Povežite se sa nama

INTERVJU

IVA PARAĐANIN, ISTORIČARKA UMJETNOSTI I NOVINARKA: Crnoj Gori fali 3000 žena

Objavljeno prije

na

Film Neželjene ćerke Crne Gore autorke Ive Parađanin prikazan je na 9.UnderhillFestu, u okviru programa U FOKUSU, koji festival organizuje u saradnji sa Centrom za ženska prava. U filmu u produkciji VICE Srbija autorka Iva Parađanin je pokušala da dođe do odgovora zašto su djevojčice neželjene u Crnoj Gori. Kroz film se smjenjuju brojni sagovornici, od predstavnica Ministarstva zdravlja i zdravstvene inspekcije, zatim vlasnika privatne laboratorije koji otkriva da nesmetano obavljaju prenatalne testove koji otkrivaju pol i prije zakonom propisanog roka, pa do žene koja je podijelila svoje iskustvo podvrgavanja rizičnom testiranju koje joj je omogućilo da izabere pol djeteta. Film je i kroz razgovor sa mladim, emancipovanim crnogorskim ženama i aktivistkinjama dao zanimljivu perspektivu odnosa prema ženama u crnogorskom društvu.

MONITOR: Kako ste saznali za ovu temu i kako je zapravo nastao film?
PARAĐANIN: Tek sam prošle godine saznala da se u Crnoj Gori dešavaju selektivni abortusi. Pre toga znala sam da se obavljaju u Kini i Indiji, a posle filma se ispostavilo da je to praksa poznata na čitavom Balkanu. Prošle godine je objavljena statistika koja pokazuje da je disbalans muške i ženske rođene dece sve neprirodniji i čula sam za podatak da po nekim istraživanjima, zbog ovog problema Crnoj Gori fali 3000 žena. Ta brojka me je trgnula i rešila sam da istražim temu, ali i da sama budem deo borbe protiv diskriminacije žena na ovim prostorima, koja u poslednje vreme dostiže katastrofalne razmere. Shvatila sam da želim da napravim dokumentarac koji nije samo o selektivnim abortusima, već o jednoj ukorenjenoj tradiciji diskriminisanja žena koja je dovela do strašnih posledica: selektivnih abortusa i visoka stopa nasilja nad ženama koja je prisutna i u Crnoj Gori i u Srbiji. Povezala sam se sa novinarkom Svetlanom Slavujević i Majom Raičević iz Centra za ženska prava koji je pokrenuo kampanju Neželjena i rešila da ovaj dokumentarac bude jedan vid osvešćivanja ljudi o ovom problemu.

MONITOR: U filmu je nakon onoga što su rekli svi Vaši sagovornici jasno da ovo nije samo priča o selektivnim abortusima već o nasilju i diskriminaciji žena na Balkanu.
PARAĐANIN: Da, ovo je pre svega priča o jednoj strašnoj diskriminaciji koja je rezultirala time da se žensko dete vrednuje mnogo manje od muškog do te mere da dolazi do selektivnog abortusa. Nasilje nad ženama i broj ubijenih žena takođe svedoče o ovome problemu koji se mora rešiti pod hitno, a da bi se rešilo prvo na što se mora uticati je svest. Radeći na ovom filmu i pričajući sa različitim ženama shvatila sam da dosta njih nije svesno koliko je izmanipulisano i koliko je narušena vlast koje bi one trebalo da imaju nad svojim telom, umom i odlukama. Ovaj problem neće rešiti nikakav zakon. Prijavljivanje i kažnjavanje selektivnih abortusa će možda potpomognuti rešavanje i može da bude prvi korak u ostvarivanju cilja, ali ono što je ključno je edukacija na sve moguće načine i u svim sferama, kroz škole, medije, podržavanjem ženskih organizacija.

MONITOR: Koliko Vam je bilo teško da dođete do sagovornika. Čini mi se da ste od mnogih uspjeli više nego što ste očekivali?
PARAĐANIN: Najteže je bilo doći do žena koje su imale iskustava sa selektivnim abortusom i želele o tome da pričaju pred kamerom. Sve su bile zastrašene i plašile se osuda i reakcija sredine. Ipak, svaka od sagovornica je u nekom delu života imala susret sa diskriminacijom i poznaje jednu ili više žena koje su pod pritiskom muža i sredine uradile selektivni abrotus. S druge strane, od nekih sagovornika sam dobila potpuno neočekivane stvari.

MONITOR: Film je u Crnoj Gori prikazan na UnderhillFestu. Koliko je publika zainteresovana za ovu vrstu filmskog izraza?
PARAĐANIN: Mislim da će dokumentarni filmovi tek dobiti pažnju koju zaslužuju, te da će i ovakvi festivali tek dobiti na značaju. Dokumentarni film je moćno sredstvo borbe i medij za pričanje važnih priča koje inače ne nalaze put do javnosti. Mislim da se to sve polako zahuhtava, zato su i važni ovakvi festivali. Volim da kažem da su dokumentarci zapravo neka nova forma protesta i bunta.

MONITOR: Šta je najbitnije sredstvo da bi se priča ispričala?
PARAĐANIN: VICE ima vrlo specifičan format dokumentaraca koji novinaru, ili onom ko istražuje temu daje mesta za njegovu ličnu perspektivu. To ume da bude vrlo zanimljivo i vredno i ljudi se brzo identifikuju sa tim. Neke naizgled obične teme radimo iz specifičnih uglova. Meni je najvažnije da me priča “loži”, da na neki način to o čemu snimam utiče na mene, da je angažovano i da ću tom pričom nešto postići i koja će inicirati neke dalje priče i akcije. Moj dokumentarac jeste priča o selektivnim abortusima, ali pre svega je priča o diskriminaciji, nejednakim pozicijama moći i retradicionalizaciji koja je vrlo prisutna, a ne donosi nam ništa dobro.

MONITOR: Koliko vremena provodite u istraživanju i pripremi za film?
PARAĐANIN: Zavisi od teme. Konkretno priču o neželjenim ćerkama sam istraživala mesec dana i onda rešila da je najbolje da što pre otputujem u Crnu Goru, što se ispostavilo kao istina.

MONITOR: Kažite nam nešto o realizaciji dokumentarnog filma. Koliko se razlikuje ono što snimite od prvobitne zamisli?
PARAĐANIN: Ja uvek pre snimanja volim da zamislim i isplaniram kako bi to izgledalo u nekom idealnom obliku. To je nekad dobro, jer tačno znam šta mi treba i po šta idem kada uđem u snimanje, a nekad i loše jer se često razočaram kada ne dobijem sve što sam zamislila. Često se dešava da ne dobijem ono što sam želela, ali se jednako često i desi da me nešto neočekivano iznenadi, spontano se dogodi i obogati vam film. Ta neposrednost i napetost snimanja stvaraju adrenalin I to je ono što zapravo i najviše volim u dokumentarizmu.

MONITOR: Kako birate teme koje ćete predstaviti u filmovima?
PARAĐANIN: Teme su svuda. Nekad je to novinski članak od par redova koji nije dobio zasluženu pažnju i prostor i iza kog se krije nešto mnogo veće. Nekad je to nečiji post na društvenim mrežama, a nekad prisluškujem razgovore ljudi u prevozu. Nekad je to događaj koji mediji nisu propratili jer ga smatraju beznačajnim, a vi u njemu prepoznate nešto važno. VICE stvarno ima širok spektar nekonvencionalnih tema koje obrađuje i što se tiče toga ja imam potpunu slobodu u odabiru, što je sjajno.

Miroslav MINIĆ
Foto: Milica NEDELJKOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo