Operaciju preuzimanja akcija Rudnika uglja (RUP) od strane Elektroprivrede (EPCG) za sada je, po svemu sudeći, samo usporilo opredjeljenje Vlade da zbog navodnog konflikta interesa prepusti anonimnom akcionaru sa 0,08 odsto vlasništva u EPCG da u ime države donese tu odluku, kaže u razgovoru za Monitor Dejan Mijović, ekonomski analitičar, bivši član borda i jedan od manjinskih akcionara EPCG koji su se na martovskoj Skupštini društva suprotstavili naumu o isplati više od 30 miliona eura akcionarima RUP-a. „Za svaku pohvalu su napori Vasilija Miličkovića da tužbom zaštiti javni interes, s tim što mnogi poznavaoci stanja našeg sudstva tvrde da privremene mjere ne bi bilo da je neki drugi sudija ili sutkinja, a ne Nataša Bošković, dobio/la ovaj predmet.”
MONITOR: Šta ste vi preduzeli?
MIJOVIĆ: Ja sam takođe, kao manjinski akcionar EPCG, u svojstvu zviždača i prije i nakon Skupštine akcionara održane 28. marta prijavio taj prekršaj i druge povezane sumnjive radnje Agenciji za sprečavanje korupcije. Ukazao sam na paradoks da je Vlada glasala za izvještaj Deloitte Touche Beograd o procjeni vrijednosti Rudnika, a da se istovremeno uzdržala od glasanja o kupovini akcija RUP-a iako nije bila, niti je mogla da bude, u konfliktu interesa prilikom raspolaganja državnom imovinom, tj. prilikom odlučivanja o podržavljenju Rudnika. Kao što ne bi bila da se radilo o njegovoj privatizaciji.
Naprotiv, Vlada nije smjela da prepusti da o državnoj imovini odlučuje zastupnik anonimnog vlasnika (preko custody računa) 0,08 odsto akcija EPCG, iza kojeg možda stoji baš neko ko zaista ima konflikt interesa, možda čak i neki manjinski vlasnici RUP-a!?
Tim povodom sam na sastanku u Agenciji dobio obavještenje da će oni ispitati moju prijavu, a možda je i proslijediti državnom tužilaštvu. Od tada je prošlo više od dva mjeseca, pa ne znam da li se Agencija i dalje njome bavi ili čeka da ,,prelomi” Privredni sud.
MONITOR: Može li Privredni sud spriječiti realizaciju pripremljenog plana ,,napada” na depozite EPCG?
MIJOVIĆ: To ćemo saznati narednih dana, možda vrlo brzo ako sud ukine privremenu mjeru i dozvoli otkup akcija Rudnika. Ja sam, nažalost, iz formalno pravnih razloga odustao od zahtjeva da Privredni sudi poništi Skupštinu akcionara od 30. decembra prošle godine na kojoj se odlučivalo o smanjenju kapitala i pokrivanju gubitaka društva, pri čemu sam se pozvao na povredu procedure o sazivanju Skupštine akcionara. To sam uradio jer nisam blagovremeno registrovao u CDA svoje akcije u EPCG, pa nisam imao pravo da glasam na toj sjednici. Ostaje ,,nada” da će reagovati Agencija za sprječavanje korupcije kojoj sam istovremeno prijavio povredu javnog interesa zbog odluke većinskih akcionara da se dobici EPCG od 53 miliona eura ne upotrijebe za pokrivanje akumuliranih gubitaka društva, kao što nalažu pravila domaćinskog poslovanja, već da se to uradi smanjenjem kapitala što može samo biti posljednje a nikako prvo sredstvo kojem se pribjegava za pokrivanje gubitaka.
Ta odluka je ne samo u suprotnosti sa dosadašnjom poslovnom praksom već predstavlja i loš presedan na koji bi se mogla pozivati i druga državna i privatna preduzeća, što je vrlo štetno po društvo.
MONITOR: Molim vas, precizirajte nam suštinu tog problema.
MIJOVIĆ: Ovim je otvorena mogućnost da se, umjesto za pokrivanje postojećih gubitka, ostvarena dobit podijeli u vidu dividendi akcionarima, čime bi EPCG ostala bez značajnog iznosa sredstava potrebnih za poslovanje.
Za razliku od drugih zemalja, pa i naših susjeda, ova problematika nije precizno regulisana zakonom, što možda i nije slučajno. Bez obzira na to, ovakav nedomaćinski odnos prema drżavnoj imovini ukazuje na sumnju da su moćni pojedinci koji su presudno uticali na donošenje ove odluke to uradili u korist privatnog a na štetu javnog interesa. Zato sam zatražio od Agencije a ne od Privrednog suda da to istraži, nadam se prije nego što EPCG donese najavljenu odluku o raspodjeli dobiti na Skupštini društva koja će se vjerovatno zakazati sredinom jula. Ne bih stavio ruku u vatru da će mi Agencija dati za pravo, ali činjenice na koje ukazujem svakako neće promaći javnosti pa neka ona presudi.
MONITOR: Umjesto isplate 30-tak miliona za akcije Rudnika, šta je bio pravi način za integraciju dva akcionarska društva (EPCG i RUP)?
MIJOVIĆ: Vlada i A2A su kao partneri i akcionari sa dvotrećinskom većinom u EPCG i RUP mogli spojiti dva društva u jedno. Niko ne bi bio oštećen, samo bi Vlada malo više platila A2A da izađe iz ovako integrisane EPCG ali društvo ne bi ostalo bez 31 milion eura potrebnih za modernizaciju. Vlada je, međutim, prepustila mnogo manjem akcionaru Acu Đukanoviću da se uz A2A samoproglasi većinskim vlasnikom RUP-a, da bi zatim prihvatila njihovu ucjenjivačku ponudu/zahtjev da im otkupi akcije RUP po previsokoj cijeni od 6,4 eura, čime su izdali državu i njene interese.
MONITOR: Zašto većinski akcionari EPCG nijesu željeli da povedu priču u pravcu fer razmjene akcija, bez „ataka” na depozite Elektroprivrede?
MIJOVIĆ: Predstavnici Vlade, EPCG i RUP tvrdili su ovih dana da nije bilo potrebne saglasnosti akcionara, što je smiješno kada znamo strukturu vlasništva. Zašto bi se, uostalom, A2A, koja je jedina mogla da blokira ovu transakciju, bunila ako bi bila isplaćena od strane Vlade umjesto od EPCG? U fer iznosu, naravno, a ne onom koji izdaleka smrdi na korupciju.
MONITOR: A2A će u tom poslu dobiti iznos približno ravan onome što su prvo uzeli na ime konsultantskih usluga, a potom – u strahu od krivične odgovornosti – vratili na račune EPCG. Da li je to slučajnost?
MIJOVIĆ: Da li je to slučajnost ili ne, u normalnoj pravnoj državi bi utvrdilo tužilaštvo i sudovi. Lično, ne vjerujem niti znam nekoga ko vjeruje da će se, dok je ove vlasti, naše tužilaštvo i sudovi na taj način baviti ne samo ovim već i drugim poslovima pokrenutim nakon čudnih izmjena prvobitnog privatizacionog ugovora sa A2A iz kojih bi pored italijanskog partnera najveću korist mogao imati brat Mila Đukanovića.
MONITOR: Da li je otkup akcija RUP dio većeg, već ugovorenog aranžmana sa A2A o njihovom izlasku iz EPCG i Rudnika?
MIJOVIĆ: Da, to je samo dio znatno većeg tajnog aranžmana koji je, po svemu sudeći, ugovoren još u prvoj polovini 2016. a zatim djelimično formalizovan u julu iste godine novim, potpuno nepotrebnim ugovorom između Vlade i A2A. Tada su izbačeni ključni djelovi privatizacionog ugovora iz 2009. koji su štitili interese države, EPCG i njenih manjinskih akcionara. Svoju punu formu taj će aranžman, čija je suština organizovana pljačka nagomilanih depozita EPCG, dobiti tek nakon oktobarskih izbora te godine, kada su se stekli uslovi da se prizna kako neće biti najavljene zajedničke gradnje II Bloka termoelektrane Pljevlja.
MONITOR: Kako gledate na ideju da EPCG svojim novcem otkupi sopstvene akcije?
MIJOVIĆ: Ugovorom o realizaciji put opcije sa A2A koji je usvojila sinđina Skupština Crne Gore, država je natjerala EPCG da protivno interesu društva svojim novcem isplati Italijanima preko 120 miliona eura u naredne dvije godine za sopstvene akcije koje će, prema zakonu, biti poništene ako ne budu privatizovane u roku od 12 mjeseci. Pošto je takav ishod sasvim moguć, ako se za promjenu namjerava privući ozbiljan a ne of-šor investitor, EPCG će ostati i bez para i bez akcija koje će opet pripasti državi koja za njih nije dala ni cent.
Pored toga, iz EPCG se namjerava izvući skoro 80 miliona eura za kupovinu akciju RUP-a i raspodjelu (lažne) dobiti. Ovom brutalnom pljačkom koja neodoljivo asocira na organizovani kriminal, vrh DPS-a je definitivno potvrdio sumnje da mu je razvoj energetike posljednji a ne najviši razvojni prioritet.
MONITOR: Ima li Vlada već u vidu nekog novog investitora za Elektroprivredu?
MIJOVIĆ: S obzirom na to da se vrlo loš investicioni imidž naše zemlje i dalje pogoršava, čemu je uveliko doprinio neuspjeh patnerstva sa A2A, o dolasku ozbiljnih investitora iz evropskih i drugih razvijenih zapadnih zemalja nema ni govora dok se ovdje ne promijeni vladajuća garnitura. O tome sam ovih dana dobio dodatne potvrde od relevatnih sagovornika, pa je najvjerovatniji scenario da će vlast pokušati da u EPCG uvede nekog partnera iz zemalja regiona, Bliskog ili Dalekog Istoka sa čijim je čelnicima – kao sa sebi sličnima – već dobro ,,uhodala” poslovnu saradnju.
Uostalom, predsjednik Đukanović, stvarni gospodar države, to opredjeljenje više i ne krije pošto kaže da će Crna Gora graditi evropski kvalitet života sa ili bez EU. Da li je pravovremeno donio ovu odluku ili je, kao Sanader, malo zakasnio, ostaje da se vidi.
Zoran RADULOVIĆ