Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORICA MRŠEVIĆ, PRAVNICA, KRIMINOLOŠKINJA, FAKULTET ZA EVROPSKO-PRAVNE STUDIJE U BEOGRADU: Ova borba je trajna i zahtijeva realizam i postojanost, odlučnost i mjeru

Objavljeno prije

2 sedmice

na

Narod koji se diči oružjem gubi izgradnju kulture kojom bi mogao da se diči, parafraziram riječi Ksenije Atanasijević – napisane u vrijeme prije Drugog svjetskog rata

 

MONITOR: U Srbiji su se, u dva dana, dogodila dva masovna ubistva i niz bezbjednosno problematičnih događaja. Da li su to incidenti ili pojave koje upozoravaju da sa državom i društvom nešto nije u redu?

MRŠEVIĆ: Nemoguće je jednu malu državu tretirati kao nekakvo izolovano ostrvo na koju globalni uticaji ne deluju i koja je svet za sebe. Takva država danas na svetu ne postoji, ni velika ni mala. Da, nažalost, nešto ozbiljno nije u redu sa ljudskom civilizacijom, globalno, nalazimo se na jednoj opasnoj strmini brzog gubljenja ljudskih vrednosti, standarda ljudskih prava i drugih civilizacijskih tekovina izgrađivanih vekovima. Taj globalni cunami dotakao je i Srbiju, ali niti je potekao iz Srbije niti je nešto drastično različitiji ovde nego u svetu.

MONITOR: Nakon ovih događaja, u medijima su se pojavili navodi da je Srbija treća u svijetu po broju oružja po glavi stanovnika, da je 40% građanstva naoružano. Možemo li govoriti da su i država i društvo militarizovani?

MRŠEVIĆ: Ma nije, SAD, Jemen i Finska drže prva tri mesta po broju vatrenog oružja.

To je sve deo jednog trenutka paničnog sagledavanja situacije, traženja grešaka i krivaca sa svih strana po svaku cenu. Ali naravno da je bolje da imamo manje oružja kako god izražavali njegovo prisustvo u stanovništvu Srbije, kakvi god bili podaci o broju i legalnog i ilegalnog oružja. Od njega ništa dobro ne može da proizađe, samo novo nasilje, nove žrtve, novi izgubljeni životi.

MONITOR: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, odmah nakon tragedije u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“, je rekao da država nema u tome nikakve odgovornosti, pa je i ministar prosvjete jedva podnio ostavku. Ali je odmah predložio da se starosna granica za krivičnu odgovornost maloljetnika pomjeri sa 14 na 12 godina. Kako ocjenjujete ovaj stav predsjednika i njegov prijedlog?

MRŠEVIĆ: Smatram da je postojeća starosna granica već više puta preispitivana i prošla je testove višestrukih stručnih analiza, kojima sam sklona da verujem. Jedan slučaj vrlo inteligentnog i verovatno za svoje godine prerano sazrelog ubice, ne treba da bude kriterijum za sve druge slučajeve i budućnost.

Ministar prosvete je u vreme intervjua dao ostavku koja je prihvaćena.

MONITOR: Nakon drugog masovnog ubistva u Mladenovcu Vučić je, praktički, naložio Vladi Srbije da Srbiju „razoruža“ što je Vlada prihvatila. Međutim, i stručnjaci za bezbjednost smatraju da to neće donijeti zadovoljavajuće rezultate. Govore o potrebi široke prevencije zloupotrebe oružja, o edukaciji, promjeni dominantnih vrijednosti. Šta biste Vi predložili?

MRŠEVIĆ: Meni se sama ideja razoružavanja vrlo dopada, ali ne bih znala reći odnosno sagledati kako će se to sprovesti u delo. Edukacije o raznim sadržajima za razne kategorije stanovništva protiv nasilja, takođe pozdravljam i nadam se da će se smoći snage da se sprovedu u delo.

MONITOR: Dio kvalifikovane javnosti i opozicije tražili su da Tužilaštvo preispita nastupe Aleksandra Vučića povodom ova dva tragična događaja. Smatra se da je prekoračio ne samo svoja ustavna ovlašćenja već i da je, iznoseći lične podatke osumnjičenih – pa čak i čitanje psihijatrijskih nalaza bez odluke suda, prekršio više zakona. Koliko je važno da se zvaničnici u ovakvim situacijama uzdrže od manipulisanja tragičnom situacijom?

MRŠEVIĆ: Svi osećamo strašnu težinu tuge i imamo tmuran osećaj građanske bespomoćnosti. A šta bi bilo da je predsednik samo izjavio saučešće, da ništa od rečenog nije izrekao, pomislili bismo da je taj koji ima veliku vlast u Srbiji podlegao opštoj nemoći, da nema ni volju ni ideju kako i šta treba uraditi, kako da nacija izađe iz krize. To su momenti kada onaj ko ima vlast treba da pokaže odlučnost, sabranost, promišljanje situacije, makar se ne slagali sa svim predloženim merama.

A to o prekoračenju ustavnih ovlašćenja je stara priča koja postoji od kada je SNS došla na vlast 2012, nekako ne bih ja to baš sada smatrala u ovom momentu da je najbitnije pitanje, niti vidim ulogu Tužilaštva u ovoj situaciji o tom pitanju.

MONITOR: Koliko su dominantne društene i moralne vrijednosti kod nas „stara boljka“ vezana za „junačku“ tradiciju, ulogu vojske u istoriji naroda, uključujući i vrijeme SFRJ, a naročito neadekvatan odnos prema ratovima 1990-ih?

MRŠEVIĆ: Da, te društvene vrednosti, bolje rečeno antivrednosti, nažalost, postoje  i danas kao i u vreme tragičnih oružanih sukoba devedesetih. Narod koji se diči oružjem gubi izgradnju kulture kojom bi mogao da se diči, parafraziram reči Ksenije Atanasijević napisane u vreme pre Drugog svetskog rata.

MONITOR: Premijerka Ana Brnabić je u svom obraćanju, braneći predsjednika od postavljanja pitanja njegove odgovornosti, kao glavne „krivce“ navela društvene mreže i medije, odbijajući, pri tom, odgovornost vlasnika TV koji emituju rijaliti programe. Ostavljajući po strani motive premijerke, kako Vi ocjenjujete „medijsku ponudu“ i njen uticaj na vulnerabilni dio populacije u Srbiji?

MRŠEVIĆ: Rijaliti programe smatram odvratnim, toksičnim kontaminatorima javnog diskursa, a i neke domaće TV serije, vrlo popularne, sa motivima mafijaških obračuna takođe smatram odvratnim. Tu su često u prajm tajmu potoci krvi, brutalnosti svake vrste u svakom delu emisija, vrištanje povređenih, urlikanje ubica, ubijanje…

Nema glavnih krivaca, mada bismo svi jako voleli da ih vidimo. Opšta brutalizacija društva, globalni trendovi povećanja nasilja svih vrsta, pogubano delovanje oružanog sukoba u Ukrajini daleko nadmašuju „krivicu“ bilo kog domaćeg aktera. Jasno mi je da u ovom momentu strašne tragedije svi bismo voleli da lako i jednostavno okrivimo nekoga. U Srednjem veku su spaljivali žene na lomačama kao veštice „krive“ za lošu letinu, najezdu glodara, zemljotrese, požare. U kasnije doba tražili su se i nalazili isfabrikovani krivci tipa Drajfusa, i milioni nevinih žrtava staljinističkih čistki i drugih političkih obračuna u 20. veku, samo da pomenem neke istorijske primere traženja „žrtvenih jaraca“. U današnje vreme moramo ipak da sagledamo situaciju racionalno a ne zaslepljeno i iracionalno po svaku cenu tražeći nečiju „glavu“.

MONITOR: I prje masovnog zločina u Mladenovcu, govorilo se o opasnosti od tzv. „copycat“ efekta na prvi masovni zločin. Petar Petrović, iz Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku, smatra da se ne radi o tom već o „efektu zaraze“. Vidjeli smo da je bilo bezbjednosnih prijetnji i u BiH, Crnoj Gori i Makedoniji. Šta bi se moglo učiniti da se suzbije eventualna dalja eskalacija nasilja?

MRŠEVIĆ: Nije dotični u pravu, tu se u ta oba naša slučaja baš radi o copycat situaciji, nego gospodin hoće da i on doda neku svoju originalnu misao u celoj situaciji, pa se dosetio da se ne slaže sa nečim što je kriminološka činjenica.

Ja sam 24. aprila pričala upravo na tu temu, povodom velikog broja masovnih ubistava u Americi. „Najtužnije je kada deca ubijaju decu” – vodili smo razgovor o učestalim masovnom ubistvima u Americi. Razovor o ovoj temi je trajao dva sata i 24 minuta…

Da li bi restrikcija dostupnosti vatrenog oružja smanjila broj takvih incidenata ili bi, pak, naoružani nastavnici mogli da spasu svoje živote i smanje broj žrtava?

Šta može da se učini? Nažalost, kako smatra Erik Denece, direktor Francuskog centra za obaveštajne studije, nemoguće je bilo i ostaće nemoguće sprečiti sve napade, ali to ne znači da smo bespomoćni pred ovom pretnjom. Ova borba je trajna i zahteva realizam i postojanost, odlučnost i meru. Broj masovnih ubistava je moguće smanjiti – i samim tim i broj žrtava, striktnim merama bezbednosti u školama. Znači metal detektorima na ulaznim vratima i školskim policajcima, a uz te mere fizičkog obezbeđenja moraju da idu edukativne mere protiv atmosfere glorifikovanja nasilja i nasilnika.

Znam da mere fizičkog obezbeđenja deluju kao umanjivanje ljudskih prava, ali jačanje bezbednosti svuda u svetu znači umanjivanje ljudskih prava. Kada su uveli striktne kontrole na aerodromima, prestale su otmice aviona. Kada je Izrael podigao ogradu na svojoj granici, sprečena su masovna ubistva bombaša samoubica. Verujem da će naše nove mere u Srbiji takođe sprečiti nova slična zlodela, u školama svakako.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Objavljeno prije

2 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Objavljeno prije

2 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja

 

MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?

BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca  nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.

MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?

BURDŽOVIĆ:  Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od  odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika,  možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Objavljeno prije

2 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

 

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo