Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGO HEDL, PISAC I NOVINAR IZ OSIJEKA: Hrvatsku su poplavile retrogradne ideje

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ovih dana iz Hrvatske stižu nimalo optimističke vijesti uz zaključak da Hrvatska prečicom ide u propast. Šta Vi o tome mislite?
HEDL: Zastrašujući je broj ljudi koji odlaze iz Hrvatske. Tado Jurić u istraživanju ,,Iseljavanje Hrvata u Njemačku: EU migracijski val” tvrdi da je posljednjih godina iz Hrvatske otišlo 300.000 ljudi, a da će ih vjerojatno u sljedećim godinama otići još pola milijuna. To su porazni, zastrašujući podaci. No još je strašnije što sve više mladih i visokoobrazovanih ne odlazi ,,trbuhom za kruhom” već zbog stanja u društvu u kojem caruje korupcija, u kojem morate biti član vladajuće stranke da biste dobili posao, u kojem se sve odvija po plemenskim, kumovskim i klanovskim načelima; društva u kojem nisu bitna znanja i sposobnosti, stručnost i marljivost, već poslušnost i stranačka pripadnost. Hrvatskom je zavladao primitivizam, društvo je zahvaćeno poplavom retrogradnih ideja, revizija povijesti cvjeta, lažno domoljublje zaglušilo je javni prostor, klerikalna zatupljenost udara vas na svakom koraku. Nažalost, takva je slika Hrvatske danas. Žao mi je to reći, žao mi je svih onih ljudi koji su sanjali Hrvatsku kao ,,malu Švicarsku”, koji su za tu i takvu državu dali život, vjerujući u pravedno i pošteno društvo. Hrvatska je, nažalost, sve samo ne to.

MONITOR: Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović zaigrala je, kako kažu analitičari, na populističku kartu kad je riječ o manjinskim pravima. Da li će Ustavni sud Hrvatske oboriti predlog za promjenu Ustava i umanjenje prava manjina?
HEDL: Predsjednica Grabar Kitarović već je u kampanji, izbori su sljedeće godine. Ne mislim da je ona protiv manjinskih prava i ne vjerujem da stvarno misli kako ta manjinska prava treba smanjivati. Nisam njen odvjetnik i nemam razloga podilaziti joj, ali iskreno mislim da ona želi Hrvatsku u kojoj će manjinska prava biti na najvišim europskim standardima, što u Hrvatskoj, još uvijek, nažalost, nije slučaj. Ni danas nije lako biti Srbin u Hrvatskoj, osobito u malim sredinama, u sredinama koje su najteže bile pogođene ratom. Kolinda Grabar Kitarović, čini mi se, učinila je mnogo više (u okviru svojih skučenih ustavnih mogućnosti) za prava manjina nego cijela Vlada Andreja Plenkovića. Plenkoviću manjine (osobito srpska) sada trebaju jer mu drže većinu u parlamentu. No ne vidim da oni od toga baš imaju neke koristi. Jasno, manjincima je uvijek bolje biti uz vlast, jer uvijek sa stola padne neka mrvica i za njih. A s oporbom kakvu ima Hrvatska, svaka bi manjinska zajednica bila i uz najgoru vlast.

MONITOR: Kako komentarište spoljnu politiku predsjednice Hrvatske. Susrela se sa Putinom, izrazila razumijevanje za politiku Viktora Orbana, pa i u sporu sa Hrvatskom, išla da od Erdogana traži podršku za izmjene izbornog zakona u BiH i bila hladno odbijena?
HEDL: Bilo je dosta lutanja u hrvatskoj vanjskoj politici i dosta nesuglasja između Banskih dvora (Vlade) i Pantovčaka (predsjednice Republike). Plenković je više okrenut ka Bruxellesu, Grabar Kitarović ka Washingtonu. Plenković nije bio sretan njenim odlaskom Putinu, kao ni činjenicom da je ugostila Aleksandra Vučića. Pouzdano znam da je susret Grabar Kitarović i Vučića u Dalju kraj Osijeka prije dvije godine bio potpuno realiziran bez sudjelovanja hrvatskog ministarstva vanjskih poslova. Tada je Vučić bio premijer. U Hrvatskoj stalno postoji konkurencija između Vlade i predsjednice Republike kad je riječ o vanjskoj politici. To je možda i razumljivo kada je vanjska politika jedino područje u kojem predsjednica ima veću snagu od premijera. Ta borba za prestiž dovodi do nekonzistentne vanjske politike, pa i grešaka koje ste spomenuli. Hrvatska ja mala zemlja i bez obzira na to što je članica EU i NATO-a njena riječ u međunarodnim odnosima ne znači mnogo. Pogotovo kada njeni čelni ljudi na međunarodnom planu često soliraju.

MONITOR: Razmiju li se, kao desničari, predsjednica Hrvatke Grabar Kitarović i predsjednik Srbije Vučić?
HEDL: Mislim da se Grabar Kitarović i Vučić prilično dobro razumiju i da njihov odnos nije opterećen nacionalnom netrpeljivošću. Oboje su sigurno više desno nego lijevo i u pravilu ,,desni” se lakše sporazumijevaju i dogovaraju od ,,lijevih”. Ako su bivši hrvatski i srbijanski predsjednici Josipović i Tadić bili više lijevo, imali česte susrete i gotovo prijateljski međusobni odnos, on se, nažalost, nije odrazio i na poboljšanje međudržavnih relacija. Grabar Kitarović i Vučić pokušali su unaprijediti odnose, no unatoč njihovim nastojanjima nisu u tome uspjeli. Ako me pitate zašto, ne bih vam znao ogovoriti. Možda zato što sve ne ovisi o njima (Vučić je sigurno u boljoj poziciji od Grabar Kitarović, jer je prigrabio i one ovlasti koje ne idu uz predsjednika države, bar ne po Ustavu Srbije), možda zato što postoje snage kojima odgovara da odnosi budu napeti, opterećeni tenzijama i međusobnim nepovjerenjem.

MONITOR: Kome odgovara oštra retorika između Beograda i Zagreba?
HEDL: Ako bih vam odgovorio da takvi odnosi i takva retorika odgovaraju zadrtim nacionalistima, bio bih samo upola u pravu. Jer, bila su i vremena kada su u Srbiji i u Hrvatskoj na vlasti bili umjereniji političari, pa do pomaka u međusobnim odnosima nije došlo. Mislim da je problem u tome što obje zemlje nisu prošle kroz katarzu, što otvoreno ne progovore o vlastitim greškama u novijoj povijesti i okane se apotekarskih vaga kako bi izmjerili čije su pogreške i grijesi bili veći. Bilo ih je na obje strane. I Hrvatskoj i Srbiji potreban je po jedan Willy Brandt koji bi iskreno, bez fige u džepu, kleknuo pred tuđe žrtve onako kako je to svojedobno u Poljskoj učinio spomenuti njemački kancelar.

MONITOR: Da li su u pravu oni koji tvrde, analizirajući budućnost srpsko-hrvatskih odnosa, da je “rat nemoguć zbog spoljnih činilaca”, ali da nije moguće ni savezništvo usljed unutrašnjih razloga?
HEDL: To je prilično realna, ali bolna definicija. To je poraz politika – i srpske i hrvatske.

MONITOR: Hrvatska je posljednjih mjeseci postala migrantska ruta.
HEDL: Pritisak migranata sada nije toliki kao što je bio prošle i pretprošle godine, jer glavna ruta sada ide preko Bosne i Hercegovine. No, migranti, da bi mogli na Zapad, opet moraju preko Hrvatske. Migranti su problem cijele Europe, ne samo država u regiji, i te jadne, nesretne ljude nitko ne želi u svom dvorištu. Pogledajte na što liči Mađarska, dio Slovenije, Bugarske… Europa bez granica opasana bodljikavom žicom.

MONITOR: Vi ste poznati po istraživačkom novinarskom radu u otkrivanju ratnih zločina iz srpsko-hrvatskog rata devedestih, riskirali ste svoju egzistenciju, pa i život, braneći za vrijeme rata u Osijeku dio svojih sugrađana Srba. Ipak, nikad niste otišli iz Osijeka iako ste tamo godinama živjeli pod tiranijom većine, tihim ili javnim bojkotom.
HEDL: Zašto bih ja otišao iz Osijeka, grada u kojem sam rođen, u kojem sam proveo djetinjstvo, školovao se, stekao prijatelje, osjetio prve ljubavi… Grada u kojem je sahranjen moj otac i otac i mog oca i otac mog djede, moj pradjed. Generacije Hedlovih živjele su u Osijeku i eno ih počivaju na novigradskom groblju u jednom od jednom od najstarijih grobova. Zar da odem zbog onih koji su došli niotkud, koji su isplivali iz mulja i taloga, da im se sklonim? Nisam htio. Kada sam puškama izbačen iz redakcije Glasa Slavonije gdje sam 1991. bio glavni urednik, nisam htio otići mada sam mogao na mnogo strana. Ali od tada do danas ni jednu plaću u Osijeku nisam zaradio, za mene nije bilo mjesta u mom gradu. Radio sam za redakcije u Splitu, Rijeci, Zagrebu… Bez obzira na to što mi nekadašnji moćnici činili, ja sam ipak lakše podnosio njih nego oni mene.

MONITOR: Od novinara se često može čuti da novinarstvo više nikome nije bitino?
HEDL: Tužna je naša profesija, ali ne mislim da je nebitna. U Hrvatskoj više su kriminala, lopovluku i zločina otkrili novinari nego policija, tajne službe, tužiteljstva… Ne mislim da oni nisu mogli, prije bih rekao da nisu htjeli. Prepustili su to nama, novinarima. Naše su glave mekše i na manjoj cijeni. Novinarstvo je bitno, itekako bitno. I učinilo je svijet boljim, bar za nijansu, za promil, za milimetar.

Kao da smo začarani narodi

MONITOR: Nedavno je u Beogradu održana debata ,,Stanje i perspektive odnosa Hrvatske i Srbije”, na kojoj je ocijenjeno da su ti odnosi vrlo dramatični…
HEDL: Stvarno je neshvatljivo da više od dva desetljeća nakon završetka rata Hrvatska i Srbija ne mogu pronaći put pomirenja i suradnje. Kao da su to jedine dvije zemlje na kugli zemaljskoj koje su međusobno ratovale i ne vide iskustva drugih. Već je otrcano spominjati primjer Francuske i Njemačke, zemlje koje su ratovale u Drugom svjetskom ratu, a danas su kičma Europske unije. Ovoga tjedna Donald Trump i Kim Jong Un sastankom u Singapuru učinili su do jučer nezamisliv korak. A mi, Hrvati i Srbi, učinimo jedan korak naprijed, pa odmah pet natrag. Kad se ponadamo da će krenuti nabolje, u Hrvatskoj osvane ploča s ustaškim pozdravom Za dom spremni u Jasenovcu, a Vojislav Šešelj zapali hrvatsku zastavu u Beogradu. Kao da smo začarani narodi, kao da ne vidimo da huškanje i potpaljivanje nacionalističkih strasti nikamo ne vodi. U obje se države živi teško i sada više ne pije vodu ona priča kojom su nas trovali u bivšoj državi da Srbi eksploatiraju Hrvatsku ili da Hrvatska živi bolje na račun Srbije. Sada se podjednako loše živi s obje strane granice. A moglo bi se bar trunku bolje kada bi se odnosi, prije svega politički, koliko-toliko popravili.

Relativiziranje zločina u Jasenovcu

MONITOR: Savremeni istoričari, pa i hrvatski, aktivno rade na reviziji prošlosti. Nedavno je hrvatski publicista Igor Vukić kazao da su Jevreji zatvoreni u Jasenovcu tako bili izuzeti od deportacija u Njemačku, a za oslobađanje pojedinih zatočenika sve zasluge pripisao Paveliću.
HEDL: Žalosno je što se danas pokušavaju relativizirati ustaški zločini u Jasenovcu. Bio sam nedavno u Izraelu i u Yad Vashemu, u muzeju holokausta vidio kako u onoj sablasnoj dvorani, gdje državnici svijeta polažu vijence i gdje je bilo i troje hrvatskih predsjednika – Mesić, Josipović i Grabar Kitarović – stoji i ime Jasenovca, bok uz bok s najstrašnijim nacističkim konclogorima iz Drugog svjetskog rata. I onda netko Jasenovac pokušava prikazati idiličnim mjestom u kojem su zatvorenici pripremali operetu Mala Floramye, uživali i plandovali… gdje su ih ustaše čuvale da ne budu izručeni Njiemcima. Strašno, sramotno.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo