći glasovi kako zbog ekonomije treba slijediti standarde švedskog modela bez lockout-a. Ja sam sredinom septembra došao s mora u Zagreb s namjerom da se vratim rutini nekadašnjeg normalnog života (simpoziji, književne tribine, odlasci u Leksikografski zavod, gdje unatoč mirovini još imam ured). Ali nije ništa bilo kao prije. Na tribinama je umjesto stotinu slušatelja bivalo 10-20, svi pod maskama.

Pukao sam definitivno na jednoj kazališnoj premijeri kad su mi već na ulazu izmjerili temperaturu i upisali podatke (izbije li slučajno zaraza), potom je uslijedilo trosatno gledanje predstave u praznoj dvorani, preznojavanje pod maskom, jer septembar je još topao. Nakon predstave nije bilo koktela, uobičajenog druženja…

Odlučio sam da ponovo odem u svoju vikendicu u Drašnicama kod Makarske, izoliram se, radim na novoj knjizi. Pokazalo se da je to moguće, a da čovjek ipak ne podivlja od samoće zahvaljujući internetu i mogućnostima komuniciranja, prije svega s moje četvero djece razbacanih po cijeloj Evropi: od Londona, preko Beča i Zagreba do najmlađe mezimice u Crnoj Gori. Otkad sam u mirovini, stalno sam na putu, u posjetama djeci, a sad je to postalo nemoguće i zbog graničnih kontrola i zbog realne mogućnosti zaraze.  Nedostajala su mi ta putovanja i topli dodir s voljenim osobama. Pretpostavljam da je to nedostajalo i većini mojih sugrađana, bar onih koji su poštovani medicinske sugestije. Jer bilo je mnogo onih koji su rebelirali protiv stroge stege. Pogotovo među mladima koji su, recimo, organizirali korona party-je kod HNK-a ili na Jarunu. Tih tajnih druženja bilo je i među starijim građanima jer nemoguće je dugotrajnije izdržati presiju, ljudi pucaju po šavovima.

MONITOR: Postoji strepnja da će pandemiju slijediti ozbiljna ekonomska kriza. Može li to produbiti i nejednakost među zemljama – članicama EU, ali i izazvati velike promjene u društveno-ekonomskim odnosima na globalnom planu? Kao deklarisani ljevičatr, kako biste željeli da se završi ova globalna nevolja?

VISKOVIĆ: Pandemija je već izazvala ozbiljnu ekonomsku krizu; posebno u zemljama ovisnim o putovanjima i turizmu. Budući da će pandemija očito potrajati, kriza će se još produbiti. Treba posebno vidjeti u hoće li u nekom trenutku politika „štampanja novca“, kojom SAD i EU pokrivaju veliki minus, eksplodirati u nekom obliku inflacije. Valja, također, konstatirati da kriza nije granski ravnomjerno distribuirana. Sve što je vezano uz internet i kompjutorski softver silno je u ovoj krizi ekspandiralo, općenito – sve vezano za suvremene tehnologije. Do jučer nepoznate hrvatske softverske firme, nastale u garaži, dosežu u prodaji preko 100 milijuna eura. Burze su u cijelom svijetu u usponu. Je li to umjetno napuhano, vidjet ćemo uskoro.

A što se tiče mojega marksizma, ne bih pretjerivao, slabo sam u životu čitao izvornog Marxa, Kapital nikad, ali sam čitao Balibarove i Althuserove interpretacije Kapitala, čitao sam nedavno Piketyja. U mladim danima bio sam pod utjecajem Frankfurtske škole, ali najviše sam u teoriji književnosti naučio od semiotičara poput Eca i Lotmana. I danas jesam ljevičar, na američkim izborima sam bio za Sandersa, a na hrvatskima glasam za lijevo-zelenu koaliciju i javno agitiram za njih.

MONITOR: Kritičar ste povlašćenog položaja i delovanja Katoličke crkve u Hrvatskoj. Koliko je njeno realno uporište među vjernicima a, u kojoj mjeri su, hvratske državne institucije klerikalizovane?

VISKOVIĆ: Jesam, deklarirani sam protivnik Vatikanskih sporazuma kojima je Hrvatska država dovedena u podložnički odnos prema Vatikanu. Naš javni život jest u velikoj mjeri, zahvaljujući tim ugovorima, klerikaliziran. Čak vojska i policija.

Vjeronauk u školama treba zamijeniti građanskim odgojem, Crkvu financirati vjerskim porezom, kao u Njemačkoj, a ne izravno iz budžeta. U biti sam za francuski tip sekularne države.

MONITOR: Može li se danas biti Jugosloven bez Jugoslavije?

VISKOVIĆ: Ja jesam jugonostalgičar, ali bojim se da je s jugoslavenskom državnom idejom svršeno. Razvile su se u proteklih trideset godina nacionalističke ideološke matrice u svim nacionalnim kulturnim institucijama, nacionalizam je prevladalo u naučnim granama koje presudno formiraju nacionalnu samosvijest. Nemoguće je to danas spojiti u cjelinu koja bi funkcionirala s minimumom harmoničnosti.

Postupno umiru veliki umjetnici koji su simbolizirali to nekadašnje zajedništvo, figure koje su u temelju naše nostalgije. Eto, ode nedavno i Balašević, koji je bio dirljivo ispraćen na ulicama i trgovima u Hrvatskoj. Čak se u Ilici pojavio i bećarac na ćirilici.

Ja sam ipak prije svega demokrat: ako većina naših sugrađana želi svoje male nacionalne države, neka ih. Uostalom, Hrvatsku i ja volim, samo meni ona nije isključiva iz pojma Jugoslavije. Ne želim da me netko tjera da mrzim sjećanje na Jugoslaviju, da mrzim druge jugoslavenske narode kako bih bio „dobar Hrvat“. Želim surađivati u jugoslavenskim kulturnim projektima kao što sam  desetljeće i pol činio uređujući regionalni časopis Sarajevske sveske.

 

EU, pod američkim pritiskom, pokušava stjerati Putina na konopce

MONITOR: Velike su kritike na račun Brisela od strane većine EU zemalja kada se radi o nabavci vakcina. Čak je i Hrvatska pregovarala o nabavci ruskih vakcina… Kako  gledate na te zdravstene i nezdravstvene pojave koje se sve jasnije pokazuju i na lokalnom i na globalnom planu?

VISKOVIĆ: Aktualna briselska administracija pokazala se inferiornom kad je riječ o nabavci vakcina, posebno u odnosu na zemlje poput Izraela, SAD-a, UK-a. Čak se i Srbija, surađujući  s Pekingom i Moskvom pokazala domišljatijom i efikasnijom od bogate EU.  Nezadovoljne neefikasnošću Brisla neke su zemlje poput Mađarske počele same pregovarati i nabavljati vakcine. Osobno mislim da Plenković nije imao ozbiljno namjeru otvoriti na svoju ruku suradnju s Rusijom, to je bilo samo za domaću javnost koja je tražila da pokaže veću inicijativnost.

EU, pod američkim pritiskom, u ovom trenutku pokušava stjerati Putina i Rusiju na konopce, situirati Ruse definitivno kao drugorazrednu svjetsku silu. Brisel stoga neće prihvatiti Sputnik kao oblik ruske pomoći, a i kao afirmaciju ruske medicinske znanosti i tehnologije. Trenutno se na Rusiju vrši golem pritisak preko slučaja Navalni, traži se da povuče svoje trupe od ukrajinske granice, blokiran je već skoro potpuno izgrađen Sjeverni tok 2. U takvoj situaciji primiti rusku medicinsku pomoć značilo bi samoponiženje i otupilo bi oštricu permanentnog pritiska na Rusiju. Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama; neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika. Većina bi hrvatskih građana rado prihvatila rusku pomoć. E, pa ovo je bila Plenkovićeva predstava za te građane. Ali on dugoročno, čini se prilično uspješno, igra tako da sebi u budućnosti osigura neku važnu funkciju u EU pa zasigurno neće napraviti ništa „na svoju ruku“.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

MONITOR: Sa čime biste se mogli pohvaliti od početka rada Stručnog tima NS?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Otkrivanje visoke korupcije je posao za koji treba vremena, posebno u situaciji kada su mnoge arhive uništene ili dislocirane, a pojedine značajne funkcije i dalje obavljaju ljudi koji su bili dio problema. To, takođe, podrazumijeva i punu saradnju sa brojnim državnim institucijama.

Do sada smo prikupili značajan dio informacija o stanovima koji su dijeljeni javnim funkcionerima i drugim licima po izuzetno povoljnim uslovima i uskoro ćemo početi da objavljujemo tu dokumentaciju.

U drugim većim predmetima, kao što je poslovanje slobodnih zona i sumnje u šverc cigareta, Možura, privatizacija KAP- a i Telekoma, autoput, poslovanje Prve banke sa državnim organima i kompanijama… prikupljamo osnovnu dokumentaciju kako bismo utvrdili obim i lokacije raspoloživih podataka, kao i potrebe za angažovanjem eksperata iz oblasti carina, poreske politike, zaštite ličnih podataka, programiranja i slično.

Ni u jednoj arhivi nećemo naći one papire koje je prošla vlast željela da uništi. Ali tragovi novca se ne mogu potpuno sakriti. Zato mi prikupljamo i analiziramo postojeću dokumentaciju i radimo na uspostavljanju međunarodne saradnje kako bismo mogli da uđemo u trag skrivenim računima i imovini u inostranstvu.

MONITOR: A šta biste naveli kao (ne)očekivane probleme sa kojima ste se susreli?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Brojna dokumenta su uništena ili dislocirana, nova administracija vrlo sporo postupa, a faktička blokada zakonodavnih predloga u parlamentu onemogućava ozbiljnije iskorake.

Tako je kompletna arhiva Komisije za stambena pitanja bivše Vlade nestala, ili je negdje premještena. Tom Komisijom je rukovodio bivši ministar odbrane, a njena dokumentacija se ne nalazi ni u Generalnom sekretarijatu Vlade, a ni u Ministarstvu odbrane, dok je osoba zadužena za arhivu Komisije napustila državnu upravu.

Ta dokumentacija je, inače, bila označena stepenom tajnosti interno, a u nekim slučajevima i povjerljivo. I njen nestanak je posao za tužilaštvo koje na raspolaganju ima niz aktivnosti koje može preduzeti u cilju rasvjetljavanja tog krivičnog djela.

Kada su uništili kompletnu arhivu podataka o stanovima koje su podijelili, možete da zamislite šta je od dokumentacije ostalo oko najvećih poslova koji potencijalno uključuju i najveću korupciju. Međutim, mnogo dokaza postoji u drugim državama i zato je međunarodna saradnja od presudnog značaja.

MONITOR: Može li se priča o nestaloj dokumentaciji završiti time što ćemo svi konstatovati kako nam je žao što je nema?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Kako bismo spriječili da se to dogodi, Stručni tim Savjeta će izaći sa vrlo konkretnim preporukama i inicijativama prema nadležnim državnim organima.

Tražićemo, pored ostalog, da se obezbijedi više dokaza za tužilaštvo, video evidencija ili dokazi da je ona uništena, jer su u pitanju objekti Vlade i Ministarstva odbrane koji su pod video nadzorom. Lica odgovorna za postupanje sa dokumentacijom su jasno određena i prvi korak tužilaštva trebao bi biti da ih sasluša.

MONITOR: Na račun Vlade stižu kritike da se više bave prošlošću nego budućnošću? Prepoznajete li se vi iz Savjeta u toj priči?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Ni najmanje. Nakon 30 godina potpunog odsustva ozbiljne borbe protiv korupcije i poslova koji su poharali Crnu Goru, imamo obavezu kao društvo da ne dozvolimo da bilo ko zadrži korist koju je stekao činjenjem bilo kog krivičnog djela. Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti, jer sam odolijevala i mnogo većim pritiscima kojima sam bila izložena tokom svog rada.

Jos jednom ću ponoviti – što se tiče rada Stručnog tima, ne postoji bivša i sadašnja vlast, jer korupcija ne bira političke dresove.

MONITOR: Da li vi, iznutra, dijelite utisak da vlast, na svim nivoima, djeluje pomalo tromo?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nije lako uspostaviti kontrolu nad sistemom koji je bio pretvoren u političku mašineriju bivšeg režima. U maloj Crnoj Gori izuzetno je teško naći kadrove, jer su priliku da steknu iskustvo u državnoj administraciji i to specifično znanje do sada imali samo oni koji su sarađivali sa bivšom vlašću. Još kad se u to dodatno umiješa politika, onda i onako težak proces postane još teži.

Znam da je problema puno, ali mislim da se mora i brže i bolje.

MONITOR: Neki analitičari ukazuju na mogućnost paktiranja između bivših i sadašnjih vlasti. Da li ste Vi naišli na nešto što bi potkrijepilo takve sumnje?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nemam nikakva konkretna saznanja o tome i boriću se da se nikada ne napravi bilo kakav pakt koji podrazumijeva da se  zatvore oči na korupciju, a korumpirani pojedinci zadrže ukradeni novac.

Stručni tim nema nadležnost da bilo koga uhapsi, ali ima da prati puteve novca. Čak i ako neki planiraju da pobjegnu iz zemlje, ako uspijemo da uspostavimo međunarodnu saradnju i obezbijedimo snažnu podršku drugih država, naći ćemo gdje su sakrili novac i nekretnine.

Nadam se da ćemo uskoro dobiti i nova zakonska rješenja o oduzimanju imovine u građansko-pravnom postupku, po ugledu na Italiju, što bi omogućilo da imovina za koju nema valjanog pokrića u zvaničnim prihodima javnih funkcionera, može biti oduzeta i bez osude u krivičnom postupku.

MONITOR: Nije malo onih koji računaju da se Vaš posao tiče samo vremena prije 30. avgusta, odnosno, 4. decembra 2020?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Vjerujem da u Vladi niko ni ne pomišlja da takvo ograničenje postavi, jer ja na njega zasigurno ne bih pristala. Dok sam u Stručnom tijelu možete biti sigurni da neće biti izuzetaka po bilo kom osnovu.

Zadatak Savjeta i Stručnog tijela je da se bavi otkrivanjem i prevencijom korupcije na visokom nivou. Odgovorna vlada želi da iskorijeni korupciju, ako je ima, prvo u sopstvenim redovima.

Ne smije biti nedodirljivih ni sada, ni prije, ni ubuduće i za to ću se uvijek boriti. Ne bavim se politikom, već borbom protiv kriminala i korupcije, a oni ne poznaju ni boje ni zastave, samo interes i profit.

Odnos prema SPI definiše vladu

MONITOR: Sa nestrpljenjem se očekuje novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama (SPI).

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Od izuzetnog značaja za borbu protiv korupcije je da nova Vlada podigne standarde i što prije počne da proaktivno objavljuje mnogo veće količine podataka od značaja za građane.

U saradnji sa kolegama iz drugih NVO i vodećim evropskim ekspertima, uradili smo nacrt izmjena Zakona o SPI i dostavili ga Ministarstvu javne uprave 9. decembra, na Međunarodni dan borbe protiv korupcije. Drago nam je što je to prvi antikorupcijski zakon predložen ovoj vladi od strane nevladinog sektora, ali u vezi sa tim, nažalost, još nismo vidjeli konkretnije pomake, dok je usvajanje zakona planirano tek za treći kvartal.

Upravo odnos prema tom zakonu pokazaće koliko je ova vlada spremna da realizuje svoja obećanja.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo