Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VLASTIMIR MATEJIĆ, PREDSJEDNIK EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Do EU se stiže zaokretom

Objavljeno prije

na

vlastimir-matejic-3

Očekivani vanredni parlamentarni izbori u Srbiji, raspisani su za 16. mart, a u toku je prilično haotičan početak predizborne kampanje. Stranke se „rastavljaju i sastavljaju” kao nikada do sada i prave veoma neobične predizborne koalicije. Sa predsjednikom Evropskog pokreta u Srbiji dr Vlastimirom Matejićem razgovarali smo o osnovnim potrebama društva i države u Srbiji. Profesor Matejić je ličnost veoma bogate biografije, kako one stručne tako i upravljačke. Doktor je mašinstva, elektroinženjer i magistar ekonomskih nauka. Usavršavao se na Univerzitetu Berkli, Kalifornija. Bio je redovni profesor Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu i profesor na redovnim i poslijediplomskim studijama u više univerzitetskih centara Srbije i Jugoslavije. Predaje na Međunarodnoj poslijediplomskoj školi za mir (EPCD) Ujedinjenih nacija i na Adižes institutu u Santa Barbari, SAD.Bio je i savezni ministar za nauku, tehnologiju i razvoj u vladi Milana Panića, od 1992. do 1993.

MONITOR: Početak pregovora Srbije i EU, prati i raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora. O tome da li su ovi izbori bili neophodni, mišljenja su podjeljena čak i u vladajućoj koaliciji. Koliko su stranački i interesi moćnih pojedinaca dominantni u političkom životu, iako skriveni ispod tzv. reformskih kampanja?
MATEJIĆ: Zadnje dve do tri decenije u Srbiji došlo je do smanjivanja, negde do potpunog nestajanja, interesa za javno dobro i opšti socijalni, ekonomski i kulturni razvoj nacije. Iz mnoštva razloga. Jedan od njih je redukcija političkog života na ostvarivanje interesa političkih partija i drugih interesnih grupa iz kojih su se izrodili moćni pojedinci sa svom svojom pohlepom i gramzivošću. Stoga moj direktan odgovor na vaše pitanje glasi: dosadašnje reformske kampanje su služile da prikriju interese stranaka, neproduktivnih koalicija i moćnih pojedinaca i to su, do sada uspešno obavljale. Sada postoji šansa da dođe do zaokreta ka zaštiti javnog interesa, obavljanju neodložnih reformi i fokusiranju napora na opšti razvoj. Nalazim da je snaga političke, stranačke i druge manipulacije uglavnom iscrpljena te da rastu šanse da se političke partije, elite i drugi činioci političkog života u Srbiji posvete javnom interesu i socijalnom, ekonomskom i kulturnom razvoju.

MONITOR: Šta bi danas bila ,,reforma” ili ,,reforme”, a da nije tek tehničko usklađivanje srpskog sa zakonodavstvom EU?
MATEJIĆ: Reforma bilo čega je, u najkraćem, promena svrhe, ciljeva, strukture, načina funkcionisanja, veza sa okruženjem itd. u smeru koji je poželjan za većinu koje se tiče to što se reformiše. Nazivati obećanja, kozmetičke ili samo tehničke promene reformama je neukusna manipulacija. Ozbiljna država se bavi pravim reformama, posebno ona koja bi trebalo gotovo sve da reformiše, što je slučaj sa Srbijom. Stoga je tehničko usklađivanje srpskog sa zakonodavstvom EU samo deo institucionalnih reformi kome treba da sledi, da bi se moglo govoriti o pravoj reformi u toj oblasti, ponašanje svih aktera prema tako usklađenom zakonodavstvu. Srbija se nalazi pred nužnošću reformisanja gotovo celog ekonomskog sistema – rast realne uz smanjenje transakcione privrede, povećanje inače zabrinjavajuće niske konkurentnosti, promena strukture ka onoj koja sledi opšti globalni trend ka ekonomiji zasnovanoj na znanju itd. Dugo odlaganoj reformi državne administracije je došao kraj. Obrazovni sistem vapi za reformisanjem da bi se osigurala koliko-toliko valjana budućnost svakog ko se rodi u Srbiji.Spisak potrebnih reformi je sasvim dug i sa njega ništa ne može da se odlaže, sem na opštu štetu većine i na već neizvesnu korist onih koji su se već okoristili odlaganjem pravih reformi države i društva.

MONITOR: Kakvu ulogu u svemu tome ima vladavina prava, na koju se odnose poglavlja 23 i 24 u pregovaračkom procesu?
MATEJIĆ: Vladavina prava u modernim evropskim društvima je uslov za reforme, razvoj, slobode i demokratiju. Deklarativna borba protiv korupcije i kriminala je izraz nesposobnosti države tj. sistema da spreči pojavu ovih pošasti i pokušaj da se ta nesposobnost zameni neostvarivim obećanjima. Dakle, deklaracije ove vrste mogu imati neki sasvim privremen i nevažan efekat. Nakon toga se sve ogoli i pokaže da su potrebne one reforme institucionalnog i drugog sistema koje će nas zaštititi od nastanka korupcije i kriminala. Jer, tu nema izuzetaka, društva koja ne deluju preventivno na nastanak ovih bolesti, na kraju postaju neizlečiva bez velikih stradalništava. Jedan od instrumenata sprečavanja korupcije i kriminala je nezavisna, efikasna, odgovorna i pravedna sudska vlast. Takva sudska vlast je nasušna potreba Srbije danas.

MONITOR: Očekujete da Srbija u EU bude 2020. Hoće li zahtijevani pravno obavezujući ugovor Beograda i Prištine, na kraju biti glavna prepreka jer se danas ne zna njegov sadržaj već samo ,,ideja” o tom tekstu?
MATEJIĆ: Rok prijema će zavisti od efikasnosti pregovaračkog procesa i našeg prilagođavanja onome što je dogovoreno. Zahtevani pravno obavezujući „ugovor” neće biti glavna prepreka na kraju pregovaračkog procesa jer će se o poglavlju 35 stalno pregovarati, verovatno sa taktiziranjem u vezi sa sadržajem i njegovim javnim otkrivanjem sa ciljem da se obezbedi javno prihvatanje onoga što se pregovorima utvrdi kao suština tog „ugovora”.

Razjasniti pozadinu ubistava

MONITOR: Grupa poslanika u Evropskom parlamentu je pred početak pregovora Srbije sa EU, zahtijevala da se već sada Srbija obaveže da će do kraja procesa pregovaranja jasno, odlukama sudova, raščistiti kakve su političke pozadine ubistava Zorana Đinđića, novinara, biznismena i političara od strane Miloševićevih tajnih službi. Kako ocenjujete ovaj ,,uslov”?
MATEJIĆ: Ovaj „spoljni uslov” ocenjujem kao našu sramotu! Jer, taj zahtev je trebalo da bude naš uslov nama samima: uslov koji je trebalo sve političke partije, sve elite, svi građani da jasno saopšte i ponavljaju sve do ispunjenja. Jer, kakva je to zemlja u kojoj postoje politički motivisana i podstrekavana ubistva bilo koga? To je zemlja kojoj su veoma potrebne ozbiljne reforme i modernizacija.

 

Stranke što dalje od privrede

MONITOR: Srbija je u ozbiljnoj dužničkoj krizi. Ako ne nađe rješenje za otplatu visokih kamata na kredite, ekonomski analitičari tvrde da joj slijedi bankrot. Da li je u Srbiji moguće pomiriti interese za štednjom sa jedne i razvojem i potrošnjom sa druge strane, uz što manje političkog populizma?
MATEJIĆ: Da, moguće je u Srbiji pomiriti potrebe za štednjom i interese za razvojem i potrošnjom. Jer, to je sama suština svake dobro vođene ekonomije, od porodične do nacionalne, pa i dalje. Kako? Nikakvim političkim populizmom niti odustajanjem od socijalnih dostignuća jer su to neproduktivni pristupi. Dakle, kresanjem svake neopravdane potrošnje – toga ima veoma mnogo u Srbiji, posebno u javnom sektoru i administraciji i podsticanjem valjanog privređivanja – koje danas nailazi na brojne prepreke, kako u privatnom tako i, dosta neočekivano, u delu javnog sektora. Da dodam: stranke i političari trebalo bi da se drže što dalje od privrednog odlučivanja. Ima i drugih stvari, ali držim da je ovo glavno.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Kada je u pitanju njegova pristupna beseda, već sam napisao da je brižljivo i sistematično sastavljena, i da pokriva dosta važnih tema, kao što su vera i sloboda, odnos Crkve prema društvu i politici. SPC je na svom čelu, prvog među jednakima, dobila predstavnika iz redova crkvene inteligencije, koji u svom dosadašnjem episkopskom služenju ima iskustvo kako je to biti nacionalna i verska manjina u nekoj zemlji. I pošto je Hrvatsku, pored Srbije, nazvao svojom drugom otadžbinom, nadam se da će u budućnosti, sa mesta patrijarha, doprineti tome da i manjine u Srbiji to mogu reći za zemlju u kojoj žive.

MONITOR: Može se pretpostaviti da ako je država, na svoj način, lobirala glasanje u Saboru, da je od novog patrijarha očekivala podršku u nekim važnim državnim poslovima, kao što je, recimo, rješenje za odnose Beograda i Prištine ili već dugo pregovarana posjeta Pape Srbiji (pominjala se i posjeta Crnoj Gori).

VELJKOVIĆ: Vaše se pitanje, na neki način, nadovezuje na moj prethodni odgovor. Evo u kom smislu. Prethodno sam rekao da su odnosi između Države i Crkve u Srbiji bliski, da se među političarima taj model nije ozbiljno dovodio u pitanje, osim u slučaju nekih manjih stranaka, ali u javnosti, isto tako, postoje i oni intelektualci i novinari koji postavljaju pitanje nije li time ugrožen sekularni karakter države Srbije. I sasvim je legitimno sebi i drugima postaviti takvo pitanje, koje se tiče svih građana Srbije. Međutim, zagovornik sam sledeće teze: da bi se neka crkva – u ovom slučaju je to, pre svega, Episkopat SPC – upustila u bliske odnose sa jednim svetovnim entitetom kakav je država, prethodno mora i samu sebe u velikoj meri sekularizovati. A u sekularizaciji SPC glavnu ulogu igra Kosovsko predanje. I to je za mene lično, kao pravoslavnog hrišćanina, mnogo veći izazov, pored toga što mi je kao građaninu važno i pitanje demokratije, političkih sloboda i ostalih tekovina moderne države.

Dakle, ako patrijarh Porfirije i Episkopat naše Crkve sebi, ali i nama laicima, postave svetovni cilj, kao što je očuvanje Kosova i Metohije u sastavu Republike Srbije, onda od ekumenizma i komunikacijskih veština novog patrijarha neće biti ništa. A samim tim, ni od namera vlasti u Srbiji da izaberu patrijarha koji će imati razumevanja za njihovu kosovsku politiku. Naravno, pod uslovom da je Aleksandru Vučiću uopšte stalo do rešavanja tog problema, u šta nisam sasvim siguran.

MONITOR: Šta i kao istoričar i vjerski analitičar mislite o uticaju argumenta o istorijskoj autokefalnosti pravoslavne crkve u Crnoj Gori i snazi tog argumenta u političkim, diplomatskim i vjerskim pitanjima u CG?

VELJKOVIĆ: Status pravoslavne crkve u Crnoj Gori pre 1918. godine je već duže vreme predmet polemičkih sučeljavanja u Crnoj Gori. Bojim se da su određene političke stranke, a pre svega DPS, tom pitanju pristupile sa pogrešnih pozicija, podrazumevajući da je crkvena autokefalija isto što i državna samostalnost i da se međusobno podrazumevaju, što nije pravilo, niti je uvek slučaj u pravoslavlju. I u tome se otišlo prilično predaleko, kada je ta stranka, koja sebe doživljava kao građansku i sekularnu, u svom programu zapisala da će se zalagati za osnivanje autokefalne crkve u Crnoj Gori. Neshvatljivo sa liberalnih pozicija, ali, sa druge strane, ne možemo ih ni previše kriviti, pošto se pomesne pravoslavne crkve često ponašaju i kao nacionalne, međutim, to je ipak anomalija crkvene svesti, koju su u DPS-u prihvatili kao ideal. A jedna pomesna Crkva bi trebalo da okuplja vernike i sveštenike različitog nacionalnog identiteta, i Crnogorce i Srbe, ali i sve druge, ako to žele.

 

U Srbiji nema neizvjesnosti na izborima ni u državi ni u crkvi

MONITOR:  Tvrdi se da je bio veliki uticaj sadašnje izvršne vlasti na izbor novog patrijarha jer su, navodno, sva tri kandidata koja su dobila najviše glasova bila po volji državnog vrha Srbije. To se poredi sa izborom patrijarha Pavla i pominje podatak da je on izabran tek poslije devetog kruga glasanja Sabora SPC.

VELJKOVIĆ: Rekao bih da predstavnici državnog vrha Srbije nisu ni preterano krili da žele uticati na izbor novog patrijarha. Tako da smo ih mesecima pre Izbornog Sabora SPC mogli videti kako obilaze eparhije i sastaju se sa vladikama, a to su prenosili i režimski mediji, koji su skoro svakodnevno izlazili sa prilozima u kojima su favorizovali jednu grupu episkopa, a satanizovali drugu. U tom smislu, nije neosnovano tvrditi da je postojao značajan, a rekao bih i presudan, politički uticaj na volju većine u episkopatu da se u užem izboru za patrijarha nađu oni episkopi koji imaju „blagoslov“ sadašnjeg političkog vrha Srbije. Zato su ovo bili prvi izbori za patrijarha, koji su nalikovali predizbornoj političkoj utakmici u kojoj se primenjuje metoda negativne kampanje prema političkim protivnicima. Političari i mediji su i ranije bili zainteresovani za unutarcrkvena pitanja, naročito kada je u pitanju izbor patrijarha, ali se ta zainteresovanost nije ispoljavala ovako otvoreno. I u tome je ključna razlika između, kako ste naveli, Izbornog Sabora na kojem je izabran patrijarh Pavle – nakon devet krugova glasanja ili onog na kojem je izabran patrijarh Irinej, i nedavno završenog, kada je izabran patrijarh u prvom krugu. A kako u Srbiji Aleksandra Vučića već skoro čitavu deceniju ne postoji neizvesnost na izborima u državi, (a to je, da podsetim, minimum demokratije), nije moglo biti neizvesnosti sa izborom patrijarha ni u crkvi.

Ali, uzmimo da se volja većine u Episkopatu jednostavno, nekim čudom, poklopila sa najvišom političkom voljom u državi i da su episkopi glasali i iz ličnog ubeđenja, prema savesti, vođeni time da će mitropolit zagrebačko-ljubljanski gospodin Porfirije biti dobar patrijarh. Međutim, i u tom slučaju, ne može se negirati činjenica da se aktuelna politika suviše umešala u unutrašnja pitanja SPC, ugrožavajući njenu samostalnost i nezavisnost. Nisam optimista da to na duže staze može biti dobro.

 

Izbor crnogorskog mitropolita test za patrijarha

MONITOR: U maju se očekuje redovno zasijedanje SA Sabora SPC na kojem bi trebalo da se popoune upražnjena najviša arhijerejska mjesta, i mjesto mitropolita crnogorsko-primorskog. Kakva se „politika“ može očekivati u vezi sa tim izborom, posebno s obzirom na to da episkop budimljanski i nikšićki Joanikije nije bio dio struje koja je dovela do izbora novog patrijarha?

VELJKOVIĆ: Ako se pogleda šta zagovaraju pojedini internet aktivisti vladike Irineja bačkog, koji je praktično nesmenjivi član Sinoda SPC, onda se mogu očekivati svakakva rešenja, pa i neka koja bi bila izuzetno loša. Ali se ipak nadam da su to samo njihove lične želje, na koje svako ima pravo. Predstojeći Sveti arhijerejski sabor SPC biće dobar test za novog patrijarha, koji je u pristupnoj besedi rekao da je Crkva pozvana da spaja i da se zato njegovo služenje neće kretati putem parcijalnih interesa i strančarenja. Mislim da je to bila poruka koja je, između ostalog, bila upućena svim arhijerejima SPC, da je sa prethodnim podelama oko izbora patrijarha završeno. Imamo novog patrijarha, pa se treba nadati da će i budući redovni Sabor SPC biti održan u novoj atmosferi. Do sada smo svašta mogli videti u SPC, ali da neki arhijerej, na bilo koji način, bude kažnjen zato što je drugačije glasao, to bi ipak bilo previše. Uostalom, ako je Srbija dobila patrijarha kakvog je htela, ne vidim zašto ne bi važilo isto pravilo i prilikom izbora mitropolita u Crnoj Gori.

Nastasja RADOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo