Povežite se sa nama

INTERVJU

IVA PARAĐANIN, ISTORIČARKA UMJETNOSTI I NOVINARKA: Crnoj Gori fali 3000 žena

Objavljeno prije

na

Film Neželjene ćerke Crne Gore autorke Ive Parađanin prikazan je na 9.UnderhillFestu, u okviru programa U FOKUSU, koji festival organizuje u saradnji sa Centrom za ženska prava. U filmu u produkciji VICE Srbija autorka Iva Parađanin je pokušala da dođe do odgovora zašto su djevojčice neželjene u Crnoj Gori. Kroz film se smjenjuju brojni sagovornici, od predstavnica Ministarstva zdravlja i zdravstvene inspekcije, zatim vlasnika privatne laboratorije koji otkriva da nesmetano obavljaju prenatalne testove koji otkrivaju pol i prije zakonom propisanog roka, pa do žene koja je podijelila svoje iskustvo podvrgavanja rizičnom testiranju koje joj je omogućilo da izabere pol djeteta. Film je i kroz razgovor sa mladim, emancipovanim crnogorskim ženama i aktivistkinjama dao zanimljivu perspektivu odnosa prema ženama u crnogorskom društvu.

MONITOR: Kako ste saznali za ovu temu i kako je zapravo nastao film?
PARAĐANIN: Tek sam prošle godine saznala da se u Crnoj Gori dešavaju selektivni abortusi. Pre toga znala sam da se obavljaju u Kini i Indiji, a posle filma se ispostavilo da je to praksa poznata na čitavom Balkanu. Prošle godine je objavljena statistika koja pokazuje da je disbalans muške i ženske rođene dece sve neprirodniji i čula sam za podatak da po nekim istraživanjima, zbog ovog problema Crnoj Gori fali 3000 žena. Ta brojka me je trgnula i rešila sam da istražim temu, ali i da sama budem deo borbe protiv diskriminacije žena na ovim prostorima, koja u poslednje vreme dostiže katastrofalne razmere. Shvatila sam da želim da napravim dokumentarac koji nije samo o selektivnim abortusima, već o jednoj ukorenjenoj tradiciji diskriminisanja žena koja je dovela do strašnih posledica: selektivnih abortusa i visoka stopa nasilja nad ženama koja je prisutna i u Crnoj Gori i u Srbiji. Povezala sam se sa novinarkom Svetlanom Slavujević i Majom Raičević iz Centra za ženska prava koji je pokrenuo kampanju Neželjena i rešila da ovaj dokumentarac bude jedan vid osvešćivanja ljudi o ovom problemu.

MONITOR: U filmu je nakon onoga što su rekli svi Vaši sagovornici jasno da ovo nije samo priča o selektivnim abortusima već o nasilju i diskriminaciji žena na Balkanu.
PARAĐANIN: Da, ovo je pre svega priča o jednoj strašnoj diskriminaciji koja je rezultirala time da se žensko dete vrednuje mnogo manje od muškog do te mere da dolazi do selektivnog abortusa. Nasilje nad ženama i broj ubijenih žena takođe svedoče o ovome problemu koji se mora rešiti pod hitno, a da bi se rešilo prvo na što se mora uticati je svest. Radeći na ovom filmu i pričajući sa različitim ženama shvatila sam da dosta njih nije svesno koliko je izmanipulisano i koliko je narušena vlast koje bi one trebalo da imaju nad svojim telom, umom i odlukama. Ovaj problem neće rešiti nikakav zakon. Prijavljivanje i kažnjavanje selektivnih abortusa će možda potpomognuti rešavanje i može da bude prvi korak u ostvarivanju cilja, ali ono što je ključno je edukacija na sve moguće načine i u svim sferama, kroz škole, medije, podržavanjem ženskih organizacija.

MONITOR: Koliko Vam je bilo teško da dođete do sagovornika. Čini mi se da ste od mnogih uspjeli više nego što ste očekivali?
PARAĐANIN: Najteže je bilo doći do žena koje su imale iskustava sa selektivnim abortusom i želele o tome da pričaju pred kamerom. Sve su bile zastrašene i plašile se osuda i reakcija sredine. Ipak, svaka od sagovornica je u nekom delu života imala susret sa diskriminacijom i poznaje jednu ili više žena koje su pod pritiskom muža i sredine uradile selektivni abrotus. S druge strane, od nekih sagovornika sam dobila potpuno neočekivane stvari.

MONITOR: Film je u Crnoj Gori prikazan na UnderhillFestu. Koliko je publika zainteresovana za ovu vrstu filmskog izraza?
PARAĐANIN: Mislim da će dokumentarni filmovi tek dobiti pažnju koju zaslužuju, te da će i ovakvi festivali tek dobiti na značaju. Dokumentarni film je moćno sredstvo borbe i medij za pričanje važnih priča koje inače ne nalaze put do javnosti. Mislim da se to sve polako zahuhtava, zato su i važni ovakvi festivali. Volim da kažem da su dokumentarci zapravo neka nova forma protesta i bunta.

MONITOR: Šta je najbitnije sredstvo da bi se priča ispričala?
PARAĐANIN: VICE ima vrlo specifičan format dokumentaraca koji novinaru, ili onom ko istražuje temu daje mesta za njegovu ličnu perspektivu. To ume da bude vrlo zanimljivo i vredno i ljudi se brzo identifikuju sa tim. Neke naizgled obične teme radimo iz specifičnih uglova. Meni je najvažnije da me priča “loži”, da na neki način to o čemu snimam utiče na mene, da je angažovano i da ću tom pričom nešto postići i koja će inicirati neke dalje priče i akcije. Moj dokumentarac jeste priča o selektivnim abortusima, ali pre svega je priča o diskriminaciji, nejednakim pozicijama moći i retradicionalizaciji koja je vrlo prisutna, a ne donosi nam ništa dobro.

MONITOR: Koliko vremena provodite u istraživanju i pripremi za film?
PARAĐANIN: Zavisi od teme. Konkretno priču o neželjenim ćerkama sam istraživala mesec dana i onda rešila da je najbolje da što pre otputujem u Crnu Goru, što se ispostavilo kao istina.

MONITOR: Kažite nam nešto o realizaciji dokumentarnog filma. Koliko se razlikuje ono što snimite od prvobitne zamisli?
PARAĐANIN: Ja uvek pre snimanja volim da zamislim i isplaniram kako bi to izgledalo u nekom idealnom obliku. To je nekad dobro, jer tačno znam šta mi treba i po šta idem kada uđem u snimanje, a nekad i loše jer se često razočaram kada ne dobijem sve što sam zamislila. Često se dešava da ne dobijem ono što sam želela, ali se jednako često i desi da me nešto neočekivano iznenadi, spontano se dogodi i obogati vam film. Ta neposrednost i napetost snimanja stvaraju adrenalin I to je ono što zapravo i najviše volim u dokumentarizmu.

MONITOR: Kako birate teme koje ćete predstaviti u filmovima?
PARAĐANIN: Teme su svuda. Nekad je to novinski članak od par redova koji nije dobio zasluženu pažnju i prostor i iza kog se krije nešto mnogo veće. Nekad je to nečiji post na društvenim mrežama, a nekad prisluškujem razgovore ljudi u prevozu. Nekad je to događaj koji mediji nisu propratili jer ga smatraju beznačajnim, a vi u njemu prepoznate nešto važno. VICE stvarno ima širok spektar nekonvencionalnih tema koje obrađuje i što se tiče toga ja imam potpunu slobodu u odabiru, što je sjajno.

Miroslav MINIĆ
Foto: Milica NEDELJKOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo