INTERVJU
DEJAN MIJOVIĆ, BIVŠI ČLAN BORDA I MALI AKCIONAR ELEKTROPRIVREDE: Organizovana pljačka depozita EPCG

Operaciju preuzimanja akcija Rudnika uglja (RUP) od strane Elektroprivrede (EPCG) za sada je, po svemu sudeći, samo usporilo opredjeljenje Vlade da zbog navodnog konflikta interesa prepusti anonimnom akcionaru sa 0,08 odsto vlasništva u EPCG da u ime države donese tu odluku, kaže u razgovoru za Monitor Dejan Mijović, ekonomski analitičar, bivši član borda i jedan od manjinskih akcionara EPCG koji su se na martovskoj Skupštini društva suprotstavili naumu o isplati više od 30 miliona eura akcionarima RUP-a. „Za svaku pohvalu su napori Vasilija Miličkovića da tužbom zaštiti javni interes, s tim što mnogi poznavaoci stanja našeg sudstva tvrde da privremene mjere ne bi bilo da je neki drugi sudija ili sutkinja, a ne Nataša Bošković, dobio/la ovaj predmet.”
MONITOR: Šta ste vi preduzeli?
MIJOVIĆ: Ja sam takođe, kao manjinski akcionar EPCG, u svojstvu zviždača i prije i nakon Skupštine akcionara održane 28. marta prijavio taj prekršaj i druge povezane sumnjive radnje Agenciji za sprečavanje korupcije. Ukazao sam na paradoks da je Vlada glasala za izvještaj Deloitte Touche Beograd o procjeni vrijednosti Rudnika, a da se istovremeno uzdržala od glasanja o kupovini akcija RUP-a iako nije bila, niti je mogla da bude, u konfliktu interesa prilikom raspolaganja državnom imovinom, tj. prilikom odlučivanja o podržavljenju Rudnika. Kao što ne bi bila da se radilo o njegovoj privatizaciji.
Naprotiv, Vlada nije smjela da prepusti da o državnoj imovini odlučuje zastupnik anonimnog vlasnika (preko custody računa) 0,08 odsto akcija EPCG, iza kojeg možda stoji baš neko ko zaista ima konflikt interesa, možda čak i neki manjinski vlasnici RUP-a!?
Tim povodom sam na sastanku u Agenciji dobio obavještenje da će oni ispitati moju prijavu, a možda je i proslijediti državnom tužilaštvu. Od tada je prošlo više od dva mjeseca, pa ne znam da li se Agencija i dalje njome bavi ili čeka da ,,prelomi” Privredni sud.
MONITOR: Može li Privredni sud spriječiti realizaciju pripremljenog plana ,,napada” na depozite EPCG?
MIJOVIĆ: To ćemo saznati narednih dana, možda vrlo brzo ako sud ukine privremenu mjeru i dozvoli otkup akcija Rudnika. Ja sam, nažalost, iz formalno pravnih razloga odustao od zahtjeva da Privredni sudi poništi Skupštinu akcionara od 30. decembra prošle godine na kojoj se odlučivalo o smanjenju kapitala i pokrivanju gubitaka društva, pri čemu sam se pozvao na povredu procedure o sazivanju Skupštine akcionara. To sam uradio jer nisam blagovremeno registrovao u CDA svoje akcije u EPCG, pa nisam imao pravo da glasam na toj sjednici. Ostaje ,,nada” da će reagovati Agencija za sprječavanje korupcije kojoj sam istovremeno prijavio povredu javnog interesa zbog odluke većinskih akcionara da se dobici EPCG od 53 miliona eura ne upotrijebe za pokrivanje akumuliranih gubitaka društva, kao što nalažu pravila domaćinskog poslovanja, već da se to uradi smanjenjem kapitala što može samo biti posljednje a nikako prvo sredstvo kojem se pribjegava za pokrivanje gubitaka.
Ta odluka je ne samo u suprotnosti sa dosadašnjom poslovnom praksom već predstavlja i loš presedan na koji bi se mogla pozivati i druga državna i privatna preduzeća, što je vrlo štetno po društvo.
MONITOR: Molim vas, precizirajte nam suštinu tog problema.
MIJOVIĆ: Ovim je otvorena mogućnost da se, umjesto za pokrivanje postojećih gubitka, ostvarena dobit podijeli u vidu dividendi akcionarima, čime bi EPCG ostala bez značajnog iznosa sredstava potrebnih za poslovanje.
Za razliku od drugih zemalja, pa i naših susjeda, ova problematika nije precizno regulisana zakonom, što možda i nije slučajno. Bez obzira na to, ovakav nedomaćinski odnos prema drżavnoj imovini ukazuje na sumnju da su moćni pojedinci koji su presudno uticali na donošenje ove odluke to uradili u korist privatnog a na štetu javnog interesa. Zato sam zatražio od Agencije a ne od Privrednog suda da to istraži, nadam se prije nego što EPCG donese najavljenu odluku o raspodjeli dobiti na Skupštini društva koja će se vjerovatno zakazati sredinom jula. Ne bih stavio ruku u vatru da će mi Agencija dati za pravo, ali činjenice na koje ukazujem svakako neće promaći javnosti pa neka ona presudi.
MONITOR: Umjesto isplate 30-tak miliona za akcije Rudnika, šta je bio pravi način za integraciju dva akcionarska društva (EPCG i RUP)?
MIJOVIĆ: Vlada i A2A su kao partneri i akcionari sa dvotrećinskom većinom u EPCG i RUP mogli spojiti dva društva u jedno. Niko ne bi bio oštećen, samo bi Vlada malo više platila A2A da izađe iz ovako integrisane EPCG ali društvo ne bi ostalo bez 31 milion eura potrebnih za modernizaciju. Vlada je, međutim, prepustila mnogo manjem akcionaru Acu Đukanoviću da se uz A2A samoproglasi većinskim vlasnikom RUP-a, da bi zatim prihvatila njihovu ucjenjivačku ponudu/zahtjev da im otkupi akcije RUP po previsokoj cijeni od 6,4 eura, čime su izdali državu i njene interese.
MONITOR: Zašto većinski akcionari EPCG nijesu željeli da povedu priču u pravcu fer razmjene akcija, bez „ataka” na depozite Elektroprivrede?
MIJOVIĆ: Predstavnici Vlade, EPCG i RUP tvrdili su ovih dana da nije bilo potrebne saglasnosti akcionara, što je smiješno kada znamo strukturu vlasništva. Zašto bi se, uostalom, A2A, koja je jedina mogla da blokira ovu transakciju, bunila ako bi bila isplaćena od strane Vlade umjesto od EPCG? U fer iznosu, naravno, a ne onom koji izdaleka smrdi na korupciju.
MONITOR: A2A će u tom poslu dobiti iznos približno ravan onome što su prvo uzeli na ime konsultantskih usluga, a potom – u strahu od krivične odgovornosti – vratili na račune EPCG. Da li je to slučajnost?
MIJOVIĆ: Da li je to slučajnost ili ne, u normalnoj pravnoj državi bi utvrdilo tužilaštvo i sudovi. Lično, ne vjerujem niti znam nekoga ko vjeruje da će se, dok je ove vlasti, naše tužilaštvo i sudovi na taj način baviti ne samo ovim već i drugim poslovima pokrenutim nakon čudnih izmjena prvobitnog privatizacionog ugovora sa A2A iz kojih bi pored italijanskog partnera najveću korist mogao imati brat Mila Đukanovića.
MONITOR: Da li je otkup akcija RUP dio većeg, već ugovorenog aranžmana sa A2A o njihovom izlasku iz EPCG i Rudnika?
MIJOVIĆ: Da, to je samo dio znatno većeg tajnog aranžmana koji je, po svemu sudeći, ugovoren još u prvoj polovini 2016. a zatim djelimično formalizovan u julu iste godine novim, potpuno nepotrebnim ugovorom između Vlade i A2A. Tada su izbačeni ključni djelovi privatizacionog ugovora iz 2009. koji su štitili interese države, EPCG i njenih manjinskih akcionara. Svoju punu formu taj će aranžman, čija je suština organizovana pljačka nagomilanih depozita EPCG, dobiti tek nakon oktobarskih izbora te godine, kada su se stekli uslovi da se prizna kako neće biti najavljene zajedničke gradnje II Bloka termoelektrane Pljevlja.
MONITOR: Kako gledate na ideju da EPCG svojim novcem otkupi sopstvene akcije?
MIJOVIĆ: Ugovorom o realizaciji put opcije sa A2A koji je usvojila sinđina Skupština Crne Gore, država je natjerala EPCG da protivno interesu društva svojim novcem isplati Italijanima preko 120 miliona eura u naredne dvije godine za sopstvene akcije koje će, prema zakonu, biti poništene ako ne budu privatizovane u roku od 12 mjeseci. Pošto je takav ishod sasvim moguć, ako se za promjenu namjerava privući ozbiljan a ne of-šor investitor, EPCG će ostati i bez para i bez akcija koje će opet pripasti državi koja za njih nije dala ni cent.
Pored toga, iz EPCG se namjerava izvući skoro 80 miliona eura za kupovinu akciju RUP-a i raspodjelu (lažne) dobiti. Ovom brutalnom pljačkom koja neodoljivo asocira na organizovani kriminal, vrh DPS-a je definitivno potvrdio sumnje da mu je razvoj energetike posljednji a ne najviši razvojni prioritet.
MONITOR: Ima li Vlada već u vidu nekog novog investitora za Elektroprivredu?
MIJOVIĆ: S obzirom na to da se vrlo loš investicioni imidž naše zemlje i dalje pogoršava, čemu je uveliko doprinio neuspjeh patnerstva sa A2A, o dolasku ozbiljnih investitora iz evropskih i drugih razvijenih zapadnih zemalja nema ni govora dok se ovdje ne promijeni vladajuća garnitura. O tome sam ovih dana dobio dodatne potvrde od relevatnih sagovornika, pa je najvjerovatniji scenario da će vlast pokušati da u EPCG uvede nekog partnera iz zemalja regiona, Bliskog ili Dalekog Istoka sa čijim je čelnicima – kao sa sebi sličnima – već dobro ,,uhodala” poslovnu saradnju.
Uostalom, predsjednik Đukanović, stvarni gospodar države, to opredjeljenje više i ne krije pošto kaže da će Crna Gora graditi evropski kvalitet života sa ili bez EU. Da li je pravovremeno donio ovu odluku ili je, kao Sanader, malo zakasnio, ostaje da se vidi.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg
MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.
Rat će se okončati, lideri će se rukovati.
Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;
ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu
MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.
Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života, teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju
MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?
PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.
U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.
Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.
MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?
PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.
Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.
MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?
PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.
Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.
Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.
MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?
PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.
Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.
Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.
Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.
MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?
PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.
Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.
Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.
Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.
Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi. Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.
Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.
Nismo čuli snažnu integrativnu ideju
MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?
PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.
Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju
MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?
PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.
Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.
Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.
Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja
MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?
PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.
Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS1 sedmica
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom