-My name is Kučka – rekla je drsko prilikom upoznavanja. Bilo je kasno, polupoznato društvo, pab u kom su promicale usporene prilike, mamurluk koji je prijetio da rasprsne glavu itd. Smijala se ciktavo i mrzio sam je, jer mi je svaki njen kikot raspirivao glavobolju. Ali, kao i obično, isprovocirala je moju radoznalost. Pokušala je da igra uz neki rege koji je napokon došao kao sunce poslije oluje panka. No to je koštalo ravnoteže. Duhovne i tjelesne. Uhvatio sam je u padu. Niko se nije osvrnuo. Društvo sa kojim je došla – nestalo je. Bila je bez svijesti dok sam je okrenuo na bok i provjerio da li joj se vilica ukočila. Disala je, pa sam odahnuo, i zamolio pospanog konobara da pozove pomoć. Desila se hemija koja je vodila fizici… ali ne seksualnoj, već prema hitnoj pomoći. Tanak mlaz krvi iz nozdrva joj je bojio usne na kojima se sušio davno naneseni tamni ruž ili „olovka”, nijesam se razumio u šminku. Više tuga, nego sažaljenje, natjeralo me je da prilikom transporta saslušam od čega boluje sve ove godine:

Kad diplomiraš ruski jezik i književnost u vrijeme kad je opasnije reći Rus nego 1948. prirodno je da evoluiraš od nježnog bića uhranjenog u ruski 19. vijek u isfrustriranu kučku koja laje na zvijezde koje kratkotrajno ili zauvijek sijaju u slijepim i i mračnim lavirintima razuma iz kojeg ni Fjodor Mihailovič ne bi umio da nađe put poetici a kamoli izlaz životu. Kad se rodiš u gradu gdje sve odumire naoko dostojanstveno, a na medijskoj deponiji spektakularno, onda naumitno osjećaš kako ti odumiru osjećanja, koža lagano gubi boju, pa se tanje vene, i ostaješ bez kapi soka koji puni moždane vijuge. Kad se rodiš u porodici gdje otac nije alkoholičar, niti majka domaćica, već srednja klasa u koju vjeruju kao u slavskog sveca, a i jedno i drugo su samo hipoteza, i ništa više. Kad te ostavi dečko sa kojim si duvala, pila, istraživala tijela i duše kao antropolog, hirurg, psiholog, a ne ljubavnik; spremala ispite, ljubila se na diplomskim dok su porodice navijale kao na vjenčanjima, jer mu se više ne diže na tebe, jer ima druge planove, jer se ježiš od institucije braka i njega pored kojeg bi morala da se budiš čitav vijek i više – u grobu, jer prezireš plastičare i rijaliti programe, jer nećeš da prihvatiš da su oni stanje stvari, jer hoćeš i dalje da duvaš, pijuckaš „ginis” ili grki svijetli „bad”, spremaš ispite na doktorskim studijama i boli te uvo za produženje vrste i mišljenje stručne i laičke javnosti ovaploćene u veliku mamu na društvenim mrežama i u podzemlju tabloidnih portala. Kad nećeš da se tucaš sa prvim koji naiđe a za tobom ide armija dojavljivača bivšeg da mu što prije dojave da si me unio u kola hitne pomoći i da me držiš za ruku dok ti seruckam o promašenom životu u kasnim dvadestim, a čitav maraton je ispred mene koji treba da istrčim dok ne odem bogu na istinu. Onom bogu koji je relativniji od grčkih i slovenskih paganskih mitova ili urbanih legendi. Kad utripuješ da si neko, a ustvari si niko, jedna larva koju će mladost pretvoriti u stidljivog insekta čija je prolaznost neumitna, i onda ostaje čitava knjiga nepročitanih stranica preispitivanja. Kad ne znaš šta je nauka a šta beletristika, kad ne umiješ da odvojiš lijepu od lake književnosti, kad te ubjeđuju da je intelektualizam jednako umjetnost, da je falus umjetnički znak, a vagina objekat koji mora da evoluira u subjekat, kad jezik jedino valja za kuvanje, kad se buši nos intezivnije od uši, kad se nose nanogice, a ne narukvice, i o tome bruje mediji. Kad ljude više ne prepoznajemo po facama, nego po zglobovima. Tako ćemo prestati da razgovaramo, vratićemo se pragovoru, znaku, simbolu… Kako i nećemo kad je sve otišlo i pms i pm… i ne ostaje mi ništa drugo nego da zaspem.

– Ona je četvrta noćas. Tek će da ih dovoze na ispiranje. Ljudi moji šta radite svake

subote? I ja sam mlada, ali ne pijem i drogiram se kao stoka! – rekla je ljekarka sa pirsingom na nosu i gornjoj usni. Cirkon iz lijeve jedinice je bljesnuo kad je shvatila da je pretjerala. – Ostavite broj zvaćemo vas…

– Nemam broj…

– Kako nemate?! Kako se zove cura?

– Kučka!

Čitavim arsenalom uvreda sam bio zasut dok sam napuštao bolnicu. Sjeo sam na klupu i zapalio cigaretu. Kroz veliki prozor sam vidio doktoricu sa pirsinzima i cirkonima kako grana i viče kroz ambulantu. Bila je u pravu – tek su počeli da dovoze i unose pijane i drogirane momke i djevojke. Jedno društvo je uz gitaru pjevalo neki folkerski hit iz devedesetih… Smijali su se tome, i prekraćivali vrijeme dok im drugu ispumpaju alkohol iz želuca i vena. Alkohol i droga su oslobađali od kompleksa i sistema vrijednosti, samo je bio neophodan provod. Zabava do srži. Pušio sam i razmišljao o Kučki. Dan se odvajao od noći polako i bolno. Sunce je provirivalo sa istoka, pa se vraćalo, kao da se bojalo noći koja je spokojno čekala smrt… ili je moj mamurluk montirao usporeno i sa fleš-bekovima rasvit. Ignorisanje sna, posla, pisanja… samo su ostaci bunta koji su se s vremena na vrijeme budili u meni. Grad je mirisao na trulo lišće i peciva, koje su mi pojačavali mučninu u ionako vinom zasićenim želucu i krvi. Mučnina je budila već staru prijateljicu letargiju. Išao sam daleko od kuće, autobuske stanice, taksija.Negdje na periferiju grada i misli. Ali kuda, kad sam znao da ću se, svakako, vratiti. Jedino je Kučka izazivala interesovanje, uprkos nadograđenom a neutemeljenom stavu da vodim svoj jebeni posao, i da me se ne tiče niko, pa ni oni koji su jako bili zainteresovani za moj sasvim neinteresantni život pisca u provinciji. Znam, znam da bi me sad zasuli Mekluanovom demagogijom da je čitav svijet globalno selo, ali mi puca lakat za sve moderne teorije svih vrsta.

Prošao sam pored mrtvare u namjeri da se ljubazno izvinim neljubaznoj doktorki sa pirsinzima i cirkonima, te da je pitam za Kučkino stanje, ali nijesam imao hrabrosti da zastanem. Bolničari su je na nosilima unosili u mrtvaru. Nijesu je ni pokrili. Lijeva ruka joj se klatila, haljina je bila zasukana, kosa raščupana. Na blijedom licu su sjajila dva mlaza krvi iz pravilnog nosa, koja sam ja neprestano brisao dok sam je držao za ruku u kolima hitne pomoći. „Sunce, hladno mi je” pročitao sam grafit na zgradi preko puta. Nije mi prijao nikšićki lirik tog jutra. Sjeo sam u kafanu preko puta i posmatrao bolničare kako propuštaju fotoreportera, a po obavljenom poslu zaključavaju mrtvaru. Pozdravili su se srdačno i otišli svak u svoju smjenu, jedni u bolnicu, a drugi porodici ili već kud. Život se sastoji od tri smjene, govorio je jedan moj poznanik: posao, žena i kafana, a djeca i san su ti kao hobi – kad stigneš.

Prije nego što su porodica i prijatelji saznali za neslavni kraj divne Kučke, javnost je vidjela mrtvu djevojku na portalima i saznala da je umrla od predoziranosti. Nijesam imao broj. Nijesam znao kako se zove. Niko još nije znao. Ni jebene inicijale niko nije znao, a svi su znali njen život i smrt. Mali život i spektakularnu smrt.

Obrad NENEZIĆ