Povežite se sa nama

Izdvojeno

MILADA DOBRILOVIĆ, UMJETNICA DOMAĆE RADINOSTI: Zlatne i radne ruke

Objavljeno prije

na

U kući u Milutinovićevoj ulici, koju Nikšićani nazivaju najljepšom kućom u gradu, sve je posebno. Antikvitetni namještaj, porodične fotografije, drvena preslica, komadi alata iz limarske radionice njenog djeda i oca, Miladini ručni radovi… Stara singer mašina koja je kilometre proštepala, prije no što je utihnula. Krevet koji je Milada od ostataka drvenog namještaja napravila i na kojem spava. Vilerovi gobleni po zidovima, heklani radovi na naslonima fotelja i kauča, poneka tapiserija, abažuri na lampama. U svakom detalju osjeća se pečat Milade Dobrilović. Svemu je morala da doda dio sebe. „Makar jednu crtu“, kaže

 

Otmena i elegantna, domaćica Milada Dobrilović dočekala nas je u svom domu. U kući u Milutinovićevoj ulici, koju Nikšićani među sobom nazivaju najljepšom kućom u gradu. Odnedavno, ovo prelijepo zdanje podignuto 1907. i zvanično je upisano kao spomenik od posebne važnosti. Sve u ovom domu, posebno je i lijepo je. Antikvitetni namještaj, stare porodične fotografije, drvena preslica, komadi alata iz limarske radionice njenog djeda i oca, Miladini ručni radovi… Stara singer mašina na kakvoj su naše bake šile, i koja je kilometre proštepala, prije no što je utihnula. Krevet koji je Milada od ostataka drvenog namještaja  napravila i na kojem i danas spava. Sve je, sama, spužvom i štofom obložila, ponosno priča. Preko kreveta  prebačen  prekrivač, urađen pačvork tehnikom, sašiven od precizno izrezanih i međusobno sastavljenih komadića raznobojnog platna. Vilerovi gobleni po zidovima, heklani radovi na naslonima fotelja i kauča, poneka tapiserija, abažuri na lampama. U stolici udobno smještena lutka, Miladinih ruku rad. Sa jutanim šeširićem na glavi, u trava zelenim pantalonicama, šeretski se osmjehuje. „To je moj prijatelj. Umije da se naljuti pa se onda ne smješka, nego spusti ruke“, šaljivo kaže naša domaćica. Ugodno i udobno je ovdje. Mnogo boje i različitog dizajna, jer sve je unikatno. U svakom detalju osjeća se pečat Milade Dobrilović. Drugačije nije mogla. Nikad nije voljela konfekcijske stvari. Svemu je morala da doda dio sebe. „Makar jednu crtu“, kaže.

Teška komoda iz nekih starih vremena, postolje je za brojne fotografije. Stari i mladi likovi koji se smješkaju iz ramova, sinovi, snahe, unuci, roditelji, braća, sestra, tetke, stričevi…

Na okruglom stoliću izdvojena od drugih, fotografija je Josipa Broza Tita. „Obožavala sam ga, a i dalje ga obožavam jer takvi ljudi ne umiru“, priča Milada. Baš je ova crno-bijela Brozova fotografija usmjerila tok razgovora. Italijani su okupirali grad, sjeća se Milada, a u limarskoj radionici njen otac Đorđije Kotri zvani Doko pravio je petokrake za partizanske kape. Noću, krijući, pod svjetlom svijeće. Zet Krsto Perišić onda bi ih farbao u crveno, a gdje je nalazio boju, pita se Milada i danas. Sjeća se i da je na poleđini tih petokraka otac vario male kukice, kako bi se limene zvijezde lakše pričvrstile na kape.

Na poziv strica, koji je bio direktor Solane i živio u Skadru Milada se sa familjom seli u Albaniju. Pamti da je u autu koji je njen otac vozio, ona sjedila naprijed držeći brata u krilu, a na zadnjem sjedištu bila je majka sa tek tek rođenom Miladinom  sestrom. Po oslobođenju familija Kotri vraća se u Nikšić. Otac osniva zadrugu Obnova u kojoj počinje da obučava mlade limarskom zanatu.Vještini koju je on od oca Marka naučio, a koju će kasnije nastaviti njegov sin Zoran.

Danas, Zoranov sin Pavle, nastavlja porodičnu tradiciju. Umijeće sa limom, vještinu u kojoj su Kotriji uvijek bili prvi i najbolji. Banjice za kupanje beba, rešeta, sudove za mlijeko, sve što se od lima pravilo… Za Miladinog oca govorilo se „da je mogao od lima da napravi cipelu koja ni nažuljala ne bi“. Vješt u radu rukama bio je bio i brat njenog oca. Stric Toni Kotri bio je čuveni nikšićki šnajder. Ne čudi što je i Milada imala zlatne i vješte ruke. „Ne znam da li su bile zlatne, ali su bile radne“, dodaje naša sagovornica. A onaj umjetnički nerv, vidljiv u svim njenim rukotvorinama, vjerovatno je nasljedje tetke Antoanete. Ona je prva Nikšićanka koja je u Zahumlju igrala lik Koštane. Umjetnički talenat naslijedili su Miladin sin Bobo, ali i unuci Dušan i Bojan. Sva trojica bave se muzikom.

„Ne radim ništa više, nekako me volja pustila“, kaže naša domaćica. U nastavku izgovara: „Imam puno godina, ali ih ne osjećam“. Oči joj blistaju dok govori o brojnim ukrasnim i upotrebnim predmetima, koje je napravila. Mnogo toga postoji samo još na slikama u  albumu koji zajedno prelistavamo. Prelijepe, tkane ženske torbe. Gledajući u njih Milada komentariše. „Kad vidim ženu koja nosi moju torbu, a mlati sa njom kao da krpu nosi, dođe mi da joj je uzmem. Nije to torba za nju. I novine treba umjeti držati…“

Brojne fotografije raznobojnih tapiserija i markame rada. Rad na njima počela je, objašnjava nam, kad je shvatila da je izrada goblena nedovoljno kreativan rad. Kopija unaprijed zadate šeme. „Moja ruka i oko, moje vrijeme, ali ne i moj kreativan rad“. Krojačku radnju, koju je držala sa prijateljicom Olgom Brković Jeretin krajem 60-ih, zatvorila je nakon godinu dana. Milada je imala potrebu da stvara. Raznobojnom vunom na postavljenom razboju ukrštala je boje i dizajnirala, vođena onim što zovu, talenat. Njen rad brzo je prepoznat, a njeni radovi nalazili kupce i van rodnog grada. Pamti da je jednom, tokom manifestacije Radničko stvaralaštvo u Rijeci, svih 40 tapiserija, koliko je izlagala, prodato.

Njene ruke nisu mirovale. Do zore, ako je nešto na čemu je radila, zainteresovalo. Usavršila je i makrame rad – vještinu pravljenja čvorova kanapom ili nekim drugim materijalom. Sve o tehnici rada naučila je iz knjige u kojoj je ova tehnika opisana. Tu je i pročitala da su je otkrili francuski mornari. Desetek dana i uputstva iz kupljene knjižice, bila su dovoljna da savlada tehniku, a onda je kaže, „mogla da napravi svašta“. Umjetnost makramea samo rijetki u Nikšiću su prepoznali. Arhitekta Slobodan Vukajlović nagovarao je Miladu da uradi neki rad u makrameu za nikšićki muzej, ali nije pristala. Rad kupac njenih makrame radova bio je i ***Šuto Milić, vlasnik pilane, pa je Milada trampila dva rada za stari razboj, koji je i danas u njenom domu.

Lutke i klovnove počela je slučajno. Krenulo je kao ideja da napravi lutku jednoj djevojčici, a rezultiralo sa preko stotinu napravljenih klovnova. Samo dva su i dalje u Miladinoj kući.

„Brat bi mi napravio žičani trup, stope i glavu od pločica lima, dodao žicu za ruke i noge. Onda je počinjao moj rad. Mnogo novina koje je toliko trebalo izgniječiti da postanu potpuno savitljive. Njima se oblagao žičani kostur klovnova, pričvršćivao selotejpom, a onda se preko toga postavljala nježno vata…“, objašnjava Milada.

Savitljive komade ženskih kombinezona punila je vatom i tako su nastajale glave klovnova. A potom izrezivala je u čohi oblike za oči, usta, obrve… Nijedan nije bio isti. Skoro metar visoke lutke oblačila je sa velikom pažnjom. Njihovi sakoi su bili besprijekorno skrojeni, postavljeni i pažljivo uklopljeni sa bojom odgovarajućih pantalonica. U kamionu koji je vozio gajbe sa pivom za Beograd, bilo je mjesta i za kutije sa Miladinim klovnovima. Tamo ih je njen sin vrlo brzo prodavao. Ali, prodavala je Milada svoje rukotvorine i u Rijeci, Dubrovniku…

Nažalost, nije sva svoja umijeća nikome prenijela. Interesa nije bilo. Pomalo se gubi i običaj katoličkih porodica, da se na Božić djevojčicama poklanjaju igle i započeto pletivo.

„Meni je baka svakog Božića poklanjala igle na kojima je par redova pletiva započeto. Sjećam se i sad njenog glasa, ‘pravo Miše’, dok mi objašnjava mustru. Podrazumijevalo se da ne ustanem dok i ja malo ne ispletem“, sjeća se Milada.

Igle i ručni rad odložila je. Bol u nozi ograničio je njene izlaske. Ali, sin Bobo i snaha Ljilja tu su da joj u svemu olakšaju starost. Često je kod nje i snaha Lola, da joj prekine tišinu svakodnevice…

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO  

Komentari

INTERVJU

LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

na

Objavio:

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

 

 

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad i Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i kriminogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

U ogledalu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o Srebrenici i reakcije na nju, samo su još jedno upozorenje da je krajnje  vrijeme da se suočimo i sa prošlošću i sa današnjicom. Sve dok naše političke klase budu negirale prošlost ili ćutale o ulozi Crne Gore u ratnim devedesetim,  dok budu selektivno pamtile i pokazivale prstom u tuđa dvorišta umjesto da se zagledaju u svoje,uzalud nam IBAR, evropske strategije i evropski zakoni. Nećemo mi nigdje

Predsjednik crnogorskog parlamenta Andrija Mandić u stvari je, Evropejac. I nije to bilo nešto tipa kafkijanskog preobražaja, ono – „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se u krevetu pretvorio u golemog kukca.“ Ne, Mandić je Evropejac, kaže, oduvijek bio. Uputio je nevjernike da pogledaju program njegove Nove srpske demokratije, gdje leži navodni dokaz da je ta partija od samog osnivanja “istinski evropski orijentisana stranka”.  Ni tu nije kraj. Mandić i njegovi su, tvrdi predsjednik parlamenta,  u stvari preteča, jer su “Evropsku uniju zagovarali dok su neki govorili o posljednjem ostrvu komunizma na Balkanu”.

Šta reći.  Uzdah je recimo prigodan. Mandić to govori dok nas sa svojim partnerima iz srpskog sveta, gura od Evrope. Dok negira genocid u Srebrenici, potvrđen na Međunarodnom sudu u Hagu i poziva premijera Spajića da ne glasa za Rezoluciju UN o Srebrenici ovog četvrtka, jer je to “opasno” po Crnu Goru. Poštovanje sudskih presuda, suočavanje sa prošlošću i poštovanje žrtava, a Rezolucija je upravo to, ne bi trebalo biti opasno  za “istinski evropski orijentisane partije”. Baš suprotono.  Mandić nas ubjeđuje da je oduvijek evropski orijentisan dok srebreničke žrtve pokušava da prekrije jasenovačkim žrtvama,  dijeleći ne samo žive, nego i  mrtve na naše i njihove.  Dok to čini za partijski  i interes  Aleksandra Vučića, srpskog autokrate, najboljeg učenika Vojislava Šešelja, koji želi i Crnu Goru da usisa u svoj srpski svet,. U svijet krvi i tla.  Mandić je, pri tom, kako i sam primjećuje, malo umjereniji od svog kolege Milana Kneževića. Blago Evropi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo