Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRAŠ MARTINOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Crnogorska antika je najviše stanje našeg duha

Objavljeno prije

na

U izdanju Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba i zagrebačke izdavačke kuće Skaner studio, nedavno je objavljena nova knjiga crnogorskog književnika Miraša Martinovića Glasovi iz Doklee. Riječ je o neobičnom književnom djelu, koje se sastoji iz trideset i pet proznih cjelina, sa atipčnim ličnostima i događajima iz dugovjekovnog trajanja na prostorima Crne Gore, ali i onih izvan njenih granica.

MONITOR: Kritičari su rekli da je Vaša najnovija knjiga neka vrsta enciklopedije mrtvih u kojoj sve živi…
MARTINOVIĆ: Knjiga je neobično koncipirana i uslovno rečeno ima enciklopedijsku formu. Predstavlja neku vrstu istorije dugog trajanja na ovim prostorima, sačinjene od određenih, uistinu, nekada stvarnih ličnosti i događaja koju su se u tom dugom trajanju zbili. Tačnije rečeno neka vrsta metafizičke istorije, glasova i odjeka glasova ljudi koji su nekada živjeli, a koji su o sebi ostavili trag, uglavnom na kamenu, u kamenom zapisu, a takvih zapisa ima dosta, pogotovo u Doklei. U knjizi sam oživio te zapise, ono što je u kamen uklesano i u memoriji sačuvano.

MONITOR: Kakvi glasovi iz Doklee dopiru do čitalaca?
MARTINOVIĆ: To je višeglasje, horovi glasova, pojedinačnih i skupnih. Na kraju zemaljskih bivanja, ostaje glas koji traje kroz memoriju onih što dolaze, u skladu koliko je taj sebi nekim djelom obezbijedio trajanje. To su glasovi – poruke o zemaljskom trajanju i prolaznosti, o težnji čovjekovoj da kroz određno djelo ili djela ostavi pomen o sebi i narodu kome pripada. Sve je sačuvano u opštoj memoriji, u tom bezgraničnom volumenu, svaki trag i glas. To je okean u kome sve živi, iz kojeg se povremeno aktiviraju određeni događaji, ličnosti, tražeći da se ponovo ostvare, kucaju na vaša vrata i vi im ne možete odoljeti. Riječju, to je onaj dublji kontinuitet koji sve veže i u koji se sve uliva.

Ne kucaju slučajno i u slučajnom trenutku. Kucaju nepogriješivo, u tačno vrijeme. Ovo nijesu bajke niti somnambulne priče. U imaginaciji sve živi. Iz tog mora talasi dopiru do nas, to su energetska polja koja nas uključuju

u svoja dejstva, aktivirajući u nama ono čemu treba da produžimo trajanje. Tako su i mene budili i aktivirali glasovi ljudi čija imena stoje na kamenim pločama i zidovima u Doklei, i u našem sjećnju. Ili, kako bi Darel rekao, u Aleksandrijskom kvartetu: „Grad poluzamišljen (a ipak potpuno stvaran), počinje i završava se u nama, korijeni su mu u našem sjećanju”.

MONITOR: U Vašim djelima Duklja, odnosno antika, preovlađujuća je tema. Kako je došlo do toga da se bavite antičkim temama?
MARTINOVIĆ: Antika je postolje na kome sve stoji, vrijeme koje je doživjelo puninu, vrhuneći velikim istinama. To je opšte stanje, u svemu zrelo i zaokruženo. Ja sam imao milost, u slučaj ne vjerujem, da kao đak osmogodišnje škole, jednog ljeta na Komovima, kao pastir, čitam Ilijadu, u proznoj formi, prilagođenu školskoj lektiri. Toliko je to čitanje i to ljeto ostavilo na mene traga, ta knjiga me obilježila zauvijek. I sada, poslije dugog vremena, svako jutro čitam Ilijadu, dok pišem knjigu Homer na putu za Smirnu. U tom drevnom, danas i zauvijek modernom djelu, izrečene su sve istine, sve čovjekove slabosti i veličine, patnje, bolovi, trenuci sreće. Zato je taj, i onaj drugi ep Odiseja, osnov čitave zapadne civilizacije. Jednako aktuelan danas koliko i onda, u svakom vijeku. Svako vrijeme u njemu sebe nađe. A kako je sa vremenom, tako je sa čovjekom.

Možda je to ljeto i Homer na Komovima određujuće kada je u pitanju antika i moje bavljenje njom. Ako duboko zaronimo, u svim vremenima, antika živi u čovjeku i čovjek u antici. To je najviše duhovno stanje. Njegoš ga je dubinski osjetio. On je sve bazirao upravo na njoj, onoj starih Grka, ali i crnogorskoj, bez koje ne bi bio autentičan. Autentičnost mu daje crnogorska antika, najviše stanje našeg duha. Tada sve doživljava puninu, riječ je iznad svega, ona je princip, njome se sve potvrđuje, moral dostiže najveće visine, nadmoć ljudskosti stvalja pečat na smt i život.

MONITOR: Čega je Doklea metafora?
MARTINOVIĆ: Doklea je faktički grad, trezor našeg sveukupnog pamćenja, a stanje metafore, to najviše stanje čovjekovg duha, postala je time što je prerasla u grad sjećanje, kao Darelova Aleksandrija. Prošli su Ur Hladejski, Vavilon i Niniva… Prošla i Doklea. Ali sjećanje je neprekidno stanje koje rušitelji ne mogu izbrisati.Vidio sam u Svaču, a i u Doklei, kako je neko (kome je to smetalo!?) brisao imena sa kamenih ploča… sjećanje nije podložno dlijetu, traje duže od kamena. To je volumen koji sve zahvata, neka vrsta omotača koji sve čuva. U smislu onog atmosferskog, ali u suštini imaginarnog. A imaginacija je nepotrošivo i trajno stanje. I kada se učini da smo izbrisali nečije ime sa kamena, to ime negdje živi, kao opominjući glas.

Glasovi iz Doklee je enciklopedija glasova, i više od toga, enciklopedija sudbina. U ovoj knjizi sam se bavio sudbinama. Arhetipovima, to je silazak u arhetipsko, sakralno vrijeme koje ne protiče. Sve protiče, a ono stoji i sve prima, čuva, predaje onima koji zasluže da mu daju forme i oblike, udvoje u nove živote. Pisac je na velikom iskušenju, ali i na velikom zadatku.

MONITOR: Kakvo je Vaše mišljenje o kulturnom stavralaštvu u Crnoj Gori. Da li se više afirmišu osrednje umjesto pravih vrijednost u književnosti, slikarstvu, pozorišnoj i filmskoj umjetnosti?
MARTINOVIĆ: U Crnoj Gori se izdvajaju pozamašna sredstva za kulturu. No, da li ona idu u prave ruke i prave projekte, pitanje je sad? I ne samo sad, odavno figurira. Treba vrijednovati što je vrijedno, vrijednom dati mogućnost da se ostvari. Ljudi koji odlučuju i vrijednuju, treba odista da budu nepristrasni i od struke, bez partijske pripadnosti i unaprijed formirane naklonosti. Osrednjosti su opasne, uvijek se vraćaju bumerangom. Spasiće nas velika djela, istorija je to toliko puta potvrdila. Kad je De Gol odbio da se kaniduje za šefa države, u pitanju je bio treći ili četvrti mandat, njegovi prijatelji i pristalice, a zna se koliko ih je bilo, molili su da ostane. U jednom trenutku je rekao: „Ostaću, ali pod uslovom da Marlo ostane ministar kulture…” Ostali su obojica! Ovaj detalj, zapravo veliki čin, govori mnogo. Konačno i prije svega govori šta za jednu zemlju znači kultura i stubovi te kulture. Kad svijest o opštem dobru nadvalada lični interes, biće dobro u kulturi i u svemu. Tada ću biti optimista!

MONITOR: Šta je za Vas pisanje?
MARTINOVIĆ: Estetski, ali i etički čin. Bez etike nema estetike, govorio je Brodski. Tom definicijom, a ona kaže sve, završio bih ovaj razgovor. Uz zahvalnost Monitoru što ste izdvojili dragocjeni prostor za mene i knjigu Glasovi iz Doklee.

Sofokle u Budvi

MONITOR: Čitaoce Vašeg najnovijeg romana vjerovatno će iznenaditi podatak iz priče Sofokle u Butui da je Sofokle u svojstvu Periklovog šefa diplomatije, došao u Butuu, današnju Budvu, na dogovor s ilirskim vođama. Da li to stvarno potvrđuju relevantni istorijski podaci?
MARTINOVIĆ: Pišući knjigu Antički gradovi/snovi i sudbine, i oživljavajući kroz priče gradove iz doba antike na prostoru Crne Gore, a ne mali ih je broj: Rizinium, Antivari, Agruvijum, Olcinium, Đuteza, Saltua, Obulon, do gradova Velike Diokltije, od kojih žive samo imena u djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom) vizantijskig cara Konstatina Porfirogenita, radi se o gradovima Gradac, Novi Grad, Lontodokla, zastao sam nad Butuom i dugo tražio ključ za taj grad, kako u njega ući, kako ga oživjeti. Za sve te gradove, čije sam ostatke dodirivao rukama i gledao očima, a svi oni traju u svojim ruševinama, po koji zid ili kamen, osim Prapratne, rezidencijalnog centra dukljanskih kraljeva, od koje nije ostao ni kamen na kamenu… Dakle, Butua se otimala, nije htjela u priču. Sve varijante, a više ih je bilo, potirale su jedna drugu, pravdajući se da nijesu srećno odabrane. Onda sam naišao na podatak da Sofokle u svom djelu Onomaklo, prvi put pominje Butuu kao „grad Ilira”… Ime koje živi vjekovima u tom sačuvanom odlomku. A uz to i da je u svojstvu Periklovog šefa diplomatije posjetio taj ilirski grad, gdje se sastao s ilirskim vođama, radi dogovora o zajedničkom suprotstavljanju Keltima koji su prijetili da ugroze grčku dominaciju na Jadranu. Taj Sofoklov boravak mi je djelovao mistično, a, ustvari, tu nema ničeg mističnog. To je kad danas šef diplomatije otputuje u neku zemlju ili neki grad.

Ovdje je Sofokle u pitanju! Onda mi se pokazuje, vidim ga, šeta butuanskim žalom u predvečerje, razmišlja. Priča Sofokle u Butui je priča o toj šetnji, tom razmišljanju, predvčerju. Predvečerja neobično volim, zato sam i Sofokla smjestio u to vremensko doba. Interesantan je njegov razgovor s morem, talasima, zrnima pijeska. Vječnoj dramaturgiji… Kroz Sofokla govori grad Butua.

„Milost” Ministarstva kulture

MONITOR: Knjiga Vam je objavljena u Zagrebu. Mnogi ovdašnji pisci se žale da uzaludno konkurišu kod Ministarstva kulture Crne Gore da im finansira objavljivanje knjige. Kakvo je Vaše iskustvo?
MARTINOVIĆ: Nemam problema s objavljivnjem knjiga. Konačno, izdavači koji su štampali ovu, štampali su i tri moje prethodne knjige: Antički gradovi/snovi i sudbine, Povratak u Aleksandriju i roman o Njegošu Drugoga sunca luče. Što se tiče sredstva od Ministarstva kulture, nadležna komisija nije pokazala „milost”. Konkurisao sam prošle i ove godine. Nijesam prošao. I neka što nijesam prošao, nijesu ni drugi prošli, a zasluživali su da prođu, znam, već nikakvog obrazloženja, što nosi sa sobom poniženje, ali i nepovjerenje. Zašto nijesmo prošli mi, a dobili oni što su dobili. Ja sam za transparentnost! To bi bilo elementarno, pogotovo ako se dodjeljuju toliki novci. No, i bez tih konkursa i sredstava koje dodjeljuju, odnosno ne dodjeljuju, moje knjige će izlaziti, siguran sam, uz respekt koji bude i tretman kakav im se daje. I bez tih pomoći, a u nedostatku sredstava, štampaćemo na najjeftinijem papiru, onim od džakova za cemenet… Ako vrijede, preživjeće! Doći do onih do kojih treba da dođu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo