Povežite se sa nama

Izdvojeno

MILADA DOBRILOVIĆ, UMJETNICA DOMAĆE RADINOSTI: Zlatne i radne ruke

Objavljeno prije

2 sedmice

na

U kući u Milutinovićevoj ulici, koju Nikšićani nazivaju najljepšom kućom u gradu, sve je posebno. Antikvitetni namještaj, porodične fotografije, drvena preslica, komadi alata iz limarske radionice njenog djeda i oca, Miladini ručni radovi… Stara singer mašina koja je kilometre proštepala, prije no što je utihnula. Krevet koji je Milada od ostataka drvenog namještaja napravila i na kojem spava. Vilerovi gobleni po zidovima, heklani radovi na naslonima fotelja i kauča, poneka tapiserija, abažuri na lampama. U svakom detalju osjeća se pečat Milade Dobrilović. Svemu je morala da doda dio sebe. „Makar jednu crtu“, kaže

 

Otmena i elegantna, domaćica Milada Dobrilović dočekala nas je u svom domu. U kući u Milutinovićevoj ulici, koju Nikšićani među sobom nazivaju najljepšom kućom u gradu. Odnedavno, ovo prelijepo zdanje podignuto 1907. i zvanično je upisano kao spomenik od posebne važnosti. Sve u ovom domu, posebno je i lijepo je. Antikvitetni namještaj, stare porodične fotografije, drvena preslica, komadi alata iz limarske radionice njenog djeda i oca, Miladini ručni radovi… Stara singer mašina na kakvoj su naše bake šile, i koja je kilometre proštepala, prije no što je utihnula. Krevet koji je Milada od ostataka drvenog namještaja  napravila i na kojem i danas spava. Sve je, sama, spužvom i štofom obložila, ponosno priča. Preko kreveta  prebačen  prekrivač, urađen pačvork tehnikom, sašiven od precizno izrezanih i međusobno sastavljenih komadića raznobojnog platna. Vilerovi gobleni po zidovima, heklani radovi na naslonima fotelja i kauča, poneka tapiserija, abažuri na lampama. U stolici udobno smještena lutka, Miladinih ruku rad. Sa jutanim šeširićem na glavi, u trava zelenim pantalonicama, šeretski se osmjehuje. „To je moj prijatelj. Umije da se naljuti pa se onda ne smješka, nego spusti ruke“, šaljivo kaže naša domaćica. Ugodno i udobno je ovdje. Mnogo boje i različitog dizajna, jer sve je unikatno. U svakom detalju osjeća se pečat Milade Dobrilović. Drugačije nije mogla. Nikad nije voljela konfekcijske stvari. Svemu je morala da doda dio sebe. „Makar jednu crtu“, kaže.

Teška komoda iz nekih starih vremena, postolje je za brojne fotografije. Stari i mladi likovi koji se smješkaju iz ramova, sinovi, snahe, unuci, roditelji, braća, sestra, tetke, stričevi…

Na okruglom stoliću izdvojena od drugih, fotografija je Josipa Broza Tita. „Obožavala sam ga, a i dalje ga obožavam jer takvi ljudi ne umiru“, priča Milada. Baš je ova crno-bijela Brozova fotografija usmjerila tok razgovora. Italijani su okupirali grad, sjeća se Milada, a u limarskoj radionici njen otac Đorđije Kotri zvani Doko pravio je petokrake za partizanske kape. Noću, krijući, pod svjetlom svijeće. Zet Krsto Perišić onda bi ih farbao u crveno, a gdje je nalazio boju, pita se Milada i danas. Sjeća se i da je na poleđini tih petokraka otac vario male kukice, kako bi se limene zvijezde lakše pričvrstile na kape.

Na poziv strica, koji je bio direktor Solane i živio u Skadru Milada se sa familjom seli u Albaniju. Pamti da je u autu koji je njen otac vozio, ona sjedila naprijed držeći brata u krilu, a na zadnjem sjedištu bila je majka sa tek tek rođenom Miladinom  sestrom. Po oslobođenju familija Kotri vraća se u Nikšić. Otac osniva zadrugu Obnova u kojoj počinje da obučava mlade limarskom zanatu.Vještini koju je on od oca Marka naučio, a koju će kasnije nastaviti njegov sin Zoran.

Danas, Zoranov sin Pavle, nastavlja porodičnu tradiciju. Umijeće sa limom, vještinu u kojoj su Kotriji uvijek bili prvi i najbolji. Banjice za kupanje beba, rešeta, sudove za mlijeko, sve što se od lima pravilo… Za Miladinog oca govorilo se „da je mogao od lima da napravi cipelu koja ni nažuljala ne bi“. Vješt u radu rukama bio je bio i brat njenog oca. Stric Toni Kotri bio je čuveni nikšićki šnajder. Ne čudi što je i Milada imala zlatne i vješte ruke. „Ne znam da li su bile zlatne, ali su bile radne“, dodaje naša sagovornica. A onaj umjetnički nerv, vidljiv u svim njenim rukotvorinama, vjerovatno je nasljedje tetke Antoanete. Ona je prva Nikšićanka koja je u Zahumlju igrala lik Koštane. Umjetnički talenat naslijedili su Miladin sin Bobo, ali i unuci Dušan i Bojan. Sva trojica bave se muzikom.

„Ne radim ništa više, nekako me volja pustila“, kaže naša domaćica. U nastavku izgovara: „Imam puno godina, ali ih ne osjećam“. Oči joj blistaju dok govori o brojnim ukrasnim i upotrebnim predmetima, koje je napravila. Mnogo toga postoji samo još na slikama u  albumu koji zajedno prelistavamo. Prelijepe, tkane ženske torbe. Gledajući u njih Milada komentariše. „Kad vidim ženu koja nosi moju torbu, a mlati sa njom kao da krpu nosi, dođe mi da joj je uzmem. Nije to torba za nju. I novine treba umjeti držati…“

Brojne fotografije raznobojnih tapiserija i markame rada. Rad na njima počela je, objašnjava nam, kad je shvatila da je izrada goblena nedovoljno kreativan rad. Kopija unaprijed zadate šeme. „Moja ruka i oko, moje vrijeme, ali ne i moj kreativan rad“. Krojačku radnju, koju je držala sa prijateljicom Olgom Brković Jeretin krajem 60-ih, zatvorila je nakon godinu dana. Milada je imala potrebu da stvara. Raznobojnom vunom na postavljenom razboju ukrštala je boje i dizajnirala, vođena onim što zovu, talenat. Njen rad brzo je prepoznat, a njeni radovi nalazili kupce i van rodnog grada. Pamti da je jednom, tokom manifestacije Radničko stvaralaštvo u Rijeci, svih 40 tapiserija, koliko je izlagala, prodato.

Njene ruke nisu mirovale. Do zore, ako je nešto na čemu je radila, zainteresovalo. Usavršila je i makrame rad – vještinu pravljenja čvorova kanapom ili nekim drugim materijalom. Sve o tehnici rada naučila je iz knjige u kojoj je ova tehnika opisana. Tu je i pročitala da su je otkrili francuski mornari. Desetek dana i uputstva iz kupljene knjižice, bila su dovoljna da savlada tehniku, a onda je kaže, „mogla da napravi svašta“. Umjetnost makramea samo rijetki u Nikšiću su prepoznali. Arhitekta Slobodan Vukajlović nagovarao je Miladu da uradi neki rad u makrameu za nikšićki muzej, ali nije pristala. Rad kupac njenih makrame radova bio je i ***Šuto Milić, vlasnik pilane, pa je Milada trampila dva rada za stari razboj, koji je i danas u njenom domu.

Lutke i klovnove počela je slučajno. Krenulo je kao ideja da napravi lutku jednoj djevojčici, a rezultiralo sa preko stotinu napravljenih klovnova. Samo dva su i dalje u Miladinoj kući.

„Brat bi mi napravio žičani trup, stope i glavu od pločica lima, dodao žicu za ruke i noge. Onda je počinjao moj rad. Mnogo novina koje je toliko trebalo izgniječiti da postanu potpuno savitljive. Njima se oblagao žičani kostur klovnova, pričvršćivao selotejpom, a onda se preko toga postavljala nježno vata…“, objašnjava Milada.

Savitljive komade ženskih kombinezona punila je vatom i tako su nastajale glave klovnova. A potom izrezivala je u čohi oblike za oči, usta, obrve… Nijedan nije bio isti. Skoro metar visoke lutke oblačila je sa velikom pažnjom. Njihovi sakoi su bili besprijekorno skrojeni, postavljeni i pažljivo uklopljeni sa bojom odgovarajućih pantalonica. U kamionu koji je vozio gajbe sa pivom za Beograd, bilo je mjesta i za kutije sa Miladinim klovnovima. Tamo ih je njen sin vrlo brzo prodavao. Ali, prodavala je Milada svoje rukotvorine i u Rijeci, Dubrovniku…

Nažalost, nije sva svoja umijeća nikome prenijela. Interesa nije bilo. Pomalo se gubi i običaj katoličkih porodica, da se na Božić djevojčicama poklanjaju igle i započeto pletivo.

„Meni je baka svakog Božića poklanjala igle na kojima je par redova pletiva započeto. Sjećam se i sad njenog glasa, ‘pravo Miše’, dok mi objašnjava mustru. Podrazumijevalo se da ne ustanem dok i ja malo ne ispletem“, sjeća se Milada.

Igle i ručni rad odložila je. Bol u nozi ograničio je njene izlaske. Ali, sin Bobo i snaha Ljilja tu su da joj u svemu olakšaju starost. Često je kod nje i snaha Lola, da joj prekine tišinu svakodnevice…

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO  

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

2 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

 

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori  pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milena PEROVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

2 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

IZBOR DIREKTORA UPRAVE PRIHODA I CARINA NA UPRAVNOM SUDU: Sporan „namješteni“ konkurs

Objavljeno prije

2 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Iako je Siniša Raičević bio prvorangirani na konkursu za direktora Uprave prihoda i carina, Vlada je za tu funkciju imenovala Vladimira Bulajića. Raičević je podnio tužbu Upravnom sudu u kojoj navodi da procedura nije ispoštovana

 

Siniša Raičević je ove nedjelje podnio tužbu Upravnom sudu kojim pobija rješenje o imenovanju direktora Uprave prihoda i carina Vladimira Bulajića.

Dugogodišnji carinik, zviždač, sada upravnik Carinarnice Podgorica, Raičević je bio prvorangirani na konkursu za direktora Uprave koji je objavljen 20. januara 2023.

Početkom marta Uprava za ljudske resurse utvrdila je Listu za izbor kandidata po javnom konkursu za direktora Uprave prihoda i carina. Raičević je na postupku provjere kompetencija, znanja i sposobnosti ostvario 37 bodova, Bulajić 35,67 i Milena Petričević 28,67 bodova.

Vlada na sjednici 20. aprila 2023. donosi rješenje o imenovanju Bulajića za direktora Uprave carina i prihoda na period od pet godina. Predlog za njegovo imenovanje dao je ministar finansija Aleksandar Damjanović, koji je obrazložio da je nakon konkursa, 8. marta obavio razgovor sa kandidatima: „Kandidat Vladimir Bulajić je tokom intervjua pokazao znanje i stručnost, koje se bazira na dugogodišnjem radu u Upravi prihoda i carina, kao i odlično poznavanje nadležnosti Uprave u kojoj se imenuje za direktora. Takođe, imenovani je kao vršilac dužnosti obavljao poslove direktora Uprave i pokazao odlučne vještine i sposobnosti za tu poziciju“, navodi se u obrazloženju koje je Damjanović predložio na sjednici Vlade.

„Koja je svrha javnih konkursa i ocjenjivanja kandidata ako se unaprijed zna ko će biti imenovan“, kaže za Monitor Raičević.

On je 12. marta pisao premijeru Dritanu Abazoviću obrazlažući da je prilikom prijavljivanja na javni konkurs naišao na opstrukcije i pokušaj diskreditacije od predstavnika Ministarstva finansija. I pored toga bio je prvorangirani na konkursu.

„Slobodan sam da postavim jedno logično pitanje, čemu javni konkursi, ukoliko se favorizuju pojedini kandidati, unaprijed im se obeća mjesto za koje se raspiše javni konkurs, a ako se ipak desi da prvorangirani ne bude favorizovani kandidat, komplet postupak imenovanja pokuša da se ospori i obesmisli“, navodi Raičević u pismu premijeru.

On ističe da nije ispoštovan rok za predlog kandidata. Navodi da je ministar finansija bio u zakonskoj obavezi da od utvrđivanja rang liste 3. marta, u roku od 10 dana predloži Vladi kandidata za imenovanje direktora Uprave prihoda i carina.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo