Nijesmo bili prijatelji. Jednostavno nijesmo imali vremena ni šanse da postanemo. Bili smo sezonci za šankom u simpatičnoj kafani koju su opsijedali andegraund snobovi, jer su oni izistinski, pravi, rasni, odavno napustili provinciju u potrazi za idolima. Jednom je rekao da je sa prvim lakše izaći na kraj, jer su im manje ambicije, kraća pamet, a duži kosa i nokti. Znao je da sam umjetnik, pa me je jedne prilike upitao šta mislim o Danilu Kišu, jer njegovu Grobnicu za Borisa Davidoviča čita iznova sa istim žarom. Potrefilo se da sam upravo to djelo adaptirao za pozorište, i tako smo imali o čemu da pričamo. Dragec, tako sam ga zvao, bio je poseban. Nije larmao dok je pričao o Jevrejinu kojeg su svojatali Crnogorci, periodično. Kao i ostale, uostalom, uzdahnuo bi. Uvijek bi mi napravio mjesta za šankom ukoliko bih okasnio da zauzmem svoj položaj. Imao je milu djevojku, kojoj uprkos hard roku ili panku, nije zabijao nos u ušnu školjku da bi ga čula, kao ni ona njemu jezik da bi ga osjetila. Pili su crno pivo i čitali sa usana. Uvijek prisni, nikada nepristojni. Dragec, tako sam ga zvao, bio je običan. To što smo bili daleki rođaci jednom ili dva puta samo pomenuli i više nikad. Elem, moja daleka rođaka je bila njegova baka. Iako nije dobila orden narodnog heroja zbog toga što je zadavila rođenu bebu koja je plakala od studeni i gladi u pećini kako bi spasila čitav zbjeg od fašista, čitav grad je smatrao heroinom. Za razliku od drugih koji bi od te slave obilato uživali u antifašizmu, on nije volio ni da se pomene. Bio je izvanredan slučaj za Sondija, ispostaviće se kasnije. Koliki je procentat u kolektivnom nesvjesnom porodičnog osviješćeno-neosviješćenog, đavo bi ga znao, ali u Dragecovom slučaju je veliki… Dragec, tako sam ga zvao, bio je drugačiji.
– Pohapšena Uprava za…- pročitao sam jednog jutra u jednom tabloidu.
Pored nesrećnog naslova, jer Uprava za… nije mogla biti uhapšena, kao ni dom zdravlja, ili javna ustanova, zapanjila me Dragecova fotografija, pored nekih njuški, čije su fotografije bile veće i jasnije. Dragec je i u novinama, kao u kafani, bio neupadljiv i bojažljiv. Dragec, tako sam ga zvao, bio je svoj. Upravo sam podigao pogled na šankera da podijelim sa njim iznenađenje, kad mi je Dragec, glavom i bradom, dobacio sjedajući pored mene:
– Nijesu me novinari ni pozvali da pitaju o čemu se radi, a samo sam dao izjavu u svojstvu građanina. No, koga briga, sad sam lopov. Ja ili oni? Oni kradu moj mir, moje poštenje, moj spokoj…
– Čuveno neovisno i objektivno novinarstvo… – pokušao sam ironijom da se izvadim iz jame čuđenja.
– Maloprije sam na FB postu moje drugarice N. K. pročitao da je
Danilo Kiš, oktobra 1988. u razgovoru sa Radmilom Popović rekao: ,,Novinari ubeđuju sebe da sve znaju, a u stvari, niti znaju niti se trude da imaju svoj stav o nekom problemu. Oni, uglavnom, misle tuđom glavom i sve prilagođavaju svom interesu. Eto, ovih sam dana bio u Titogradu. Sjatili se novinari oko mene. Majka mi je Crnogorka i ja sa nekom vrstom sentimenta prihvatam intervju za neki njihov list. Pitaju me: ta kakva su vaša sjećanja na Cetinje, te kakvu sliku nosite o tom vremenu… te ovo, te ono. Kažem im da sam u toj svojoj ranoj mladosti na Cetinju osetio nepravde i uočio deformacije novog sistema, pričao sam im još neke zanimljivosti iz života, a oni, seronje, objavili potpuno sporedne stvari. Sestra me pita zašto sam to dozvolio. Nisam ja upravljao njihovim profesionalnim – neprofesionalnim odnosom prema poslu kojim se bave. Od svega toga mi je muka. Ne smem ni da se setim koliko je sve to u našem novinarstvu jadno.”
– Priča je dobra, pa iako nije istinita. – rekao sam, zadovoljan što bi me uvijek obradovao nečim novim o Kišu.- Nijesam to prije čuo.
– Nijesam ni ja prije bio lopov. Ali, kad ti se desi tako nešto onda primjećuješ srodne stvari. Kad si prehlađen vidiš tek koliko ih je prehlađenih. Kad se povrijediš na fudbalu tek onda spaziš koliko ih cota. Kad ti izraste čir na obrazu, tek onda primijetiš koliko je bubuljičavih… Tek kad postaneš lopov, tek onda spoznaš koliko su svi pošteni, a ti si jedini lopov…
– – Dragec, tako sam ga zvao, bio je inteligentan momak iz kraja.
– Ali ti nijesi lopov… Bar dok se ne dokaže – pokušao sam da budem šaljiv, našto me je pogledao prazno. Nikad nijesam vidio prazniji pogled. Zjenice više nije imao. To nijesu bile oči, to je bio presahli bunar, čijim zidovima su visili uspavani slijepi miševi, čekajući mrak da ožive.
– Znam da nijesam, ali ne znaju drugi… Sinoć sam sanjao tatu i mamu.
Bili su živi. U Igalu. Plivali su, a ja sam jurio pontom. Oni su uzvikivali: Skoči, Dragec, skoči… Tada sam skočio, ali nijesam naučio da plivam…
Otišao je prije nego što je naručio piće. Poguren kao i uvijek, a ne više tako srećan kao kad je grlio milu djevojku. Dragec, tako sam ga zvao, bio je previše dobar za ovo vrijeme. Kao krivac sam zgužvao novine i bacio ih u kantu za đubre pored zapanjenog šankera. Osjećao sam se kao bijednik koji se naslađuje mukama svojih poznanika, zajedno sa javnim mnenjem, uvijek gladnim skandala i spektakla. Poslije direktnog prenosa bombardovanja SR Jugoslavije mislio sam da nikad više ništa neće moći biti interesantno. No, tek poslije toga se provalio čir iz kojeg su kuljali skandali na našim prostorima.
– Skoči, Dragec, skoči, – tutnjelo mi je u glavi dok sam posmatrao leš pokriven bijelim čaršavom. Sa krova šestospratnice su virili policajci kao nekada snajperisti kada bi državnici prolazili ulicama slaveći neki jubilej. Okolo su se muvale komšije i komšinice, uzdisali i tiho prepričavali jutrošnje novine. Niko nije plakao. Nikog nije ni imao. Mila djevojka je negdje pokušavala da se probudi iz lošeg sna. Iz noćne more. Ta, sve je to naivno, to diže tiraž i ništa više. Ali Dragec, tako sam ga zvao, nije volio da diže tiraž. Dragec nije naučio da pliva ni poslije toliko trčanja, ali je skočio sa šestospratnice.
Tabloidi sjutri dan nijesu izvijestili o Dragecovom samoubistvu. Ni preksjutri… Ni do dan danas. Dragec, tako sam ga zvao, i u smrt je otišao na svoj način.
Obrad NENEZIĆ