Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, MEDIA CENTAR: Svi moramo vršiti pritisak na Savjet RTCG

Objavljeno prije

na

MONITOR: Media centar opet je pozvao članove Savjeta RTCG da podnesu ostavke, a nakon sopštenja tog tijela u kom se, između ostalog, navodi da su ocjene EU, OEBS –a i Stejt dipartmenta o smjeni Andrijane Kadije – neutemeljene. Mislite da oni koji su pokrenuli i glasali smjenu Kadije i koji stoje iza ovakvih saopstenja mogu odlučiti da zbog svega podnesu ostavke?
VUKOVIĆ: (Smijeh). Naravno da ne mislimo da im to pada na pamet, ali pokušavamo da ih nagovorimo da se suoče sa vlastitim likovima u ogledalu, u nadi da će shvatiti da lojalnost duguju prvenstveno građankama i građanima Crne Gore. Oni koji ne shvataju, to čine na vlastitu odgovornost. Nagovaranjem im oduzimamo pravo na neku naknadnu pamet i pravdanje.

Na svima koji razumiju šta bi trebao da bude javni medijski servis i kome on treba da služi je da vrše pritisak na postojeći Savjet RTCG i na one koji su od ovog tijela napravili karikaturu kojom sramote Crnu Goru, našu zajedničku državu, da se dozovu pameti i učine sve što je sada moguće i nužno da se osujeti dalja blamaža pred domaćom i međunarodnom javnošću, i vraćanje RTCG u poziciju pridružene PR službe vlasti.

MONITOR: Iz Savjeta su poručili da će radom dokazati da brane vrijednosti EU, slobodu i nezavisnost Javnog servisa, i slobodu medija uopšte. Tvrde da su branili te vrijednosti kad su smijenili generalnu direktoricu RTCG. Međunarodne organizacije u to očito ne vjeruju, a ni vaša organizacija. Zašto je u to teško vjerovati?
VUKOVIĆ: Na riječ se može vjerovati samo onima iza čijih rječi u memoriji stručne i laičke javnosti stoji zamašan depozit djela koja su u saglasju s riječima. Nažalost, ne može se o nečemu takvom govoriti kada je u pitanju aktuelna većina u Savjetu RTCG, a pogotovo ne o onima čiji su oni produžena ruka.

Da se brzopotezna politička akcija vraćanja RTCG pod potpunu kontrolu vlasti dešavala u vrijeme kada je ovaj javni medij krenuo nekom stranputicom, u smislu otuđivanja od građanki i građana i onoga što se podrazumijeva pod javnim interesom, onda bi tu akciju bilo moguće kako – tako pravdati. Za nesreću vlasti, dešavalo se upravo suprotno – novi menadžment je pokazao spremnost i sposobnost da RTCG počne prevoditi na kolosijek nezavisnosti i lojalnosti građanima i građankama. U strahu da će taj proces ubuduće samo ubrzavati i da je gubitak kontrole neminovan, vlast je pribjegla goloj političkoj sili, nevješto umotanoj u svilu i kadifu kvazidemokratske retorike.

MONITOR: Vjerujete li da nikad oštrije reakcije Brisela i međunarodnih adresa, mogu pomoći kada je u pitanju ono što se dešava na RTCG. Bilo je mišljenja da bi taj pritisak mogao uticati da operacija RTCG, koju je vlast započela prije više mjeseci, ne završi ovako kako je upravo završila.
VUKOVIĆ: Te reakcije su i dalje na retoričkom planu. Podići glas za oktavu više ne plaši onoga kome su odebljale uši (‘Kako u debelo uho zabosti nežnu reč’, pjevao je Brana Miljković) i ko je naučio da ‘svoju sviđa’ dok karavani kritika prolaze. Realno, ne treba očekivati ništa spektakularno od Brisela i Vašingtona što bi ovdašnju vlast ozbiljno pokolebalo u naumu da utače staro vino u nove bačve. Što bi se, uostalom, Brisel i Vašington baktali time. Nijesu nas oni željni toliko da jedva čekaju da im se pridružimo. Nijesmo mi Rumunija i Bugarska, koje su im bile geostrateški važne, pa su postale članice EU kad su bile kudikamo gore od sadašnje Crne Gore. Što se nas tiče, pomenutim međunarodnim adresama je bilo bitno da nas odvoje od ‘ruske sise’, a ostala pitanja su niže rupe na svirali.

Na nama je, dakle, da se izborimo sa vlastitim bolestima i ojačamo imuni sistem društva. Dobrodošla je, naravno, podrška i pomoć izvana, ali je ona uzaludna ako mi ovdje ne znamo za koje vrijednosti treba da se borimo i ako nijesmo spremni da se borimo.

MONITOR: Šta očekujete da će se dalje dešavati sa RTCG?
VUKOVIĆ: Mapa puta je jasno nacrtana i nema, koliko se može spolja prozreti, lutanja niti bitnih korekcija. Za očekivati je nastavak procesa regresije, što znači zamjene sadašnje menadžersko-uredničke strukture novom ili, bolje reći, starom, što će biti praćeno javnim sramoćenjem onih koji su zamijenjeni, pri čemu se neće prezati od podmetanja, tračanja i tome slično.

Biće zanimljivo gledati kako će se te promjene odraziti na uređivačku politiku i na sadržaj programa, prvenstveno informativnog. Mi iz Media centra smo spremni da te promjene budno monitorujemo, analiziramo i o njima javno svjedočimo.

MONITOR: Kako vidite sporni ugovor između RTCG i Centra za građansko obrazovanje koji je očito poslužio kao izgovor za smjenu Andrijane Kadije?
VUKOVIĆ: Ugovor nikada nijesam vidio i ne znam šta u njemu piše, ali znam šta je suština toga projekta, jer sam u njega uključen kao profesionalac koji se posljednje dvije decenije bavi, pored ostalog, obukom novinara. Mene je Centar za građansko obrazovanje angažovao kao jednog od instruktora-mentora koji pomažu novinarima/kama TVCG da urade što bolje istraživačke priče, koje su sami predložili i čije objavljivanje zavisi isključivo od urednika ili urednica u TVCG.

Jasno je da je ovaj ugovor iskorišćen samo kao povod za obračun sa menadžersko-uređivačkom ekipom koja nije bila po volji vlasti, što djeluje potpuno groteskno.

MONITOR: Naklonost većeg dijela članova Savjeta RTCG vlastima očita je. Neki su pisali knjige o lideru DPS, drugi posjećivali promocije vladajuće partije, većina glasala kako bi vlast samo poželjeti mogla. Ipak, često se moglo čuti u posljednje vrijeme, sa različitih adresa, kako je RTCG u opasnosti da je okupira opozicija. Kako to komentarišete?
VUKOVIĆ: Ne mogu svjedočiti o tome kakvim snagama, oruđima i oružjima je opozicija opsjedala RTCG u pokušaju da je okupira. Na osnovu onoga vidljivog, a to su programski sadržaji, nijesam mogao uočiti tu vrstu opasnosti. Moguće je da se radi o optičkoj varci kojoj su podlegli oni koji u svakoj kritici vlasti prepoznaju opasne opozicione zasjede i zamke. Vlast je dugo godina uživala privilegiju da se sa javnog medijskog servisa na nju nije moglo ‘ni vjetrom vijati’, nego je hvaljeno i ono što za hvalu nije, a skrivano ono što se skrivati od javnosti ne smije u demokratskim društvima, pa se nije bilo lasno navići na drugačiji pristup. Razumijem frustraciju vlasti i njenih prvaka, ali je ne mogu opravdavati i promovisati.

MONITOR: Medijske slobode u Crnoj Gori iz godine u godinu padaju. Pojačavaju se politički pritisci i nasilje nad novinarima , ne rješavaju ni novi ni stari slučajevi napada na novinare. Očekujete li da se taj trend nastavi ?
VUKOVIĆ: Nažalost, nema ničega u mom vidnom polju što bi me navelo na zaključak da će se desiti neki obrt i početi neka nova era. Dugotrajuća vlast nije pokazala volju da se samopopravi, nego se, nažalost, dodatno kvarila. Na drugoj strani, opozicija je politički evoluirala u forme koje možda jesu sposobne za preživljavanje, ali ne i za unapređivanje društva. Kada bih se kladio, tipovao bih na pogoršanje. Ipak, ne gubim nadu i nastojim da je podgrijem i kod drugih.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo