Povežite se sa nama

INTERVJU

ESAD BAJTAL, FILOZOF I SOCIOLOG IZ SARAJEVA: Trodecenijske etnolagarije

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta se trenutno kuva u političkom bosanskom loncu?
BAJTAL: Ništa novo i što već nije viđeno! Stari akteri političkog i životnog beznađa igraju prepoznatljivu politikantsko-prevarantsku etnoigru. Igru sluđivanja gladnih i do kože opljačkanih građana Bosne i Hercegovine. Čine to kontinuirano još od devedesetih godina prošlog stoljeća, a posebno dinamiziraju i podgrijavaju u vrijeme prljavih predizbornih kampanja kao što je i ova koja se nemilosrdno zahuktava na najgori mogući način.

Ključ razumijevanja te trodecenijske etnolagarije krije se u ozakonjenom, legaliziranom kriminalu. Tačnije u sprezi politike i kriminala. Kriminalizirane politike i politiziranog kriminala. A sve se odvija pod zastavom b-h-s klero-etničke priče o tobožnjoj zaštiti ugroženih nacija i njihovih nacionalnih interesa. Retorika je jedno, a stvarnost sasvim drugo. To znači sljedeće: u ravni praktičnih životnih odnosa i društvene raspodjele nacionalnog bogatstva, idejno tempirana priča o „nacionalnom interesu” završava kao – interesni nacionalizam. Ako to prevedemo u jezik zbilje i materijalne svakodnevice, biti nacionalista je vrlo isplativo zanimanje. Profesija bez škole i premca. Tačnije – krimi biznis, koji omogućuje enormno bogaćenje etnonacionalista. Bez ikakvog truda, rada, znanja i odgovornosti.

Dakle, na sceni su etnointeresne grupe koje se lažno predstavljaju kao političke stranke čiji voždovi i etnoklike oko njih, sistematskom pljačkom građana pune vlastite džepove.

MONITOR: Šta je osnovni problem bh. društva?
BAJTAL: Prije svega, odsustvo prava i pravne države, s jedne, i separatističke, još žive, velikodržavne secesionističke s-h politike Beograda i Zagreba, s druge strane. Pod krinkom specijalnih odnosa, nekada sofisticirano, a sada već sasvim otvoreno, te politike rade na destabilizaciji i razbijanju Bosne i Hercegovine, opstruirajući njen put u EU i ulazak u NATO. Čine to preko svojih antibosanskih eksponenata u Banjaluci i Mostaru, i njihovih totalitarno organizovanih stranaka i partija.

MONITOR: Postoji li politička snaga na koju se može ozbiljno računati da od BiH može izgraditi modernu, demokratsku državu?
BAJTAL: Građani bi morali biti ta snaga, jer se radi o njima, njihovim životima i budućnosti njihove djece. Nažalost, snagom patološki ostrašćenih etnomedija i oni su podijeljeni i razdruženi po istim klero i etnošavovima, po kojima i politike koje ih predvode i tobože zastupaju. Sve dok razdruženi etnopodanici, sistematski trovani besmislenom mržnjom, u odbranu svojih ljudskih prava ne ustanu kao združeni građani nema ovdje – ni demokratije, ni života, ni bolje budućnosti. U bolje sutra može ih povesti samo politička snaga, koja će naći načina da ih uvjeri u spremnost da pokrene proces društvene promjene u pravcu javnog, društvenog interesa, jasno se distancirajući od dosadašnjih politika ubleha, laži, obmana i samoobmana.

Koliko je ona realna danas i kada će to biti otvoreno je pitanje. Ogromna izborna apstinencija (40 do 60 odsto), poratnih godina izraz je ogromnog nepovjerenja građana u ovdašnje politike. Ta činjenica, uz izborni inženjering, olakšava ostajanje i opstajanje na vlasti onima koji su nas surovo pljačkali i opljačkali, egzistencijalno, ljudski i moralno opustošili. Tim prije što socijalno neosviještena, interesno razdrta (pseudo)ljevica (čast izuzecima) kroz svoje milionere, tajkune i reketaše ima prljave ruke zbog kojih joj najšira (građanska) javnost sve manje i manje vjeruje.

MONITOR: Zašto ljudi neće da glasaju?
BAJTAL: Najkraće, masovnim odbijanjem, da dođu na izbornu utakmicu, građani jasno poručuju da na izbornom terenu ne prepoznaju ni svoj tim ni svoje igrače. Nemaju za koga da navijaju, odnosno, glasaju. O tome bi ovdašnja ljevica, ako je ima, morala mnogo ozbiljnije da razmišlja nego što je to do sada činila.

MONITOR: Bakir Izetbegović kaže da se za podizanje životnog standarda treba strpjeti još osam godina…
BAJTAL: Građani strpljivo trpe već skoro trideset godina. A, eto, preporučuje im se i novih osam. Za konačni odgovor ostaje da čekamo oktobar i izborne rezultate. Iskustveno gledajući, nema velike nade za promjene, pa samim tim ni za strpljenjem preporučeni bolji standard.

MONITOR: Šta će BiH donijeti oktobarski izbori?
BAJTAL: Teško je nadati se bilo čemu novom. Pa, ipak, shodno nivou propasti, pljačke, politikantskog cinizma i prevara, kojima su bh. građani izloženi već skoro tri decenije, ništa nije nemoguće. Neozbiljno bi bilo spekulirati. Htjenje i želje su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Sačekajmo, dakle, oktobar i izborne rezultate.

MONITOR: Kako komentarišete odluku Centralne izborne komisije da mogu na izbore u BiH izaći i Šešeljevi radikali?
BAJTAL: To je pitanje za njih. Ali, moralno i logički gledano – da li još negdje u demokratskom svijetu, presuđeni ratni zločinci, imaju pravo izlaska na izbore i pri tom još u tuđoj zemlji, u kojoj krv njihovih dojučerašnjih masovnih zločina još nije prestala da se puši. O tempora o mores!

MONITOR: Sanja li i dalje Milorad Dodik ujedinjenje Republike Srpske i Srbije?
BAJTAL: On sanja šta sanja. I ima pravo da sanja. Ali, realno pitanje je koliko su na grbaču privredno i ekonomski propale Srbije dobro došle nove stotine hiljada nezaposlenih, gladnih, golih i bosih Dodikovih etnopodanika. Upravo zato svo svoje apsolutističko politikantstvo koje režimski provodi diljem manjeg bh. entiteta, Dodik je sveo na fantazije i referendume o otcjepljenju i ujedinjenju. Na, kao Milošević nekad, svađe i konflikte sa svim i svakim. Zaratio je sa „celim svetom”. Evo nekoliko primjera te vrste.

Evropski socijaldemokrati izbacili su njega i njegovu stranku iz svojih redova. Američka administracija drži ga na zloglasnoj crnoj listi. U zavadi je sa entitetskim reformskim snagama (SzP), sa NATO-om, sa OHR-om, sa EU, sa visokim predstavnikom. I konačno, sa vlastitim građanima koji jedini spas od životnih nevolja i poniženja u koje ih je doveo nalaze u masovnim samoubistvima. Sve po onoj poznatoj: „Bolje grob nego rob”.

Samo prošle godine, prema zvaničnom izvještaju njegove policije, u manjem entitetu izvršeno je 207 samoubistava. Najčešći način izvršenja, kako piše Glas Srpske (18. 6. 2018) je vješanje (111) i upotreba vatrenog oružja (51). U pogledu spola počinioca, 74,9 odsto su muškarci i 25,1 odsto žene. Prema starosnoj strukturi, počinioci su u 73,4 odsto slučajeva stariji od 50 godina.

Dakle, ubijaju se zreli, životno iskusni („stariji od 50 godina”), gladni, goli i bosi, egzistencijalno poraženi i poniženi ljudi, shvativši da pod Dodikovom vlašću nema nikakve nade ni spasa. Potpuno svjestan da ih, niti zna, niti može, izvući iz živog blata propasti u koje ih je bacio, ostaju mu u samo himerička obećanja gornje vrste i sistematska opstrukcija u svrhu disfunkcionalizacije države.

MONITOR: Čim se raspišu izbori tražit ćemo revitalizaciju Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, rekao je nedavno Mario Karamtić, predsjednik HSS-a u BiH i izaslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
BAJTAL: Da. Ali, nije to rekao Karamatić. On je, kao Čovićev poslušnik, samo izgovorio ono što je trebalo da izgovori. On sam nesposoban je, ne samo za smislenu, nego i za krajnje besmislenu rečenicu, poput ove koju navodite. Uostalom, izgovoriti tako nešto nakon svih haških presuda o „udruženom zločinačkom poduhvatu”, u ime te Herceg-Bosne, veći je zločin i od već osuđenog zločina. To neskriveno i opasno prizivanje krvave prošlosti na javnu i političku scenu BiH ima samo jedan cilj: izbjeći priču o egzistencijalno poraznim rezultatima HDZ vladavine, sa čijih prostora građani hametice bježe širom bijelog svijeta, spašavajući se od politike čovića, karamatića i njima sličnih velikonacionalista. Kakvu dakle politiku očekivati od ljudi takvog mentalnog nereda u njihovim glavama.

MONITOR: Zbog čega su se Izetbegović i Erdogan tako zbližili?
BAJTAL: Zbog istog onoga zbog čega se Dodik zbližio s Vučićem, a obojica s Putinom. Odnosno, i sa druge, idejno paralelne strane – Čović s Kolindom, i oboje, također uz Vučića, s Putinom. Ovdje su u modi konformizam i strani mentori, koji svoje unutrašnje ili međunarodne geopolitičke račune (Rusija, Turska), sviđaju preko leđa balkanskih naroda i njihovih podanički poslušnih vazala. Ništa novo. Veliki Majstori nereda i beznađa oduvijek su ovdje, na Balkanu, najlakše nalazili svoje sluge i irgače.

Sveprisutni izborni inženjering

MONITOR: Može li medijska mašinerija nacionalnih partija i manipulisanje građanima zaustaviti pobjedu građanskih politika?
BAJTAL: Ne radi se samo o medijskoj mašineriji, koja je, objektivno, manji i nevažniji dio njihove izborne moći. Postoji nešto mnogo ozbiljnije i izborno rezultatski opasnije. Godinama, javno, tragom logičke argumentacije, opominjem na sveprisutni izborni inženjering i nevalidnost izbornih rezultata u kontekstu sveopšte propasti produkovane etnopolitikantaskom vladavinom b-h-s trojstva. Ukratko, nije logično da ljudi uporno biraju one koji ih lažu i upropaštavaju do te mjere da smo danas društvo sa najmanjom kupovnom moći u Evropi, a na indeksu korupcije i mita – prvi na planeti. I da s druge strane, svjedočimo enormnom i uz to nezakonito stečenom bogatstvu etnovoždova i njihove svite. O čemu se onda radi?

Odgovor i potvrdu mojih sumnji dobili smo nedavno skupštinskim, javnim i izričitim odbijanjem HDZ-a i SNSD-a da se, zarad valjanosti i objektivnosti izbornih rezultata, uvede elektronska kontrola izbornog glasanja. Ako je sve legalno, i ako je sve u redu, ako nema izbornih prevara, kako nas, uprkos kontinuiranim dokazima (kupovina glasova, desetine hiljada bačenih i nađenih izbornih listića… itd. itd.) uporno ubjeđuju, čemu protivljenje elektronskoj kontroli? Upravo obrnuto: onaj ko se smatra povrijeđenim javnim rezervama i sumnjama u njegov izborni rezultat sam bi trebalo da je traži. I da, konačno, baš njome potvrdi stvarnost i istinitost vlastitog izbornog ponašanja i poštenja.

Šutnja akademske zajednice

MONITOR: Jednom ste rekli da je akademska zajednica u BiH u institucionalnom smislu antiintelektualna i konformistička. Je li takva i danas?
BAJTAL: To najbolje ta zajednica zna. Činjenica je da joj kritička javnost i angažovana inteligencija već godinama prigovara upravo to o čemu me pitate. I da je šutnja te zajednice jedini poznati odgovor na sve to. Ostavimo, dakle, našim čitaocima da sami, svako za sebe, donese logičan zaključak! Mudrome dovoljno!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo