Povežite se sa nama

INTERVJU

ESAD BAJTAL, FILOZOF I SOCIOLOG IZ SARAJEVA: Trodecenijske etnolagarije

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta se trenutno kuva u političkom bosanskom loncu?
BAJTAL: Ništa novo i što već nije viđeno! Stari akteri političkog i životnog beznađa igraju prepoznatljivu politikantsko-prevarantsku etnoigru. Igru sluđivanja gladnih i do kože opljačkanih građana Bosne i Hercegovine. Čine to kontinuirano još od devedesetih godina prošlog stoljeća, a posebno dinamiziraju i podgrijavaju u vrijeme prljavih predizbornih kampanja kao što je i ova koja se nemilosrdno zahuktava na najgori mogući način.

Ključ razumijevanja te trodecenijske etnolagarije krije se u ozakonjenom, legaliziranom kriminalu. Tačnije u sprezi politike i kriminala. Kriminalizirane politike i politiziranog kriminala. A sve se odvija pod zastavom b-h-s klero-etničke priče o tobožnjoj zaštiti ugroženih nacija i njihovih nacionalnih interesa. Retorika je jedno, a stvarnost sasvim drugo. To znači sljedeće: u ravni praktičnih životnih odnosa i društvene raspodjele nacionalnog bogatstva, idejno tempirana priča o „nacionalnom interesu” završava kao – interesni nacionalizam. Ako to prevedemo u jezik zbilje i materijalne svakodnevice, biti nacionalista je vrlo isplativo zanimanje. Profesija bez škole i premca. Tačnije – krimi biznis, koji omogućuje enormno bogaćenje etnonacionalista. Bez ikakvog truda, rada, znanja i odgovornosti.

Dakle, na sceni su etnointeresne grupe koje se lažno predstavljaju kao političke stranke čiji voždovi i etnoklike oko njih, sistematskom pljačkom građana pune vlastite džepove.

MONITOR: Šta je osnovni problem bh. društva?
BAJTAL: Prije svega, odsustvo prava i pravne države, s jedne, i separatističke, još žive, velikodržavne secesionističke s-h politike Beograda i Zagreba, s druge strane. Pod krinkom specijalnih odnosa, nekada sofisticirano, a sada već sasvim otvoreno, te politike rade na destabilizaciji i razbijanju Bosne i Hercegovine, opstruirajući njen put u EU i ulazak u NATO. Čine to preko svojih antibosanskih eksponenata u Banjaluci i Mostaru, i njihovih totalitarno organizovanih stranaka i partija.

MONITOR: Postoji li politička snaga na koju se može ozbiljno računati da od BiH može izgraditi modernu, demokratsku državu?
BAJTAL: Građani bi morali biti ta snaga, jer se radi o njima, njihovim životima i budućnosti njihove djece. Nažalost, snagom patološki ostrašćenih etnomedija i oni su podijeljeni i razdruženi po istim klero i etnošavovima, po kojima i politike koje ih predvode i tobože zastupaju. Sve dok razdruženi etnopodanici, sistematski trovani besmislenom mržnjom, u odbranu svojih ljudskih prava ne ustanu kao združeni građani nema ovdje – ni demokratije, ni života, ni bolje budućnosti. U bolje sutra može ih povesti samo politička snaga, koja će naći načina da ih uvjeri u spremnost da pokrene proces društvene promjene u pravcu javnog, društvenog interesa, jasno se distancirajući od dosadašnjih politika ubleha, laži, obmana i samoobmana.

Koliko je ona realna danas i kada će to biti otvoreno je pitanje. Ogromna izborna apstinencija (40 do 60 odsto), poratnih godina izraz je ogromnog nepovjerenja građana u ovdašnje politike. Ta činjenica, uz izborni inženjering, olakšava ostajanje i opstajanje na vlasti onima koji su nas surovo pljačkali i opljačkali, egzistencijalno, ljudski i moralno opustošili. Tim prije što socijalno neosviještena, interesno razdrta (pseudo)ljevica (čast izuzecima) kroz svoje milionere, tajkune i reketaše ima prljave ruke zbog kojih joj najšira (građanska) javnost sve manje i manje vjeruje.

MONITOR: Zašto ljudi neće da glasaju?
BAJTAL: Najkraće, masovnim odbijanjem, da dođu na izbornu utakmicu, građani jasno poručuju da na izbornom terenu ne prepoznaju ni svoj tim ni svoje igrače. Nemaju za koga da navijaju, odnosno, glasaju. O tome bi ovdašnja ljevica, ako je ima, morala mnogo ozbiljnije da razmišlja nego što je to do sada činila.

MONITOR: Bakir Izetbegović kaže da se za podizanje životnog standarda treba strpjeti još osam godina…
BAJTAL: Građani strpljivo trpe već skoro trideset godina. A, eto, preporučuje im se i novih osam. Za konačni odgovor ostaje da čekamo oktobar i izborne rezultate. Iskustveno gledajući, nema velike nade za promjene, pa samim tim ni za strpljenjem preporučeni bolji standard.

MONITOR: Šta će BiH donijeti oktobarski izbori?
BAJTAL: Teško je nadati se bilo čemu novom. Pa, ipak, shodno nivou propasti, pljačke, politikantskog cinizma i prevara, kojima su bh. građani izloženi već skoro tri decenije, ništa nije nemoguće. Neozbiljno bi bilo spekulirati. Htjenje i želje su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Sačekajmo, dakle, oktobar i izborne rezultate.

MONITOR: Kako komentarišete odluku Centralne izborne komisije da mogu na izbore u BiH izaći i Šešeljevi radikali?
BAJTAL: To je pitanje za njih. Ali, moralno i logički gledano – da li još negdje u demokratskom svijetu, presuđeni ratni zločinci, imaju pravo izlaska na izbore i pri tom još u tuđoj zemlji, u kojoj krv njihovih dojučerašnjih masovnih zločina još nije prestala da se puši. O tempora o mores!

MONITOR: Sanja li i dalje Milorad Dodik ujedinjenje Republike Srpske i Srbije?
BAJTAL: On sanja šta sanja. I ima pravo da sanja. Ali, realno pitanje je koliko su na grbaču privredno i ekonomski propale Srbije dobro došle nove stotine hiljada nezaposlenih, gladnih, golih i bosih Dodikovih etnopodanika. Upravo zato svo svoje apsolutističko politikantstvo koje režimski provodi diljem manjeg bh. entiteta, Dodik je sveo na fantazije i referendume o otcjepljenju i ujedinjenju. Na, kao Milošević nekad, svađe i konflikte sa svim i svakim. Zaratio je sa „celim svetom”. Evo nekoliko primjera te vrste.

Evropski socijaldemokrati izbacili su njega i njegovu stranku iz svojih redova. Američka administracija drži ga na zloglasnoj crnoj listi. U zavadi je sa entitetskim reformskim snagama (SzP), sa NATO-om, sa OHR-om, sa EU, sa visokim predstavnikom. I konačno, sa vlastitim građanima koji jedini spas od životnih nevolja i poniženja u koje ih je doveo nalaze u masovnim samoubistvima. Sve po onoj poznatoj: „Bolje grob nego rob”.

Samo prošle godine, prema zvaničnom izvještaju njegove policije, u manjem entitetu izvršeno je 207 samoubistava. Najčešći način izvršenja, kako piše Glas Srpske (18. 6. 2018) je vješanje (111) i upotreba vatrenog oružja (51). U pogledu spola počinioca, 74,9 odsto su muškarci i 25,1 odsto žene. Prema starosnoj strukturi, počinioci su u 73,4 odsto slučajeva stariji od 50 godina.

Dakle, ubijaju se zreli, životno iskusni („stariji od 50 godina”), gladni, goli i bosi, egzistencijalno poraženi i poniženi ljudi, shvativši da pod Dodikovom vlašću nema nikakve nade ni spasa. Potpuno svjestan da ih, niti zna, niti može, izvući iz živog blata propasti u koje ih je bacio, ostaju mu u samo himerička obećanja gornje vrste i sistematska opstrukcija u svrhu disfunkcionalizacije države.

MONITOR: Čim se raspišu izbori tražit ćemo revitalizaciju Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, rekao je nedavno Mario Karamtić, predsjednik HSS-a u BiH i izaslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
BAJTAL: Da. Ali, nije to rekao Karamatić. On je, kao Čovićev poslušnik, samo izgovorio ono što je trebalo da izgovori. On sam nesposoban je, ne samo za smislenu, nego i za krajnje besmislenu rečenicu, poput ove koju navodite. Uostalom, izgovoriti tako nešto nakon svih haških presuda o „udruženom zločinačkom poduhvatu”, u ime te Herceg-Bosne, veći je zločin i od već osuđenog zločina. To neskriveno i opasno prizivanje krvave prošlosti na javnu i političku scenu BiH ima samo jedan cilj: izbjeći priču o egzistencijalno poraznim rezultatima HDZ vladavine, sa čijih prostora građani hametice bježe širom bijelog svijeta, spašavajući se od politike čovića, karamatića i njima sličnih velikonacionalista. Kakvu dakle politiku očekivati od ljudi takvog mentalnog nereda u njihovim glavama.

MONITOR: Zbog čega su se Izetbegović i Erdogan tako zbližili?
BAJTAL: Zbog istog onoga zbog čega se Dodik zbližio s Vučićem, a obojica s Putinom. Odnosno, i sa druge, idejno paralelne strane – Čović s Kolindom, i oboje, također uz Vučića, s Putinom. Ovdje su u modi konformizam i strani mentori, koji svoje unutrašnje ili međunarodne geopolitičke račune (Rusija, Turska), sviđaju preko leđa balkanskih naroda i njihovih podanički poslušnih vazala. Ništa novo. Veliki Majstori nereda i beznađa oduvijek su ovdje, na Balkanu, najlakše nalazili svoje sluge i irgače.

Sveprisutni izborni inženjering

MONITOR: Može li medijska mašinerija nacionalnih partija i manipulisanje građanima zaustaviti pobjedu građanskih politika?
BAJTAL: Ne radi se samo o medijskoj mašineriji, koja je, objektivno, manji i nevažniji dio njihove izborne moći. Postoji nešto mnogo ozbiljnije i izborno rezultatski opasnije. Godinama, javno, tragom logičke argumentacije, opominjem na sveprisutni izborni inženjering i nevalidnost izbornih rezultata u kontekstu sveopšte propasti produkovane etnopolitikantaskom vladavinom b-h-s trojstva. Ukratko, nije logično da ljudi uporno biraju one koji ih lažu i upropaštavaju do te mjere da smo danas društvo sa najmanjom kupovnom moći u Evropi, a na indeksu korupcije i mita – prvi na planeti. I da s druge strane, svjedočimo enormnom i uz to nezakonito stečenom bogatstvu etnovoždova i njihove svite. O čemu se onda radi?

Odgovor i potvrdu mojih sumnji dobili smo nedavno skupštinskim, javnim i izričitim odbijanjem HDZ-a i SNSD-a da se, zarad valjanosti i objektivnosti izbornih rezultata, uvede elektronska kontrola izbornog glasanja. Ako je sve legalno, i ako je sve u redu, ako nema izbornih prevara, kako nas, uprkos kontinuiranim dokazima (kupovina glasova, desetine hiljada bačenih i nađenih izbornih listića… itd. itd.) uporno ubjeđuju, čemu protivljenje elektronskoj kontroli? Upravo obrnuto: onaj ko se smatra povrijeđenim javnim rezervama i sumnjama u njegov izborni rezultat sam bi trebalo da je traži. I da, konačno, baš njome potvrdi stvarnost i istinitost vlastitog izbornog ponašanja i poštenja.

Šutnja akademske zajednice

MONITOR: Jednom ste rekli da je akademska zajednica u BiH u institucionalnom smislu antiintelektualna i konformistička. Je li takva i danas?
BAJTAL: To najbolje ta zajednica zna. Činjenica je da joj kritička javnost i angažovana inteligencija već godinama prigovara upravo to o čemu me pitate. I da je šutnja te zajednice jedini poznati odgovor na sve to. Ostavimo, dakle, našim čitaocima da sami, svako za sebe, donese logičan zaključak! Mudrome dovoljno!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo