Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a)međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

MONITOR: Hrvatska vlast uporno traži  novi izborni zakon, u BiH.  Očigledno je to podrška prijedlogu izbornog zakona koji je nedavno promovisao Dragan Čović. Da li se tim pritiscima, zvanična Hrvatska zapravo protivi odlukama Evropskog suda za ljudska prva u Strazburu koji je presudama, u slučajevima Finci i Sejdić, jasno rekao na kakvim principima bi trebalo da se zasnivaju izmene Ustava i Izbornog zakona BiH?

PUHOVSKI: Hrvatskoj je vlasti bitno da se pokaže starijim bratom hrvatskoga pučanstva u BiH. Pritom je važno upozoriti na to da je sadašnja izborna regulacija barem toliko udaljena od načela koja proviruju iz rečenih odluka Evropskoga suda, kao i nedavni prijedlozi Christiana Schmidta – a te bi prijedloge hrvatska strana (makar i gunđajući) ipak bila prihvatila. Nema političke snage da se Dayton, koji umnogome nije omogućio funkcionalnost države, otvoreno dovede u pitanje, pa se obje (katkada i tri) strane švercaju po njegovim marginama – s time što se najjadnijima iskazuju oni – poput Komšića – koji zlorabe Dayton da bi se lažno predstavljali a zapravo, mimo Daytona, zastupaju „građansku opciju“ koja je, u zbilji, prvenstveno tiranija većine.

MONITOR: Agresija Rusije na Ukrajinu uzburkala je duhove u regionu. Neke uznemiruje strepnja da se ovaj začetak mogućeg globalnog sukoba prelije na naš dio Evrope. Šta, posebno nama sa ex-Yu prostora donosi ovaj rat?

PUHOVSKI: Možda sam generacijski ograničen, ali ne razumijem brigu zbog ruskoga utjecaja u regiji (posebice glasnu ovih tjedana baš u Crnoj Gori) praćenu bezbrižnošću spram utjecaja SAD-a i trabanata. Nesvrstanost je pokopana, neutralnost slabi, ali jadno, štrebersko, bespogovorno svrstavanje uz SAD i NATO ne vodi dobru, čini mi se. Jer, iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu. Kada već lokalni moćnici na svim stranama imaju puna usta suverenosti neka ju – barem sporadično – i pokažu. Ako to već nije moguće oficijalno, zaprepašćujuće je to što odmaka od zbornog pjevanja nema ni u medijima (koji nisu proruski) – na primjer u povodu nedavnih nalaza „Amnesty International“ o postupcima ukrajinskih vlasti.

Ako ovaj rat išta donosi, onda je to rapidno slabljenje Rusije, pa je tragikomično vidjeti kako razdvajanje zbog njezina utjecaja na dalekom Balkanu raste paralelno s njezinom sve jasnijom impotencijom.

MONITOR: Nedavni niz spoljnopolitičkih inicijativa SAD-a, posebno posjeta predsjednice Predstavničkog doma Kongresa, Nensi Pelozi, Tajvanu, Južnoj Koreji i Japanu, kao i državnog sekretara Entoni Blinkena Filipinima, po nekima predstavlja „iskušenje“ za spoljnu politiku EU i njene savezničke odnose sa SAD-om. Da li se ovim posjetama koje su odmah izazvale reagovanje Kine, izoštrava sukob koji se vodi u Ukrajini i pokazuje ko su glavni igrači na globalnoj sceni?

PUHOVSKI: SAD dobro stoje protiv Rusije, pa bi, ako je moguće, i na drugome kraju svijeta nastavile ovaj trend, da se drugi tuku za njih. Nema tu puno novoga – igraju se stare imperijalne igre (koje trenutno Putin, uglavnom neuspješno, kopira od pretposljednje verzije Busha jr.).

EU više-manje nitko ništa ne pita ni kada je riječ o evropskome dvorištu, a kamoli o Kini. Unija mora prestati kupovati jeftiniji (ruski) plin i stotine jeftinijih (kineskih) proizvoda da bi se dokazala privrženom zapadnome partnerstvu, no ni to se uglavnom ne propituje. Pokazalo se točnim nešto što je visilo u zraku za vrijeme posljednjih izbora – Biden je zasigurno bolji za SAD, Trump bi bio manje loš za svijet – kratkoročno, dakako, jer okoliš je Putin skinuo s liste prioriteta, no ne zadugo.

 

Tuđman je za većinu arhiviran

MONITOR: Kako današnja Hrvatska gleda na „lik i djelo“ Franje Tuđmana?

PUHOVSKI: Tuđmana uglavnom ne gledaju („ne doživljavaju“, rekli bi mlađi), arhiviran je za većinu (primjerice, s mojega se balkona dobro vidi njegov spomenik na Vukovarskoj ulici u Zagrebu; već mjesecima nisam vidio da je netko zastao u prolazu pored te neskladne prostorne intervencije, a kamoli došao u razgled). HDZ i desni pretendenti ga rutinski spominju (po načelu ,,odabranih poglavlja“), Milanović bi sve više da ga kopira, no to je onaj („viši“?) ešalon zajednice koji prebiva na domjencima, podjeli kolajni, ili na komemoracijama u Kninu i Vukovaru, ostalih se to mnogo manje tiče.

Realna će pak ocjena Tuđmanove uloge biti moguća tek kada javnost osvijesti i ono što danas nije javno prezentno (u različitim omjerima) – da je, naime, Tuđman zaslužan za pobjedu u ratu, ali i odgovoran za teške povrede ljudskih prava i preskakanje demokratske procedure. Bit će, konačno, potrebno tematizirati bitan povijesni kontekst – da je, naime, Hrvatska sve ono što danas ima (neovisnost, prije svega, demokracija nije ni približno toliko popularna, niti je za nju Tuđman posebice zaslužan) mogla dobiti i bez rata i bez Tuđmanova „mudrog“ (ponekada i zaista: mudrog) vodstva. Ako su to mogli postići svi iz bivše Jugoslavije (osim Vojvodine), pa i bez rata, kao Slovenija i  Makedonija, pa i protivno međunarodnome pravu, kao Kosovo/a, pa i u uvjetima radikalne podijeljenosti društva- kao Crna Gora, ili BiH (koja, umnogome, i dalje ne zna što bi sa svojom državnošću), nekako bi to valjda uzmogla i Hrvatska i očuvala oko 15000 života (izgubljenih samo na jednoj strani). Uzme li se sve to u obzor, pokazalo bi se, mislim, da je Tuđman jedan od najvažnijih političkih funkcionara u hrvatskoj povijesti, no ne i njezin tvorac.

 

Novinar Vlado Matijanić je umro zato što je tretiran kao običan, navažan pacijent

MONITOR: Smrt novinara ortala Indeks, Vladimira Matijanića, bacila je veliku sijenku na hrvatski zdravstveni sistem čiji dio su i KBC Split i Hitna pomoć kojima se, prema svjedočenju Matijanićeve partnerke, Andree Topić, Matijanić, obolio od kovida, više puta uzaludno obraćao. Koliko su građanke i građani Hrvatske spremni da reaguju povodom ovakvih, „mirnodopskih“ tragedija?

PUHOVSKI: Pokazala se je, posve očito, slaba funkcionalnost sustava, odsutnost brige za potrebite – i to kod onih kojima je to u opisu radnoga mjesta. Ali reakcije u većini promašuju bitno – hrabrost Vladimira Matijanića koji je, u očitoj životnoj ugrozi, odbio koristiti činjenicu da je javno poznat kako bi skratio put do pomoći. Umro je, vjerojatno, zato što je bio tretiran kao običan, nevažan pacijent i još k tomu necijepljen (što je bila posljedica njegove autoimune bolesti). Umjesto da se na tomu insistira, ne baš inteligentni glasovi iz oporbe pripovijedaju kako bi netko drugi, npr. član/ica vladajuće stranke, zasigurno bolje prošao. No, to nije bitno – nego, koliko je moguće, izjednačenost šansi sviju da dobiju pomoć. Opet postaje jasno da je unutar političke kaste stalno iznova riječ o preraspodjeli privilegija, a ne o pravima svih i svakoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen

 

MONITOR: Avgustovska većina u posljednjem času, nakon sedam sastanaka, dogovorila je mandatara i vladu. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Politička prostitucija je osnovna karakteristika a političko lešinarenje je prodrlo skoro u sve sfere društvenog života pa nemoral svake vrste nagriza kako mnoge pojedince tako i veći dio društva.

Ako i ovlaš analiziramo ljudske kvalitete lica koja vrše vlast na svim nivoima u Crnoj Gori u posljednje tri decenije doći ćemo do zaključka da, osim malog broja časnih pojedinaca, na vlasti se nalazi  veoma rđav ljudski materijal. To za posljedicu ima ne samo kulturološke nego i mentalitetske poremećaje jer ovo stanje predugo traje.

Već smo svjedoci da oni, koji imaju nekakvu vlast a otimaju, kradu, uzurpiraju ili varaju, njihova djeca idu putem svojih roditelja. Ovo u Crnoj Gori  poprima zabrinjavajući   zamah. U takvom društvenom  i političkom ambijentu u Crnoj Gori se dogovara i vlada.

MONITOR: Gdje je uzrok i ko je za ovo najviše odgovoran?

GRAHOVAC: Uzrok je u višedecenijski nesmjenjivoj vlasti a najveću odgovornost snose sami građani jer uporno biraju političkog monstruma. Više od 15 godina DPS javno kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom organizacijom. Ovo ne činim jer sam nekakva zloća nego zato što prepoznajem parametre koji zlo nagovještavaju i na to upozoravaju. U isto vrijeme, ponavljam da u toj partiji postoji zdravo tkivo koje je  Crnoj Gori i te kako potrebno. Mnogi mi zamjeraju što i pomišljam da u DPS-u ima zdravog tkiva. Ovo ističem iz razloga što vidim da i u drugim političkim subjektima ima onih koji su jednako politički i moralno nezdravi kao što su oni u vrhu DPS-a.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje pregovore avgustovskih pobjednika?

GRAHOVAC: Prethodno rečeno objašnjava veliku ličnu pohlepu, a malu ili nikakvu odgovornost prema svojoj državi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA BJELOŠ, POLITIKOLOŠKINJA, VIŠA ISTRAŽIVAČICA BEOGRADSKOG CENTRA ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU: Tenzije na Balkanu će rasti sve dok lideri budu imali koristi od njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U diskusijama je malo i dokaza i bezbjednosnih procjena o vjerovatnoći totalnog rata, međutim, postoji snažno uvjerenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu

 

MONITOR: Predsjednica Europrajda Kristina Garina, je izjavila za Politiko da se ta organizacija, tokom prethodnih 30 godina, nije suočila sa toliko intenzivnim teorijama zavjere i protivljenjima, kao u slučaju beogradskog Europrajda. Kako Vi objašnjavate političko-pravno-bezbjednosni rašomon koji je pratio tu ovogodišnju manifestaciju“?

BJELOŠ: Državni organi Srbije imaju kapaciteta da očuvaju javni red i mir i garantuju sigurnost učesnicima Evroprajda. Međutim, ne radi se o tome da li su policajci i pripadnici drugih bezbednosnih službi sposobni i opremljeni da izvršavaju propise. Problem je što građani Srbije žive u dramatičnom raskoraku između građanskih prava i sloboda garantovanih Ustavom i zakonima i svakodnevice u kojoj najviši državni zvaničnici aktivno krše Ustav i zakone, stvarajući nesigurnost i neizvesnost. Mimo svojih nadležnosti, predsednik Srbije je najavio da će Europrajd biti „odložen ili otkazan“, potom je ministar unutrašnjih poslova zabranio javno okupljanje, da bi 17. septembra mandatarka za novu vladu sopštila javnosti da šetnja ipak može da se održi, ali nije podržala skup svojim prisustvom.

Nezavisno od Europrajda ili Parade ponosa, pripadnici LGBT populacije se nikada neće osećati bezbedno u Srbiji sve dok im se uskraćuju i osporavaju osnovna ljudska prava i slobode (npr. pravo na javno okupljanje, izražavanje mišljenja, na brak, nasleđivanje imovine i dr.), zatim dok postoji mržnja u društvu i iracionalni strah od LGBT populacije, kao i dok deo državnih i nedržavnih centara moći ugrožava njihovu ličnu bezbednost. Da su Vlada Srbije i nadležni organi u prethodne dve decenije dosledno sankcionisali govor mržnje prema LGBT, pozive na nasilje, fizičke napade uz javnu osudu, ne bi bilo potrebno da danas hiljade policajaca obezbeđuje mirnu povorku.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA MARDEŠIĆ I DAVID KAPAC, REDITELJI FILMA STRIC: Ispunjujuće emocionalno putovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti

 

Velika Zlatna mimoza – gran pri 35. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala pripao je hrvatskom filmu Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji je dobio i posebno priznanje – plaketu Zoran Živković. Filmu je pripala i nagrada za najbolju mušku ulogu Predraga Mikija Manojlovića. To je bio povod za razgovor sa autorima Strica.

MONITOR: Koliko obojici znači nagrada iz Crne Gore, jer je konkurencija definitivno bila jaka?

MARDEŠIĆ: Većinu tih filmova smo gledali i za nijedan ne mogu reći ništa manje nego da je dobar ili odličan.  A posebno veseli činjenica da su to sve dragi ljudi ili prijatelji. I sad smo se svi našli u istoj konkurenciji!

Možemo reći da je Festival u Herceg Novom preuzeo onu ulogu koju je Pula imala prije 40-ak godina, prikazuje najbolje od regionalnih kinematografija, i  stvarno je čudo i velika čast da smo u toj konkurenciji baš mi uspjeli dobiti Zlatnu mimozu.

KAPAC: Ja sam se prije početka festivala šalio da nas u Herceg Novom čekaju Igre gladi, filmofilskom terminologijom, tako da smo se nadali samo izvući živu glavu. Ogromno priznanje i čast nam je da smo dio te odabrane skupine filmova, autora koje iznimno cijenimo i volimo, posebno jer su nam većina njih bliski kolege i prijatelji. Nagrada nam je došla samo kao šlag na tortu.

MONITOR: Andrija, Vi ste se obratili publici prije projekcije filma riječima – obično se kaže uživajte u filmu, a ja vam kažem – srećno. Da li Vas obojicu iznenađuje reakcija publike?

KAPAC: Redatelj je zapravo uvijek prva publika filma, a mi smo prvenstveno radili film kakav bi i sami htjeli gledati. Stric je spoj naših iskustva i stavova zapakiranih u dramski okvir svojevrsnog hightened genre-a, ali u suštini nešto naše iskreno i osobno. Naravno da smo razmišljali kako će publika doživjeti film, ali nismo se vodili aktualnim trendovima ni regionalne niti svjetske kinematografije. Mislimo da bi takvo kalkuliranje ispalo jeftino i neiskreno.

MARDEŠIĆ: To sa sretno je počelo kao šala na premijeri u Karlovim Varima, ali je zapravo postala neka vrsta našeg iskaza poštovanja prema našoj publici. Jer na početku svakog putovanja se zaželi sreća da se sigurno stigne na odredište. Kao što je David rekao, teško je ući u bilo kakav oblik kreativnog procesa sa nekakvim kalkulantskim primislima. Podilaženje trendovima ili publici se uvijek osjeti.

I da smo se upustili u takav proračunat proces, trebali smo tada, 2015. kad je prva scena Strica stavljena na papir, imati kristalnu kuglu da nam prikaže kakvi će biti trendovi u festivalskom i svjetskom filmu sedam godina kasnije. Drago nam je ako smo uspjeli u tome da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju.  Jer važno je da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov gledanja i doživljaja filma.

Naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće  emocionalno putovanje koje kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo