Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VLASTIMIR MATEJIĆ, PREDSJEDNIK EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Do EU se stiže zaokretom

Objavljeno prije

na

Očekivani vanredni parlamentarni izbori u Srbiji, raspisani su za 16. mart, a u toku je prilično haotičan početak predizborne kampanje. Stranke se „rastavljaju i sastavljaju” kao nikada do sada i prave veoma neobične predizborne koalicije. Sa predsjednikom Evropskog pokreta u Srbiji dr Vlastimirom Matejićem razgovarali smo o osnovnim potrebama društva i države u Srbiji. Profesor Matejić je ličnost veoma bogate biografije, kako one stručne tako i upravljačke. Doktor je mašinstva, elektroinženjer i magistar ekonomskih nauka. Usavršavao se na Univerzitetu Berkli, Kalifornija. Bio je redovni profesor Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu i profesor na redovnim i poslijediplomskim studijama u više univerzitetskih centara Srbije i Jugoslavije. Predaje na Međunarodnoj poslijediplomskoj školi za mir (EPCD) Ujedinjenih nacija i na Adižes institutu u Santa Barbari, SAD.Bio je i savezni ministar za nauku, tehnologiju i razvoj u vladi Milana Panića, od 1992. do 1993.

MONITOR: Početak pregovora Srbije i EU, prati i raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora. O tome da li su ovi izbori bili neophodni, mišljenja su podjeljena čak i u vladajućoj koaliciji. Koliko su stranački i interesi moćnih pojedinaca dominantni u političkom životu, iako skriveni ispod tzv. reformskih kampanja?
MATEJIĆ: Zadnje dve do tri decenije u Srbiji došlo je do smanjivanja, negde do potpunog nestajanja, interesa za javno dobro i opšti socijalni, ekonomski i kulturni razvoj nacije. Iz mnoštva razloga. Jedan od njih je redukcija političkog života na ostvarivanje interesa političkih partija i drugih interesnih grupa iz kojih su se izrodili moćni pojedinci sa svom svojom pohlepom i gramzivošću. Stoga moj direktan odgovor na vaše pitanje glasi: dosadašnje reformske kampanje su služile da prikriju interese stranaka, neproduktivnih koalicija i moćnih pojedinaca i to su, do sada uspešno obavljale. Sada postoji šansa da dođe do zaokreta ka zaštiti javnog interesa, obavljanju neodložnih reformi i fokusiranju napora na opšti razvoj. Nalazim da je snaga političke, stranačke i druge manipulacije uglavnom iscrpljena te da rastu šanse da se političke partije, elite i drugi činioci političkog života u Srbiji posvete javnom interesu i socijalnom, ekonomskom i kulturnom razvoju.

MONITOR: Šta bi danas bila ,,reforma” ili ,,reforme”, a da nije tek tehničko usklađivanje srpskog sa zakonodavstvom EU?
MATEJIĆ: Reforma bilo čega je, u najkraćem, promena svrhe, ciljeva, strukture, načina funkcionisanja, veza sa okruženjem itd. u smeru koji je poželjan za većinu koje se tiče to što se reformiše. Nazivati obećanja, kozmetičke ili samo tehničke promene reformama je neukusna manipulacija. Ozbiljna država se bavi pravim reformama, posebno ona koja bi trebalo gotovo sve da reformiše, što je slučaj sa Srbijom. Stoga je tehničko usklađivanje srpskog sa zakonodavstvom EU samo deo institucionalnih reformi kome treba da sledi, da bi se moglo govoriti o pravoj reformi u toj oblasti, ponašanje svih aktera prema tako usklađenom zakonodavstvu. Srbija se nalazi pred nužnošću reformisanja gotovo celog ekonomskog sistema – rast realne uz smanjenje transakcione privrede, povećanje inače zabrinjavajuće niske konkurentnosti, promena strukture ka onoj koja sledi opšti globalni trend ka ekonomiji zasnovanoj na znanju itd. Dugo odlaganoj reformi državne administracije je došao kraj. Obrazovni sistem vapi za reformisanjem da bi se osigurala koliko-toliko valjana budućnost svakog ko se rodi u Srbiji.Spisak potrebnih reformi je sasvim dug i sa njega ništa ne može da se odlaže, sem na opštu štetu većine i na već neizvesnu korist onih koji su se već okoristili odlaganjem pravih reformi države i društva.

MONITOR: Kakvu ulogu u svemu tome ima vladavina prava, na koju se odnose poglavlja 23 i 24 u pregovaračkom procesu?
MATEJIĆ: Vladavina prava u modernim evropskim društvima je uslov za reforme, razvoj, slobode i demokratiju. Deklarativna borba protiv korupcije i kriminala je izraz nesposobnosti države tj. sistema da spreči pojavu ovih pošasti i pokušaj da se ta nesposobnost zameni neostvarivim obećanjima. Dakle, deklaracije ove vrste mogu imati neki sasvim privremen i nevažan efekat. Nakon toga se sve ogoli i pokaže da su potrebne one reforme institucionalnog i drugog sistema koje će nas zaštititi od nastanka korupcije i kriminala. Jer, tu nema izuzetaka, društva koja ne deluju preventivno na nastanak ovih bolesti, na kraju postaju neizlečiva bez velikih stradalništava. Jedan od instrumenata sprečavanja korupcije i kriminala je nezavisna, efikasna, odgovorna i pravedna sudska vlast. Takva sudska vlast je nasušna potreba Srbije danas.

MONITOR: Očekujete da Srbija u EU bude 2020. Hoće li zahtijevani pravno obavezujući ugovor Beograda i Prištine, na kraju biti glavna prepreka jer se danas ne zna njegov sadržaj već samo ,,ideja” o tom tekstu?
MATEJIĆ: Rok prijema će zavisti od efikasnosti pregovaračkog procesa i našeg prilagođavanja onome što je dogovoreno. Zahtevani pravno obavezujući „ugovor” neće biti glavna prepreka na kraju pregovaračkog procesa jer će se o poglavlju 35 stalno pregovarati, verovatno sa taktiziranjem u vezi sa sadržajem i njegovim javnim otkrivanjem sa ciljem da se obezbedi javno prihvatanje onoga što se pregovorima utvrdi kao suština tog „ugovora”.

Razjasniti pozadinu ubistava

MONITOR: Grupa poslanika u Evropskom parlamentu je pred početak pregovora Srbije sa EU, zahtijevala da se već sada Srbija obaveže da će do kraja procesa pregovaranja jasno, odlukama sudova, raščistiti kakve su političke pozadine ubistava Zorana Đinđića, novinara, biznismena i političara od strane Miloševićevih tajnih službi. Kako ocenjujete ovaj ,,uslov”?
MATEJIĆ: Ovaj „spoljni uslov” ocenjujem kao našu sramotu! Jer, taj zahtev je trebalo da bude naš uslov nama samima: uslov koji je trebalo sve političke partije, sve elite, svi građani da jasno saopšte i ponavljaju sve do ispunjenja. Jer, kakva je to zemlja u kojoj postoje politički motivisana i podstrekavana ubistva bilo koga? To je zemlja kojoj su veoma potrebne ozbiljne reforme i modernizacija.

 

Stranke što dalje od privrede

MONITOR: Srbija je u ozbiljnoj dužničkoj krizi. Ako ne nađe rješenje za otplatu visokih kamata na kredite, ekonomski analitičari tvrde da joj slijedi bankrot. Da li je u Srbiji moguće pomiriti interese za štednjom sa jedne i razvojem i potrošnjom sa druge strane, uz što manje političkog populizma?
MATEJIĆ: Da, moguće je u Srbiji pomiriti potrebe za štednjom i interese za razvojem i potrošnjom. Jer, to je sama suština svake dobro vođene ekonomije, od porodične do nacionalne, pa i dalje. Kako? Nikakvim političkim populizmom niti odustajanjem od socijalnih dostignuća jer su to neproduktivni pristupi. Dakle, kresanjem svake neopravdane potrošnje – toga ima veoma mnogo u Srbiji, posebno u javnom sektoru i administraciji i podsticanjem valjanog privređivanja – koje danas nailazi na brojne prepreke, kako u privatnom tako i, dosta neočekivano, u delu javnog sektora. Da dodam: stranke i političari trebalo bi da se drže što dalje od privrednog odlučivanja. Ima i drugih stvari, ali držim da je ovo glavno.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo