Povežite se sa nama

INTERVJU

VASILIJE MILIČKOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA MANJINSKIH AKCIONARA EPCG: Smrt vladavine prava

Objavljeno prije

na

Razgovor sa Vasilijem Miličkovićem, predsjednikom Udruženja manjinskih akcionara EPCG koji je na sudu osporio odluku Skupštine EPCG o otkupu lokacija Rudnika uglja u Pljevljima (RUP) počeli smo nedugo nakon što je objelodanjena informacije da je Vijeće Privrednog suda preinačilo odluku sutkinje Nataše Bošković o privremenoj zabrani trgovine akcijama RUP-a. Prije nego što je intervju završen, okončana je operacija Rudnik. Nešto više od 31,3 miliona sa računa EPCG prebačeno je na račune doskorašnjih vlasnika 96,8 odsto akcija RUP-a (prednjačili su A2A, država i Aco Đukanović). Nijesmo mi, dakle, bili toliko spori koliko su Komisija za tržište kapitala i Centralna depozitarna agencija bile brze da, praktično za jedan dan, obave sporni posao.
MILIČKOVIĆ: Čitav državni aparat se u zadnje dvije godine stavio u funkciju plana da akcije Rudnika uglja, silom na sramotu, prodaju Elektroprivredi. I tako, umjesto da vlasnici akcija u RUP i krivično odgovaraju zbog desetogodišnjeg neplaćanja poreza i doprinosa ,oni su danas nagrađeni sa više od 30 miliona eura. Zahvaljujući, između ostalog, i Vijeću sudija Privrednog suda i samom predsjedniku tog suda Blažu Jovaniću. Preinačenjem Odluke o zabrani prometovanja akcijama RUP do konačne presude, koju je donijela sudija tog suda Nataša Bošković, glavni akcionari Rudnika napunili su džepove a država je oštećena za 80 miliona.

Moj zahtjev za privremenom mjerom zabrane prometovanja akcijama RUP do konačne i pravosnažne presude naišao je na razumijevanje kod sudije Bošković ali, nažalost, i na tvrdi otpor kod njenih kolega sudija: Nataše Sekulić, Ivana Kovačevića i Miodraga Anđelića koji su sačinjavali Vijeće suda na čijem čelu se nalazi Blažo Jovanić, blizak prijatelj Aca Đukanovića, jednog od zainteresovanih akcionara koji nijesu dozvolili da dođe do ročišta, nijesu dozvolili da pravna država kroz institucije sistema odgovori da li je zamišljena transakcija zakonita i moguća. Crnogorska javnost treba da zna da su sudije Sekulić, Anđelić, Kovačević i Jovanić svjesni ogromnih štetnih posljedica po državu i građane Crne Gore. Ali su savili kičmu,preinačili odluku sudije Bošković, obesmislili predstojeći sudski postupak i omogućili nesvakidašnju pljačku državne imovine.

MONITOR: Koliko je sporna činjenica da ste o toj odluci obaviješteni nakon podnošenja zahtjeva za izuzeće Vijeća i predsjednika Privrednog suda?
MILIČKOVIĆ: Ja sam u ovom procesu kao stranka od samoga starta bio šikaniran zajedno sa mojim advokatom. Onemogućen mi je uvid u spise predmeta kao i druga prava, tako da mi nikakve urgencije i pisani podnesci nijesu pomagali. Zato sam bio prisiljen da tražim izuzeće Sudskog vijeća i predsjednika Jovanića (u jutarnjim satima u petak 15. juna), a sve sa ciljem da dočekamo 25. jun i zakazano ročište na kome bi ukrstili argumente… Ali ni druga strana nije spavala. Rješenje o preinačenju odluke koju je ranije donijela sutkinja Bošković ekspresno i protiv zakonito dostavljeno je Komisiji za tržište kapitala. Ona filmskom brzinom donosi Rješenje o brisanju prvobitne zabrane i objavljuje ga na svom sajtu – četiri sata prije nego što kurir Privrednog suda meni uruči Rješenje Vijeća. To jasno govori o bitnim povredama sudskog postupka i zakulisnim radnjama Sudskog vijeća, Komisije i tužene stranke. Iako Komisija (nekadašnja KHOV) nije stranka u postupku oni su cijeli dan prije mene dobili Rješenje Sudskog vijeca kako bi i oni upalili zeleno svjetlo za pljačku. Rješenje je meni dostavljeno post festum, oko 14h, više na znanje,što samo može u državi u kojoj je umrla vladavina prava.

MONITOR: Novac je već isplaćen. Šta dalje?
MILIČKOVIĆ: Da je sreće pitanje što dalje bi bilo pravo pitanje za lidere opozicije. Ovo je prevashodno njihov posao, oni su ti koji ne smiju dozvoliti braći Đukanović ovako bahato ponašanje. Ovaj slučaj je lakmus papir za vladavinu prava. I pored toga što je novac podijeljen, opozicija može i mora – i to baš kroz Đukanovićeve institucije sistema – pokazati da Crna Gora ima šansu, da ima nade za pravnu državu jer je slučaj toliko ogoljen i obesmišljen da je situacija prosto neodrživa. Ubijeđen sam da će i Đukanovićeve sudije kroz sudski postupak podići bijelu zastavu. Dakle, vredi se i dalje boriti.

MONITOR: Šta je to što dalje očekujete u Privrednom sudu i može li se bilo koji sud ispriječiti pred akcijom koja je ovako dugo i temeljno pripremana na najvišem nivou?
MILIČKOVIĆ: Samo su bez sudskog postupka braća Đukanović i njihov omiljeni partner A2A mogli prodati mrtvo tele za rasnoga bika i strpati milione u džep. Zato su sve učinili da do suđenja ni pred njihovim sudovima i sudijama ne dođe,jer je potpuno jasno da niko ne može presuditi u njihovu korist. Veliku uslugu im je učinjelo Vijeće sudija Jovanićevog suda, ali ja se nadam za kratko.

MONITOR: Izgleda da ste ponovo u situaciji da novac EPCG branite od njenog menadžmenta i većinskog vlasnika?
MILIČKOVIĆ: Crna Gora je zemlja čuda,pa su takve situacije postale normalne, narod se prosto navikao na to ludilo. Kao akcionar EPCG sam punih šest godina branio firmu od lopovluka njenog bivšeg menadžmenta iz A2A kroz Đukanovićeve institucije i da se nijesam obratio talijanskom tužiocu ostali bi smo bez tih 17 miliona eura. Izgleda da moram opet EPCG braniti i od domaćeg menadžmenta i od same Vlade. Vaninstitucionalna moć braće Đukanović je toliko jaka da im se izgleda niko u državi ne može suprotsaviti. Ovaj slučaj to najbolje odslikava,sve je počelo nezakonitim i nedozvoljenim ponašanjem direktora Uprave prihoda koji godinama nije smio primijeniti zakon i blokirati RUP zbog 15 miliona poreskog duga koji se godinama tolerisao. Zbog RUP se decembra 2016. donose neustavne i diskriminatorske Izmjene poreskog zakona (u narodu poznat kao tajkunski zakon). DPS poslanici su ga jednoglasno usvojili i omogućili dalju farsu – da dva akcionara RUP Aco Đukanovic i Oreste Bramanti (A2A) pošalju nedozvoljenu i ucjenjivačku ponudu Bordu direktora EPCG u kome sjedi i sam Oreste Bramanti (A2A) koji je zelio da trguje sam sa sobom.Kako taj Bord direktora u EPCG na čelu sa Srđanom Kovačevićem odbija tu ucjenjivačku ponudu, Bramanti i Đukanović smjenjuju neposlušne kadrove i dovode svoje. Angažuje se revizorska kuća Diloite da uradi poželjnu procjenu. I farsa se nastavlja po planu…

MONITOR: Da li bi ovo mogao biti tek početak pražnjenja depozita sa računa EPCG?
MILIČKOVIĆ: Ovo je u najmanju ruku zločin prema građanima i državi Crnoj Gori. Dati prioritet zadovoljenju tajkunskih zahtjeva na uštrb instant raskida ugovora sa kompanijom A2A je po definiciji veleizdaja državnih interesa. Slijedi otkup sopstvenih akcija od strane EPCG koje neće imati kupca pa će se za taj iznos – godišnje 50 miliona eura – uvećavati akcionarski udio države u EPCG, a isplaćivati kompanija A2A.

MONITOR: Prethodni pokušaj pljačke 12 miliona eura uspjeli ste da spriječite. Da li vam je neko zahvalio na tome?
MILIČKOVIĆ: U Crnoj Gori se ne prašta uspjeh pojedinca,pa čak ni onaj koji se tiče opšteg interesa. Zahvalnost građana mi je vrlo brzo došla podrškom 1000 građana na predsjedničkim izborima. Nešto slično se desilo i dr Božidaru Vujičiću iz Budve koji je u budžet Opštine uspio povratiti opljačkanih 19 miliona a sugrađani mu na izborima taj gest nagradili sa 100 glasova podrške – nedovoljno da bude odbornik. Tako se Crnogorci zahvaljuju svojim sugrađanima, na taj način cijene pojedinca kome je društveni interes ispred ličnog.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo