„O zla hartijo mrska li si mi kad pišem”, zapisao je nepoznati monah-pisar iz nekog od resavskih skriptorija, na margini jedne od službenih knjiga ( a sve su bile službene). Smučilo mu se od hipokrizije, laži, brutalnosti i zločina koji su pravdani višim ciljevima. „Cilj opravdava sredstvo”, kazao je najuspješniji ideolog zločina i nepočinstava. U Crnoj Gori se i danas zločini iz prošlosti ( a tek aktuelni ) pravdaju višim ciljevima, naročito zločini prema sopstvenom narodu. O zločinima drugih prema istom se najčešće inferiorno ćuti. Kao da živimo u vrijeme nepoznatog monaha.

„ Vlastela, vojvode, despoti, behu sram.
……………………………………………………….
Gladan i krvav je narod moj,
A slavna prošlost je laž.” ( M. Crnjanski)

Nesrećni monah živio je u tamnom balkanskom i evropskom Srednjem vijeku nad kojim su se kovitlale fobije i dim sa lomača, koji je zaudarao na šizofreniju i živo spaljeno meso jeretika, vještica i drugih. Vijek u kojem je pater Torkvemada, tužilac i istražitelj, sklapao „sporazume o priznanju krivice” sa osumnjičenima koji bi potom odmah bili oslobađani muka i pretvarani u dim i pepeo. Ako spomenuti ipak nije mogao doći do priznanja, vezivao je osumnjičenima kamen oko vrata i bačao ga u rijeku. Nije poznato da je iko isplivao.

„Vjeruj da bi razumio” ( T. Akvinski ) bilo je dominantno, gospodareće, sveodlučujuće načelo duha i kulture epohe u kojoj je živio senzibilni, nesrećni, nepoznati monah. Sigurno je vidio ogromnu većinu gladnog naroda kako stenje, pišti, jauče i umire prinuđen da vjeruje u laži koje je on morao da ispisuje.

„O zla hartijo mrska li si mi kad pišem” ?!

Ne znam šta bi sve danas moglo podsjećati na srednji vijek, a imalo bi.

Na razmišljanje o anonimu sa početka ove priče podstakli su me iznenada fragmenti (15-20 stranica ) iz rukopisa nove knjige prof. dr Dušana Ičevića, na kojima skenira, analizira i secira stavove, zaključke, poruke u knjigama, istraživanjima, javnim istupima, mlađih i starijih crnogorskoh inelektualaca – intelektualne elite, koja utiče na formiranje javnog mnjenja. Ičević unosi ozbiljnu i duboku sumnju u „zdravlje” našega duha i kulture i čini upitnim stremljenja, namjere i ciljeve angažovanih pisaca, istoričara, analitičara, akademika, doakademika i ideo-loža. Ičevićevi „nalazi” zvuče kao riječi društvene uzbune, kakve ponekad možemo čuti od Milana Popovića i još tek nekolicine mlađih. Ostatak rukopisa nije mi bio dostupan, a ne znam ni kad će biti dostupan javnosti. No, plašim se da će u našoj kulturolškoj halabuci odjeknuti kao pucanj iz blindirane sobe. „Kao jauk severca prelazi sadašnjica preko cvetova našega duha i prlji ih već u nastanku” ( A. Helderlin)

U dosadašnjoj istoriji, teške, ustajale i nepomične kulturološke magle razgonile su samo opšte društvene oluje! Hoće li se istorija ponavljati.

„O zla hartijo mrska li si mi što pišem” …

Momir M. MARKOVIĆ