Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGO HEDL, PISAC I NOVINAR IZ OSIJEKA: Hrvatsku su poplavile retrogradne ideje

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ovih dana iz Hrvatske stižu nimalo optimističke vijesti uz zaključak da Hrvatska prečicom ide u propast. Šta Vi o tome mislite?
HEDL: Zastrašujući je broj ljudi koji odlaze iz Hrvatske. Tado Jurić u istraživanju ,,Iseljavanje Hrvata u Njemačku: EU migracijski val” tvrdi da je posljednjih godina iz Hrvatske otišlo 300.000 ljudi, a da će ih vjerojatno u sljedećim godinama otići još pola milijuna. To su porazni, zastrašujući podaci. No još je strašnije što sve više mladih i visokoobrazovanih ne odlazi ,,trbuhom za kruhom” već zbog stanja u društvu u kojem caruje korupcija, u kojem morate biti član vladajuće stranke da biste dobili posao, u kojem se sve odvija po plemenskim, kumovskim i klanovskim načelima; društva u kojem nisu bitna znanja i sposobnosti, stručnost i marljivost, već poslušnost i stranačka pripadnost. Hrvatskom je zavladao primitivizam, društvo je zahvaćeno poplavom retrogradnih ideja, revizija povijesti cvjeta, lažno domoljublje zaglušilo je javni prostor, klerikalna zatupljenost udara vas na svakom koraku. Nažalost, takva je slika Hrvatske danas. Žao mi je to reći, žao mi je svih onih ljudi koji su sanjali Hrvatsku kao ,,malu Švicarsku”, koji su za tu i takvu državu dali život, vjerujući u pravedno i pošteno društvo. Hrvatska je, nažalost, sve samo ne to.

MONITOR: Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović zaigrala je, kako kažu analitičari, na populističku kartu kad je riječ o manjinskim pravima. Da li će Ustavni sud Hrvatske oboriti predlog za promjenu Ustava i umanjenje prava manjina?
HEDL: Predsjednica Grabar Kitarović već je u kampanji, izbori su sljedeće godine. Ne mislim da je ona protiv manjinskih prava i ne vjerujem da stvarno misli kako ta manjinska prava treba smanjivati. Nisam njen odvjetnik i nemam razloga podilaziti joj, ali iskreno mislim da ona želi Hrvatsku u kojoj će manjinska prava biti na najvišim europskim standardima, što u Hrvatskoj, još uvijek, nažalost, nije slučaj. Ni danas nije lako biti Srbin u Hrvatskoj, osobito u malim sredinama, u sredinama koje su najteže bile pogođene ratom. Kolinda Grabar Kitarović, čini mi se, učinila je mnogo više (u okviru svojih skučenih ustavnih mogućnosti) za prava manjina nego cijela Vlada Andreja Plenkovića. Plenkoviću manjine (osobito srpska) sada trebaju jer mu drže većinu u parlamentu. No ne vidim da oni od toga baš imaju neke koristi. Jasno, manjincima je uvijek bolje biti uz vlast, jer uvijek sa stola padne neka mrvica i za njih. A s oporbom kakvu ima Hrvatska, svaka bi manjinska zajednica bila i uz najgoru vlast.

MONITOR: Kako komentarište spoljnu politiku predsjednice Hrvatske. Susrela se sa Putinom, izrazila razumijevanje za politiku Viktora Orbana, pa i u sporu sa Hrvatskom, išla da od Erdogana traži podršku za izmjene izbornog zakona u BiH i bila hladno odbijena?
HEDL: Bilo je dosta lutanja u hrvatskoj vanjskoj politici i dosta nesuglasja između Banskih dvora (Vlade) i Pantovčaka (predsjednice Republike). Plenković je više okrenut ka Bruxellesu, Grabar Kitarović ka Washingtonu. Plenković nije bio sretan njenim odlaskom Putinu, kao ni činjenicom da je ugostila Aleksandra Vučića. Pouzdano znam da je susret Grabar Kitarović i Vučića u Dalju kraj Osijeka prije dvije godine bio potpuno realiziran bez sudjelovanja hrvatskog ministarstva vanjskih poslova. Tada je Vučić bio premijer. U Hrvatskoj stalno postoji konkurencija između Vlade i predsjednice Republike kad je riječ o vanjskoj politici. To je možda i razumljivo kada je vanjska politika jedino područje u kojem predsjednica ima veću snagu od premijera. Ta borba za prestiž dovodi do nekonzistentne vanjske politike, pa i grešaka koje ste spomenuli. Hrvatska ja mala zemlja i bez obzira na to što je članica EU i NATO-a njena riječ u međunarodnim odnosima ne znači mnogo. Pogotovo kada njeni čelni ljudi na međunarodnom planu često soliraju.

MONITOR: Razmiju li se, kao desničari, predsjednica Hrvatke Grabar Kitarović i predsjednik Srbije Vučić?
HEDL: Mislim da se Grabar Kitarović i Vučić prilično dobro razumiju i da njihov odnos nije opterećen nacionalnom netrpeljivošću. Oboje su sigurno više desno nego lijevo i u pravilu ,,desni” se lakše sporazumijevaju i dogovaraju od ,,lijevih”. Ako su bivši hrvatski i srbijanski predsjednici Josipović i Tadić bili više lijevo, imali česte susrete i gotovo prijateljski međusobni odnos, on se, nažalost, nije odrazio i na poboljšanje međudržavnih relacija. Grabar Kitarović i Vučić pokušali su unaprijediti odnose, no unatoč njihovim nastojanjima nisu u tome uspjeli. Ako me pitate zašto, ne bih vam znao ogovoriti. Možda zato što sve ne ovisi o njima (Vučić je sigurno u boljoj poziciji od Grabar Kitarović, jer je prigrabio i one ovlasti koje ne idu uz predsjednika države, bar ne po Ustavu Srbije), možda zato što postoje snage kojima odgovara da odnosi budu napeti, opterećeni tenzijama i međusobnim nepovjerenjem.

MONITOR: Kome odgovara oštra retorika između Beograda i Zagreba?
HEDL: Ako bih vam odgovorio da takvi odnosi i takva retorika odgovaraju zadrtim nacionalistima, bio bih samo upola u pravu. Jer, bila su i vremena kada su u Srbiji i u Hrvatskoj na vlasti bili umjereniji političari, pa do pomaka u međusobnim odnosima nije došlo. Mislim da je problem u tome što obje zemlje nisu prošle kroz katarzu, što otvoreno ne progovore o vlastitim greškama u novijoj povijesti i okane se apotekarskih vaga kako bi izmjerili čije su pogreške i grijesi bili veći. Bilo ih je na obje strane. I Hrvatskoj i Srbiji potreban je po jedan Willy Brandt koji bi iskreno, bez fige u džepu, kleknuo pred tuđe žrtve onako kako je to svojedobno u Poljskoj učinio spomenuti njemački kancelar.

MONITOR: Da li su u pravu oni koji tvrde, analizirajući budućnost srpsko-hrvatskih odnosa, da je “rat nemoguć zbog spoljnih činilaca”, ali da nije moguće ni savezništvo usljed unutrašnjih razloga?
HEDL: To je prilično realna, ali bolna definicija. To je poraz politika – i srpske i hrvatske.

MONITOR: Hrvatska je posljednjih mjeseci postala migrantska ruta.
HEDL: Pritisak migranata sada nije toliki kao što je bio prošle i pretprošle godine, jer glavna ruta sada ide preko Bosne i Hercegovine. No, migranti, da bi mogli na Zapad, opet moraju preko Hrvatske. Migranti su problem cijele Europe, ne samo država u regiji, i te jadne, nesretne ljude nitko ne želi u svom dvorištu. Pogledajte na što liči Mađarska, dio Slovenije, Bugarske… Europa bez granica opasana bodljikavom žicom.

MONITOR: Vi ste poznati po istraživačkom novinarskom radu u otkrivanju ratnih zločina iz srpsko-hrvatskog rata devedestih, riskirali ste svoju egzistenciju, pa i život, braneći za vrijeme rata u Osijeku dio svojih sugrađana Srba. Ipak, nikad niste otišli iz Osijeka iako ste tamo godinama živjeli pod tiranijom većine, tihim ili javnim bojkotom.
HEDL: Zašto bih ja otišao iz Osijeka, grada u kojem sam rođen, u kojem sam proveo djetinjstvo, školovao se, stekao prijatelje, osjetio prve ljubavi… Grada u kojem je sahranjen moj otac i otac i mog oca i otac mog djede, moj pradjed. Generacije Hedlovih živjele su u Osijeku i eno ih počivaju na novigradskom groblju u jednom od jednom od najstarijih grobova. Zar da odem zbog onih koji su došli niotkud, koji su isplivali iz mulja i taloga, da im se sklonim? Nisam htio. Kada sam puškama izbačen iz redakcije Glasa Slavonije gdje sam 1991. bio glavni urednik, nisam htio otići mada sam mogao na mnogo strana. Ali od tada do danas ni jednu plaću u Osijeku nisam zaradio, za mene nije bilo mjesta u mom gradu. Radio sam za redakcije u Splitu, Rijeci, Zagrebu… Bez obzira na to što mi nekadašnji moćnici činili, ja sam ipak lakše podnosio njih nego oni mene.

MONITOR: Od novinara se često može čuti da novinarstvo više nikome nije bitino?
HEDL: Tužna je naša profesija, ali ne mislim da je nebitna. U Hrvatskoj više su kriminala, lopovluku i zločina otkrili novinari nego policija, tajne službe, tužiteljstva… Ne mislim da oni nisu mogli, prije bih rekao da nisu htjeli. Prepustili su to nama, novinarima. Naše su glave mekše i na manjoj cijeni. Novinarstvo je bitno, itekako bitno. I učinilo je svijet boljim, bar za nijansu, za promil, za milimetar.

Kao da smo začarani narodi

MONITOR: Nedavno je u Beogradu održana debata ,,Stanje i perspektive odnosa Hrvatske i Srbije”, na kojoj je ocijenjeno da su ti odnosi vrlo dramatični…
HEDL: Stvarno je neshvatljivo da više od dva desetljeća nakon završetka rata Hrvatska i Srbija ne mogu pronaći put pomirenja i suradnje. Kao da su to jedine dvije zemlje na kugli zemaljskoj koje su međusobno ratovale i ne vide iskustva drugih. Već je otrcano spominjati primjer Francuske i Njemačke, zemlje koje su ratovale u Drugom svjetskom ratu, a danas su kičma Europske unije. Ovoga tjedna Donald Trump i Kim Jong Un sastankom u Singapuru učinili su do jučer nezamisliv korak. A mi, Hrvati i Srbi, učinimo jedan korak naprijed, pa odmah pet natrag. Kad se ponadamo da će krenuti nabolje, u Hrvatskoj osvane ploča s ustaškim pozdravom Za dom spremni u Jasenovcu, a Vojislav Šešelj zapali hrvatsku zastavu u Beogradu. Kao da smo začarani narodi, kao da ne vidimo da huškanje i potpaljivanje nacionalističkih strasti nikamo ne vodi. U obje se države živi teško i sada više ne pije vodu ona priča kojom su nas trovali u bivšoj državi da Srbi eksploatiraju Hrvatsku ili da Hrvatska živi bolje na račun Srbije. Sada se podjednako loše živi s obje strane granice. A moglo bi se bar trunku bolje kada bi se odnosi, prije svega politički, koliko-toliko popravili.

Relativiziranje zločina u Jasenovcu

MONITOR: Savremeni istoričari, pa i hrvatski, aktivno rade na reviziji prošlosti. Nedavno je hrvatski publicista Igor Vukić kazao da su Jevreji zatvoreni u Jasenovcu tako bili izuzeti od deportacija u Njemačku, a za oslobađanje pojedinih zatočenika sve zasluge pripisao Paveliću.
HEDL: Žalosno je što se danas pokušavaju relativizirati ustaški zločini u Jasenovcu. Bio sam nedavno u Izraelu i u Yad Vashemu, u muzeju holokausta vidio kako u onoj sablasnoj dvorani, gdje državnici svijeta polažu vijence i gdje je bilo i troje hrvatskih predsjednika – Mesić, Josipović i Grabar Kitarović – stoji i ime Jasenovca, bok uz bok s najstrašnijim nacističkim konclogorima iz Drugog svjetskog rata. I onda netko Jasenovac pokušava prikazati idiličnim mjestom u kojem su zatvorenici pripremali operetu Mala Floramye, uživali i plandovali… gdje su ih ustaše čuvale da ne budu izručeni Njiemcima. Strašno, sramotno.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo